- 1 -              Revr 174/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 174/2018-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Marine Paulić članice vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja D. D. iz V., OIB ..., II-tužitelja J. B. iz O., OIB ... i III-tužitelja Ž. H. iz O., OIB ..., koje zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u Č., IV-tužitelja J. L. iz O., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik M. V., odvjetnik u O., protiv tuženika H. C. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik Ž. S., odvjetnik iz Z., radi utvrđenja nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji I do III-tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž R-306/2017-2 od 28. rujna 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pr-79/16-11 od 10. travnja 2017., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija I do III-tužitelja kao neosnovana.

 

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Drugostupanjskom presudom potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je suđeno:

 

„Odbijaju se tužbeni zahtjevi tužitelja koji glase:

 

1. "1. Utvrđuje se da je točka 1. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 5-016/11 br. odluke 1671 upućena od strane tuženika H. C. d.o.o. tužitelju D. D. nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Utvrđuje se da je točka 3. tuženikove Odluke poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 5-016/11 br. odluke 1671 prvotužitelja D. D. nedopuštena u dijelu "…a koji počinje teći od dana dostave ove odluke radniku…"

 

4. Utvrđuje se da je točka 4. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 5-016/11 br. odluke 1671 prvotužitelja D. D. nedopuštena.

5. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

2. "1. Utvrđuje se da je točka 1. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 5-197/11 br. odluke 1660 upućena od strane tuženika H. C. d.o.o. tužitelju J. B. nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

3. "1. Utvrđuje se da je točka 1. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 5-5740/11 br. odluke 1662 upućena od strane tuženika H. C. d.o.o. tužitelju Ž. H. nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

4. "1. Utvrđuje se da je točka 1. tuženikove Odluke o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu broj 5-203/11 br. odluke 1663 upućena od strane tuženika H. C. d.o.o. tužitelju J. L. nedopuštena i da radni odnos tužitelja i tuženika nije prestao.

 

2. Nalaže se tuženiku vratiti tužitelja na rad u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

3. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe."

 

5. Nalaže se tužiteljima nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna na način da svaki od tužitelja isplati iznos od 2.500,00 kuna, sve u roku od 8 dana.“

 

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju su podnijeli I do III-tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da revizijski sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati sudu drugog stupnja na ponovno suđenje, podredno ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

Tuženik u odgovoru na reviziju predlaže odbiti reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi članka 392. a stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP), revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se presuda pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Neosnovano revidenti ukazuju da je u postupku pred drugostupanjskim sudom učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer su u obrazloženju drugostupanjske odluke sadržani jasni i neproturječni razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega pobijana presuda nema nedostataka koji bi onemogućavali njezino ispitivanje.

 

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a na koju revidenti opisno upiru jer su zaključci nižestupanjskih sudova i za ovaj revizijski sud logični i uvjerljivi budući su utemeljeni na zakonitoj ocjeni izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje nedopuštenim odluka tuženika o poslovno uvjetovanom otkazu ugovora o radu od 18. kolovoza 2014., vraćanje na rad, te u odnosu na I-tužitelja i utvrđenje nedopuštenom Odluke tuženika od 18. kolovoza 2014. pod točkom 3. i 4.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

- da su tužitelji bili zaposleni kod tuženika na temelju ugovora o radu na neodređeno vrijeme na radnom mjestu KV bravara,

 

- da je tuženik od 2008. zabilježio kontinuirao bitno smanjenje poslova i ostvarenje manjeg prijevoza u tonama u odnosu na 2007., zbog čega da je došlo do ukidanja pojedinih radnih mjesta pa tako i radnog mjesta tužitelja,

 

- da je tuženik tužiteljima otkazao ugovor o radu odlukom o poslovno uvjetovanom otkazu o radu nakon što je radno mjesto bravara ukinuto i utvrđeni su tehnološkim viškom,

 

- da u konkretnom slučaju nije postojala obaveza tuženika primijeniti kriterije iz čl. 73. KU,

 

- da u vrijeme otkazivanja ugovora o radu tužiteljima kod tuženika nije bilo slobodnih radnih mjesta na koje bi se mogli rasporediti tužitelji,

 

- da radnici S. Ž. i N. I. nisu bili bravari niti bilo kakvi usporedni radnici sa tužiteljima, te da nisu bili na listi za tehnološki višak (S. Ž. radio na radnom mjestu popisnog vlakovođe za kolodvor Š. gdje je smanjen broj djelatnika, te je prešao na radno mjesto izdavača goriva a N. I. na radnom mjestu vozača te je prešao na radno mjesto alatničara).

 

Na temelju ovih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da su kod tuženika postojali stvarni gospodarski, tehnički i organizacijski razlozi zbog kojih je prestala potreba za obavljanjem određenih poslova, pa tako i ukidanjem radnog mjesta na kojem su radili tužitelji, te da je postupak otkazivanja proveden u skladu s odredbom članka 115. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14, 127/17 i 98/19 - dalje: ZR). Nadalje, s obzirom da je radno mjesto tužitelja ukinuto sudovi zaključuju, sukladno odredbi članka 72. Kolektivnog ugovora H. C. d.o.o. (objavljen u Službenom vjesniku H. C. d.o.o. broj 5. od 1. travnja 2014. i aneksom od 26. lipnja 2014. - dalje: KU) da tuženik nije bio dužan primjenjivati kriterije iz članka 73. KU.

Revidenti u bitnome tvrde da se tuženik prilikom popunjavanja upražnjenih mjesta (na koja da su raspoređeni radnici S. Ž. i N. I.) trebao rukovoditi kriterijima iz članka 73. KU, te bi u tom slučaju prednost u odnosu na naznačene radnike, imali tužitelji.

 

Prema odredbi članka 115. stavak 1. točka 1. ZR-a poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog gospodarskih, tehnoloških ili organizacijskih razloga (poslovno uvjetovani otkaz). Pri odlučivanju o poslovno uvjetovanom otkazu, poslodavac mora voditi računa o trajanju radnog odnosa, starosti i obvezama uzdržavanja koje terete radnika (članak 115. stavak 2. ZR).

 

U slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, kako je to propisano u članku 135. stavak 3. ZR-a teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

 

Nadalje, odredbom članka 72. stavak 1. KU propisano je da se razlozi za poslovno uvjetovane otkaze ugovora o radu mogu pojaviti, ako prestane potreba za obavljanje određenog posla zbog gospodarskih, tehničkih ili organizacijskih razloga i dođe do: 1.) ukidanja radnog mjesta i 2.) smanjenja broja izvršitelja na radnom mjestu uslijed smanjenja količine posla na radnom mjestu - u tom slučaju primjenjuju se kriteriji članka 73. ovog Ugovora. Člankom 73. KU propisano je da se tehnološki višak izlučuje unutar organizacijske jedinice. Prema čl. 74. KU obaveza je poslodavca da slobodna radna mjesta unutar društva popuni radnicima tog društva.

 

U konkretnom slučaju su, i prema shvaćanju revizijskog suda, ispunjene sve zakonske pretpostavke za primjenu članka 115. stavak 1. i 2. ZR-a.

 

Naime, prema utvrđenju sudova radno mjesto tužitelja ukinuto je jer su za to postojali organizacijski i gospodarski razlozi. Autonomno je pravo poslodavca organizirati proces rada, te je i autonomno pravo da u sklopu reorganizacije i racionalizacije poslovanja ukida pojedina radna mjesta.

 

Dakle, prestanak potrebe za radnim mjestom, a time i radom tužitelja kao radnika na ukinutim radnom mjestu, predstavlja valjanu pravnu osnovu po kojoj je tuženik mogao otkazati ugovor o radu tužiteljima (članak 115. stavak 1. ZR).

 

U okolnostima konkretnog slučaja tuženik nije bio dužan primijeniti niti kriterije iz  članka 115. stavak 2. ZR-a.

 

Naime, primjena kriterija iz navedene odredbe ovisi o tome postoje li okolnosti koje dovode radnika u povoljniji položaj u odnosu prema drugim radnicima u postupku otkazivanja ugovora o radu. To u ovom slučaju nije bilo moguće jer je prestala potreba za radnim mjestom za koje su tužitelji sa tuženikom sklopili ugovor o radu. Dakle, tuženik, kao poslodavac u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti socijalne prilike tužitelja uspoređivati s nekim drugim (usporednim) radnicima na istom radnom mjestu u skladu sa odredbom članka 115. stavak 2. ZR-a.

 

U vezi s time treba istaknuti i da prema utvrđenju nižestupanjskih sudova N. I. i S. Ž. nisu bili bravari niti bilo kakvi usporedni radnici s tužiteljima, te da nisu bili na listi tehnološkog viška. Utoliko revizijski navodi o tome da su i njihova radna mjesta ukinuta, a za razliku od tužitelja, internim premještajem su raspoređeni na druga radna mjesta, iako su tužitelji „imali bolje uvjete iz članka 73. stavak 1. KU“, nisu od utjecaja. Ujedno treba reći da se ovi se revizijski navodi djelomično svode i na prigovor pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg se revizija ne može podnijeti (članak 385. stavak 1. ZPP-a), stoga takvim revizijskim navodima tužitelji niti ne mogu dovesti u pitanje materijalnopravnu pravilnost pobijane odluke.

 

Osim toga, okolnost je li tuženik možda mogao zaposliti radnike na nekim drugim poslovima nije od utjecaja na primjenu odredbe članka 115. ZR-a (tako i VSRH odluci broj Rev-1686/16-2).

 

Glede primjene odredbe članka 73. KU, s obzirom da je otkazu prethodilo ukidanje radnog mjesta tužitelja pa bi u obzir dolazila jedino primjena kriterija iz članka 73. točka 3. KU kojom je propisano: „Ako se sistematizirani broj izvršitelja na pojedinom radnom mjestu unutar organizacijske jedinice smanjuje ili se ukida radno mjesto, tehnološki se višak određuje između radnika neovisno o kojem se radnom mjestu radi. Neovisnim radnim mjestom smatraju se srodna radna mjesta na kojima su radnici radili prije promjene ugovora o radu, a koja se kroz Pravilnik o organizaciji ukidaju.“

 

Imajući u vidu sadržaj ove odredbe, proizlazi da se kriterij iz članka 73. točke 3. KU primjenjuje kada je riječ o srodnim radnim mjestima unutar iste organizacijske jedinice. Međutim, tijekom postupka nije utvrđeno da bi se radilo o tom slučaju jer tužitelji niti ne tvrde da su radili unutar iste organizacijske jedinice i na srodnim radnim mjestima, kao i radnici Ž. i I., što bi bilo odlučno za možebitnu primjenu kriterija iz članka 73. točka 3. KU. Stoga, protivno revizijskim navodima tužitelja, tuženik u konkretnom slučaju nije bio u obvezi primijeniti niti kriterije iz članka 73. KU.

 

Prema tome, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da je odluka o poslovno uvjetovanom otkazu zakonita.

 

Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

 

Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju jer nije bio potreban za vođenje parnice (članak 166. stavak 1. i članak 155. stavak 1. ZPP).

 

Zagreb, 29. rujna 2020.