- 1 -              Rev 1811/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1811/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i suca izvjestitelja, Branka Medančića člana vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. M. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. V., odvjetnik u S., protiv tuženika M. R. iz M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u M., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-689/14 od 28. siječnja 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Makarskoj broj P-68/10 od 30. svibnja 2014., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Djelomično se odbija kao neosnovana revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-689/14 od 28. siječnja 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka II. stavak 2. izreke presude Općinskog suda u Makarskoj broj P-68/10 od 30. svibnja 2014.

 

r i j e š i o   j e:

 

Djelomično se odbacuje kao nedopuštena revizija tužitelja izjavljena protiv presude Županijskog suda u Splitu broj Gžo-689/14 od 28. siječnja 2016. u dijelu u kojem je potvrđena točka II. stavak 1. i točka III. izreke presude Općinskog suda u Makarskoj broj P-68/10 od 30. svibnja 2014.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvoga stupnja suđeno je:

 

„I/ Djelomično se prihvaća precizirani tužbeni zahtjev tužitelja koji u prihvaćenom dijelu glasi:

 

„Dužan je tuženik isplatiti tužitelju iznos od 346,89 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge po viđenju na iznos od 678,45 DEM, počevši od 01.06.2001. pa do 31.12.2001. godine, na iznos od 346,89 EUR-a sa zateznom kamatom po stopi koju je banka u mjestu ispunjenja plaćala na štedne uloge po viđenju počev od 01.01.2002. do 31.12.2007. godine, a od 01.01.2008. godine pa do isplate, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom prema stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena u roku 15 dana i pod prijetnjom ovrhe

 

sa zateznom kamatom počevši od 01.06.2001.g, pa do isplate.“

 

II/ U preostalom dijelu odbija se precizirani tužbeni zahtjev tužitelja, koji u tom dijelu glasi:

 

„1/Utvrđuje se da su ništavi i bez valjane pravne osnove slijedeći pravni poslovi:

 

- Ugovor o kupoprodaji od 02.07.2002.god zaključen između tuženika kao prodavatelja i tužitelja i J. M. kao kupca, koji ugovor je ovjeren kod A. P. J. bilježnika u Makarskoj pod br. OV-2248/02 od 03. srpnja 2002.g., u kojem ugovoru je naznačeno da tuženik prodaje apartman površine 66,97 m2, označen kao A4, smješten u objektu V. M. u M.

 

- Ugovor o raskidu zaključen dana 12.08.2002.g. između istih stranaka ovjeren u potpisu kod A. P. J. bilježnika u Makarskoj pod br. OV-2886/02, OV-2887/02, te OV-2888/02 od 12.08.2002.g kojim ugovorima je raskinut ugovor o kupoprodaji od dana 02.07.2002. godine.

 

2. Utvrđuje se raskid Predugovora od 01.06.2001.g br. OV-2081/01 ovjeren kod javnog bilježnika B. K., Split, te je temeljem istog raskida dužan tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ranije primljen iznos od 38.000,00 EUR-a sa zateznom kamatom počevši od 01.06.2001.g, pa do isplate.“

 

III/ Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tuženiku iznos od 22.455,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom obračunatom prema stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to počev od 30.05.2014. godine pa do isplate.“

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj je pravodobno podnio reviziju iz čl. 382. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP) ne navodeći određeno revizijske navode, a iz sadržaja revizije proizlazi da je izjavljena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže se ukinuti pobijanu odluku.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tužitelja je djelomično neosnovana, a dijelom nedopuštena.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. toč.1. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna.

 

Nadalje, odredbom čl. 382. st.1. toč. 2. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa dok je odredbom čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP.

 

U ovom predmetu tužitelj je postavio četiri tužbena zahtjeva i to zahtjev za utvrđenje ništavim Ugovora o kupoprodaji od 2. srpnja 2002., zahtjev za utvrđenje ništavim Ugovora o raskidu od 12. kolovoza 2002., zahtjev za raskid Predugovora od 01. lipnja 2001. te zahtjev za isplatu iznosa od 38.000,00 eura sa zateznom kamatom. Tužitelj je označio vrijednost predmeta spora na 101.000,00 kuna.

 

Odredbom čl. 37. st.2. ZPP propisano je da ako zahtjevi u tužbi proizlaze iz raznih osnova ili pojedine zahtjeve ističu različiti tužitelji ili su pojedini zahtjevi istaknuti protiv različitih tuženika, vrijednost predmeta spora se određuje prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva.

 

Međutim, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu (ovdje povrat iznosa na ime Predugovora) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činjenje i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora.

 

Dakle, vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za raskid Predugovora od 01. lipnja 2001. te zahtjev za isplatu iznosa od 38.000,00 eura sa zateznom kamatom određuje se samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu.

 

Potonji tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu strane valute (38.000,00 EUR) u kunskoj protuvrijednosti, pa se vrijednost predmeta spora utvrđuje prema kunskoj protuvrijednosti tog iznosa strane valute u vrijeme podnošenja tužbe. Prema tada važećem tečaju protuvrijednost iznosa od 38.000,00 eura iznosila je 276.945,28 kuna (1 EUR = 7,288039 kn), pa je to u ovom slučaju u odnosu na navedeni tužbeni zahtjev dopuštena revizija po vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP.

 

U tom dijelu, a u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

U postupku pred sudom prvog stupnja je utvrđeno:

 

-da su tužitelj kao kupac i tuženik kao prodavatelj 1. lipnja 2001. zaključili Predugovor u kojem je navedeno da tuženik prodaje tužitelju apartman pobliže opisan u čl. 2 tog predugovora za dogovorenu kupoprodajnu cijenu u iznosu od 140.000,00 DEM,

 

- da je tužitelj tuženiku isplatio ukupno 75.000,00 DEM te da osim tog iznosa tužitelj nije vršio nikakva plaćanja tuženiku,

 

- da su 2. srpnja 2002. tuženik kao prodavatelj s jedne strane i tužitelj i njegova tadašnja supruga J. M., s druge strane, zaključili ugovor o kupoprodaji, u kojem ugovoru je predmet kupoprodaje bila ista nekretnina koja je navedena i u predugovoru od 1. lipnja 2002. te da pri zaključivanju tog pravnog posla nije bilo nikakve novčane isplate od strane kupca prema prodavatelju,

 

- da su 12. kolovoza 2002. ugovorne strane iz ugovora o kupoprodaji zaključile ugovor o raskidu,

 

- da je pobuda tužitelja i njegove tadašnje supruge J. M. za zaključivanje ugovora o kupoprodaji od 2. srpnja 2002. zajednička kupnja apartmana od tuženika, kao prodavatelja, od novca koji predstavlja bračnu stečevinu tužitelja i njegove tadašnje supruge, s obzirom da su isti prije toga prodali svoju nekretninu u M.,

 

- da je tuženik tužitelju vratio na ime primljenog dijela kupoprodajne cijene po navedenom predugovoru iznos od 38.000,00 eura.

 

Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je utvrdio da je do zaključenja ugovora o kupoprodaji od 2. srpnja 2002. i ugovora o raskidu istog odnosa došlo suglasnošću volja ugovornih stranaka, te da se nije radilo o ništavim pravnim poslovima, te u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev na temelju odredbe čl. 26. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO).

 

Nadalje u odnosu na predmetni predugovor sud prvog stupnja je zaključio da navedeni pravni posao po sadržaju predstavlja glavni kupoprodajni ugovor koji su parnične strane sporazumno raskinule, kao i da je tuženik tužitelju vratio na ime primljenog dijela kupoprodajne cijene po navedenom predugovoru iznos od 38.000,00 eura umjesto iznosa od 38.346,89 eura, a koji iznos predstavlja protuvrijednost iznosa od 75.000,00 DEM po tečaju konverzije na dan 1. siječnja 2002., radi čega je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu iznosa od 346,89 eura.

 

Drugostupanjski sud potvrdio je prvostupanjsku presudu navodeći da na temelju provedenog dokaznog postupka ne proizlazi osnovanost tvrdnje tužitelja da se u konkretnom slučaju radi o simuliranim pravnim poslovima. Nadalje drugostupanjski sud zaključuje da je predmetni predugovor realiziran valjano sklopljenim glavnim ugovorom o kupoprodaji od 2. srpnja 2002., a koji je raskinut ugovorom o raskidu od 12. lipnja 2002., čime nisu ostvarene pretpostavke za njegovim raskidom. Stoga drugostupanjski sud navodi da je prvostupanjski sud pravilno odbio i ovaj zahtjev tužitelja, iako se pogrešno poziva na primjenu materijalnog prava i to odredaba o neformalnim raskidima ugovora i posljedica istih.

 

Iz podnesene revizije iz čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP sadržajno proizlazi da je tužitelj podnosi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Pritom tužitelj, obrazlažući razlog zbog kojeg drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zapravo iznosi tvrdnje kojima osporava zaključak nižestupanjskih sudova o neosnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

U odnosu na takve revizijske navode tužitelja, kojima osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u parničnom postupku vođenom pred nižestupanjskim sudovima, treba reći da prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Zbog navedenog revizijski sud činjenične navode tužitelja iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje, niti se upuštati u ocjenjivanje njihove osnovanosti.

 

Zbog navedenog je na temelju čl. 393. ZPP revizija tužitelja u odnosu na zahtjev za raskid Predugovora od 01. lipnja 2001. te zahtjev za isplatu iznosa od 38.000,00 eura sa zateznom kamatom odbijena kao neosnovana.

 

Budući da se preostala dva tužbena zahtjeva ne odnose na potraživanje u novcu, u odnosu na njih mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (čl. 40. st. 2. ZPP).

 

Slijedom citirane odredbe čl. 37. st. 2. ZPP utvrđena vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kuna dijeli se s brojem zahtjeva što daje iznos od 50.500,00 kuna, a što znači da vrijednost predmeta spora u odnosu na svaki pojedini zahtjev ne prelazi 200.000,00 kuna.

 

Nadalje, iz obrazloženja pobijane drugostupanjske presude proizlazi da je drugostupanjski sud revizijom pobijanu presudu donio na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP.

 

Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude za zahtjev za utvrđenje ništavim Ugovora o kupoprodaji od 2. srpnja 2002. i zahtjev za utvrđenje ništavim Ugovora o raskidu od 12. kolovoza 2002. ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, ne radi se o radnom sporu u kojem bi se pobijala odluka o otkazu ugovora o radu, odnosno tražilo utvrđenje postojanja radnog odnosa, a niti je sud drugoga stupnja drugostupanjsku odluku donio na temelju odredbe čl. 373.a i čl. 373.b ZPP, to revizija tužitelja u odnosu na navedene zahtjeve nije dopuštena u smislu citiranih odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP.

 

Predmetna revizija tužitelja nije razmatrana kao izvanredna revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP, budući da tužitelj u reviziji nije određeno naznačio materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Slijedom navedenog valjalo je podnesenu reviziju u odnosu na navedeni dio odbaciti kao nedopuštenu na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 29. rujna 2020.