- 1 -              Rev-x 392/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 392/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Jadranka Juga predsjednika vijeća, Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Branka Medančića člana vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i Damira Kontreca člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja R. Z. iz D. M., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik B. A., odvjetnik u Z., protiv I. tuženika M. Z. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik S. T., odvjetnik u Z. i II. tuženika N. B. iz Z., OIB: …, kojeg zastupa T. K., odvjetnik u Z., radi isplate odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-900/16-2 od 6. prosinca 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7618/06-52 od 25. studenoga 2015., u sjednici održanoj 29. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

"Nalaže se tuženima M. Z. iz Z. i M. B. iz Z. da plate tužitelju R. Z., M. K., D. M. iznos od 410.200,00 EUR u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju HNB na dan plaćanja sa zateznom kamatom u visini koje poslovne banke plaćaju na devizne štedne uloge u EUR-ima po viđenju, od podnošenja tužbe do 31.12.2007., a od 01.01.2008. do isplate zakonsku zateznu kamatu koja se određuje u skladu s čl. 29 st. 2 ZOO, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, te da tužitelju nadoknade troškove postupka sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe".

 

II Nalaže se tužitelju da tuženima naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 348.956,79  kn, sve u roku od 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom troška žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj, navodeći da istu podnosi radi pogrešne primjene materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka na temelju čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP). Predlaže da revizijski sud pobijanu odluku ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

 

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP revizijski sud ispituje presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Ispitujući pobijanu odluku zbog revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka sud je utvrdio da u istoj nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući pobijana odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Naime, u obje nižestupanjske presude navedeni su jasni i razumljivi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu proturječni činjenicama koje proizlaze iz dokaza provedenih tijekom trajanja postupka, a drugostupanjski sud ocijenio je sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja te ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP niti iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ukazuje revident.

 

Premda tužitelj revizijom pobija presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka, u obrazloženju tog revizijskog razloga u bitnome osporava činjenična utvrđenja sudova prvog i drugog stupnja. Stoga slijedi da tužitelj pobija drugostupanjsku presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, što nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP, pa zbog tog razloga revizijski sud nije ispitivao pobijanu odluku.

 

Nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava koji postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP).

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja kao investitora za naknadu štete iz ugovora o građenju od I. tuženika kao osnivača trgovačkog društva A. d.o.o. izvođača radova i II. tuženika kao nadzornog inženjera tužitelja te osoba zadužena za koordinaciju radova i aktivnosti prilikom realizacije projekta, a zbog neizvođenja građevinskih radova sukladno građevinskog dozvoli i tehničkoj dokumentaciji te glavnom projektu tvrtke S. d.o.o.

 

U tijeku postupka pred sudovima prvog i drugog stupnja utvrđeno je da su tužitelj kao naručitelj i trgovačko društvo A. d.o.o. kao izvođač 29. travnja 2005. zaključili ugovor o građenju kojim se trgovačkog društvo A. d.o.o. obvezalo izgraditi zgradu na kč. 347/1 k.o. Č., na adresi Z. po sistemu „ključ u ruke“. Utvrđeno je nadalje da je navedeni ugovor raskinut prije dovršetka izgradnje zgrade, obzirom da je tužitelj na gradilište doveo drugog izvođača.

 

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na I. tuženika smatrajući da tužitelj nije dokazao kakav objekt su stranke ugovorile sagraditi, da je objekt koji je I. tuženik djelomično izgradio tužitelj srušio, razloge zašto bi ga trebalo srušiti, razloge otkaza ugovora sa I. tuženikom te sklapanja ugovora sa novim izvođačem, te visinu štete odnosno visinu izgubljene dobiti za koju tvrdi da mu je nastala. U odnosu na II. tuženika sudovi su odbili tužbeni zahtjev smatrajući da isti nije pasivno legitimiran obzirom se njegov odnos prema tužitelju niti ne temelji na predmetnom ugovoru o građenju.

 

Navedeno pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova prihvaća i revizijski sud.

 

Odredba sadržana u čl. 630. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – dalje: ZOO) propisuje da je ugovor o građenju ugovor o djelu kojim se izvođač obvezuje prema određenom projektu sagraditi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili na takvom odnosno na već postojećem objektu izvršiti kakve druge građevinske radove, a naručilac se obvezuje da mu za to isplati određenu cijenu.“

 

Prema utvrđenju nižestupanjskih sudova proizlazi da tužitelj nije dokazao pretpostavke za odgovornost I. tuženika odnosno nije dokazao da je I. tuženik postupao suprotno zaključenom ugovoru o građenju od 29. travnja 2005. odnosno suprotno odredbi iz čl. 630. st. 1. ZOO.

 

Nisu osnovani niti prigovori tužitelja da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo obzirom nisu na predmetni ugovorni odnos primijenili odredbu čl. 640. ZOO koja propisuje ugovor o građenju s posebnom odredbom „ključ u ruke“.

 

Naime, ovaj prigovor nema utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane odluke s obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen zbog toga što tužitelj nije dokazao postojanje činjenica na kojima temelji svoj zahtjev, odnosno nije pružio dokaze na temelju kojih bi se mogla utvrditi odgovornost I. tuženika za raskid predmetnog ugovora, a koji je raskinut iz razloga što je tužitelj sklopio novi ugovor i angažirao novog izvođača radova.

 

Slijedom izloženog, kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu, čime je odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 29. rujna 2020.