1                                                         9 P-404/2019-31

 

 

 

 

REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U PAZINU
Dršćevka 1, 52000 Pazin

9 P-404/2019-31

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Pazinu, po sutkinji Tamari Lakoseljac Benčić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja 1. S. B. E. iz R. M., B., OIB: … i 2. P. B. iz R.
M., B., OIB: …, koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda I. Š. & V. Š. u R., protiv tuženika 1. REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo, uprava, Područni ured P., kojeg zastupa odvjetništvo u P., i 2. I. d.o.o. u stečaju, R., OIB: …, kojeg zastupa stečajna upraviteljica A. V. G. iz Č., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon održane glavne
i javne rasprave zaključene 2. rujna 2020. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zastupnice po
zakonu prvotuženika, 28. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

I. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Rovinju – Rovigno posl. br. Ovr-549/10 (novi posl. br. Ovr-3365/2017 kod Općinskog suda u Puli – Pola, Stalna služba u Rovinju – Rovigno) na nekretnini upisanoj u zk. ul. 6701, poduložak 10, k. o. R., u kojem je ta nekretnina upisana kao k. č. 9122/71 kuća i dvorište pov. 781 m2 –

10. ETAŽA – 49/494 1. Posebni dio zgrade sl. A koji se sastoji od stana u prizemlju sl. A ukupne pov. 47,00 m2 TIP-a 967.

II. Nalaže se tuženicima solidarno naknaditi tužiteljima troškove postupka u iznosu od 5.756,25 kn u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka u iznosu od 6.012,50 kn.

Obrazloženje

Tužitelji su protiv tuženika 22. studenog 2017. podnijeli tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom.

U tužbi navode da je Općinski sud u Rovinju – Rovigno 27. srpnja 2010. donio rješenje o ovrsi posl. br. Ovr-549/10 kojim je određena ovrha na nekretninama (sadašnji posl. br. Ovr-3365/2017) u kojem je, između ostalog, određena i ovrha na nekretnini upisanoj u zk. ul. 6701, poduložak 10, k. o. R., u kojem je ta nekretnina upisana kao k. č. 9123/71 kuća I dvorište pov. 781 m2 – 10. ETAŽA – 49/494 1. Posebni dio zgrade sl. A koji se sastoji od stana u prizemlju sl. A ukupne pov. 47,00 m2 TIP-a 967. Tužitelji su 20. listopada 2014. podnijeli prigovor treće osobe tražeći da se ovrha proglasi nedopuštenom te su 8. studenog  2017. zaprimili zaključak kojim se upućuju u roku 15 dana pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom. Predmetnu nekretninu su kupili tužitelji koji su 8. listopada 2001. sklopili kupoprodajni ugovor s prednikom drugotuženika I. d.o.o. u kojem je predmet kupoprodaje, prema tadašnjim zemljišnoknjižnim podacima označen stan u prizemlju, u Tipu zgrade 967 označen slovom "A" površine cca 47,35 m2, s pravom suvlasništva zajedničkih dijelova kuće, koji stan se sastoji od ulaza, kuhinje s dnevnim boravkom, kupaonice, spavaće sobe i lođe, a upisan je u poduložak 315 zk. ul. 6701 k. o. R. te predstavlja 50/359 dijela kuće sagrađene na k. č. 9122/71. Tužitelji su, kao strain mađarski državljani, ubrzo nakon sklapanja ugovora o prodaji, pokrenuli postupak pred nadležnim ministarstvom za dobivanje suglasnosti za stjecanje prava vlasništva nekretnine. Zbog dugotrajnosti tog postupka kupci su neposredno nakon sklapanja ugovora o prodaji zemljišnoknjižnom sudu podnijeli prijedlog radi zabilježbe postojanja tog ugovora, što je I upisano u zk. ul. 6701 k. o. R., te je upis zabilježbe proveden 17. listopada 2001. Tužitelji su s prednikom drugotuženika I. d.o.o., 1. srpnja 2005. sklopili Aneks ugovora o prodaji nekretnine, kojim su izmijenile suvlasnički dio s kojim je povezano vlasništvo kupljenog stana tako da je prvobitnih 50/359 dijela zamijenjeno s novouspostavljenih 54/498 dijela. Rješenjem Ministarstva vanjskih poslova Republike Hrvatske klasa: UP/I-940-01/05- 03/1284 od 24. travnja 2006. odbijen je zahtjev tužitelja za davanje suglasnosti za stjecanje prava vlasništva na 54/498 dijela nekretnine na području Republike Hrvatske, označene kao k. č. 9122/71, upisane u zk. ul. 6701 k. o. R.. Protiv navedenog rješenja tužitelji su 5. listopada 2006. pokrenuli upravni spor koji je obustavljen rješenjem Upravnog suda Republike Hrvatske posl. br. Us-10625/2006-7 od 11. studenog 2009. zbog toga što je 1. veljače 2009. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima na temelju kojeg je prestala potreba pribavljanja suglasnosti ministra za stjecanje prava vlasništva nekretnina. Time je konvalidiran Ugovor o prodaji nekretnina sklopljen 8. listopada 2001. sklopljen između tužitelja i prednika drugotuženika I. d.o.o.. Nakon što je konvalidiran ugovor o prodaji, tužitelji nisu uspjeli ostvariti uknjižbu prava vlasništva jer je 2007. izvršena izmjena plana posebnih dijelova zgrade u kojoj se nalazi stan koji su kupile treće osobe na način da je dotadašnji suvlasnički dio stana, 50/359 dijela, izmijenjen u novouspostavljeni 49/494 dijela. Zbog toga, uknjižba prava vlasništva više nije bila moguća. Budući da tužitelji nisu uspjeli više stupiti u kontakt sa zakonskim zastupnikom prednika drugotuženika I. d.o.o., njihovo parvo vlasništva stana ostalo je neupisano u zemljišne knjige. Tužitelji su pravo vlasništva nekretnine stekli i na temelju zakona dosjelošću jer posjeduju nekretninu 16 godina, a radi se o zakonitom, istinitom i poštenom posjedu. Na temelju ugovora o prodaji nekretnine sklopljenog 8. listopada 2001. između tužitelja i prednika drugotuženika I. d.o.o., koji čini pravnu osnovu stjecanja posjeda (zakonitost), tužitelji su stupili u posjed nekretnine, koji posjed im je predan od ranijeg vlasnika (nije stečen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja). Naveli su kako je nesporno da je postojanje predmetnog ugovora prvotuženici bilo poznato 27. listopada 2009. prilikom podnošenja prijedloga za osiguranje upisom založnog prava, budući da je zabilježba u zemljišnoj knjizi provedena 17. listopada 2001., kao i prilikom pokretanja ovršnog postupka. S obzirom na okolnost da su tužitelji valjanim pravnim poslom, kao i na temelju zakona, stekli pravo vlasništva stana koji je predmet ovrhe, da to svoje pravo dokazuju ovjerovljenom privatnom ispravom, da je postojanje ugovora o prodaji stana zabilježeno u zemljišnoj knjizi prije uknjižbe založnog prava ovrhovoditelja, tužitelji smatraju kako je nedopuštena ovrha u odnosu na stan označen I opisan u t. I. petita tužbe. Slijedom svega navedenog, tužitelji predlažu da sud proglasi ovrhu nedopuštenom te obveže tuženike na naknadu troškova postupka.

Prvotuženica REPUBLIKA HRVATSKA je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev. Navela je kako je pravomoćno rješenje o ovrsi Općinskog suda u Rovinju posl. br. Ovr-549/10-2 od 27. srpnja 2010. doneseno na zakonit i pravilan način te su na temelju tog rješenja o ovrsi provedene predložene i određene ovršne radnje na predmetnim nekretninama, sve u skladu s odredbama tada važećeg Ovršnog zakona. Navela je kako tužitelji nisu u stečajnom postupku prijavili novčane tražbine niti su dostavili obavijesti o izlučnom pravu na predmetnoj nekretnini te kako nisu učini nespornim da li su ispunjene zakonske pretpostavke za upis prava vlasništva u zemljišnu knjigu, kao i da li je predmetni stan trebao biti u stečajnoj masi kao imovina stečajnog dužnika I. d.o.o. u stečaju. Slijedom svega navedenog, prvotuženica REPUBLIKA HRVATSKA predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troškova postupka.

Drugotuženik I. d.o.o. u stečaju je u odgovoru na tužbu naveo kako je 11.
srpnja 2016. rješenjem Trgovačkog suda u Pazinu posl. br. St-341/16 otvoren stečajni postupak. Istim rješenjem je izvršena zabilježba pokretanja stečajnog postupka na nekretninama u vlasništvu stečajnog dužnika upisanih u k. o. R. (k. č. 3290/2, k. č. 7071/3, k. č. 9122/71 i k. č. 9122/12) i k. o. R. s. (k. č. 257/5, k. č. 257/3 i k. č. 257/1). Tužitelji su uvidom u zemljišne knjige odnosno e – oglasnu ploču sudova, kao javne baze podataka, mogli vidjeti da je pokrenut stečajni postupak nad dužnikom te u ostavljenom roku prijaviti stečajnoj upraviteljici izlučno pravo na nekretnini koja čini stečajnu masu, a koja je predmetom ovršnog postupka. Nakon što je u stečajnom postupku provedeno ispitno I izvještajno ročište 11. studenog 2016., na oglasnoj ploči je istog dana objavljeno rješenje o utvrđenim tražbinama i izlučnim i razlučnim pravima. Nakon toga, 24. studenog 2016. doneseno je rješenje kojim se određuje prodaja nekretnina u vlasništvu stečajnog dužnika, između ostalog i nekretnine koja je predmetom ovog postupka. Rješenjem je izvršena I zabilježba rješenja o prodaji u zemljišnim knjigama. Niti na jedno od tih rješenja tužitelji nisu izjavili žalbu niti ukazali na to da bi nekretnina bila njihovo vlasništvo. Nadalje, drugotuženik I. d.o.o. u stečaju je naveo kako tužitelji nemaju uvjet za upis prava vlasništva, budući da iz Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima proizlazi da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu. Vlasnik nekretnine postaje njezinim vlasnikom tek upisom stečenog prava u zemljišnim knjigama. S obzirom da tužitelji nisu uknjiži svoje pravo vlasništva prije otvaranja stečaja, mogli su zahtijevati izdvajanje nekretnine iz stečajne mase odnosno prijaviti izlučno pravo na nekretnini. Naveo je kako je prema odredbama čl. 82., 83. i 84. Ovršnog zakona, u trenutku pokretanja ovršnog postupka važno tko je upisani vlasnik nekretnine. U trenutku pokretanja predmetnog ovršnog postupka vlasnik nekretnine je bio drugotuženik I. d.o.o. u stečaju. Ovrhovoditelj, odnosno prvotuženica REPUBLIKA HRVATSKA, zabilježbom ovrhe stekla je pravo da svoju tražbinu namiri iz nekretnine, čak i u slučaju da treća osoba stekne vlasništvo na predmetnoj nekretnini. U skladu s odredbama Ovršnog zakona, uslijed zabilježbe ovrhe nije dopušten prijenos prava vlasništva s ovršenika na drugu osobu, pa čak i da se tužitelji uspiju upisati kao vlasnici predmetne nekretnine, takva promjena prava vlasništva ne bi mogla dovesti u pitanje dovršetak ovrhe protiv novih vlasnika nekretnine, obzirom da teret nekretnine slijedi nekretninu i u odnosu na nove vlasnike odnosno promjena vlasnika ne sprječava da se ovršni postupak nastavi protiv novog vlasnika kao ovršenika. Slijedom svega navedenog, drugotuženik predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

U daljnjem tijeku postupka, tužitelji su u podnesku od 9. svibnja 2018. istakli kako se
na predmetnu situaciju ima primijeniti Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća
od 20. svibnja 2015. o postupku u slučaju nesolventnosti, koja se primjenjuje i na stečaj
drugotuženika I. d.o.o. u stečaju. Prema čl. 53. Uredbe bilo koji strani vjerovnik može prijaviti tražbine u postupku u slučaju insolventnosti bilo kojim sredstvom
komunikacije koje je prihvaćeno u pravu države članice u kojoj je pokrenut postupak. Prema
čl. 54. st. 1. Uredbe, čim se u državi članici pokrene stečajni postupak, nadležni sud te države članice ili stečajni upravitelj kojeg je imenovao, odmah obavještavaju poznate strane vjerovnike, a st. 2. propisano je da takva obavijest, dana u pojedinačnoj obavijesti, posebno uključuje rokove, kazne, propisane u vezi s takvim rokovima, tijelo ili instituciju ovlaštenu da zaprimi prijavu tražbine ili druge propisane mjere; a takva obavijest također navodi trebaju li vjerovnici čije tražbine imaju pravo prvenstva ili koje su osigurane stvarnim pravima, prijaviti svoje tražbine. S obzirom na to da su tužitelji strani državljani, smatraju da ih je stečajna upraviteljica drugotuženika I. d.o.o. u stečaju bila dužna obavijestiti o pokretanju stečajnog postupka nad drugotuženikom I. d.o.o. u stečaju, budući da je u svojoj
dokumentaciji imala primjerak Ugovora o prodaji nekretnina, a što da je potvrdila u svojim navodima.

Drugotuženik I. d.o.o. u stečaju je u podnesku od 25. svibnja 2018. naveo kako se Uredba (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. o postupcima u slučaju insolventnosti ne može primijeniti s obzirom da se odredbe primjenjuju
od 26. lipnja 2017. odnosno ne primjenjuju se na stečajni postupak nad drugotuženikom I. d.o.o. u stečaj. U odnosu na postupke koji su pokrenuti prije stupanja na snagu Uredbe, čl. 84. st. 1. Uredbe propisano je da dužnikove radnje poduzete prije 26. lipnja 2017. ostaju uređene pravom koje se na njih primjenjivalo u vrijeme kada su poduzete. Dakle, ostaju uređene pravom Republike Hrvatske odnosno stečajnim zakonom.

Sud je u predmetu proveo dokazni postupak uvidom u dokumentaciju u spisu i to
dokumentaciju priloženu uz tužbu (str. 3-12 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 9.
svibnja 2018. (str. 32-35 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 26. lipnja 2020. (str. 57-79 spisa), dokumentaciju uz podnesak tužitelja od 28. srpnja 2020. (str. 83 spisa) te je izvršio uvid u preslik dijela spisa P-209/2017.

Sud nije zatražio od Općinskog suda u Puli – Pola, Stalne službe u Rovinju – Rovigno dostavu ovršnog spisa posl. br. Ovr-3365/2017 (ranije Ovr-3115/2015 i Ovr-549/2010), koji je sada spojen u predmet posl. br. Ovr-2743/2017, budući da je pregledom e-predmeta utvrđeno da predmet nije okončan, odnosno nije donijeto rješenje o obustavi postupka, već da je i dalje u rješavanju.

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za proglašenjem ovrhe nedopuštenom određene rješenjem o ovrsi Općinskog suda u Rovinju-Rovigno, posl. br. Ovr-549/10-2 od 27. srpnja 2010.

Između stranaka nije sporno da su tužitelji, kao kupci i prednik drugotuženika, kao prodavatelj, sklopili Ugovor o prodaji nekretnine 8. listopada 2001. kojim je ugovorena prodaja 50/359 dijela k. č. 9122/71, zk. ul. 6701, k. o. R., a s tim udjelom je povezano vlasništvo na posebnom dijelu kuće, označenog slovom "A", površine cca 47,35 m2, koji u naravi predstavlja stan, upisan u poduložak 315. Nije sporno ni da je činjenica sklapanja Ugovora o prodaji nekretnine 8. listopada 2001. zabilježena u zemljišnoj knjizi, kao ni da su aneksom ugovora o prodaji nekretnine sklopljenog 8. listopada 2001. tužitelji i prednik drugotuženika izmijenili odredbe čl. 1. i 2. Ugovora o prodaji od 8. listopada 2001. u skladu sa stanjem upisanim u zemljišne knjige i to tako da je prema Ankesu predmet prodaje 54/498 dio nekretnine k. č. 9122/71, upisane u zk. ul. 6701 k. o. R., a s tim udjelom je povezano vlasništvo na posebnom dijelu kuće, označenog slovom "A", površine cca 48,60 m2, koji u naravi predstavlja stan, upisan u poduložak 315. Nije sporna ni činjenica da je 2007. izvršena izmjena plana posebnih dijelova zgrade u kojoj se nalazi stan, pa je dotadašnji suvlasnički dio stana, 50/359 dijela, izmijenjen u novouspostavljeni 49/494 dijela.

Također, između stranaka nije sporno da je u trenutku sklapanja ugovora o prodaji između tužitelja i prednika drugotuženika, prema pozitivnom pravu, postojala obveza pribavljanja suglasnosti Ministarstva vanjskih poslova za stjecanje prava vlasništva na nekretninama, budući su tužitelji kao kupci, mađarski državljani. Tužiteljima je zahtjev za davanje suglasnosti za stjecanje prava suvlasništva 24. travnja 2006. odbijen, da bi 11. studenog 2009. postupak davanja suglasnosti bio obustavljen, sve iz razloga što je izmjenama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine, br. 146/08) izmijenjen položaj stranaca pri stjecanju prava vlasništva na nekretninama na području Republike Hrvatske, na način da nakon stupanja na snagu Izmjena i dopuna Zakona o vlasništvu I drugim stvarnim pravima, stranci stječu pravo vlasništva na nekretninama pod istim uvjetima kao i državljani Republike Hrvatske.

Nije sporno ni da je nad drugotuženikom I. d.o.o. u stečaju, 11. srpnja 2016. otvoren stečajni postupak.

Između stranaka je sporno da li tužitelj ima pravo koje sprječava provedbu ovrhe na nekretnini upisanoj u zk. ul. 6701, poduložak 10, k. o. R., u kojem je ta nekretnina
upisana kao k. č. 9122/71 kuća i dvorište pov. 781 m2 – 10. ETAŽA – 49/494 1. Posebni dio zgrade sl. A koji se sastoji od stana u prizemlju sl. A ukupne pov. 47,00 m2 TIP-a 967.

Uvidom u rješenje Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Rovinju-Rovigno, posl. br. Ovr-3365/2017-10 od 5. listopada 2017., sud je utvrdio da su tužitelji kao treće osobe upućeni da u roku od petnaest dana od dana pravomoćnosti tog rješenja pokrenu parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom na nekretnini upisanoj u zk.ul. 6701, k.o. R., koja se sastoji od 49/494 dijela k.č. br. 9122/71, kuća i dvorište površine 781 m2, koji je idealni dio povezan s pravom vlasništva na posebnom dijelu zgrade sl. A koji se sastoji od stana u prizemlju sl. A površine 48 m2 TIP-a 967.

Citirano rješenje, ovdje tužitelji su zaprimili 8. studenog 2017. (str. 83 spisa), dok je tužba podnijeta 22. studenog 2017., što znači da je tužba podnijeta pravodobno u skladu s čl. 60. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine, br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17; dalje: OZ).

Kako je procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka odluka suda kojom se stranka upućuje u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, to je sukladno odredbi čl. 60. st. 1. OZ, procesna pretpostavka za vođenje ovog postupka ispunjena.

S obzirom na to da je nad drugotuženikom I. d.o.o. u stečaju 11. srpnja 2016. otvoren stečajni postupak, a da tužitelji svoje izlučno pravo nisu prijavili stečajnom
upravitelju u rokovima za prijavu tražbina, tijekom postupka je učinjeno spornim da li su tužitelji neprijavljivanjem svog razlučnog prava izgubili pravo suprotstaviti se provedbe ovrhe na predmetnoj nekretnine.

Prvenstveno valja reći da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni Uredbe (EU) 2015/848 Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 2015. Naime, čl. 84. st. 1. Uredbe propisano je da se Uredba primjenjuje samo na postupke u slučaju nesolventnosti pokrenute nakon 26. lipnja 2017. Dužnikove radnje poduzete prije tog datuma ostaju uređene pravom koje se na njih primjenjivalo u vrijeme kad su poduzete. S obzirom da je nad drugotuženikom I. d.o.o. u stečaju stečajni postupak otvoren 11. srpnja 2016., dakle prije stupanja na snagu Uredbe, to nema mjesta primjeni navedene Uredbe.

Položaj razlučnih vjerovnika uređen je odredbama čl. 258. st. 1. Stečajnog zakona (Narodne novine, br. 71/15 i 104/17, dalje: SZ) u vezi s odredbama čl. 148. st. 3. SZ-a iz kojih, u bitnom, proizlazi da izlučno pravo može prestati, uz tamo navedene posljedice, tek ako je predmet čije se izdvajanje moglo tražiti, otuđen. U konkretnom slučaju drugotuženik I. d.o.o. u stečaju ni ne tvrdi da je predmetna nekretnina otuđena niti osporava da tužitelji na njoj imaju izlučno pravo. Osim toga, predmeti ugovor o prodaji s osnove kojega je u cijelosti isplaćena kupoprodajna cijena, je zabilježen u zemljišnim knjigama još od 17. listopada 2001., a stečajna upraviteljica drugotuženika I. d.o.o. u stečaju ni ne spori da je imala saznanja o tim odlučnim činjenicama. Zbog toga nije od utjecaja što je tužitelji nisu obavijestili o izlučnom pravu u propisanom roku.

Posljedično, pred naslovnim sudom se vodio postupak pod posl. br. P-209/2017 koji je okončan donošenjem pravomoćne presude 28. veljače 2019. kojom je u točci I. utvrđeno da su tužitelji S. B. E. i P. B. na temelju Ugovora o prodaji nekretnine od 8. listopada 2001., stekli pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, svaki u ½ nekretnine 10. suvlasničkog dijela 49/494 – posebni dio zgrade sagrađene na k. č. 9122/71, upisana u zk. ul. 6701 k. o. R., a u točci II. se predmetna nekretnina izdvaja iz stečajne mase stečajnog dužnika I. d.o.o. u stečaju.

S obzirom na sve navedeno, tužitelji nisu izgubili svoja prava zbog toga što razlučno pravo nisu prijavili stečajnoj upraviteljici u rokovima za prijavu tražbina, stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev i ovrhu na nekretnini upisanoj u zk. ul. 6701, poduložak 10, k. o. R., u kojem je ta nekretnina upisana kao k. č. 9122/71 kuća i dvorište pov. 781 m2 – 10. ETAŽA – 49/494 1. Posebni dio zgrade sl. A koji se sastoji od stana u prizemlju sl. A ukupne pov. 47,00 m2 TIP-a 967 proglasiti nedopuštenom, sve na temelju čl. 55. OZ te donijeti odluku kao u t. I. izreke.

Obje stranke su podnijele zahtjeve za naknadu troškova parničnog postupka. Prema čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP) stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci i njezinu umješaču naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Kako su tužitelji uspjeli u sporu, tuženici su dužni tužiteljima solidarno naknaditi opravdane troškove postupka u cijelosti.

Tužitelji su zatražili naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 11.768,75 kn, koji troškovi se odnose na trošak sastava tužbe uz povišenje (10%) za zastupanje u iznosu od 1.375,00 kn, trošak pribave povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga u iznosu od 312,50 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 400,00 kn, trošak zastupanja na ročištima održanim 9. svibnja 2018., 6. lipnja 2018., 30. lipnja 2020. i 2. rujna 2020. u iznosu od po 1.375,00 kn, trošak sastava podneska od 9. svibnja 2018. i 26. lipnja 2020. u iznosu od po 1.375,00 kn, trošak sastava podneska od 7. lipnja 2018., 18. travnja 2020. i 2. rujna 2020. u iznosu od po 343,75 kn, te trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 400,00 kn.

Tužiteljima su kao opravdani priznati troškovi postupka u iznosu od 5.756,25 kn, i to za trošak sastava tužbe, u skladu s Tbr. 7. t. 1. u vezi s Tbr. 36. i 42. Tarife o nagradama I naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarifa) u iznosu od 1.375,00 kn, trošak zastupanja na ročištu održanom 9. svibnja 2018. (Tbr. 9. t. 1. i Tbr. 42. Tarife) u iznosu od 1.375,00 kn, trošak zastupanja na ročištima održanim 6. lipnja 2018., 30. lipnja 2020. i 2. rujna 2020. (Tbr. 9. t. 2. i Tbr. 42. Tarife) u iznosu od po 687,50 kn, trošak sastava podneska od 18. travnja 2019. u iznosu od 343,75 kn (Tbr. 8. t. 3. Tarife), te sudska pristojba na presudu u iznosu od 200,00 kn.

Tužiteljima nisu priznati kao opravdani troškovi postupka u iznosu od 6.012,50 kn, koji se odnosi na trošak pribave povijesnog izvatka iz zemljišnih knjiga u iznosu od 312,50 kn, budući tužitelji nisu ničim potkrijepili da je takav trošak nastao, kao ni troškovi sastava podnesaka od 9. svibnja 2018. i 26. lipnja 2020. u iznosu od po 1.375,00 kn i podnesaka od 7. lipnja 2018. i 2. rujna 2020. u iznosu od po 343,75 kn, iz razloga što su tužitelji mogli iznijeti na održanim ročištima.

Odredbom čl. 7. st. 3. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine, br. 118/2018) propisano je da se na odluke koje sud dostavlja u elektroničkom obliku sukladno posebnim propisima putem informacijskog sustava u primjeni u poslovanju suda, pristojba plaća u visini polovice propisanog iznosa pristojbe utvrđene Tarifom ako je uplaćena u roku od tri dana od dana elektroničke dostave odluke. S obzirom da je tužiteljima dana mogućnost da plate polovicu sudske pristojbe koju su dužni platiti po Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine, br. 53/2019), ukoliko to učine u roku od tri dana od objave presude (takav stav izražen je i u odluci VTS RH Pž-5308/2019-2 od 12. rujna 2019.), to je njihov njegov zahtjev za naknadom sudske pristojbe na presudu osnovan samo u tom dijelu i to u iznosu od 200,00 kn, kako je to naprijed navedeno, a ne u iznosu od 400,00 kn, jer tuženici nisu dužni snositi povećani trošak pristojbe kojeg bi tužitelji sami prouzrokovali plaćanjem sudske pristojbe izvan roka od tri dana.

Slijedom svega navedenog, donesena je odluka kao u t. II. i III. izreke.

U Pazinu 28. rujna 2020.

Sutkinja

Tamara Lakoseljac Benčić, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana računajući od dana objave presude, ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude.

DNA:

- Pun. tužitelja,

- Prvotuženici REPUBLICI HRVATSKOJ putem ŽDO Pula – Pola,
- Steč. up. drugotuženika I. d.o.o. u stečaju.

Broj zapisa: 17899-5953c

Kontrolni broj: 01b18-922b8-1977b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom: CN=TAMARA LAKOSELJAC BENČIĆ, L=PAZIN, O=TRGOVAČKI SUD U PAZINU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati
izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Pazinu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.