- 1 -              I Kž 196/2017-6

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 196/2017-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene K. B. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 291. stavak 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. - dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optužene K. B. i optužene B. V. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 22. prosinca 2016. broj K- 46/16, u sjednici održanoj 28. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optužene K. B. i njezine braniteljice, odvjetnice K. G. te optužene B. V. i njezinog branitelja, odvjetnika F. L.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Žalbe optužene K. B. i optužene B. V. odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Zagrebu, u ponovljenom postupku, optužena K. B. i optužena B. V. proglašene su krivima da su na način i pod okolnostima opisanima u izreci ove presude počinile kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11. pa su primjenom istih zakonskih propisa optužena K. B. i optužena B. V. osuđene na kazne zatvora u trajanju jedne godine svaka, a na temelju članka 56. KZ/11. objema im je izrečena uvjetna osuda pa je određeno da se kazne na koje su optužena K. B. i optužena B. V. osuđene neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počine nova kaznena djela.

 

Na temelju članka 77. KZ/11. od optužene K. B. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 19.098,81 kuna, dok je od optužene B. V. oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 41.500,00 kuna.

 

Na temelju članka 148. stavak 1. u vezi sa člankom 145. stavak 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženicama je naloženo solidarno plaćanje troškova knjigovodstveno-financijskog vještačenja u sveukupnom iznosu od 14.007,84 kune, kao i naknadu paušalne svote u iznosu od 2.000,00 kuna svakoj.

Protiv te presude žalbu su podnijele optužena K. B. i optužena B. V.

 

Optužena K. B. žalbu je podnijela po braniteljici odvjetnici K. G. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, sa prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se optuženicu oslobodi optužbe, podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Žalbu je podnijela i optužena B. V. po branitelju odvjetniku F. L. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno i „netočno“ utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kaznenopravnoj sankciji i dosuđenom imovinskopravnom zahtjevu, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se žaliteljica oslobodi od kaznene odgovornosti, odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Na temelju članka 474. stavak 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.-19), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema zahtjevu branitelja optužene K. B. i optužene B. V. u žalbi, u smislu članka 475. stavak 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviještene su obje optuženice i njihovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeće su nazočile optužena K. B. i optužena B. V., kao i njihovi branitelji, odvjetnica K. G. i odvjetnik F. L., dok uredno pozvani državni odvjetnik nije pristupio pa je, sukladno članku 475. stavak 4. ZKP/08., sjednica održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalbe optužene K. B. i optužene B. V. nisu osnovane.

 

Optužena K. B. u žalbi prvenstveno upućuje kao je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak. 3. ZKP/09. time što je nepravilno primijenio odredbe ZKP/08., a što je utjecalo na pobijanu presudu. Pri tome, pogrešno, polazi od stava da je prvostupanjski sud, nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem broj Kž-96/14 od 12. svibnja 2016., ukinuo raniju prvostupanjsku presudu kojom su optuženice oglašene krivima da su počinile kazneno djelo iz članka 246. stavak. 1. i 2. KZ/11., u ponovljenom postupku trebao kao relevantnu optužbu uzeti pravnu kvalifikaciju iz te ranije, ukinute presude, obzirom da su žalbu protiv iste podnijele samo optuženice no ne i državni odvjetnik.

 

Suprotno stavu ove žaliteljice, sud prvog stupnja je postupio u skladu sa odredbama ZKP/08., i to sa člankom 489. stavak. 1. ZKP/08., prema kojem će prvostupanjski sud kojem je predmet upućen na ponovno suđenje, nakon ukidanja ranije presude, uzeti za osnovu prijašnju optužnicu. Ovdje je, nesumnjivo, prijašnjom optužnicom optuženicama na teret stavljeno kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavak 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05. i 71/06. - dalje: KZ/07.), a navedena je optužnica podneskom državnog odvjetnika od 10. studenog 2016. izmijenjena, pa je optuženicama konačno stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1 i 2. KZ/11., u odnosu na koje kazneno djelo je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi i iznio sva svoja utvrđenja u pogledu odlučnih činjenica, a i primjene prava.

 

Optužena B. V., u odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak. 1. točka 11. ZKP/08. upućuje kako je prvostupanjski sud propustio iznijeti razloge o odlučnim činjenicama, i to u pogledu ocjene iskaza svjedokinje G. G. P. i obrane optuženice. Međutim, suprotno ovom navodu optužene B. V., ovaj drugostupanjski sud je utvrdio kao je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi dao razloge o svim odlučnim činjenicama, pa i svoju ocjenu iskaza svjedokinje G. G. P. i obrane optuženice. U tom pogledu, i ovaj drugostupanjski sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda, koji se temelje na detaljnoj analizi provedenih dokaza i utvrđenja do kojih je temeljem istih došao, kako je iskaz svjedokinje G. G. P. vjerodostojan dok je obrana ove optuženice, posebno u dijelu u kojem nastoji diskreditirati svjedokinju G. G. P., neprihvatljiva te očito usmjerena na izbjegavanje kaznene odgovornosti.

 

Optužena B. V. potom tvrdi i kako je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08., time što je nedopušteno intervenirao u činjenični opis kaznenog djela, a da bez tih izmjena donošenje osuđujuće presude uopće ne bi došlo u obzir.

 

Na ove tvrdnje žaliteljice valja odgovoriti kako je sud ovlašten obaviti izmjene opisa radnje kaznenog djela u odnosu na optužnicu sukladno utvrđenjima temeljenima na provedenim dokazima, kao i druge izmjene potrebne za što točnije određenje kaznenog djela, te da je pritom ograničen odredbom članka 449. st. 1. KZ/08., jer ne može presudom odlučiti o nekom drugom djelu, bitno različitom od onog za koje je optuženik optužen. U konkretnom slučaju, kako je to jasno i naznačio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, a što prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, izmjene u činjeničnom opisu kaznenog djela učinjene su na temelju obrana optuženica, nalaza vještačenja te materijalne dokumentacije, te tim izmjenama nije izmijenjen identitet optužbe, niti je izmjena učinjena na štetu optuženica.

 

Neosnovano, nadalje, obje optuženice, u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka, iznose prigovore u pogledu primjene načela zakonitosti iz članka 2. KZ/11. upirući na nepostojanje pravnog kontinuitet između kaznenog djela stavljenog im na teret i onog kaznenog djela za koje su oglašene krivima, a optužena B. V. još i dodatno tvrdi kako nema potrebno svojstvo odgovorne osobe. No, svi tako izloženi argumenti ne mogu se podvesti u žalbeni osnov bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, već u argumente za eventualnu povredu kaznenog zakona, odnosno za pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a o čemu će se detaljnije iznijeti u nastavku ove presude.

 

Prema tome, pobijanom presudom nisu ostvarene povrede iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., a niti povreda iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. kako su to optužena K. B. i optužena B. V. upirale u svojim žalbama, pa su žalbe optuženica zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka neosnovane.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je u tom dijelu pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Obje optuženice se u svojim žalbama pozivaju na povredu kaznenog zakona koja bi se očitovala u nepostojanju pravnog kontinuiteta između optuženog kaznenog djela i onog kaznenog djela za koje su oglašene krivima polazeći od već ranije navedenog pogrešnog stava da je prvostupanjski sud trebao kao relevantnu optužbu uzeti onu za kazneno djelo iz članka 246. stavak. 1. i 2. KZ/11. iz ranije prvostupanjske presude, koja je ukinuta. Međutim, kako je to već ranije izloženo, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio pravnu neprekidnost u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavka 4. KZ/97. (koje je optuženicama stavljeno na teret optužnicom od 2. lipnja 2011.) te kaznenog djela iz članka 291. stavka 2. KZ/11. (izmjena optužnice od 10. studenog 2016.), a sve razloge koje je u tom pogledu izložio prvostupanjski sud u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te na iste upućuje žaliteljice.

 

Nadalje, suprotno navodima žalbe optužene B. V., kojima dovodi u pitanje vlastito svojstvo odgovorne osobe, neupitno je kako je ova optuženica, sukladno sistematizaciji radnih mjesta, radila na financijsko-računovodstvenim poslovima, i to na radnom mjestu likvidatora-knjigovođe, te joj je od poslova i radnih zadataka povjeren obračun plaća, akontacija, doprinosa i poreza te obavljanje drugih poslova po nalogu rukovoditelja, što je ovdje bila optužena K. B. Upravo u obavljanju tih poslova optužena B. V. je, u dogovoru sa optuženom K. B., zlouporabila dana joj ovlaštenja na način da je novčana sredstva Z... (dalje: Z...), do kojih je, upravo zbog svojih ovlasti imala mogućnost doći i u odnosu na koje je i sastavljala dokumentaciju, prisvojila u osobnu korist i u korist optužene K. B., na način kako je to pobliže i opisano u izreci pobijane presude.

 

Stoga, žalbe optuženica zbog povrede kaznenog zakona nisu osnovane. Ispitujući u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti, sukladno članku 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08., ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženica bio povrijeđen kazneni zakon.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, obje optuženice tvrde kako je prvostupanjski sud pobijanu presudu temeljio isključivo na iskazu svjedokinje G. G. P., glavne tajnice Z..., čiji iskaz ocjenjuju nevjerodostojnim te sročenim na način da ta svjedokinja prikrije nezakonitosti u vlastitom radu, neopravdano prebacujući odgovornost na optuženice. Osim toga, motiv za njezino neistinito iskazivanje, optuženice nalaze i u opravdavanju navodno nezakonitih otkaza. Ističu kako je svjedokinja u postupku ispitivana u čak pet navrata, a njezini su iskazi dijelom i međusobno proturječni do te mjere da se njoj ne može pokloniti vjera.

 

Suprotno istaknutim žalbenim navodima optužene K. B. i optužene B. V., ispravno je i potpuno prvostupanjski sud utvrdio, a potom cjelovito izložio sve razloge zbog kojih je zaključio da su ispunjena sva zakonska obilježja kaznenog djela koje je optuženicama stavljeno na teret, te u tom smislu s pravom kao vjerodostojan prihvatio i iskaz navedene svjedokinje, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Naime, protivno tvrdnjama žaliteljica, prvostupanjski sud pobijanu presudu nije temeljio samo na iskazu svjedokinje G. G. P., već i na opsežnoj materijalnoj dokumentaciji, nalazu i mišljenju vještaka za knjigovodstvo i financije B. L. (koji nalaz je u više navrata i dopunjen), iskazu svjedokinje L. T. L., ali i na obranama optuženica, koje je dokaze vrlo kritički ocijenio. Iako su, pritom u pravu optuženice da je svjedokinja G. G. P. ispitivana u čak pet navrata, brojnost njezinih ispitivanja nije rezultat međusobne kontradiktornosti njezinih iskaza, već očitovanja na naknadno prikupljenu dokumentaciju te provedeno vještačenje. Stoga ovaj drugostupanjski sud drži da je ispravno sud prvog stupnja iskaz ove svjedokinje smatrao relevantnim i potpuno prihvatljivim, pa ocjenjuje kako iznošenje prigovora u pogledu iskaza  svjedokinje G. G. P. predstavlja tek paušalni pokušaj optuženica da obezvrijede njezin iskaz koji im očigledno u konkretnoj situaciji ne ide u prilog.

 

Naime, a što optuženice niti ne spore, u inkriminiranom periodu obje su primile, preko redovnih plaća, dodatne novčane iznose, i to optužena K. B. iznos od 19.098,81 kuna, a optužena B. V. iznos od 41.500,00 kuna. One, međutim, tvrde kako se radi o iznosima koje predstavljaju sa G. G. P. usmeno dogovorenu stimulaciju radi povećanog obima poslova, za koje je svjedokinja P. tražila da se ne evidentiraju.

 

Međutim, takvu je obranu optuženica prvostupanjski sud ispravno otklonio, i to ne samo stoga što je svjedokinja G. G. P. negirala dodjelu stimulacija, nego i iz razloga što o stimulaciji o kojoj optuženice govore nema nikakvog materijalnog traga koji bi bio vidljiv u obrascima - isplatnim listama, kao što je bio vidljiv u ranijim godinama kada je optuženicama nedvojbeno stimulacija i bila isplaćivana. Osim toga, da nema nikakvog efekta od toga da se u isplatnim listama ne evidentira isplata stimulacije proizlazi i iz nalaza vještaka za financije i knjigovodstvo koji je naveo da se ovdje radi o neprofitnoj organizaciji pa neevidentiranje stimulacije na isplatnim listama ne bi imalo nikakvih refleksija vezanih za dobit. Sud je pri tome pravilno ocijenio kao neživotno da bi stimulacija koja je navodno odobrena optuženicama prelazila iznose koje su kao redovnu plaću (umanjenu za obustave na plaću) one primale. Naime, prema dokumentaciji, a i prema iskazima saslušanih svjedoka, uobičajena propisna stimulacija prema Pravilniku Z... iznosila je od 1% do 20% plaće, dok je, samo primjerice, optuženoj K. B. za mjesec siječanj 2007. na tekući račun kod P. b. d.d. Z. isplaćena neto plaća u iznosu od 4.433,11 kuna, a za isti mjesec na tekući račun otvoren kod R. b. isplaćen još i iznos od 4.650,00 kuna ili, na primjer, kada je optuženoj B. V. za mjesec veljaču 2007. na tekući račun otvoren kod Z. b. d.d., trebalo biti isplaćeno 2.485,81 kuna plaće, no isplaćeno je 7.135,81 kuna, što višestruko premašuje uobičajenu stimulaciju, odnosno njezin predviđen postotak.

 

Osim ovoga dijela koji se odnosi na navodnu isplatu stimulacije, optužena K. B. dodatno dovodi u pitanje zaključke suda u pogledu ocjene prikupljene dokumentacije. Naime, kako je bilo upućeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-96/14 od 12. svibnja 2016., u ponovljenom postupku prvostupanjski je sud trebao sa pojačanom pažnjom i kritičnošću izvršiti ocjenu dokumentacije koju je oštećenik priložio uz kaznenu prijavu, te onu koja je pribavljena od FINE, a temeljem koje je i došlo do konkretnih isplata, obzirom da je Vrhovni sud Republike Hrvatske, prema žalbi optuženica, uočio određene kontradiktornosti.

 

Međutim, analizirajući vrlo iscrpne razloge koje je iznio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi u odnosu na dokumentaciju, ovaj sud drugog stupnja nalazi kako su nejasnoće u potpunosti otklonjene detaljnim uspoređivanjem dokumentacije dostavljene uz kaznenu prijavu te one nesporne, dostavljene naknadno u spis. Zaključno, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio kako je dokumentacija koja je dostavljena uz kaznenu prijavu, ona koja je zatečena u Z..., koju su kao ovlaštene za taj djelokrug poslova sastavljale upravo optuženice, a u kojoj, očito s namjerom, nije uložena kompletna dokumentacija. Da je tome tako, prvostupanjski sud osnovano zaključuje upravo iz dokumenta koji se nalazi na listu 199 spisa (kojeg izričito apostrofira optužena K. B. u žalbi), odnosno o tzv. „zbrojnom nalogu za prijenos“, koji se na ovom listu sastoji od samo jedne stranice, na kojoj se nalazi žig Z... i potpis optužene B. V.. Optuženice tvrde kako takav nalog uopće nije podoban da bi se njime izvršila uplata na račun Zagrebačke banke i to za zbirni iznos od 43.932,19 kn od 9. listopada 2006. koji se odnosi na one djelatnike koji plaću primaju u Z. b. Međutim, uvidom i usporedbom sa naknadno dostavljenom dokumentacijom (koja se u spisu nalazi  na listovima na listu 703-704), razvidno je kako je taj dokument zapravo sastavljen od dvije stranice, gdje na drugoj stranici stoji potpis glavne tajnice i na temelju kojeg je i stvarno došlo do isplate plaća odnosno po kojem je FINA mogla postupati. Stoga je prvostupanjski sud, s pravom, izvršio ocjenu nesporne dokumentacije, one naknadno dostavljene, smatrajući tu dokumentaciju relevantnom, pri čemu je razjasnio i nejasnoće u pogledu manjih razlika u odnosu na dokumentaciju priloženu uz kaznenu prijavu.

 

Iako obje optuženice navode da žalbu podnose i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlažu, te nije vidljivo u kojem djelu je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno odnosno koju odlučnu činjenicu je sud prvog stupnja propustio utvrditi i koje bi to dokaze eventualno trebalo provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica.

 

Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja, pa žalbe optužene K. B. i optužene B. V. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, nisu osnovane.

 

Stoga, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona, kada je djelatnost optuženica pravno označio kao kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavak 1. i 2. KZ/11.

 

Optužena B. V., iako u uvodu žalbe navodi da je podnosi i zbog odluke o kazni, tu osnovu posebno ne obrazlaže, dok optužena K. B. uopće nije isticala navedenu žalbenu osnovu. Međutim, obzirom da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu u tom dijelu u odnosu na obje optuženice.

 

Ocjenjujući pobijanu presudu u odnosu na kazneno pravne sankcije izrečene optuženicama, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao. Naime, odmjeravajući kazne prvostupanjski sud je ispravno olakotnim optuženicama cijenio da su do sada neosuđivane, zrele životne dobi, što zajedno upućuje da se radilo o jedinom izoliranom ekscesu. Olakotnim im je, također, cijenjen i protek vremena od počinjenja djela, te njihovo korektno držanje pred sudom, kao i činjenica da iznos pribavljene protupravne imovinske koristi i prouzročene štete tek neznatno premašuje onaj potreban za kvalifikatorni oblik ovog kaznenog djela. Otegotno im je, s druge strane osnovano cijenjena činjenica nekorektnog i neprofesionalnog postupanja prema Glavnoj tajnici koja je bila odgovorna Izvršnom odboru i za njihov rad.

 

Stoga, imajući u vidu sve tako ispravno utvrđene okolnosti o kojima ovisi visina kazne u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je osnovano optuženicama, svakoj ponaosob, uz primjenu odredaba o ublažavanju, izrekao kazne zatvora u trajanju jedne godine, koje primjenom uvjetne osude neće biti izvršene ukoliko optužena K. B. i optužena B. V. u roku od četiri godine ne počine nova kaznena djela. Upravo ovako izrečenom sankciju, prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda, ostvariti će se zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11., odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja.

 

Nadalje, optužena B. V., očito pogrešno, navodi kako žalbu podnosi i zbog odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Međutim, nedvojbeno je kako imovinskopravni zahtjev u ovom postupku nije postavljen, već je optuženicama ispravno, na temelju članka 77. KZ/11., oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom, i to optuženoj K. B. u iznosu od 19.098,81 kuna, a optuženoj B. V. u iznosu od 41.500,00 kuna.

 

Slijedom iznijetoga i budući da ispitivanjem prvostupanjske presude nisu nađene druge povrede zakona na koje ovaj sud, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 28. rujna 2020.