1              Poslovni broj: Gž-1521/19-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1521/19-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji Tihani Pivac, u pravnoj stvari tužitelja V. C. iz K., Ž., OIB: …, zastupano po Odvjetničkom društvu O. iz K., protiv tuženika D. D., OIB: … iz K., V. U., zastupan po punomoćnici Z. B., odvjetnici u Z., M. , radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu pod poslovnim brojem Pn-98/16-9 od 1. travnja 2019., 29. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane u dijelu protiv odluka pod točkama I. i II. izreke, te se pobijana presuda potvrđuje u navedenom dijelu.

II. Preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. pobijane presude i u tom dijelu rješava:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 2.884,25 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, koje teku od 29. rujna 2020. do isplate.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku, D. D., da tužitelju, V. C., na ime naknade štete isplati iznos od 4.000,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 1. travnja 2019. pa do isplate, a točkom II. izreke tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu je odbijen. Točkom III. izreke riješeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Protiv prvostupanjske presude, točke II. i III. izreke žali se tužitelj pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. točke 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP-a), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Protiv točke I. i III. prvostupanjske presude žali se tuženik pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači, podredno u pobijanom dijelu ukine.

Na žalbe nije odgovoreno.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

Žalba tuženika je neosnovana.

Donoseći pobijanu presudu u dijelu kojim je tužitelju dosuđena naknada neimovinske štete u iznosu od 4.000,00 kuna, kao i u dijelu kojim je za više traženo odbijen tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje izrijekom ili opisno u izjavljenim žalbama ukazuje tuženik. Presuda o odlučnim činjenicama, kako vezano za osnovu odgovornosti, tako i visinu štete, sadrži pravno osnovane, valjano obrazložene i jasne razloge, te u navedenom dijelu nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 17.000,00 kuna zbog povrede prava na duševno zdravlje zbog povrede prava na privatnost osobnog i obiteljskog života, a koja šteta mu je nanesena na način da su, u mjesecu studenom 2013. u promo izlogu, besplatnom reklamnom biltenu tj. katalogu, kojega je izdavač tuženik. objavljeni njegovi osobni podaci (ime i prezime, adresa i fotografija njegove kuće), a koje podatke je on tajio obzirom na prirodu posla koju obavlja (načelnik odjela kriminalističke policije u Policijskoj upravi K.).

Prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužbeni zahtjev, nakon što je, temeljem rezultata provedenog postupka i pravilnom ocjenom izvedenih dokaza kao to nalažu odredbe članka 8. ZPP-a, utvrdio slijedeće odlučne činjenice:

- da je predmet spora zahtjev tužitelja prema tuženiku za naknadu štete zbog povrede prava na duševno zdravlje zbog povrede prava na privatnost osobnog i obiteljskog života, a koja šteta mu je nanesena zbog objave njegovih osobnih podataka tj. imena i prezimena, te adrese i fotografije njegove kuće, u P. izlogu, besplatnom reklamnom biltenu tj. katalogu, kojega je izdavač tuženik,

- da je tuženik izdavač kataloga P. izlog i da je u tom katalogu za mjesec studeni 2013. objavljen oglas s fotografijom kuće tužitelja te imenom i prezimenom i adresom tužitelja,

- da je sporni oglas kod tuženika naručio svjedok I. P., vlasnik zidarskog obrta D. koji je tužitelju izvodio radove na njegovoj kući, i svjedok je u katalogu reklamirao svoj obrt,

- da je kuću tužitelja za potrebe objavljivanja oglasa fotografirao tuženik jer je takav način postupanja obrta tuženika, a što proizlazi iz iskaza tuženika,

- da je naručitelj oglasa bio svjedok I. P. ali da to ne otklanja odgovornost tuženika kao autora fotografije i oglasa niti njegovu pasivnu legitimaciju,

- da je citirani katalog izdan u 16.000,00 primjeraka, što proizlazi iz računa na listu 34 spisa.

Na temelju citiranih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je djelomično prihvatio tužiteljev odštetni zahtjev te tuženiku naložio da tužitelju na ime naknade zahtijevane neimovinske štete zbog povrede prava na duševno zdravlje isplati iznos od 4.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama ocjenjujući da je tuženik povrijedio pravo osobnosti tužitelja, jer tužitelj nije dužan trpjeti da njegovi osobni podaci i fotografija njegove kuće bez njegove suglasnosti budu objavljeni obzirom na pravo na zaštitu privatnosti, a dosuđeni iznos naknade predstavlja pravičnu novčanu naknadu u smislu odredba članka 1100. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO).

Pri tome, prvostupanjski su se pozvao i na odredbe članka 19. stavka 2. ZOO-a, kao i odredbe članka 6. i 21. Zakona o zaštiti osobnih podataka ("Narodne novine" broj: 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12), koji je prestao važiti 25. svibnja 2018.

Žalbenim razlozima stranaka nije dovedena u pitanje zakonitost pobijane presude u dijelu kojim je odlučeno o odštetnom zahtjevu tužitelja jer je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno utvrdio relevantne činjenice te o osnovanosti i visini zahtjeva odlučio pravilnom primjenom materijalno pravnih odredbi na kojima je odluka utemeljena.

Naime, gornja utvrđenja prvostupanjskog suda u skladu su sa sadržajem dokaza provedenih u postupku, radi čega nisu ostvareni žalbeni razlozi kojima tužitelj u žalbi osporava pravilnost činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, kao i pravilnost primijenjenog materijalnog prava.

Odredbom članka 19. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) propisano je da svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkama utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu ovoga Zakona razumijevaju se prava na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, slobodu i dr.(stavak 2.).

Člankom 1100. stavkom 1. ZOO-a propisano je da u slučaju povrede prava osobnosti sud će, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema. Pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom (stavak 2.) Za povredu ugleda i drugih prava osobnosti pravne osobe sud će, ako procijeni da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi joj pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema (stavka 3).

Protivno žalbenim prigovorima tuženika prvostupanjski sud je s pravom smatrao kako utvrđene okolnosti konkretnog slučaju opravdavaju dosuđenje zahtijevane naknade tužitelju, s obzirom da je tuženik, kao autor i izdavač kataloga P. izloga prouzročio štetu tužitelju jer je bez njegove privole i suglasnosti objavio osobne podatke tužitelja, uključujući, ime prezime, adresu i fotografiju njegove kuće. Nedvojbeno, tuženik je na ovaj način povrijedio pravo tužitelja na zaštitu njegove privatnosti, osobito, u kontekstu zanimanja i poslova koje obavlja tužitelj.

Pri tome, prvostupanjski sud je protivno žalbenim prigovorima tuženika, sve izvedene dokaze ocijenio pravilno i svestrano, kako to i nalažu odredbe članka 8. ZPP-a, a tuženik u žalbi samo paušalno osporava ispunjenje svih zakonskih pretpostavki za naknadu štete.

Naime, štetnu radnju u konkretnom slučaju predstavlja protupravno postupanje tuženika koji je bez suglasnosti tužitelja objavio njegove osobne podatke, a šteta se očituje u povrijeđenom pravu osobnosti tužitelja na privatnost, zaštitu osobnih podataka te na duševno zdravlje koje mu je postupanjem tuženika povrijeđeno.

Isto tako, odlučujući o visini pravične novčane naknade za pretrpljenu neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti, prvostupanjski sud je u smislu odredbe članka 1100. ZOO-a, utvrdio sve činjenice i okolnosti koje su od utjecaja na dosuđenje neimovinske štete koju je pretrpio tužitelj.

Uzimajući u obzir sve kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu štete, osobito, u kontekstu specifičnosti konkretnog slučaja, konkretnije, broj izdanih primjeraka tuženikovog kataloga, osjećaj osobne (ne)sigurnosti tužitelja i njegove obitelji upravo zbog tuženikovog objavljivanja privatnih podataka tužitelja, osjećaja nelagode i uznemirenosti kojeg je opisivao tužitelj i koji je primjerena reakcija u takvoj situaciji, kao i posljedični strah, prvostupanjski sud je pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na koje se pozvao kada je tužitelju na ime pravične novčane naknade neimovinske štete dosudio iznos od 4.000,00 kuna.

Pri tome, u okolnostima citiranih pravno značajnih utvrđenja o kojima ovisi, kako osnovanosti tako i visina zahtijevane pravične novčane naknade, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da provođenje vještačenja po vještacima medicinske struke na okolnost povrede duševnog zdravlja tužitelja nije nužno.

U preostalom dijelu žalbeni razlozi stranka predstavljaju ponavljanje ranije iznesenih tvrdnji i navoda čiju je osnovanost prvostupanjski sud pravilno otklonio, radi čega se u tom dijelu stranke upućuju na razloge pobijane presude.

Iz iznesenih razloga, kako u dijelu protiv odluke o glavnoj stvari nisu ostvareni žalbeni prigovori stranaka, a ni oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, žalbu tužitelja i tuženika valjalo je odbiti kao neosnovane i u navedenom dijelu prvostupanjsku presudu potvrditi temeljem odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

Međutim, odlučujući o naknadi troškova postupka, prvostupanjski sud je primijenio mjerodavne odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a na štetu tužitelja, što s pravom tužitelj ističe u žalbi.

Naime, tužitelj je u predmetnom postupku uspio u pretežitom dijelu s obzirom na spornu osnovu odgovornosti i uspjeh glede visine istaknutog zahtjeva. U tom smislu, ukupan uspjeh tužitelja u sporu iznosi 70%, dok je tuženik u sporu uspio u omjeru od 30%.

Pravilno primjenjujući odredbe članka 154. stavka 1. i 155. stavka 1. ZPP-a, odredbe Tbr. 7. do 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarife), te s obzirom na vrijednost predmeta spora, a sve unutar granica postavljenog zahtjeva za naknadu troška postupka, tužitelju je valjalo priznati za sastav tužbe 100 bodova, za ročište održano dana 05. veljače 2019. 100 bodova, za ročište održano dana 13. ožujka 2019. 100 bodova, za ročište za objavu presude 50 bodova (Tbr. 9.3.), ukupno 350 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna daje iznos od 3.500,00 kuna kojem iznosu je onda pridodan iznos od 875,00 kuna na ime PDV-a, na koji način se došlo do iznosa od 4.375,00 kuna. Tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 520,00 kuna, pristojba za presudu u iznosu od 520,00 kuna, te pristojbe žalbe u iznosu od 100,00 kuna žalbe, dakle, ukupno 5.415,00 kuna. Kako je tužitelj u žalbenom postupku uspio samo protiv odluke o troškovima postupka (20%), valjalo mu je u tom postotku priznati žalbeni trošak (312,50 kuna). Kada se ukupan trošak koji bi pripadao tužitelju (iznos od 5.727,50 kuna), umanji za 30%, jer je tužitelj uspio u postotku od 70% pripada mu iznos od 4.009,25 kuna

Tuženiku je valjalo priznati za odgovor na tužbu 100 bodova, za ročište održano dana 5. veljače 2019. 100 bodova, za ročište održano dana 13. ožujka 2019. 100 bodova, ukupno 300,00 bodova što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna daje iznos od 3.000,00 kuna kojem iznosu je onda pridodan iznos od 750,00 kuna na ime PDV-a, na koji način se došlo do iznosa od 3.750,00 kuna. Kako je tuženik u postupku uspio sa 30% pripada mu iznos od 1.125,00 kuna.

Kada se pripadajući iznos troška tužitelja (iznos od 4.009,25 kuna) umanji za trošak tuženika (iznos od 1.125,00 kuna), dobije se iznos od 2.884,25 kuna koliko je na ime parničnog troška tuženik dužan isplatiti tužitelju.

Iz iznesenih razloga, uvažavanjem žalbe tužitelja, odluku o troškovima postupka sadržanu pod točkom III. pobijane presude valjalo je preinačiti, temeljem odredba članka 380. točke 3. ZPP-a, te tuženiku naložiti da tužitelju na ime parničnog troška isplati iznos od 2.884,25 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od donošenja odluke o troškovima postupka do isplate.

 

U Splitu 29. rujna 2020.