Broj: Rev 1565/11

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari I. tužitelja R. Č. pok. I. iz B., II. tužiteljice Z. I. iz O., III. tužiteljice M. T. pok. I. iz G. i IV. tužiteljice M. Č. iz A., svi zastupani po punomoćniku Š. P., odvjetniku u Z., protiv tuženika N. Č. pok. I. iz G., radi raskida ugovora o doživotnom uzdržavanju, odlučujući o reviziji I. do IV. tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2245/10-2 od 16. veljače 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru poslovni broj P-609/10 od 25. svibnja 2010., u sjednici održanoj 5. svibnja 2015.,

p r e s u d i o   j e

Revizija I. tužitelja R. Č., II. tužiteljice Z. I., III. tužiteljice M. T. i IV. tužiteljice M. Č. protiv presude Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-2245/10-2 od 16. veljače 2011., odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„I. Raskida se Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između I. Č. kao primatelja uzdržavanja i N. Č. kao davatelja uzdržavanja, koji Ugovor je ovjeren kod Općinskog suda u Zadru dana 09. studenoga 1983.g. u spisu broj R2-396/83 i zaveden pod brojem ovjere Ov-41/83, slijedom čega sve nekretnine obuhvaćene Ugovorom o doživotnom uzdržavanju ulaze u ostavinsku masu iza smrti I. Č. pok. M. iz G.

II. Temeljem ove presude određuje se brisanje zabilježbe tuženikovih prava iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju navedenog u točki I. ove presude na nekretninama u vlasništvu I. Č. pok. M. iz G..“

Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba I. do IV. tužitelja te je potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude reviziju su u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08– dalje: ZPP), a koja se odredba u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 54. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) podnijeli I. do IV. tužitelji iz razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka te pogrešne primjene materijalnog prava.

Tuženik nije podnio odgovor na reviziju I. do IV. tužitelja.

Revizija I. do IV. tužitelja nije osnovana.

Postupajući sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. toga Zakona.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju povredu revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima I. do IV. tužitelja u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Niti pobijana drugostupanjska presuda, a niti prvostupanjska presuda nemaju nedostatke radi kojih se ne bi mogla ispitati. Izreke tih presuda su razumljive i nisu u proturječnosti sa jasno i potpuno navedenim razlozima u obrazloženjima tih presuda.

Nižestupanjski sudovi su na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog od izvedenih dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdili činjenice odlučne za ishod spornog odnosa među strankama te su o tome dali jasna i potpuna obrazloženja. I. do IV. tužitelji u reviziji iznose vlastite ocjene izvedenih i to pojedinih dokaza (u čemu se njihova revizija sadržajno iscrpljuje), a čime pokušavaju dovesti u sumnju pravilnost zaključaka nižestupanjskih sudova o postojanju pravno odlučnih činjenica. Riječ je o pokušaju revidiranja pobijane drugostupanjske presude iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. No, prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizijom se drugostupanjska presuda ne može pobijati iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga takvi revizijski navodi I. do IV. tužitelja nisu uzeti u razmatranje.

Predmet spora je tužbeni zahtjev I. do IV. tužitelja za raskidom Ugovora o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između I. Č. kao primatelja uzdržavanja i tuženika kao davatelja uzdržavanja od dana 9. studenoga 1983. uz utvrđenje da sve nekretnine obuhvaćene tim Ugovorom ulaze u ostavinsku masu iza I. Č. Nadalje, predmet spora je i zahtjev I. do IV. tužitelja za određivanje brisanja zabilježbe tuženikovih prava iz navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju na nekretninama u vlasništvu I. Č.

Nižestupanjski sudovi utvrdili su slijedeće činjenice:

- da je sada pok. I. Č. kao primatelj uzdržavanja sa tuženikom kao davateljem uzdržavanja 9. studenoga 1983. sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju,

- da je obaveza tuženika iz tog Ugovora bila održavati prostorije u kojima njegovi roditelji stanuju urednima, zračnim i osvijetljenima, potpuna prehrana roditeljima u skladu sa njihovim potrebama, pranje rublja, nabava odjeće i obuće, davanje džeparca u iznosu od 1.000,00 dinara za sitne potrebe, za slučaj bolesti primatelja uzdržavanja i njegove supruge osigurati im primjereno liječenje, snositi eventualne troškove bolničkog liječenja, te za slučaj smrti pokopati oca i majku i snositi troškove pokopa prema mjesnom običaju,

- da je primatelj uzdržavanja umro 1991., a njegova supruga (majka tuženika) 1987.,

- da je tuženik podmirio trošak pokopa majke, a da je I. tužitelj podmirio trošak pokopa primatelja uzdržavanja (oca stranaka), te

- da je tuženik izvršavao obaveze iz prije navedenog Ugovora o doživotnom uzdržavanju.

Na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi pravilno su primijenili materijalno pravo kada su odbili predmetni tužbeni zahtjev I. do IV. tužitelja.

Prema odredbi čl. 119. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj: 48/03, 163/03 i 35/05 – dalje: ZN) svaka strana može tražiti raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju ako druga strana ne izvršava svoje obaveze.

Ovdje je za ukazati da pravilno drugostupanjski sud ukazuje da za raskid Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a zbog neizvršavanja obaveza nije dovoljno da davatelj uzdržavanja svoju obavezu nije ispunio sporadično u neznatnom opsegu, već je potrebno da je davatelj uzdržavanja svjesno izbjegavao izvršenje preuzetih obveza u namjeri da bi ih se oslobodio.

Kada je tuženik u konkretnom slučaju izvršavao svoje obaveze iz predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, to dakle nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 119. st. 3. ZN za raskid toga Ugovora.

Okolnost na koju u reviziji ukazuju I. do IV. tužitelji da bi I. tužitelj podmirio troškove ukopa primatelja uzdržavanja (oca stranaka), a ne tuženik kome je to bila obveza, za ukazati je na slijedeće. Iz izvedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka proizlazi da je I. tužitelj podmirio trošak ukopa primatelja uzdržavanja (svoga oca), jer da u tom trenutku nije znao za postojanje predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju, odnosno proizlazi da I. tužitelj nije podmirio taj trošak iz razloga što bi tuženik izbjegavao izvršiti tu svoju obavezu. Stoga ta okolnost, sama po sebi, nema značaj razloga za raskid predmetnog Ugovora o doživotnom uzdržavanju iz čl. 119. st. 3. ZN.

Kako ne postoje razlozi radi kojih je izjavljena revizija I. do IV. tužitelja, a niti razlozi na koje revizijski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, to je predmetnu reviziju I. do IV. tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i to na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

Zagreb, 5. svibnja 2015.