- 1 -              Rev 3628/2018-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 3628/2018-2

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Marine Paulić članice vijeća, Dragana Katića člana vijeća i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici B. K. i M. K. Č., odvjetnici u Z. odvjetničkom uredu u Z., protiv tuženika D. C., Z., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici K. P. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu P. & S. j.t.d. u Z., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-299/18-2 od 14. lipnja 2018. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-1717/14-56 od 29. prosinca 2017., u sjednici vijeća održanoj 29. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-299/18-2 od 14. lipnja 2018. odbija se kao neosnovana.

 

Zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

 

r i j e š i o  j e :

 

Odbacuje se revizija tuženika kao nedopuštena.

 

 

Obrazloženje

 

Općinski radni sud u Zagrebu presudom poslovni broj Pr-1717/14-56 od 29. prosinca 2017. pod točkom I. izreke odbio je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj pod točkom 1. tražio utvrđenje nedopuštenosti Odluke o razrješenju ravnatelja Doma za starije i nemoćne osobe Centar od 7. veljače 2014. broj: 01-02-330/1-2014 kao i odgovor na Zahtjev za zaštitu prava od 25. veljače 2014. broj: 01-02-360/1-2014 te utvrđenje da mu je 12. rujna 2017. prestao radni odnos dok je pod točkom 2. tražio da mu tuženik za razdoblje od 11. veljače 2014. do 12. rujna 2017. isplati bruto iznos od 744.953,58 kuna sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako je to pobliže navedeno u točki I.2. izreke prvostupanjske presude te pod točkom 3. da naknadi tužitelju parnični trošak. Pod točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 51.750,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 29. prosinca 2017. do isplate u roku od 8 dana.

 

Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj: Gž R-299/18-2 od 14. lipnja 2018. pod točkom I. izreke djelomično je odbio kao neosnovanu žalbu tužitelja i u cijelosti žalbu tuženika i pod točkom a) potvrdio je prvostupanjsku presudu u točki I. izreke u cijelosti te u pobijanom dijelu točke II. izreke kojom je naloženo tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 2.500,00 kuna, dok je pod točkom b) preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu točke II. izreke kojom je tuženiku dosuđena naknada parničnog troška preko iznosa od 2.500,00 kuna do iznosa od 51.750,00 kuna (za iznos od 49.250,00 kuna) i u tom pobijanom dijelu je odbio zahtjev tuženika kao neosnovan. Pod točkom II. izreke odbio je zahtjeve tužitelja i tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Protiv točke I.a i II. drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na čl. 382. st. 1. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava kao i pozivom na čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku, a tuženik je podnio reviziju protiv odluke o parničnom trošku. Tužitelj je predložio da Vrhovni sud Republike Hrvatske reviziju prihvati i preinači pobijanu presudu, a podredno i prvostupanjsku presudu tako da prihvati u cijelosti tužbeni zahtjev, a tuženik da revizijski sud prihvati njegovu reviziju i ukine drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem on nije uspio s parničnim troškom.

 

U odgovoru na reviziju tuženika, tužitelj je predložio odbaciti reviziju tuženika kao nedopuštenu, a tuženik je u odgovoru na reviziju tužitelja osporio navode tužitelja iz revizije i predložio odbaciti reviziju tužitelja pri čemu je tražio trošak sastava odgovora na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana, a revizija tuženika nije dopuštena.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 - dalje: ZPP), koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019), revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno navodima revidenta, nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP koja prema shvaćanju tužitelja postoji zbog proturječnosti između navoda suda o sadržaju isprave i same te isprave. Naime, u zapisniku sa sjednice Upravnog vijeća tuženika od 7. veljače 2014. na stranici 6 je navedeno da je na traženje predsjednice vijeća predano pisano očitovanje ravnatelja što je sud paravilno konstatirao. Iako tužitelj nije bio unaprijed posebno pozivan na davanje pisanog očitovanja u roku od 15 dana, ne znači da pisano očitovanje nije priloženo zapisniku na čiji sadržaj nije bilo nikakvih primjedbi.

 

Nadalje, ne postoji kontradiktornost drugostupanjskog suda vezano za činjenicu usmenog očitovanja tužitelja o prijedlogu za njegovo razrješenje jer iz pobijane odluke proizlazi jasno utvrđenje nižestupanjskih sudova da se tužitelj usmeno očitovao na toj sjednici te je drugostupanjski sud obrazložio kakvo je to značenje imalo na zakonitost postupka razrješenja tužitelja.

 

Neosnovano je i pozivanje revidenta na bitnu povredu odredbe iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, jer je drugostupanjski sud u obzir uzeo sve dokaze provedene radi utvrđenja odlučnih činjenica te je dao ocjenu svakog od tih dokaza, kako svakog zasebno, tako i vodeći računa o rezultatima cjelokupnog postupka.

 

U dijelu revizijskih navoda kojima tužitelj u okviru bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo osporava utvrđeno činjenično stanje kada osporava nepostojanje volje za nastavkom radnog odnosa te se upušta u preocjenjivanje utvrđenog činjeničnog stanja, valja reći da to prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP nije dopušteno jer reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga ovaj sud ovakve revizijske navode tužitelja nije mogao ispitivati niti uzeti u razmatranje njegove činjenične navode iznesene u reviziji.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje nedopuštenosti odluke o razrješenju ravnatelja tuženika i odgovora na zahtjev za zaštitu prava, utvrđenje da je radni odnos tužitelja prestao 12. rujna 2017. te isplata naknade plaće.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je na temelju odluke Upravnog vijeća od 20. svibnja 2013. tužitelj 20. svibnja 2013. s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme za radno mjesto ravnatelja na mandat od 4 godine za razdoblje od 13. rujna 2013. do 12. rujna 2017.

 

- da je na sjednici upravnog vijeća 7. veljače 2014. donesena odluka o razrješenju ravnatelja broj: 01-02-330/1-2014 zbog toga što tužitelj 11. veljače 2014. navršava 65 godina života,

 

- da je tužitelj 11. veljače 2014. navršio 65 godina života.

 

Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev zaključivši da je tužitelju prestao radni odnos sukladno odredbi čl. 104. st. 1. toč. 3. ZR kada je napunio 65 godina života s obzirom da se tužitelj i poslodavac nisu drugačije dogovorili te primjenom odredbi čl. 44. Zakona o ustanovama („Narodne novine“, broj: 76/93, 29/97, 47/99, 35/08, dalje: ZU) i čl. 157. st. 1. alineja. 2. Zakona o socijalnoj skrbi („Narodne novine“, broj: 157/13, dalje: ZSS).

 

Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident vidi u tome što nije poštivana odredba čl. 39. st. 2. Statuta tuženika te da je pogrešno primijenjena odredba čl. 104. st. 1. toč. 3. ZR s obzirom na postojanje volje ugovornih stranaka za nastavak radnog odnosa i nakon 65.-e godine života tužitelja.

 

Suprotno navodima revidenta, činjenica da prilikom razrješenja tužitelja nije poštivana odredba čl. 39. st. 2. Statuta tuženika od 23. kolovoza 2012., prema kojoj upravno vijeće prije donošenja odluke o razrješenju mora pisano obavijestiti ravnatelja o razlozima i dati mu mogućnost da se očituje u roku od 15 dana od primitka pisane obavijesti, nije od utjecaja na zakonitost i pravilnost odluke o razrješenju jer je tužitelju dana mogućnost da se očituje o prijedlogu za njegovim razrješenjem na sjednici upravnog vijeća što je tužitelj i učinio. Svrha navedene odredbe je da se ravnatelju dade mogućnost da se očituje o prijedlogu za njegovu smjenu što je i ispunjeno.

 

Odredbom čl. 157. st. 1. alineja 2. ZSS, (isto je propisano i čl. 44. ZU te čl. 39. st. 1. alineja 1. Statuta tuženika), je propisano da je Upravno vijeće dužno razriješiti ravnatelja doma socijalne skrbi i prije isteka mandata za koji je izabran ako nastane neki od razloga koji po posebnim propisima ili propisima kojima se uređuju radni odnosi dovode do prestanka ugovora o radu.

 

Ugovorom stranaka nije isključena primjena ove odredbe, niti su stranke naknadno iskazale suglasnu volju za nastavkom rada.

 

Nadalje, odredbom čl. 104. toč. 3. ZR je propisano da ugovor o radu prestaje kada radnik navrši šezdeset pet godina života i petnaest godina mirovinskog staža, osim ako se poslodavac i radnik drukčije ne dogovore.

 

Budući da je odredbom čl. 104. st. 3. ZR propisano da ugovor o radu ex lege prestaje kada radnik navrši 65 godina života i 15 godina mirovinskog staža, a tužitelj je napunio 65 godina s danom 11. veljače 2014., pri čemu nije pobijao odluku o prestanku radnog odnosa s danom 11. veljače 2014. niti je utvrđeno postojanje volje za nastavkom radnog odnosa i nakon 65.-e godine života tužitelja, to su ispunjene pretpostavke za razrješenje ravnatelja iz odredbe čl. 157. st. 1. alineja 2. ZSS odnosno čl. 44. ZU.

 

Činjenica da je tužitelj odlukom ranijeg Upravnog vijeća na sjednici od 20. svibnja 2013. ponovno imenovan ravnateljem ne utječe na odluku u ovoj pravnoj stvari jer u trenutku kada je imenovan, tužitelj još nije navršio 65 godina života te je i mogao biti ponovno imenovan na tu dužnost. Prema odredbi čl. 35. st. 6. Statuta tuženika mandat ravnatelja traje 4 godine pa je ravnatelj i imenovan na to razdoblje. Međutim, kada ravnatelj napuni 65 godina, nastupaju pravne posljedice odredbe čl. 157. st. 1. alineja 2. ZSS odnosno čl. 44. ZU u vezi s čl. 104. st. 3. ZR prema kojima je Upravno vijeće dužno razriješiti ravnatelja doma socijalne skrbi i prije isteka mandata za koji je izabran.

 

Budući da odluka o razrješenju ravnatelja nije nedopuštena, pravilno je primijenjeno materijalno pravo i kada je odbijen zahtjev za utvrđenje prestanka radnog odnosa 12. rujna 2017. te za isplatu plaće.

 

Zbog navedenog, nije osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji revident ukazuje u reviziji.

 

Slijedom svega iznesenog, a kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

 

Iz revizije tuženika proizlazi da tuženik u ovoj pravnoj stvari revizijom pobija drugostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka.

 

U odnosu na reviziju tuženika kojom on osporava odluku o parničnim troškovima valja reći da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenoga 2015. zauzeto pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.

 

Pri zauzimanju takvog shvaćanja posebice se imalo na umu da se pod izrazom „postupak“ iz odredbe čl. 400. st. 1. ZPP, koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/2019) podrazumijeva samo postupak u odnosu na predmet – meritum spora, da se odredba čl. 400. st. 1. ZPP odnosi samo na rješenja kojima prestaje litispendencija i pravomoćno završava parnični postupak glede predmeta spora, te da parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka (čl. 151. st. 1. ZPP), pa da odluka o troškovima postupka nema značaj rješenja kojim se završava postupak i u odnosu na koji bi bila dopuštena revizija iz čl. 400. st. 1. ZPP (tako i u odluci Rev-1353/12 od 15. prosinca 2015.).

 

Stoga revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena, pa je valjalo pozivom na odredbu čl. 392. st. 1. ZPP odbaciti reviziju tuženika.

 

Tuženiku nije dosuđen trošak odgovora na reviziju jer isti nije bio potreban u smislu čl. 155. st. 1. ZPP.

Zagreb, 29. rujna 2020.