- 1 -              I Kž-Us 139/2016-8

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 139/2016-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, predsjednice vijeća te Perice Rosandića i Damira Kosa, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika B. K. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.), u povodu žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: državni odvjetnik), optuženika B. K., optuženika D. Š., optuženika I. I., optuženika I. P., optuženika B. S., optuženika M. R. i optuženika M. D. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 6. srpnja 2016. broj K-Us-60/2013., u sjednici vijeća održanoj 28. rujna 2020., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice optuženika D. Š. i njegovog branitelja J. R., odvjetnika iz Z., optuženika I. I., branitelja optuženika I. P., K. V., odvjetnika iz Z. i branitelja optuženika M. R., B. V., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o  j e:

 

I. U povodu žalbi državnog odvjetnika, optuženika D. Š. i optuženika I. I., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se, na temelju članka 82. stavka 1. KZ/97. u vezi s člankom 560. stavcima 1. i 2. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08-19), utvrđuje da je:

 

- optuženik D. Š. kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisani pod točkom 3. izreke, ostvario imovinsku korist u iznosu od 1.500,00 (slovim: tisuću i petsto) kuna, kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisanim pod točkom 4. izreke, imovinsku korist u iznosu od 400,00 (slovima: četiristo) kuna te kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisanim pod točkom 5. izreke, imovinsku korist u iznosu od 100,00 (slovima: sto) kuna, odnosno sveukupno 2.000,00 (slovima: dvije tisuće) kuna pa se nalaže optuženiku D. Š. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude;

 

- optuženik I. I. kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisanim pod točkom 12. izreke, imovinsku korist u iznosu od 200,00 (slovima: dvjesto) kuna pa se nalaže optuženiku I. I. da Republici Hrvatskoj isplati navedeni novčani iznos u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude.

 

II. Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, optuženika B. K., optuženika D. Š., optuženika I. I., optuženika I. P., optuženika B. S., optuženika M. R. i optuženika M. D. te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu, optuženik B. K., optuženik D. Š., optuženik I. I., optuženik I. P., optuženik  B. S., optuženik M. R., optuženik M. D. i optuženik G. J. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih djela protiv službene dužnosti i to: optuženik B. K. dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisana u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, sve u vezi s člankom 60. KZ/97.; optuženik D. Š. tri kaznena djela primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanih u točkama 3., 4. i 5. izreke prvostupanjske presude i jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisanog u točki 6. izreke prvostupanjske presude, sve u vezi s člankom 60. KZ/97.; optuženik I. I. pet kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisanih u točkama 7., 8., 9., 10. i 11. izreke prvostupanjske presude te po jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. i primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanih u točki 12. izreke prvostupanjske presude, sve u vezi s člankom 60. KZ/97.; optuženik I. P. pet kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisanih u točkama 13., 15., 16., 17. i 18. izreke prvostupanjske presude, sve u vezi s člankom 60. KZ/97.; optuženik B. S. jednog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisanog u točki 19. izreke prvostupanjske presude; optuženik M. R. jednog kaznenog djela davanja mita iz članka 348. stavka 1. KZ/97. opisanog u točki 3. izreke prvostupanjske presude te tri kaznena djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisana u točkama 7., 13. i 19. izreke prvostupanjske presude, sve u vezi s člankom 60. KZ/97.; optuženik M. D. jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisanog u točki 1. izreke prvostupanjske presude i optuženik G. J. jednog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisanog u točki 15. izreke prvostupanjske presude.

 

Na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. optuženiku B. K. je za kazneno djelo iz točke 1. izreke utvrđena kazna zatvora od sedam mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 2. izreke kazna zatvora od šest mjeseci pa je za ta djela uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. optuženik B. K. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od osam mjeseci, u koju mu je kaznu na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2012. do 29. studenoga 2012.

 

Na temelju članka 77. KZ/97. optuženiku B. K. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju tri godine.

 

Na temelju članka 347. stavka 1. KZ/97. optuženiku D. Š. je za kaznena djela iz točaka 3., 4. i 5. utvrđena kazna zatvora od jedne godine za svako djelo, dok mu je na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. za kazneno djelo iz točke 6. utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci pa je za ta djela uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. optuženik D. Š. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine, u koju mu je kaznu na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2012. do 29. studenoga 2012.

 

Na temelju članka 77. KZ/97. optuženiku D. Š. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju tri godine.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom („Narodne novine“ broj 145/10. - dalje: ZPOIK) u vezi s člankom 82. KZ/97. utvrđeno je da: novčani iznos od 1.500,00 (slovima: tisuću i petsto) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik D. Š. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanim u točki 3. optužnice; janje težine 20 kilograma predstavlja imovinsku korist koju je optuženik D. Š. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanim u točki 4. optužnice, a čija novčana protuvrijednost iznosi 400,00 (slovima: četiristo) kuna i osam litara „E.“ predstavlja imovinsku korist koju je optuženik D. Š. ostvario kaznenim djelo iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanim u točki 5. optužnice, a čija novčana protuvrijednost iznosi 100,00 (slovima: sto) kuna. Nadalje je utvrđeni da je ukupni novčani iznos od 2.000,00 (slovima: dvije tisuće) kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku D. Š. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 2.000,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Optuženiku I. I. je na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. za kazneno djelo iz točke 7. utvrđena kazna zatvora od sedam mjeseci te za kaznena djela iz točaka 8., 9., 10. i 11. kazna zatvora od šest mjeseci za svako djelo, dok mu je za djela iz točke 12. na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora od pet mjeseci, a na temelju članka 347. stavka 1. KZ/97. kazna zatvora od jedne godine pa je za ta djela uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. optuženik I. I. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine, u koju mu je kaznu na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2012. do 29. studenoga 2012.

 

Na temelju članka 77. KZ/97. optuženiku I. I. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju tri godine.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. ZPOIK-a u vezi s člankom 82. KZ/97. utvrđeno je da novčani iznos od 200,00 (slovima: dvjesto) kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženik I. I. ostvario kaznenim djelom iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisanim u točki 12. optužnice. Nadalje je utvrđeno da je novčani iznos od 200,00 kuna imovina Republike Hrvatske te je naloženo optuženiku I. I. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 200,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Optuženiku I. P. je na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. za kazneno djelo iz točke 15. utvrđena kazna zatvora od sedam mjeseci, dok mu je za kaznena djela iz točaka 16., 17. i 18. utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci za svako djelo pa je za ta djela uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. optuženik I. P. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca, u koju mu je kaznu na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2012. do 29. studenoga 2012.

 

Na temelju članka 77. KZ/97. optuženiku I. P. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju tri godine.

 

Optuženiku B. S. je na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. za kazneno djelo iz točke 19. izrečena kazna zatvora od šest mjeseci, dok je na temelju članka 67. stavaka 2. i 3. KZ/97. prema ovom optuženiku primijenjena uvjetna osuda pa se kazna zatvora koja mu je izrečena neće izvršiti ako u roku tri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 63. KZ/97. optuženiku B. S. će se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2012. do 29. studenoga 2012.

 

Na temelju članka 77. KZ/97. optuženiku B. S. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja dužnosti policijskog djelatnika u trajanju tri godine.

 

Optuženiku M. R. je na temelju članka 348. stavka 1. KZ/97. za kazneno djelo iz točke 3. utvrđena kazna zatvora od šest mjeseci, dok mu je za kaznena djela iz točaka 7., 13. i 19. na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora od pet mjeseci za svako djelo pa je za ta djela uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. optuženik M. R. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine, u koju mu je kaznu na temelju članka 63. KZ/97. uračunato vrijeme uhićenja i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. listopada 2012. do 29. studenoga 2012.

 

Na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. optuženiku M. D. je za kazneno djelo iz točke 1. izrečena kazna zatvora od sedam mjeseci, dok je na temelju članka 67. stavaka 2. i 3. KZ/97. prema ovom optuženiku primijenjena uvjetna osuda pa se kazna zatvora koja mu je izrečena neće izvršiti ako u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 63. KZ/97. optuženiku M. D. će se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja 29. listopada 2012.

 

Optuženiku G. J. je na temelju članka 337. stavka 1. KZ/97. za kazneno djelo iz točke 15. izrečena kazna zatvora od šest mjeseci, dok je na temelju članka 67. stavaka 2. i 3. KZ/97. prema ovom optuženiku primijenjena uvjetna osuda pa se kazna zatvora koja mu je izrečena neće izvršiti ako u roku dvije godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 63. KZ/97. optuženiku G. J. će se u slučaju opoziva uvjetne osude u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme uhićenja 29. listopada 2012.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08-14) odlučeno je da je optuženik B. K. dužan naknaditi troškove kaznenog postupka i to za svjedoke u iznosu od 406,00 kuna i za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu; optuženik D. Š. za svjedoke u iznosu 869,00 kuna, za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu te za grafološko vještačenje iznos koji će biti određen posebnim rješenjem na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08-14 kad se pribave podaci o njegovoj visini; optuženik I. I. za svjedoke u iznosu 282,00 kuna i za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu; optuženik I. P. za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu; optuženik B. S. za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu; optuženik M. R. za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu te za grafološko vještačenje iznos koji će biti određen posebnim rješenjem na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08-14 kad se pribave podaci o njegovoj visini; optuženik M. D. za svjedoke u iznosu od 111,00 kuna, za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu te nagradu i nužne izdatke branitelja po službenoj dužnosti čiji će se iznos sukladno članku 148. stavku 4. ZKP/08. odrediti posebnim rješenjem; optuženik G. J. za informatičko vještačenje u iznosu od 584,31 kunu te nagradu i nužne izdatke braniteljice po službenoj dužnosti čiji će se iznos sukladno članku 148. stavku 4. ZKP/08-14 odrediti posebnim rješenjem te da su optuženici B. K., D. Š., I. I., I. P., B. S., M. R., M. D. i G. J. dužni naknaditi troškove paušala u iznosu od 3.000,00 kuna svaki. 

 

Protiv te je presude žalbu podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni u odnosu na optuženike B. K., D. Š., I. I., I. P., B. S. i M. R., s prijedlogom „da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao sud drugog stupnja, uvaži predmetnu žalbu i presudu Županijskog suda u Zagrebu preinači u dijelu izrečenih kazni, te okrivljenicima izrekne strože kazne zatvora“.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženik B. K. po branitelju D. B., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08-14), a zapravo zbog povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-14 i zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08-14), s prijedlogom prihvatiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti u dijelu odluke o kazni na način da se optuženika B. K. blaže kazni. Ujedno je u žalbi zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o održavanju sjednice vijeća, čemu je udovoljeno.

 

Protiv presude se žali i optuženi D. Š. i to osobno i po branitelju J. R., odvjetniku iz Z. U osobnoj žalbi nisu navedene ni žalbene osnove ni prijedlog kako postupiti sa žalbom, odnosno presudom, dok je u žalbi po branitelju istaknuto da se ista podnosi zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i stavka 2. ZKP/08-14, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku. Također je zatraženo da se branitelja izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća, čemu je udovoljeno. Budući da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, to je s obje te žalbe postupljeno kao s jednom optuženikovom žalbom.

 

Protiv presude je žalbu podnio i optuženik I. I., osobno, bez navođenja žalbenih osnova i prijedloga te po branitelju S. M., odvjetniku iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati žalbu, ukine pobijanu presudu i predmet uputi prvostupanjskom sud na ponovno suđenje i odluku. U žalbi je zatraženo da se branitelja optuženika izvijesti o vremenu održavanja sjednice vijeća, čemu je udovoljeno. Budući da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, to je s obje te žalbe postupljeno kao s jednom optuženikovom žalbom.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženik I. P. po braniteljima K. V. i D.-S. J., odvjetnicima iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku ili istu preinačiti i optuženika I. P. osloboditi kaznene odgovornosti. Žalbom je zatraženo optuženika i njegove branitelje izvijestiti o vremenu održavanja sjednice vijeća, čemu je udovoljeno.

 

Protiv prvostupanjske se presude žali i optuženik B. S. i to osobno i po branitelju, odvjetniku M. Z. iz Odvjetničkog društva Z. i drugi iz Z. Osobna žalba podnesena je zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se žalba prihvati, preinači pobijana presuda i optuženik na temelju članka 454. točke 2. ZKP/08-14 oslobodi optužbe jer djelo za koje se optužuje nije kazneno djelo. Žalba po branitelju podnesena je zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i sigurnosnoj mjeri, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi optužbe, a podredno da se presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući da se ove dvije žalbe sadržajno podudaraju i nadopunjuju, to je s obje te žalbe postupljeno kao s jednom optuženikovom žalbom.

 

Protiv presude je žalbu podnio i optuženik M. R. po branitelju B. V., odvjetniku u Z., zbog povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati optuženikovu žalbu, preinači pobijanu presudu te ga proglasi krivim zbog počinjenja jednog produljenog kaznenog djela poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. pod točkama 7., 13. i 19. izreke presude te mu izrekne uvjetnu osudu ili rad za opće dobro, u svakom slučaju znatno blažu zatvorsku kaznu. Ujedno je u žalbi zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o održavanju sjednice vijeća, čemu je udovoljeno.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženik M. D. po branitelju C. L., odvjetniku iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom „da drugostupanjski sud ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak pred prvostupanjskim sudom“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-14, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika D. Š. i njegovog branitelja J. R., odvjetnika iz Z., optuženika I. I., branitelja optuženika I. P., K. V., odvjetnika iz Z. i branitelja optuženika M. R., B. V., odvjetnika iz Z., dok na sjednicu nisu pristupili uredno izvješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, optuženik B. K. i njegov branitelj D. B., odvjetnik iz Z., branitelj optuženika I. I., S. M., odvjetnik iz Z., optuženik I. P. i njegov branitelj D.-S. J., odvjetnik iz Z. i optuženik M. R. pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 4. ZKP/08-19).

 

Žalbe državnog odvjetnika, optuženika B. K., optuženika D. Š., optuženika I. I., optuženika I. P., optuženika B. S., optuženika M. R. i optuženika M. D. nisu osnovane, dok je u odnosu na optuženika D. Š. i optuženika I. I. po službenoj dužnosti preinačena odluka o oduzimanju imovinske koristi.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka

 

Optuženici D. Š., I. I., I. P. i B. S., pobijajući presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-14, ističu da u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između sadržaja zapisnika i razloga presude, da sud nije cijenio vjerodostojnost proturječnih dokaza, da za pojedine točke dokazi nisu pojedinačno ocijenjeni, a ni u vezi s ostalim dokazima, da nisu dani razlozi o odlučnim činjenicama, a niti je dana ocjena pojedinih zaključaka (optuženik D. Š.); da je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi kao i razlozima presude, a da u obrazloženju nisu navedene odlučne činjenice (optuženik I. I.); da je izreka presude nerazumljiva, a da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama niti su analizirani iskazi pojedinih svjedoka, s time da su oni razlozi koji su navedeni potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni (optuženik I. P.) te da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, nastupjeloj zlouporabi, odnosno prekoračenju ovlasti, da prvostupanjski sud nije dao ocjenu vjerodostojnosti iskaza i obrana niti optuženika S. niti optuženika R., odnosno da obrazloženje ne sadrži analizu i ocjenu provedenih dokaza niti je obrazloženo u čemu se sastoji optuženikova namjera za počinjenje djela (optuženik B. S.).

 

Međutim, protivno ovakvim žalbenim navodima optuženika D. Š., I. I., I. P. i B. S., prvostupanjski je sud u obrazloženju pobijane presude dao jasne, valjanje, doduše, u nekim dijelovima pomalo šture, ali u svemu dostatne razloge za svoja utvrđenja bez proturječja, bilo međusobnog, bilo u odnosu na zapisnike koji se nalaze u spisu predmeta, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Pritom je prvostupanjski sud ocijenio istinitost i vjerodostojnost, kako obrane svakog optuženika, tako i iskaza ispitanih svjedoka, dovodeći ih u međusobnu vezu te ih povezujući s rezultatima posebnih dokaznih radnji. Na temelju tako analiziranih svih izvedenih dokaza, prvostupanjski je sud u odnosu na svako od djela za svakog optuženika naveo iz čega proizlazi da je upravo konkretan optuženik počinio konkretna djela za koje je proglašen krivim, obrazloživši pritom i sve bitne elemente djela kao i sve elemente krivnje za svakog optuženika te odluku o kazni i troškovima postupka. Također je ispitano i imaju li djela iz optuženice kontinuitet u djelima iz Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.) te je pravilno utvrđeno da je KZ/97. blaži za optuženike. Neslaganje optuženika s razlozima prvostupanjskog suda zapravo se odnosi na pobijanje pravilnosti činjeničnih utvrđenja, o čemu će biti govora u dijelu presude koji se odnosi na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženik D. Š. u svojoj žalbi smatra i da su sadržaji tajno snimljenih telefonskih razgovora snimljeni bez naloga suca istrage na nezakonit način i kršenjem njegovih Ustavom zagarantiranih prava pa da se radi o nezakonitom dokazu iz članka 468. stavka 2. ZKP/08-14. Naime, u žalbi se ističe da su se posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu i tajnog praćena i tehničkog snimanja osoba i predmeta počele provoditi na temelju naloga suca istrage broj Kir-Us-168/12. od 13. rujna 2012., dakle, dva mjeseca nakon navodnog počinjenja kaznenog djela iz točke 3. pobijane presude koje je počinjeno u vremenu od 18. lipnja 2012. do 16. srpnja 2012. Međutim, optuženik D. Š. proglašen je krivim u točki 3. izreke da je mito primio od optuženika M. R. (koji je u navedenoj točki proglašen krivim za davanje mita upravo optuženiku D. Š.), pri čemu su posebne dokazne radnje nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu i tajnog praćena i tehničkog snimanja osoba i predmeta određene nalozima od 14. svibnja 2012. te 5. i 11. lipnja 2012. (mjere produljene nalogom od 13. srpnja 2012.) u odnosu na više telefonskih brojeva optuženika M. R. (što u konačnici tvrdi i sam optuženik D. Š. u svojoj žalbi) i u sklopu tih su mjera snimljeni telefonski razgovori na temelju kojih prvostupanjski sud utvrđuje da je optuženik D. Š. počinio kazneno djelo iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 3. izreke prvostupanjske presude. Prema tome, tajni razgovori na koje se upire optuženikovom žalbom, protivno tim navodima, snimljeni su na temelju valjanih naloga pa se stoga ne radi o nezakonitim dokazima.

 

Stoga u pobijanoj presudi nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se upire u žalbama optuženika. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povrede odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na povrede kaznenog zakona

 

Optuženik B. K. u uvodnom dijelu žalbe ističe da se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no, obrazlaže zapravo povredu kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-14 jer smatra da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude trebao primijeniti konstrukciju produljenog kaznenog djela propisanu člankom 61. KZ/97., s obzirom na sve okolnosti počinjenja radnji opisanih pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude koje predstavljaju jedno kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. jer su počinjene unutar kratkog vremenskog razdoblja (22. kolovoza do 11. listopada 2012. - točka 1. i 27. rujna do 14. listopada 2012. - točka 2.), počinjene su na istovjetan način, na istom mjestu, s jedinstvenim namjerom i to su u suštini jednake radnje pa one čine jedinstvenu cjelinu u pravnom smislu. Dakle, radilo bi se o produljenom djelu, a ne o stjecaju. Navedenu povredu kaznenog zakona u svojim žalbama ističu i optuženici D. Š., I. I., I. P. i M. R. No, protivno takvim žalbenim navodima optuženika, premda se doista radi o jednakom načinu počinjenja predmetnih djela jer se radi o dojavljivanju podataka koje su optuženicima, upravo zbog njihovih svojstva dostupni, prema koncepciji činjeničnog opisa razvidno je da optuženici kod svakog pojedinog djela stvaraju zasebnu namjeru jer na traženje određene osobe korištenjem svojeg položaja i ovlasti pogoduje odnosno pribavljaju korist upravo toj osobi. Pored toga, potrebno je napomenuti da je konstrukcija produljenog djela već sadržana u pojedinim djelima kada optuženici nakon stvorene namjere na počinjenje djela radi pribavljanja koristi određenoj osobi kroz naznačeno vremensko razdoblje višekratno dojavljuju podatke o vremenu i mjestu nadzora (npr. optuženik B. K. optuženiku M. D. u šest navrata, A. M. u četiri navrata, optuženik I. I. optuženiku M. R. u četiri navrata itd.).

 

Prema tome, nisu u pravu optuženici B. K., D. Š., I. I., I. P. i M. R. da je osudom za kaznena djela u stjecaju na njihovu štetu ostvarena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 4. ZKP/08-14.

 

Optuženici I. I. i I. P. smatraju da je u pobijanoj presudi ostvarena i povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-14 jer da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 1. KZ/97. nema kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 291. stavka 1. KZ/11. i to stoga što je optuženik optužnicom terećen za pribavljanje neimovinske koristi što je sastavni element bića kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97., dok kazneno djelo iz članka 291. stavka 1. KZ/11. poznaje samo pribavljanje koristi. No, protivno ovakvim žalbenim navodima, budući da pojam „korist“ obuhvaća, kako imovinsku, tako i neimovinsku korist, to kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. u konkretnoj situaciji ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 291. stavka 1. KZ/11. koji nije blaži za optuženika pa je prvostupanjski sud optuženike pravilno proglasio krivima za počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog povrede kaznenog zakona, optuženik B. S. smatra da kazneno djelo činjenično opisano u točki 19. za koje je on proglašen krivim, ne sadržava sva bitna obilježja kaznenog djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97., čime upire na ostvarenje povrede kaznenog zakona iz članka 469. točke 1. ZKP/08-14. No, suprotno takvim navodima, prema ocjeni ovog suda, kazneno djelo iz točke 19., a i ostala djela opisana u izreci pobijane presude, sadržavaju sva bitna obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti pa nije ostvarena navedena povreda. Ostalim navodima u odnosu na ovu žalbenu osnovu, optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja, o čemu će više biti navedeno u nastavku ove presude.

 

Slijedom navedenog, u pobijanoj presudi nisu ostvarene povrede kaznenog zakona na koje se upire u žalbama optuženika, a ni ispitivanjem presude u smislu članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08-19 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje

 

Optuženik D. Š., pobijajući pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kazneno djelo primanja mita iz članka 347. stavka 1. KZ/97., opisanog u točki 3. izreke pobijane presude, ustraje na svojoj obrani da je od optuženika M. R. pozajmio iznos od 1.000,00 kuna, koji novac da mu je trebao zbog odlaska na službeno putovanje te da je po povratku s putovanja taj novac vratio optuženiku R. Osim toga, smatra da se pravi razlog pozajmice novca može čuti iz razgovora od 26. lipnja 2012. u 09:26:49 sati između M. R. i treće osobe koji nije preslušan jer navodno u odnosu na njega nije postojao nalog. Upire i na obranu optuženika R. u dijelu u kojem je naveo da za podatke o tzv. vagi policijskim službenicima nije davao nikakve protuusluge.

 

No, takvim svojim navodima, ni po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, optuženik D. Š. nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da su se u njegovom ponašanju  ostvarila sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela primanja mita za koje je proglašen krivim, što je prvostupanjski sud u svojoj presudi valjano i dostatno obrazložio, pozivajući se prvenstveno na obranu optuženika M. R. koji je u cijelosti priznao počinjenje djela za koja je proglašen krivim, pa i davanje mita optuženiku D. Š. radi pravovremenog dojavljivanja podataka o tzv. vagi, pri čemu je dao sasvim prihvatljivo objašnjenje zbog čega je prvotno naveo da za ove podatke nikome nije davao nikakvu protuuslugu, zatim iz iskaza svjedokinje M. R. te rezultata posebnih dokaznih radnji. Pritom nije u pravu optuženik da na raspravi nije preslušan razgovor od 26. lipnja 2012. u 09:26:49 sati između M. R. i treće osobe jer je isti preslušan na raspravi održanoj 2. travnja 2015. te reproduciran u presudi. Upravo je iz tog razgovora vidljivo da je optuženik R. optuženiku Š. dao novac kao protuuslugu za uslugu koju mu je ovaj prethodno napravio. Naime, u tom razgovoru optuženik R. govori trećoj nepoznatoj osobi da mu je policajac jučer poslao poruku da ide na more i da mu pošalje nešto novca (iz snimljenih razgovora vidljivo je da je taj policajac upravo optuženik D. Š. koji niti ne osporava da je tražio novac, ali ne kao naknadu za obavljenu uslugu, već kao pozajmicu, koju da je uredno i vratio), a isti mu je napravio jednu uslugu i da mu treba poslati najmanje 1.500,00 kuna jer ako mu to ne pošalje da će ga policajčev prijatelj zaustavit i oderat barem za pet. Da se nije radilo ni o kakvoj pozajmici potvrđuje i svjedokinja M. R., čiji iskaz prihvaća i ovaj sud kao istinit i vjerodostojan. Stoga neosnovano optuženik smatra da nije dokazano da je počinio ovo kazneno djelo.

 

Jednaka je situacija i u odnosu na kaznena djela primanja mita iz točke 4. (od svjedoka R. A.) i točke 5. (od svjedoka Z. Š.).

 

Naime, iz rezultata posebnih dokaznih radnji jasno proizlazi da janje koje je optuženik D. Š. dobio od R. A. i vino koje je dobio od Z. Š. nisu bili namijenjeni za konzumaciju na proslavi 20. obljetnice oslobođenja grada D., već da su bili namijenjeni upravo za optuženika D. Š. kao protuusluga ovim svjedocima da ih ne evidentira kao počinitelje prekršaja, što je prvostupanjski sud vrlo jasno i detaljno analizirao na stranicama 59. - 63. pobijane presude, na koji dio obrazloženja se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja.

 

Protivno navodima u optuženikovoj žalbi, s obzirom na okolnosti konkretne situacije kada optuženik D. Š. prilikom zaustavljanja svjedoka R. A. i svjedoka Z. Š. kao protuuslugu da im ne evidentira prekršaje u činjenju kojih su zatečeni zatraži janje odnosno vino, nije neuobičajeno da se ta protuusluga daje naknadno jer niti jedan od ovih svjedoka u trenutku kada su zatečeni u prekršaju nisu kod sebe imali niti janje, a niti vino. Jednako tako, a s obzirom na isticanje u žalbi da činjenica da se je radilo karmenadlama, jasno govori o tome da je riječ o svinjetini, a ne o janjetini, treba napomenuti da se i janjeće meso reže u karmenadle pa zbog same činjenice da su se u posebnim dokaznim radnjama spominjale karmenadle koje su bile „džabe“, to ne znači automatski da nije riječ o janjetini pa su i ovi žalbeni navodi neosnovani.

 

Premda je u svojem iskazu svjedok R. A. potvrdio optuženikovu obranu iz koje proizlazi da mu je optuženik za janje ponudio novac, i ovaj sud ocjenjuje da je taj dio svjedokovog iskaza usmjeren na otklanjanje kaznene odgovornosti od optuženika Š. jer je suprotan sadržaju rezultata posebnih dokaznih radnji iz kojih jasno proizlazi da optuženik traži janjca kao protuuslugu za oprošteni prekršaj, što u konačnici proizlazi i iz dijela iskaza svjedoka A.

 

Također neosnovano optuženik Š. ističe u žalbi da je neuobičajeno da se mito traži od treće osobe, s obzirom da je svjedok Z. Š. u trenutku kada ga je optuženik Š. nazvao i upitao za vino spominjao izvjesnu S. Naime, iz nastavka razgovora kada mu optuženik Š. pojašnjava da ga zove u vezi vina za koje su se dogovorili ono kada ga je zaustavio, svjedok Š. navodi da se je „totalno smoto“ i da će vidjeti što se tu može riješiti, ne spominjući više S., na što mu optuženik Š. odgovara „ajde riješite mi to…uslugu pa da vidimo“. Dakle, iz navedenog je vidljivo da se je, nakon što mu je objašnjeno o kome se radi, svjedok sjetio dogovorenog, odnosno da će optuženiku da mu ne piše kaznu donijeti 20 litara erdutskog vina. Pritom se neosnovano u žalbi poziva i na iskaz R. A. u svojstvu okrivljenika pred državnim odvjetnikom jer u ovom postupku R. A. ima svojstvo svjedoka te se njegov iskaz kao okrivljenika ne može koristiti u ovom postupku. Ovdje se može cijeniti jedinio činjenica da je on pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela davanja mita upravo optuženiku D. Š.

 

Optuženik D. Š. u odnosu na djelo iz članka 337. stavak 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. za koje je osuđen u točki 6. izreke prvostupanjske presude neosnovano smatra da bi tu trebalo primijeniti institut dragovoljnog odustanka jer da je, nakon što je čuo u kojem je prekršaju svjedok H. K. zatekao svjedoka Š., rekao K. da sam odluči hoće li ga pustiti. Naime, sve radnje koje je poduzeo prije te rečenice, a koje proizlaze iz rezultata posebnih dokaznih radnji, pri čemu, osim što nagovara svjedoka K. da pusti Š., nudi mu još za to puštanje i da će mu srediti vino (koje upravo u vrijeme počinjenja prekršaja svjedok Š. vozi optuženiku Š. kao protuuslugu za oprošteni prekršaj), a nakon što mu je priopćeno u kojim je sve prekršajima Š. zatečen govori K. „a ne znam…jebi ga…kao hoćeš“ pa kada mu K. govori „ajd riješit ćemo ti ajd“ prešutno pristaje na to da K. pusti Š. bez da mu evidentira počinjenje prekršaje.

 

Osporavajući pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisanih u točkama 7., 8., 9., 10. i 11., optuženik I. I. navodi da je on u vrijeme počinjenja djela iz točke 7. bio odsutan s posla, a da nikada niti nije bio raspoređen na poslovima kontrole osovinskog opterećenja tzv. vage pa da zbog toga nije niti mogao počiniti ova djela. Osim toga, navodi da je za podatke o tzv. vagi koje je dojavljivao pojedinim autoprijevoznicima saznao posredno, a ne u sklopu obavljanja svog posla policijskog službenika jer je opće poznato da se informacija kada će se provoditi tzv. vaga može saznati putem medija, a i Hrvatski auto klub takve podatke objavljuje na svojim stranicama.

 

Protivno ovakvim žalbenim navodima, nije odlučno je li optuženik kada je dojavljivao podatke koji su mu dostupni kao policijskom službeniku, u tom trenutku bio u službi niti je li ikada obavljao poslove kontrole tzv. vage. Odlučno je da se je radilo o podacima koji su njemu bili dostupni kao policijskom službeniku te da je on te podatke koji nisu javno objavljivi, dakle, nisu dostupni svima, dojavljivao osobama koje podliježu upravo takvoj kontroli, a zbog čega su te osobe u konačnici izbjegle kontrolu. Naime, sukladno članku 31. Zakona o policiji („Narodne novine“ broj 34/11., 130/12.,, 89/14., 151/14., 33/15., 121/16. i 66/19. - dalje ZoP), policijski službenik dužan se je i izvan službe ponašati na način da ne šteti ugledu službe (što odavanjem podataka koje je doznao u službi svakako čini), dok je sukladno članku 35. istog Zakona policijski službenik dužan čuvati podatke (kako klasificirane, tako i one neklasificirane) koje je saznao u obavljanju posla ili u povodu obavljanja posla, koja obveza traje i nakon prestanka službe u Ministarstvu unutarnjih poslova pa onda svakako traje i nakon završetka radnog vremena.

 

Da je optuženik do ovih podataka mogao doći obavljajući svoj posao policijskog službenika, kao što to navodi i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi, proizlazi iz iskaza policijskih službenika K. Š., M. N., D. Š., D. M., A. J., D. V., D. J., K. K. i P. Z. te dopisa Odjela policije Policijske uprave bjelovarsko-bilogorske, pri čemu je svjedok D. M. dopustio mogućnost da ga je optuženik I. I. zvao i pitao provodi li se na njihovom području tzv. vaga i on mu je rekao taj podatak.

 

Premda nije isključena mogućnost da su se informacije o mjestu i vremenu kontrole tzv. vage mogle čuti i putem medija, takve informacije medijima se ne dostavljaju službenim putem jer se radi o podacima koji nisu objavljivi, nego takve podatke međusobno prijevoznici dojavljuju jedni drugima pa i medijima radi upozorenja. Iz iskaza pojedinih prijevoznika proizlazi da bi, kada bi čuli međusobno i iz medija oprečne informacije o kontroli tzv. vage, zvali policijske službenike radi provjere točnosti informacija. Osim toga, optuženik je pojedinim prijevoznicima podatke o tzv. vagi javljao u šiframa, što samo pokazuje da je bio svjestan da dojavljuje podatke koje ne smije davati osobama izvan službe i da do tih podataka nije došao putem medija.

 

Neosnovano optuženik I. I. pobija i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na kaznena djela iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. i članka 347. stavka 1.KZ/97. jer je prvostupanjski sud na temelju iskaza svjedoka Z. F., D. Ć. i rezultata posebnih dokaznih radnji pravilno utvrdio i valjano obrazložio da je optuženik postupao upravo na način kako je pod točkom 12. izreke pobijane presude proglašen krivim, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud. Naime, iz rezultata posebnih dokaznih radnji proizlazi da optuženik Ivančić, nakon što je zaustavio svjedoka Ć. koji je prekoračio dopuštenu brzinu kretanja, zove svjedoka F. koji je uređajem M. slikao svjedoka Ć. prilikom prebrze vožnje i govori mu „pita čovjek jer mu možeš pomoć“, na što Z. F. odgovara „mogu“.  Nakon toga optuženik I. dalje govori svjedoku F. „ak tebi bude, ak ovi budu nešto pitali reci da si ti nešto sjebo pa da sam te zvao da ništa od brzine, da nije uslikan“, na što mu Z. F. odgovara „dobro, nema frke“ nakon čega mu optuženik I. govori da je „ostavio dve glave“. Iz navedenog jasno proizlazi da je optuženik I. svjestan da je učinio nešto što nije dopušteno jer da je samo obavio svoj posao ne bi imao potrebe dogovarati sa svjedokom F. način kako će se opravdati ako netko bude nešto pitao o ovom događaju. Osim toga, iz iskaza svjedoka Ć. proizlazi da mu je optuženik I. dokumente vratio tek nakon što mu je na motoru ostavio 200,00 kuna, pa nije u pravu optuženik niti kada u žalbi smatra da bi se ovdje radilo o davanju poklona službenoj osobi nakon obavljene službene radnje, što da nije kazneno djelo primanja mita.

 

Neosnovano se optuženik I. u žalbi poziva i na iskaz svjedoka Ć. koji je dao u svojstvu okrivljenika jer se, kao što je to već navedeno u odnosu na svjedoka R. A., takav iskaz koji je ovaj svjedok dao u drugom svojstvu, ne može koristiti u ovom postupku.

 

Optuženik I. P., kao što je već navedeno, kroz bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u prvostupanjskoj presudi. Međutim, protivno tim navodima u žalbi, isticanjem u pobijanoj presudi da se u konkretnoj situaciji „radi o neklasificiranim podacima koji nisu javno objavljivi“ i koje je optuženik P. „dužan čuvati sukladno Zakonu o policiji“, prvostupanjski sud nije dao pogrešne razloge. Naime, Pravilnikom o tajnosti službenih podataka Ministarstva unutarnjih poslova („Narodne novine“ broj 107/12.) propisano je da su službeno neobjavljivi podaci svi podaci koji nisu nazivno označeni kao objavljivi (a konkretni podaci nisu označeni kao objavljivi), dok se oznakom „neklasificirano“ označavaju službeni podaci i svi izvori podataka koji se prikupe ili nastanu u obavljanju poslova iz djelokruga Ministarstva unutarnjih poslova, ako nisu ispunjeni uvjeti za klasificiranje nekim od stupnja tajnosti. Osobni podaci sadržani u zbirkama Ministarstva unutarnjih poslova mogu se dati na pisani zahtjev osobe na koju se ti podaci odnose i takvo postupanje ne predstavlja odavanje tajne. Takvi se podaci označavaju oznakom „neklasificirano“ te moraju sadržavati napomenu da se ne smiju koristiti u drugu svrhu.

 

Iz navedenog jasno proizlazi da podaci o mjestu i vremenu provođenja nadzora osovinskog opterećenja, ukupne dopuštene mase i dimenzije vozila koji su bili označeni oznakom „neklasificirano“ nisu podaci koji su javno dostupni. Činjenica da su ti podaci, sukladno iskazima svjedoka Z. P. i M. N. (a i drugih u prvostupanjskoj presudi navedenih svjedoka), dolazili putem faks uređaja i bili izvješeni na oglasnoj ploči Policijske postaje G. P., još uvijek ne znači da su oni bili javno objavljeni. Naime, ti su podaci dolazili na službeni faks uređaj koji je bio u sobi za dežurstva ili su bili izvješeni na oglasnoj ploči u službenim prostorijama pa činjenica da je optuženik P. (kao i ostali optuženici) za te podatke saznao, bilo da je usput pročitao dokument koji je stigao na faks uređaj ili da je za njih čuo od kolega (ili tražio takve podatke od kolega, što su iskazivali svjedoci M. K., J. Č. D. M. A. J.), znači da ih je saznao u povodu obavljanja posla te ih je, sukladno odredbama ZoP-a, bio dužan čuvati. Osim toga, i činjenica da je optuženik P. te podatke javljao u šiframa potvrđuje, protivno navodima u žalbi, da je on itekako bio svjestan da javlja podatke koje ne bi smio javno obznanjivati.

 

Što se tiče navoda u žalbi optuženika I. P., a i optuženika B. S., da su se podaci o tzv. vagi mogli čuti i na pojedinim radijskim postajama, kao što je već ranije u ovoj odluci navedeno, takve su podatke dojavljivali na radijske postaje prijevoznici, koji su, prema vlastitim navodima, zbog činjenice da su te informacije bile neprovjerene, podatke o mjestu i vremenu kontrole tzv. vage provjeravali još i kod policijskih službenika čije su brojeve telefona imali.

 

Optuženik B. S., jednako kao i optuženik I. I., smatra da nije mogao počiniti kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. za koje je u točki 19. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim jer da se u vrijeme kada se je javio na telefon optuženiku M. R. nalazio izvan službe. Međutim, kao što je to navedeno i kod I. I., policijski su službenici i izvan službe dužni čuvati podatke koje su saznali u službi pa se zbog nepotrebnog ponavljanja optuženik upućuje na obrazloženje ove odluke u odnosu na činjenična utvrđenja kod optuženika I.

 

Osim toga, pogrešno optuženik S. smatra da time što je optuženiku R. odgovorio na upit da se ne provodi kontrola tzv. vage, mu nije dao nikakav službeni podatak jer mu nije rekao niti mjesto niti vrijeme provođenja ove kontrole pa onda nije niti mogao počiniti ovo djela. Naime, i činjenica da se određenog dana ne provodi kontrola na određenom ili odredivom mjestu, a koji je podatak optuženiku S. kao policijskom službeniku bio dostupan, predstavlja radnju iskorištavanja položaja i pribavljanja neimovinske koristi, konkretno optuženiku R., jer je on zbog ovog podatka slobodno mogao voziti kamion koji je u pretovaru bez bojazni da će zbog toga njegov kamion biti zaustavljen i da će zbog pretovara platiti kaznu. Pritom činjenica da su optuženici tom prilikom razgovarali u šiframa jasno govori o tome da je optuženik S. itekako bio svjestan da optuženiku R. odaje službeni podatak kojeg mu ne bi smio dati.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (a zapravo samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja, optuženik M. D. smatra da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da bi on poticao optuženika B. K. da mu dojavljuje podatke o kontroli tzv. vage, već da mu je optuženik K., s obzirom na to da su njih dvojica u prijateljskim odnosima, te podatke dojavljivao samoinicijativno.

 

No, protivno takvim žalbenim navodima, prvostupanjski je sud na temelju obrane optuženika B. K. (koji je u cijelosti priznao počinjenje na teret mu stavljenih kaznenih djela pa tako i da je djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 1. izreke pobijane presude počinio na poticaj optuženika M. D.) i rezultata posebnih dokaznih radnji osnovano utvrdio da je optuženik B. K. optuženiku M. D. podatke o kontroli tzv. vage dao upravo na njegovo traženje. Za takvo je utvrđenje prvostupanjski sud dao i valjane razloge na koje se zbog nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja (stranice 54., 55. i 56. prvostupanjske presude). Na takvo utvrđenje nemaju nikakvog utjecaja navodi u žalbi optuženika D. da on nije imao nikakvog motiva tražiti te podatke od optuženika K. jer da je on samo zaposlenik u trgovačkom društvu H. d.d. te da kao takav ne odgovara za počinjeni prekršaj, već za prekršaj pretovara kamiona odgovara njegov poslodavac.

 

Slijedom svega navedenog, imajući na umu da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, koje žalbenim tvrdnjama optuženika nisu dovedene u sumnju, nisu osnovane žalbe optuženika D. Š., I. I., I. P., B. S. i M. D. zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. stavak 2. ZKP/08-14).

 

U odnosu na odluku o kazni, sigurnosnoj mjeri i oduzimanju imovinske koristi

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na optuženike B. K., D. Š., I. I., I. P., B. S. i M. R.

 

Pobijajući odluku o kazni u odnosu na B. K., D. Š., I. I., I. P., B. S. i M. R., državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud trebao više cijeniti učestalost poduzimanja radnji za koje su proglašeni krivima, kao i njihovu upornost i nekritičnost. Također državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio činjenicu da su optuženici B. K., D. Š., I. I., I. P. i B. S. kao policijski službenici takvim nezakonitim postupanjem kršili osnovnu svrhu svoje policijske profesije, a čiji je temeljni zadatak zaštita i sprječavanje građana u počinjenju kaznenih djela te otkrivanje takvih djela, a ne njihovo činjenje, pri čemu je optuženik Š. za takvo postupanje primio i dar kao protuuslugu. Smatra da je optuženiku K. trebalo otegotnim cijeniti da je već pravomoćno osuđen upravo zbog kaznenih djela zlouporabe položaja i ovlasti jer je podatke o predstojećim nadzorima dojavljivao i drugim brojnim autoprijevoznicima, a optuženicima Š., I., P. i S. i njihovo ponašanje nakon počinjenja djela, odnosno činjenicu da ne priznaju djela niti iskazuju kajanje i žaljenje, pri čemu su optuženici Š. i I. potaknuli i druge policijske službenike na počinjenje djela. Nasuprot tome, državni odvjetnik smatra da prvostupanjski sud optuženicima K. i R. nije mogao olakotnim cijeniti iskreno priznanje kao ni korektno držanje te općenito da je u odnosu na sve optuženike prvostupanjski sud precijenio olakotne, a podcijenio otegotne okolnosti da se izrečenim kaznama neće postići svrha kažnjavanja. Stoga predlaže optuženicima K. i Š. izreći strože, kako pojedinačne, tako i jedinstvenu kaznu, optuženicima I., P. i R. izreći strože jedinstvene kazne zatvora, a optuženika S. osuditi na strožu kaznu.

 

Nasuprot tome, optuženik B. K. smatra da mu je prvostupanjski sud podcijenio olakotne okolnosti, da mu je pogrešno utvrdio otegotnu okolnost te da mu je čitav niz olakotnih okolnosti koje je potkrijepio i materijalnom dokumentacijom trebalo cijeniti kao naročito izražene olakotne okolnosti koje opravdavaju izricanje blaže kazne kojom bi se postigla svrha kažnjavanja. Optuženik I. I. smatra da mu je olakotnim trebalo cijeniti bolest supruge. Optuženik I. P. smatra da mu prvostupanjski sud nije smio otegotnim cijeniti da je djela počinio kao policijski službenik, a da mu je propustio olakotnim cijeniti radne karakteristike i ponašanje u službi koje proizlaze iz iskaza načelnika Policijske postaje G. P. Optuženik M. R. također smatra da mu nisu na odgovarajući način cijenjene olakotne okolnosti koje su trebale imati veći utjecaj na odabir i visinu sankcije. Optuženik B. S. uvodno ističe žalbenu osnovu zbog odluke o kazni, ali je izričito ne obrazlaže, već smatra da je nejasno čime se je prvostupanjski sud vodio prilikom izricanja kazne kada nije dokazano da je počinio kazneno djelo za koje je proglašen krivim, dok se optuženici D. Š. i M. D. ne žale na odluku o kazni pa je u odnosu na ove optuženike ovaj sud postupio sukladno članku 478. ZKP/08.

 

Ispitujući osnovanost odluke o kazni u povodu žalbi stranaka, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 56. stavaka 1. i 2. KZ/97., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno olakotnim cijenjeno optuženiku B. K. priznanje, neosuđivanost, da je otac dvoje djece od kojih je jedno maloljetno, zdravstveno stanje, odlikovanja M. O., M. B. te Spomenicom Domovinskog rata; optuženiku D. Š. neosuđivanost i da je otac jednog djeteta; optuženiku I. I. neosuđivanost, da je otac troje djece od kojih je dvoje maloljetno, odlikovanja Redom Hrvatskog trolista i Medaljom Oluja te zdravstveno stanje; optuženiku I. P. neosuđivanost, da je otac dvoje djece, odlikovanja Spomenicom Domovinskog rata, Redom Hrvatskog trolista i Spomen plaketom Vukovara 1991.; optuženiku B. S. neosuđivanost i da je otac dvoje djece; optuženiku M. R. priznanje, da je otac dvoje djece, neosuđivanost, sudjelovanje u Domovinskom ratu te zdravstveno stanje te optuženiku M. D. neosuđivanost i da je otac dvoje djece. Premda su u pravu optuženici B. K. i I. P. da sama činjenica da su kaznena djela za koja su prvostupanjskom presudom proglašeni krivima počinili kao policijski službenici ne može biti cijenjena otegotnom jer je svojstvo službene osobi bitan element kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, ipak im je pravilno otegotnim cijenjena činjenica da su kao policijski službenici takvim nezakonitim postupanjem kršili osnovnu svrhu svoje policijske profesije, čiji je temeljni zadatak zaštita i sprječavanje građana u počinjenju kaznenih djela te otkrivanje takvih djela, a ne njihovo činjenje.

 

Cijeneći ovako utvrđene, kako olakotne, tako i otegotne okolnosti, a vodeći računa kod svih optuženika, izuzev optuženika S., i o iskazanoj upornosti koja se očituje kroz brojnost poduzetih radnji zlouporabe položaja i ovlasti, odnosno poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti, pravilno je prvostupanjski sud: optuženiku B. K. utvrdio za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 1. kaznu zatvora od sedam mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 2. kaznu zatvora od šest mjeseci te ga uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od osam mjeseci; optuženiku D. Š. utvrdio za kaznena djela iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisana u točkama 3., 4. i 5. kaznu zatvora od jedne godine za svako djelo i za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisano u točki 6. kaznu zatvora od šest mjeseci te ga uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od tri godine; optuženiku I. I. utvrdio za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 7. kaznu zatvora od sedam mjeseci, za kaznena djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisana u točkama 8., 9., 10. i 11. kaznu zatvora od šest mjeseci za svako djelo, za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisno u točki 12. kaznu zatvora od pet mjeseci i za kazneno djelo iz članka 347. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 12. kaznu zatvora od jedne godine te ga uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od dvije godine; optuženiku I. P. utvrdio za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 13. kaznu zatvora od sedam mjeseci, za kaznena djela iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisana u točkama 15., 16., 17. i 18.  kaznu zatvora od šest mjeseci za svako djelo te ga uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine i dva mjeseca; optuženika B. S. za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 19. osudio na kaznu zatvora šest mjeseci; optuženiku M. R. utvrdio za kazneno djelo iz članka 348. stavka 1. KZ/97. opisano u točki 3. utvrdio kaznu zatvora od šest mjeseci, a za kaznena djela iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisana u točkama 7., 13. i 19. kaznu zatvora od pet mjeseci za svako djela te ga uz primjenu članka 60. stavka 2. točke c) KZ/97. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od jedne godine te optuženika M. D. za kazneno djelo iz članka 337. stavka 1. u vezi s člankom 37. KZ/97. opisano u točki 1. osudio na kaznu zatvora od sedam mjeseci. Također je pravilno ocijenjeno da u odnosu na optuženike B. S. i M. D. sve utvrđene olakotne okolnosti u svom zbiru, a imajući na umu i osobine njihove ličnost, upućuju na zaključak da kazne zatvora na koje su ovi optuženici osuđeni nije potrebno izvršavati, već da će se i upozorenjem uz prijetnju kaznom postići svrha kažnjavanja, pa je prema njima pravilno primijenjena uvjetna osuda s vremenom provjeravanja u odnosu na optuženika S. tri godine, a u odnosu na optuženika D. dvije godine.

 

Stoga su, i prema ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, upravo navedene kazna zatvora, odnosno uvjetne osude, sankcije koje su primjerene okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika i mogu utjecati, kako na optuženike, tako i na sve ostale da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno. Izrečene kazne sadržavaju dostatnu moralnu osudu za zlo koje su optuženici počinjenjem djela prouzročili i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela. Stoga nije bilo mjesta za prihvaćanje, bilo žalbe državnog odvjetnika, bilo žalbi optuženika u odnosu na izrečene kazne.

 

Osnovano je i sukladno zakonskim odredbama, prvostupanjski sud prema optuženicima B. K., D. Š., I. I., I. P. i B. S. primijenio i sigurnosnu mjeru zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti policijskog službenika iz članka 77. KZ/97. u trajanju tri godine, pravilno utvrdivši da, premda ovi optuženici više nisu zaposleni kao policijski službenici, postoji objektivna opasnost da bi takvo obavljanje poslova policijskog službenika moglo poticajno djelovati na optuženike da počine nova kaznena djela zlouporabom dužnosti i da će se na ovaj način otkloniti bilo kakva mogućnost njihovog reaktiviranja na poslovima policijskih službenika.

 

Također je pravilno od optuženika D. Š. i I. I. oduzeta imovinska korist stečena počinjenim kaznenim djelima, budući da su ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 82. KZ/97. jer nitko ne može zadržati imovinsku korist probavljenu kaznenim djelom.

 

No, u odnosu na odluku o oduzimanju imovinske koristi prvostupanjska je presuda po službenoj dužnosti preinačena na način da je od optuženika D. Š. i I. I. ta korist oduzeta na temelju članka 560. stavaka 1. i 2. ZKP/08-19 i to stoga što je ZPOIK, sukladno čijim odredbama je pobijanom presudom od navedenih optuženika oduzeta imovinska korist, na temelju članka 1. stavka 1. Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 70/17.) prestao važiti, te je u članku 2. istog Zakona propisano da će se postupci započeti po ZPOIK-u dovršiti po odredbama kojim se uređuje kazneni postupak. Dakle, imovinsku korist je pravilnom primjenom zakona trebalo oduzeti na temelju sada važećeg propisa, a to je upravo ZKP/08-19. Stoga je pobijana presuda u ovom dijelu preinačena na način kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

              Sukladno svemu navedenom, na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08-19 odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. rujna 2020.

 

Predsjednica vijeća:

Ana Garačić, v.r.