-   -              Poslovni broj: 8 UsIpn- 27/20-7

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

I

             

                                                             R I J E Š E N J E

 

              Upravni sud u Splitu, po sucu ovog suda Studenku Vuleti, kao sucu pojedincu, uz sudjelovanje sudske zapisničarke N. R., u upravnom sporu tužitelja V. Y. E. G., Podružnica J., P., , zastupan po opunomoćenici N. Š. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu A. & A. u S., , protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, nakon neposredne i javne rasprave zaključene 18. rujna 2020. godine, u prisutnosti  opunomoćenice tužitelja i odsutnosti tuženika, 28. rujna 2020. godine,

 

                                                     

                                                            p r e s u d i o  j e

 

1. Odbija se tužbeni zahtjev kojim se traži poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalni sektor  za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/19-01/264,  URBROJ: 513-04-20-3 od 19. veljače 2020. godine.

 

2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

 

 

                                                 r i j e š i o  j e

 

Odbija se prijedlog tužitelja za odgodu izvršenja poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Š., KLASA:…, URBROJ: … od …. godine do pravomoćnog dovršetka upravnog spora.

                                                   

                                                         Obrazloženje

 

U tužbi podnijetoj protiv rješenje tuženika, KLASA: UP/II-471-02/19-01/264,  URBROJ: 513-04-20-3 od 19. veljače 2020. godine tužitelj je u bitnom naveo: da je uredno vodio poslovne knjige, a knjiženja da je temeljio na vjerodostojnim ispravama, da s agencijama nema posrednički ugovor i da se ne radi o posredničkim poslovima. Prigovara stavu poreznog tijela da je prodaju charter usluga gostima većim dijelom vršio posredstvom domaćih i stranih turističkih agencija, ispostavljao tim agencijama račune za najam plovila i na računima umanjivao vrijednost najma plovila za agencijsku proviziju, umanjivši na taj način osnovicu za obračun PDV-a. Navodi da sa agencijama nije nikada sklopio ugovore o posredovanju, već da su agencije nastupale prema njemu u svoje ime, te da su kao kupac usluge chartera u izravnom odnosu sa njime pregovarale o cijeni i ostvarivale popuste, da je netočan zaključak poreznog tijela da „agencijski popust“ zapravo predstavlja „agencijsku proviziju“. Slijedom navedenog da je pogrešno utvrđena osnovica PDV-a obzirom da je porezno tijelo cijenu odobrenu i fakturiranu agencijama uvećalo za popuste iskazane na računima, da je porezno tijelo pogrešno zaključilo da su kupci bili gosti a ne agencije. Kao dodatnu argumentaciju za svoje tvrdnje o načinu rada sa agencijama navodi da ne postoje osnovni dokumenti  kojima se dokazuje posrednički odnos u poslovanju agencije i pružatelja usluga smještaja. Prigovara utvrđenju poreznog tijela da je račun tužitelja za agencije prolazna stavka, te je istakao da takvo knjiženje od strane agencija suprotno članku 33. stavak 3. Zakona o porezu na dodanu vrijednost („Narodne novine“ broj: 73/13 do 115/16, dalje: ZPDV-st), a da one agencije koje su izdale račune za posredničku proviziju su to učinile neosnovano, bez potpisanog ugovora o posredovanju sa tužiteljem. Naveo je da su agencije trebale primijeniti posebni postupak oporezivanja marže i fakturirati gostima charter usluga, onako kako su i ugovorili. Navodi da nije odbio pretporez po računu za proviziju jer ga nije ni knjižio, slijedom čega je vidljivo da je i u slučaju neispravnog postupanja plaćeno onoliko PDV-a koliko je sadržano u naknadi koju plaća gost; da agencije nisu trebale izdavati račune za proviziju, zbog čega te račune nije prihvaćao niti knjižio. Naveo je da sukladno članku 33. stavak 3. ZPDV-st ne ulaze popusti koji se kupcu odobravaju u trenutku isporuke. Obzirom da je njegov kupac agencija da je imao pravo u izravnom odnosu odobriti popust kupcu; da cijeli sustav obračunavanja PDV-a kod putničkih agencija i organizatora putovanja počiva na dva moguća načina rada (izravni i posrednički); da način obračunavanja PDV-a, ispostavljanja računa i utvrđivanja visine naknade polazi od toga kako su stranke definirale svoj dužničko-vjerovnički odnos i utvrdile što je predmet ugovaranja, kolika je naknada, pa da porezno tijelo ne smije proizvoljno tumačiti ugovoreno niti mijenjati taj dogovor; da nisu bili ispunjeni uvjeti za procjenu porezne osnovice iz članka 92. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, broj: 115/16 i 106/18, dalje: OPZ-a). Obrazlaže tretman „charter pack“ i cijenu „charter packa“ istaknutu na cjeniku objavljenom na internetu. Naveo je da porezno tijelo nije dokazalo da je tužitelj primao gotovinu od gosta. Očitavao se o stavu poreznog tijela po pitanju sklopljenih ugovora između vlasnika plovila i matice V. Y. E.e G., troškovima veza, neutralnosti PDV-a zaračunatog na ulaznim računima po osnovi primljenih isporuka. Naveo je da je nejasno zašto porezno tijelo ipak nije prihvatilo sklopljene anekse ugovora potpisane od strane vlasnika plovila (sa obrazloženjem da su antidatirani) kad oni reguliraju način obračunavanja koji će tek biti izvršen a oko čega su se obje strane suglasile i potpisale ga, što nije antidatiranje već reguliranje međusobnih odnosa budući da postojeće uređenje međusobnih odnosa nije bilo razumljivo niti prihvatljivo poreznom tijelu; da nema nikakvog smisla inzistirati na prefakturiranju usluge veza vlasniku polovila, koji taj PDV ima pravo potraživati temeljem činjenice da pruža oporezivu uslugu davanja plovila u dugotrajni najam, jer prema aneksima charter društvo je nositelj tog troška a ne vlasnik plovila; da navedeno u troškovnom smislu ima uporište u prirodi pružene usluge budući da PDV se njegovim odbitkom po ulaznim računima neutralizira bez prefakturiranja. Poziva se na stavove iznesene u presudama ECJ-a. Tužbenim zahtjevom je predložio da se poništi osporeno rješenje tuženika i porezno rješenje, te da se presudom utvrdi da tužitelj nije  obračunao manje PDV-a. Tužitelj je u tužbi iznio prijedlog da sud temeljem članka 26. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17; dalje: ZUS-a), donese rješenje kojim se odgađa izvršenje poreznog do pravomoćnog dovršetka upravnog spora. U prijedlogu je naveo da su ispunjeni svi propisani uvjeti, te da bi izvršenjem poreznog rješenja obzirom na visinu duga, tužitelju nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti.

Tuženik je odgovorio na tužbu, ističući da tužba nije osnovana, iz razloga navedenih u obrazloženju rješenja, te da sud tužbu odbije kao neosnovanu.

Osporenim rješenjem tuženika odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Š., KLASA: …, URBROJ…od …. godine.

Navedenim poreznim rješenjem tužitelju je za ... godinu primjenom stope od …  utvrđena obveza PDV-a u iznosu od … kn, a primjenom stope od … utvrđena obveza PDV-a u iznosu od … kn, te obveza PDV-a za razdoblje od … do …. godine, primjenom stope od … utvrđena obveza PDV-a u iznosu od … kn, a primjenom stope od … utvrđena obveza PDV-a u iznosu od … kn, te su mu obračunate zatezne kamate, sve u iznosima pojedinačno navedenim u točkama I. i II. izreke rješenja. Ostalim točkama izreke naložena je uplata utvrđenog iznosa PDV-a, kamata i daljnjih kamata te da provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama.

Na raspravi od 18. rujna 2020. godine nije pristupio nitko za tuženika iako je uredno pozvan a nije opravdao izostanak, pa kako nije bilo razloga za odgodu rasprava je održana bez tuženika. Opunomoćenica tužitelja ostala je kod sadržaja tužbe i tužbenog zahtjeva. Navela je da je u sklopu jedinstvene charter usluge za koju je naplaćena usluga, besplatno pružena i usluga tzv. „charter pack“, obzirom da je tužitelj bio novi na tržištu i da se je htio afirmirati, radi čega  za  uslugu charter  pack“ nije primao nikakvu naknadu. Vezano za PDV-a iskazan na računima M. K. za vez plovila istakla je neutralnost PDV-a. Navela je da se radi o pravnom pitanju te je predložila je da se provede  sudsko vještačenje po vještaku financijske struke-poreznom savjetniku.

Sud je odbio prijedlog za provedbu sudskog vještačenja po vještaku financijske struke (poreznom savjetniku) jer je isto ocijenjeno nepotrebnim i da se s obzirom na stanje spisa i raspoložive dokaze može donijeti pravilna i zakonita odluka i bez vještačenja. Uz navedeno prema navodima iznesenim na raspravi radi se o pravnom pitanju što znači da činjenice bitne za oporezivanje kako su utvrđene od poreznog tijela nisu sporne, pa je ocijenjeno da za razjašnjenje pravnog pitanja nije nužno provođenje vještačenja po poreznom savjetniku.

U dokaznom postupku čitani su: tužba, osporeno rješenje tuženika od 19.veljače 2020. godine, odgovor na tužbu, te se pregledao cjelokupni sudski spis, kao i spis upravnog tijela dostavljen uz odgovor na tužbu.

Stranke nisu imale drugih dokaznih prijedloga.

Opunomoćenica tužitelja je nakon zaključenja rasprave podneskom zaprimljenim dana …. godine popisala trošak upravnog spora za pristup na ročište u iznosu od … kn uvećano za PDV ili ukupno … kn.

Ocjenom svih dokaza zajedno i svakog dokaza posebno, uzimajući u obzir navode stranaka, tužbeni zahtjev nije osnovan.

Predmet ovog upravnog spora je ocjena zakonitosti osporenog rješenja tuženika, odnosno da li je poreznim rješenjem pravilno i zakonito utvrđena obveza PDV-a za ... godinu i razdoblje od .. do …. godine.

Iz spisa upravnog tijela je vidljivo: da je Porezna uprava, Područni ured D. kod tužitelja obavilo porezni nadzor o kojem je sastavilo zapisnik od …. godine, na kojeg je tužitelj izjavio prigovor koji porezno tijelo nije prihvatilo već je dana ... godine donijelo porezno rješenje.

Sporno je da li je tužitelj zakonito evidentirao, obračunavao, iskazivao PDV po osnovi obavljanja djelatnosti najma plovila (chartera).

Poreznim nadzorom je utvrđeno da je charter obavljao tužitelj a da je njegovo matično društvo radi realizacije istog sklopio ugovore o zakupu plovila s vlasnicima plovila, a da je tužitelj ishodio potrebne dozvole za obavljanje charter djelatnosti, podnosio crew liste i sl.

Nadzorom je utvrđeno da je tužitelj iznos računa za najam plovila koje je ispostavljao domaćim i stranim agencijama umanjivao za agencijsku proviziju čime je umanjio osnovicu za obračun PDV-a po stopi od …, što je dovelo do manje obveze PDV-a.

Člankom 23. stavak 1. ZPDV-st, sukladno članku 56. Direktive 2006/112/EZ, mjesto obavljanja usluge kratkotrajnog iznajmljivanja prijevoznih sredstava smatra se mjesto gdje se ta prijevozna sredstva stavljaju na raspolaganje primatelju usluge, pri čemu se sukladno članku 4. istog Zakona, kratkotrajnim iznajmljivanjem smatra neprekidno korištenje plovila najviše 90 dana.

U skladu s navedenim mjesto oporezivanja usluge chartera s ili bez posade, smatra se mjesto gdje se to plovilo stavlja na raspolaganje primatelju usluge.

Porezno tijelo je utvrdilo da se radilo o kratkotrajnom najmu plovila koje je gostima stavljano na raspolaganje u tuzemstvu, pa je oporezivanje istih usluga-chartera mjerodavne odredbe ZPDV-st. Nadzorom je utvrđeno da su krajnji korisnici usluge chartera bili gosti a ne agencije, te da su turističke agencije u svoje ime prodavale uslugu chartera kao organizatoru putovanja, te gostima ispostavljali račune za uslugu chartera; da je odnos agencija sa tužiteljem bio posrednički odnos obzirom da je za uslugu posredovanja tužitelj od agencija s kojima je poslovao primao račune na ime agencijskih provizija (booking), po svakom plovilu za koje su agencije posredovale u dovođenju gostiju, koje račune tužitelj nije evidentirao u knjigovodstvu, ali je za visinu agencijske provizije umanjio vrijednost usluge najma plovila tj. za iznos agencijske proviziju umanjio prihode tj. poreznu osnovicu, protivno članku 33. stavak 2. ZPDV-st.

Sukladno odredbama članka 33. stavak 1. 2. i 3. Zakona o PDV-u osnovica PDV-a kod usluge najma plovila (chartera) je ono što je gost platio, odnosno cijena najma plovila istaknuta u cjeniku, umanjena za popuste predviđene cjenikom.

Nadzorom je utvrđeno da je u cijeni koju je platio gost sadržana i agencijska provizija. i da  se kod predmetnih  usluga chartera radi o dvije isporuke i to: 1. usluzi najma plovila od strane tužitelja krajnjim korisnicima, koja usluga je oporeziva po stopi od … i 2. usluzi posredovanja u rezervaciji smještaja koje usluge su  za tužitelja obavljale agencije s kojima je tužitelj poslovao, što se oporezuje stopom od ...

Stoga, neosnovan je tužbeni navod da se ne radi o posredničkim poslovima obzirom da s turističkim agencijama nema sklopljen posrednički ugovor, jer postojanje posredničkog odnosa ne ovisi samo da li je sklopljen posrednički ugovor, već se postojanje posredničkog odnosa prosuđuje s obzirom na stvarno stanje odnosa u poslovanju tužitelja i turističkih agencija, jer su krajnji korisnici usluge chartera bili gosti a ne agencije, koje su bile posrednici a za uslugu posredovanja naplaćivali kroz agencijsku proviziju. Tužitelj je agencijama ispostavljao račune za najam plovila umanjene za agencijsku proviziju. Sam tužitelj potvrđuje da su neke turističke agencije izdale račune za posredničku proviziju.

Slijedom navedenog Sud ocjenjuje da je porezno tijelo pravilno za iznos agencijske provizije (za koji iznos je umanjena osnovica PDV-a), povećalo osnovicu za obračun PDV-a i oporezovalo po stopi od ….

Također nadzorom je utvrđeno da u Knjizi izdanih računa nema evidentiranih računa za … termina najma plovila za koja je tužitelj nadležnom ministarstvu dostavio popise posade i putnika – crew liste. Kako navedene račune ispostavljene kupcima nije evidentirao u svojim poslovnim knjigama, obračunati PDV-a nije prijavio putem PDV-a obrazac, slijedom čega je pravilno porezno tijelo izvršilo obračun PDV-a.

Isto tako poreznim nadzorom je nakon uvida u cjenike tužitelja objavljene na internetskim stranicama na kojima se nudi najam plovila tužitelja utvrđeno da su na istim osim cijena chartera po pojedinom plovilu za iznajmljivanje plovila, istaknute i cijene obveznog plaćanja „charter  packa“ koji uključuje korištenje posteljine, plina, završno čišćenje plovila te ručnike u iznosu od …, … i … Eura, ovisno o tipu plovila, te da se obveza plaćanja „charter  packa“ naplaćuje u gotovini prilikom preuzimanja ili prilikom vraćanja plovila. Uvidom u izdane račune za iznajmljivanje plovila utvrđeno je da u istima nema iskazane usluge „charter  packa“, koje usluge su oporezive po stopi od … (osim jednog računa), niti bilo kakvih računa za navedene usluge naplaćene u gotovini. Uz navedeno, uvidom u Ugovore turističke agencije S. d.o.o. R. utvrđeno je da je uz uobičajene podatke o plovilu, terminu korištenja plovila, cijeni najma, uvjetima i načinu plaćanja sadrži među ostalim i odredbu o obveznom „charter  packa“ u iznosu od …, … ili … Eura ( za korištenje posteljine, plina, završno čišćenje plovila, ručnike)

S obzirom na navedeno proizlazi da je tužitelj korisnicima usluga najma plovila pružao i uslugu „charter  packa“, kao obveznu uslugu plativu u gotovini, a da  za istu uslugu nije izdavao račune niti ih je evidentirao u poslovnim knjigama, što znači da je propustio navedenu usluga „charter  packa“  uključiti u osnovicu za obračun PDV-a.

Stoga, nije osnovan navod tužitelja iznesen na raspravi da je korisnicima plovila besplatno pružao uslugu „charter  packa“, obzirom da se je želio afirmirati jer je na tržištu bio novi, budući da je isti navod suprotan utvrđenom nadzorom i to: da je cjenikom određena obveza plaćanja „charter  packa“ u navedenim iznosima, te da isto proizlazi i iz ugovora turističkih agencija. S obzirom na sadržaj navedene pregledane dokumentacije (cjenika, ugovora turističkih agencija) porezno tijelo ne treba dokazivati da je tužitelj u gotovini naplaćivao navedenu uslugu (budući nije izdavao račune niti uslugu evidentirao u knjigama) jer isto proizlazi iz navedene dokumentacije, a što se i logički nameći, već je teret dokaza na tužitelju, da nije naplaćivao navedenu uslugu.

Člankom 62. stavak 1. OPZ-a je propisano da su porezni obveznici dužni izdavati račune te voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema propisima kojima se uređuje pojedina vrsta poreza. Stavkom 4. istog članka je propisano da porezni obveznici koji isporuku dobara ili obavljanje usluga naplaćuju u gotovini su obvezni promet iskazivati putem naplatnih uređaja ili na drugi odgovarajući način. Prema stavku 5. istog članka stalna poslovna jedinica strane osobe i pravna osoba čiji je osnivač strana osoba dužne su izdavati račune, voditi poslovne knjige i evidencije radi oporezivanja prema poreznim propisima koji se primjenjuju u Republici Hrvatskoj.

Kako tužitelj poslovne knjige nije vodio sukladno odredbi članka 62. OPZ-a, obzirom da račune nije izdavao i nije evidentirao promet, pravilno je porezno tijelo zaključilo da su se stekli uvjeti da se porezna osnovica utvrdi procjenom, sukladno članku 92. stavak 1. i 2. OPZ-a i članka 85. stavak 8. ZPDV-st, te procjenu provelo sukladno članku 92. stavku 3. točka 3. istog članka Zakona, na način koko je navedeno u poreznom rješenju, te je kod procijene uvažavajući mjerodavne odredbe propisa kojima je utvrđena mogućnost popusta, porezno tijelo je dodatno poreznu osnovicu smanjilo za …

Uvidom u VIES bazu podataka, prema broju tužitelja utvrđeno je da je tužitelj u …. godini ostvario stjecanje dobara od isporučitelja iz EU u vrijednosti … kn, te da je tužitelj PDV-a obračunao samo po računu jednog isporučitelja iz S. za kupnju rezervnih dijelova u vrijednosti … kn, a da po ostalim stjecanjima iz EU nije obračunao PDV-a (na traženje poreznog tijela nije dostavio račune isporučitelja), a nije ni podnio Prijavu o stjecanju dobara i primljenih usluga od isporučitelja iz drugih država EU, pa je porezno tijelo pravilno izvršilo obračun PDV-a.

U nadziranom razdoblju tužitelj je obavljao djelatnost chartera za koju je i osnovan od društva kojemu je sjedište u Nj. (dalje: matično društvo), koje društvo nije registrirano za potrebe PDV-a u R. H., već je djelatnost najma plovila obavljalo preko svoje podružnice tj. preko tužitelja. Djelatnost chartera tužitelj kao podružnica njemačkog društva je obavljao plovilima u vlasništvu domaćih i stranih pravnih i fizičkih osoba temeljem ugovora sklopljenih od strane matičnog društva sa vlasnicima plovila i to Ugovora o prepuštanju jahti u najam od strane vlasnika plovila i Ugovora o čuvanju i održavanju jahti u svrhu iznajmljivanja.

Nadzorom je utvrđeno da je matično društvo vlasnicima plovila ispostavljalo račune za vez u M. K., P., uz prijenos porezne obveze, a iz kojih računa je utvrđeno da se matično društvo u računima pozvalo na zakonske odredbe članka 3a Abs UStg. njemačkog Zakona o porezu na dodanu vrijednost, kojim je propisano opće načelo oporezivanja usluga prema mjestu sjedišta primatelja usluga, te članka 196, 205 EU-Direktive 206/112 kojim je propisano tko je osoba koja je obvezna platiti PDV-a.

Utvrđeno da je matično društvo koje ima njemački PDV ID broj: …, ispostavljalo račune s „prijenosom porezne obveze“ na porezne obveznike u drugim državama članicama EU za usluge vezova u R. H. za koje usluge nije propisano opće načelo oporezivanja usluga.

Člankom 19. ZPDV-st propisano je da se mjestom obavljanja usluge u svezi s nekretninama smatra mjesto gdje se nekretnina nalazi.

Navedeno znači da ako se nekretnina nalazi u R. H.j mjesto oporezivanja usluge vezane uz nekretninu je R. H., čak i ako tu uslugu pruža porezni obveznik koji nema sjedište u RH-oj, neovisno o tome kome se te usluge pružaju, poreznom obvezniku ili onome koji to nije.

Slijedom navedenog utvrđeno je da je matično društvo iz Nj. ispostavljalo račune za usluge veza u RH-oj, što je sukladno članku 19. ZPDV-st oporezivo prema mjestu gdje se nekretnina (vez) nalazi tj. RH-oj, s „prijenosom porezne obveze“ na primatelje usluga iz drugih država članica EU koji su dali svoje PDV ID brojeve dodijeljene im u tim državama članicama EU prema njihovom sjedištu, čime je matično društvo obvezu PDV-a koju je temeljem članka 19. ZPDV-st trebalo platiti u RH-oj, prenijelo kao obvezu plaćanja u proračune drugih članica EU, što je protivno poreznim propisima i na štetu proračunu RH-e.              Obzirom da je nesporno nadzorom utvrđeno da je matično društvo Ugovore o prepuštanju jahti u najam od strane vlasnika plovila, te Ugovore o čuvanju i održavanju jahti u svrhu iznajmljivanja, sklopilo radi obavljanja djelatnosti podružnice tj. tužitelja, te da je u pružanju usluga čuvanja i održavanja plovila sudjelovao tužitelj, tužitelj kao pružatelj usluga je trebao ispostaviti račune za uslugu čuvanja i održavanja plovila, a ne da račune ispostavlja matično društvo sa sjedištem u Nj..

Člankom 75. stavak 2. ZPDV-st propisano je da ako oporezive isporuke dobara ili usluga obavlja porezni obveznik koji nema sjedište, prebivalište ili uobičajeno boravište u tuzemstvu, PDV-a plaća porezni obveznik, odnosno pravna osoba koja nije porezni obveznik ali je registrirana za potrebe PDV-a, kojem je obavljena isporuka dobara ili usluga.

Stavkom 4. istog članka Zakona propisano je da se porezni obveznik koji u tuzemstvu ima stalnu poslovnu jedinicu smatra poreznim obveznikom koji nema sjedište u tuzemstvu ako porezni obveznik obavlja oporezivu uslugu dobara i usluga u tuzemstvu i poslovna jedinica koju ima porezni obveznik u tuzemstvu ne sudjeluje u toj isporuci dobara i obavljenih usluga.

Iz nadzorom utvrđenog proizlazi da je M. K. d.o.o. P., račune za vez plovila ispostavljala tužitelju, koji je navedene račune evidentirao u svojim poslovnim knjigama te je po istim ulaznim računima koristio pravo na odbitak pretporeza, a matično društvo je iste usluge (korištenja vezova) fakturiralo vlasnicima plovila iz zemalja članica EU s „prijenosom porezne obveze“ na primatelje usluge, koji nisu registrirani za potrebe PDV-a u RH, već su isti matičnom društvu (kao izdavatelju računa) dali svoje PDV ID brojeve koji su im dodijeljeni u državama njihovog sjedišta.

Navedenim postupanjem matično društvo je primatelje usluga iz drugih država članica EU, uputilo je da hrvatski PDV-a plate u državne proračune drugih članica EU-a, što je protivno poreznim propisima.

Slijedom navedenog Sud ocjenjuje da je porezno tijelo točno utvrdilo činjenice bitne za oporezivanje,  izvelo pravilne zaključke i ocijene te pravilno primijenilo porezne propise, i tužitelju zakonito utvrdilo poreznu obvezu, pa je osporeno rješenje tuženika  zakonito.

Stoga, valjalo je, na temelju odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14 i 29/17; dalje: ZUS-a), odbiti tužbeni zahtjev, odnosno odlučiti kao u izreci presude.

Prijedlog za odgodu izvršenja poreznog rješenja nije osnovan.

Člankom  26. st. 1. ZUS-a propisano je da tužba nema odgodni učinak, osim  kad je to zakonom propisano. Stavkom 2. istog članka propisano je da sud može odlučiti da tužba ima odgodni učinak ako bi se izvršenjem pojedinačne odluke ili upravnog ugovora tužitelju nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, ako zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, a odgoda nije protivna javnom interesu.

Dakle, tumačeći navedenu odredbu ZUS-a, sud u upravnom sporu može (ali ne mora) odlučiti da tužba odgađa izvršenje pojedinačne odluke javnopravnog tijela ako su ispunjene kumulativno ove pretpostavke: da bi izvršenjem pojedinačne odluke tužitelju bila nanesena kakva teško popravljiva šteta, da zakonom nije propisano da žalba ne odgađa izvršenje pojedinačne odluke, te da takva odgoda nije protivna javnom interesu.

U svom prijedlogu za odgodu izvršenja poreznog rješenja, tužitelj nije ničim dokazao (na određenom stupnju vjerojatnosti) da bi se izvršenjem navedenih rješenja njemu nanijela šteta koja bi se teško mogla popraviti, obzirom da takvo što nije ničim potkrijepio i Sudu o istom dostavio dokaze.

Smisao traženja odgode izvršenja poreznih rješenja je da se tužitelju prije donošenja odluke o meritumu  spora (a što može potrajati neko vrijeme), omogući odgoda izvršenja rješenja ukoliko isti na određenom stupnju vjerojatnosti dokaže, odnosno učini vjerojatnim da bi mu izvršenjem konkretnog poreznog rješenja nastala šteta koja bi se kasnije  teško mogla otkloniti i popraviti.

              U konkretnom slučaju da bi se moglo cijeniti osnovanost prijedloga za odgodni učinak tužbe, tužitelj je prijedlog trebao potkrijepiti dokazima-podacima o svom financijskom stanju (podatke o svojim sadašnjim i budućim očekivanim prihodima, te rashodima, sve po vrstama prihoda-rashoda, podatak o broju zaposlenika i sl.),  a iz kojih podataka bi bilo vidljivo financijsko stanje tužitelja, te proizlazilo da je isto složeno i da bi izvršenjem navedenog  rješenja i naplatom duga tužitelju nastala šteta koja bi se teško mogla popraviti. Tužitelj u vezi sa navedenim nije dostavio nikakve podatke.

           Stoga je ovaj sud odbio prijedlog tužitelja za odgodu izvršenja rješenja tuženika, jer nisu ispunjeni uvjeti iz članka 26. st. 2. ZUS-a, te iz tog razloga odlučio kao u izreci ovog rješenja.

Tužiteljev zahtjev za naknadom troškova upravnog spora  je odbijen, sukladno članku 79. ZUS-a, budući da je tužbeni zahtjev odbijen.

                                                                

                                                 U Splitu 28. rujna 2020. godine

                                                                                                                      S U D A C

 

          Studenko Vuleta

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, putem ovog suda pisano, za Visoki upravni sud Republike Hrvatske (čl. 66. st. 1. ZUS-a). Žalba  odgađa izvršenje presude (čl.66.st.5 ZUS-a).

 

DNA:

-          opunomoćenici tužitelja, N. Š. Š.-Odvjetnički ured A. & A., S., , uz zapisnik o objavi,

-          tuženiku Ministarstvu financija Republike Hrvatske, Samostalnoj službi za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, uz zapisnike od 18. i 28. 09. 2020.,

-          u spis.