- 1 -              Revd 2273/2020-2

 

 

 

 

 

Broj: Revd 2273/2020-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Jasenke Žabčić predsjednice vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice R. H., OIB: …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u P., protiv tuženika O. V., OIB …, V., kojeg zastupa punomoćnica A. Z., odvjetnica u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4672/2017-5 od 14. svibnja 2020., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Pazinu poslovni broj P-1060/2015-21 od 6. lipnja 2017., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Prijedlog  tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4672/2017-5 od 14. svibnja 2020. se odbacuje.

 

 

Obrazloženje

 

Tužiteljica Republika Hrvatska je podneskom od 20. srpnja 2020. predložila da Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4672/2017-5 od 14. svibnja 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

 

Tuženica je odgovorila na prijedlog i predložila da revizijski sud odbije prijedlog kao neosnovan.

 

Postupajući po odredbi 385.a i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda RH je ocijenilo da nisu ispunjene pretpostavke za intervenciju revizijskog suda iz čl. 385.a st. 1. ZPP i dopuštenje revizije.

 

Pitanje naznačeno u prijedlogu nije važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu, u smislu odredbe čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Prijedlog za dopuštenje revizije je podnesen radi pravnog pitanja o tome može li se postaviti tužbeni zahtjev za utvrđenje prava suvlasništva povećanjem idealnog suvlasničkog dijela, kada nakon postupka obnove zemljišne knjige nastane suvlasništvo između tužiteljice i tuženika tijekom toga postupka, a povećanje suvlasničkog dijela se traži radi pogrešnih pravnih shvaćanja glede stjecanja prava vlasništva temeljem Zakona tijekom postupka obnove zemljišne knjige.

 

Naznačeno pitanje se prvenstveno odnosi na dopušteni sadržaj tužbe kada tužba sadrži tužbeni zahtjeva za utvrđenje prava suvlasništva povećanjem suvlasničkog dijela u okolnostima navedenim u pitanju.

 

Nižestupanjski sudovi su zauzeli shvaćanje da tužba sadrži dopušteni tužbeni zahtjev, pa tužba nije odbačena nego je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev, a drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev jer je našao da tužbeni zahtjev nije osnovan zbog razloga navedenih u presudi. Stoga pitanje koje se odnosi na dopuštenost tužbe nije odlučno za pravnu poziciju tužiteljice u ovom sporu.

 

Nadalje, iz cjelokupnog sadržaja prijedloga slijedi da tužiteljica naznačenim pitanjem ukazuje i na pogrešnu primjenu materijalnog prava i to:

 

- odredaba čl. 36. st. 1. i čl. 37. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/– dalje: ZV)

 

- odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama ("Narodne novine" broj 41/90 - dalje: ZoŠ).

 

Kao razlog važnosti je u prijedlogu navedeno da je riječ o pravnom pitanju o kojem odluka suda drugog stupnja odstupa od prakse revizijskog suda (odluka VSRH broj Revx-1075/2012), te da je riječ  o pravnom pitanju o kojem sudska praksa viših sudova nije jedinstvena (odluke Visokog trgovačkog suda RH Pž-849/2016-2, Pž-4050/2016-2, Pž-545/2016,…).

 

Ovaj sud je utvrdio da tužbeni zahtjev u ovom sporu glasi na utvrđenje da je tužiteljica na temelju zakona stekla pravo suvlasništva cijele nekretnine u većem omjeru u odnosu na zemljišnoknjižno stanje, dok je tužba utemeljena na činjeničnoj tvrdnji da je tužiteljica prema ZoŠ stekla pravo vlasništva nad geometrijski određenim pojedinim dijelovima nekretnine koji su prije preoblikovanja zemljišnih knjiga činili samostalne katastarske čestice, koje u naravi predstavljaju šume i šumsko zemljište.

 

Prema ustaljenoj sudskoj praksi ako netko tvrdi da je na temelju zakona (primjerice dosjelošću) stekao pravo vlasništva na točno određenom dijelu jedne nekretnine, ne može s uspjehom tražiti utvrđenje suvlasništva (ili promjene omjera suvlasništva) cijele stvari nego utvrđenje prava vlasništva onog dijela nekretnine na kojemu je taj na temelju zakona stekao pravo vlasništva (tako Vrhovni sud RH u odlukama Rev-2697/2015 od 17. travnja 2019., Rev-99/13-2 od 17. svibnja 2016., Revx-999/13-2 od 29. siječnja 2014., …).

 

Stoga je pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude u skladu s ustaljenom praksom Vrhovnog suda RH,  pa naznačeno pitanje nije važno u smislu odredbe čl. čl. 385.a. st. 1. ZPP.

 

Zbog iznijetih razloga nisu ispunjene zakonske pretpostavke za dopuštenje revizije, pa je valjalo na temelju odredbe čl. 392. st. 1. u vezi s čl. 387. st. 1. i 5. ZPP riješiti kao u izreci.

 

Zagreb, 29. rujna 2020.