Broj: Gž-564/2014

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od  sudaca toga suda i to Antuna Dominka kao predsjednika vijeća, te sutkinje Davorke Hudoletnjak kao suca-izvjestitelja i Gorana Milakovića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice G. B. iz B., zastupane po stalnom skrbniku S. O. iz N., s boravištem u B., a punomoćnicima iz ZOU G., F.-G., M., odvjetnicima iz B., protiv tuženika A. S. iz B., zastupanog po punomoćniku Č. J., odvjetnika iz B., radi raskida ugovora, odlučujući o žalbi  protiv tužiteljice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Bjelovaru broj P-824/2012-26 od 6. prosinca 2013. godine, u nejavnoj sjednici vijeća  održanoj dana  27. kolovoza 2015. godine,

p r e s u d i o   j e

i

r i je š i o   j e

              Uvažava se žalba tužiteljice i preinačuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru broj P-824/2012-26 od 6. prosinca 2013. godine tako da se prihvaća tužbeni zahtjev koji glasi:

              „Utvrđuje se da je ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je između tužiteljice i pok. M. S. sklopljen i ovjeren dana 8. ožujka 2005. godine u spisu broj R2 108/05 pred Općinskim sudom u Bjelovaru raskinut.

              Tuženik je dužan tužiteljici naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 9.243,37 kn u roku od 15 dana.

              Ukida se prvostupanjska presuda Općinskog suda u Bjelovaru broj P-824/2012-26 od 6. prosinca 2013. godine.

Obrazloženje

              Prvostupanjskom presudom i rješenjem odlučeno je o zahtjevima tužiteljice tako da izreka glasi:

              „Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev  koji glasi:

              "Raskida se ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je između tužiteljice G. B. iz B., i sada pok.M. S. iz B., sklopljen i ovjeren dana 08.ožujka 2005. godine u spisu broj R2-108/05 pred Općinskim sudom u Bjelovaru, te se nalaže tuženiku A. S. iz B. da tužiteljici G. B. iz B. na ime plaćanja smještaja u domu plati iznos od 108.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2012.godine kao danom podnošenja tužbe do isplate,  u roku od 15 dana.“

              I. Odbacuje se kao nedopuštena tužba u dijelu koji sadrži tužbeni zahtjev da se utvrdi da je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je između tužiteljice G. B. iz B i sada pok. M. S. iz B. sklopljen i ovjeren dana 08.ožujka 2005.g. u spisu br.R2-108/05 pred Općinskim sudom u Bjelovaru.

              II. Tužiteljica je dužna tuženiku naknaditi parnične troškove u iznosu od 4.887,50 kn, u roku od 15 dana.““

              Protiv prvostupanjske presude žali se tužiteljica i žalbu podnosi iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da ju ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

              Žalba je osnovana.

              Tužiteljica u uvodu žalbe navodi da žalbu podnosi protiv presude broj P-823/2012-26 od 6. prosinca 2013. godine, međutim iz sadržaja žalbe proizlazi da je žalbu podnijela i protiv rješenja sadržanog u istoj odluci suda.

              Predmet spora u ovoj parnici je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ona sklopila sa sada pok. M. S. dana 8. ožujka 2005. godine, a osim tog zahtjeva postavlja kao podredni tužbeni zahtjev za raskid toga ugovora.

              Tužiteljica u žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka time da osnovano ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a jer prvostupanjski sud nije pravilno primijenio odredbe toga Zakona kada je odbacio zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ona sklopila sa ocem tuženika raskinut ocijenivši da tužiteljica za takovu pravnu zaštitu nema pravni interes.

              Naime, tužiteljica je u tužbi postavila zahtjev za utvrđenje da je ugovor o doživotnom uzdržavanju koji se sa ocem tuženika sklopila 8. ožujka 2005. godine raskinut, a postavila je i podredni tužbeni zahtjev, dakle ako sud ne prihvati prvi zahtjev da raskine navedeni ugovor o doživotnom uzdržavanju zbog promijenjenih okolnosti i neizvršavanja ugovornih obveza.

              Zbog navedenog prema ocjeni ovoga suda tužiteljica ima i imala je pravni interes za utvrđenje nepostojanja pravnog odnosa odnosno utvrđenje da je raskinut ugovor o doživotnom uzdržavanju, a tek ukoliko sud utvrdi da taj tužbeni zahtjev nije osnovan da raskine taj ugovor.

              Isto tako osnovano tužiteljica u žalbi iznosi žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio odlučne činjenice o kojima ovisi osnovanost postavljenih tužbenih zahtjeva, pa ih je utvrdio ovaj sud drugog stupnja primjenom čl. 373. a st. 1. toč. 2. ZPP-a.

              Iz činjeničnost utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi, a te činjenice nisu niti bile sporne:

-               da je tužiteljica sa ocem tuženika sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju koji je ovjeren 8. ožujka 2005. godine u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru broj R2-108/05,

-               da je davatelj uzdržavanja-otac tuženika umro 10. rujna 2009. godine, a njegovim nasljednikom proglašen je tuženik,

-               da je otac tuženika smjestio tužiteljicu u D. T. zbog pogoršanja njezinog zdravstvenog stanja, a 31. svibnja 2008. godine sestra tužiteljice premjestila ju je u D. O. i preuzela potpunu skrb nad tužiteljicom,

-               da je tužiteljica potpuno lišenog poslovne sposobnosti rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru broj R1-173/07-13 od 23. siječnja 2008. godine, te joj je skrbnicom imenovana D. O., koja je umrla tijekom postupka pa joj je skrbnikom imenovan S. O..

              Prvostupanjski sud utvrđuje da je otac tuženika izvršavao svoje ugovorom preuzete obveze uzdržavanja tužiteljice sve do preseljenja tužiteljice u D. O., a koje utvrđenje kao pravilno prihvaća i ovaj sud, jer između stranaka nije bila ugovorena obveza plaćanja bilo kakovih troškova već samo pružanje pomoći u svakodnevnom životu, pa činjenica što je otac tuženika troškove smještaja tužiteljice u Dom podmirivao iz njezine mirovine nije razlog za raskid ugovora, jer time nije povrijedio ugovorne obveze.

              Tužiteljica u tužbi tvrdi da troškove smještaja u D. O. snosi njezina sestra i skrbnica D. O., međutim to tijekom postupka nije dokazala, već naprotiv iz izvedenih dokaza i to iskaza Đ. O. (list 30-31) suvlasnice D. O. proizlazi da mjesečna naknada za smještaj u domu iznosi 2.500,00 kn, a podmiruje se na temelju trajnog naloga, ne zna točno s kojeg računa, ali vjerojatno s tužiteljicinog, a iz izvatka o stanju i prometu po računu tužiteljice (list 56-63) proizlazi da tužiteljica prima deviznu mirovinu u valuti EUR u mjesečnom iznosu od 468,94 EUR koji iznos je dostatan za plaćanje mjesečne naknade za smještaj u Dom, pa stoga niti ne postoji razlog da te troškove podmiruje treća osoba.

              Dakle, tužiteljici je, za života oca tuženika, bila osigurana potpuna skrb na ugovoreni način, pa po ocjeni ovoga suda nije bilo razloga za izmjenu ugovora zbog promijenjenih okolnosti nakon smještaja tužiteljice u Dom, što konačno tužiteljica nije niti tražila, time da se u ocjeni postojanja izmijenjenih okolnosti ne primjenjuje odredbe Zakona o obveznim odnosima (novi) koji je primijenio prvostupanjski sud, već je o osnovanosti postavljenih tužbenih zahtjeva trebalo odučiti primjenom odredaba Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, br: 48/03 i 163/03, 35/05 – dalje: ZN), a to iz razloga što se na pravne posljedice ugovora primjenjuju odredbe Zakona koji je bio na snazi u vrijeme njegova sklapanja. Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen je 17. veljače 2005. godine, a ovjeren 8. ožujka 2005. godine primjenom odredaba citiranog Zakona o nasljeđivanju, a koji je bio na snazi do 1. siječnja 2006. godine sukladno člancima 1164. st. 1. i 1165. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br: 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) pa i postojanje razloga za utvrđenje da je ugovor raskinut, odnosno raskid ugovora treba ocjenjivati primjenom čl. 119., 120. i 121. ZN-a.

              Kako otac tuženika nije preuzeo obvezu uzdržavanja tužiteljice na način da snosi troškove njezinog uzdržavanja niti u vrijeme sklapanja ugovora, a niti u slučaju promjene njezinog zdravstvenog stanja, to i po ocjeni ovoga suda smještajem tužiteljice u Dom nisu nastupile promijenjene okolnosti u smislu čl. 120. st. 1. ZN-a odnosno nisu ispunjene zakonom propisane pretpostavke za izmjenu sklopljenog ugovora odnosno njegov raskid zbog promijenjenih okolnosti.

              Utvrđenje prvostupanjskog suda da je skrbnica tužiteljice onemogućila izvršavanje ugovornih obveza ocu tuženika, a koji je do premještaja tužiteljice u dom O., izvršavao svoje obveze na način da ju je obilazio, donosio joj voće i drugo što je bilo potrebno, ne može se prihvatiti kao pravilno.

              To iz razloga što prvostupanjski sud nije ocijenio iskaze svjedoka A. N. (list 29, 30), Đ. O. (list 30, 31) i G. O. (list 31) na što osnovano ukazuje tužiteljica u žalbi, ali time što sud nije pravilno ocijenio sve izvedene dokaze nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, već bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, jer nije pravilno primijeni odredbu čl. 8. ZPP-a, a to je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu.

              Naime, prvostupanjski sud navodi u obrazloženju prvostupanjske presude da je otac tuženika bio onemogućen u izvršavanju svojih ugovornih obveza nakon premještaja tužiteljice u dom O., a u tome ga je onemogućila njezina skrbnica D. O. iako iz iskaza navedenih svjedoka proizlazi da je otac tuženika posjećivao tužiteljicu i u D. O., donosio joj voće, G. O. je izjavio da joj je za rođendan donio kolače, dok je Đ. O. izjavila da je M. S. dolazio kod tužiteljice jedan do dva puta mjesečno. Dakle pogrešan je zaključak suda prvog stupnja da je otac tuženika bio onemogućen u izvršavanju svojih ugovornih obveza  jer iz izvedeni dokaza proizlazi da je on brinuo o tužiteljici i za vrijeme dok se ona nalazila u domu O. i svoje ugovorne obveze izvršavao je sve do svoje smrti.

              Međutim, nakon smrti davatelja uzdržavanja njegov nasljednik-tuženik ni na koji način nije iskazao pristanak za preuzimanje obveza iz ugovora za koji je znao jer je znao da je njegov otac bio u obvezi uzdržavati tužiteljicu što proizlazi iz njegovog iskaza (list 52-54). Čak što više izjavio je da, nakon smrti oca, ni sa kim nije kontaktirao radi preuzimanja skrbi o tužiteljici iako je znao gdje je smještena iz razloga što se nije htio nametati, ali preuzeo je parnicu koja je vođena u vezi istog ugovora. Iz ovakvog njegovog iskaza nedvojbeno se može zaključiti da tuženik nije pristao na preuzimanje obveze uzdržavanje tužiteljice, odnosno na produženje ugovora pa je predmetni ugovor o doživotnom uzdržavanju prestao temeljem zakona sukladno čl. 121. st. 2. ZN-a i to smrću davatelja uzdržavanja-oca tuženika.

              Pogrešno prvostupanjski sud zaključuje da tužiteljica nije pitala tuženika za pristanaka na preuzimanje obveza iz ugovora koje na nasljednike ne prelaze po samom zakonu iz čega se može zaključiti da prvostupanjski sud ocjenjuje da za preuzimanje obveze pretpostavka je pozivanje nasljednika, što nije pravilno jer to ne proizlazi iz čl. 121. ZN-a, a pogotovo u konkretnoj situaciji nije bilo za očekivati da tužiteljica pozove tuženika da preuzme obvezu već naprotiv, prema ocjeni ovoga suda, tuženika je bio taj koji je trebao konkludentnim radnjama izraziti taj pristanak.

              Slijedom izloženog ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljenog između tužiteljice i oca tuženika prestao je ex lege sukladno čl. 121. st. 2. ZN-a, a kako je utvrđeno da tužiteljica ima pravni interes za postavljanje tužbenog zahtjeva za utvrđenje prestanka tog pravnog odnosa, uvažena je žalba tužiteljice i preinačeno rješenje prvostupanjskog suda kojim je odbačena tužba za utvrđenje da je navedeni ugovor prestao na način da je taj tužbeni zahtjev prihvaćen.

              Tužbeni zahtjev postavljen za raskid ugovora o doživotnom uzdržavanju je postavljen kao podredni tužbeni zahtjev pa kako je pravilnom primjenom odredaba o parničnom postupku i materijalnog prava trebalo prihvatiti  prvi postavljeni tužbeni zahtjev o podrednom postavljenom tužbenom. zahtjevu nije niti trebalo odlučivati.

              Zbog navedenog razloga uvažena ja žalba tužiteljice i preinačeno rješenje prvostupanjskog suda tako da je prihvaćen zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je prestao ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između tužiteljice i oca tuženika, a ukinuta prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev za raskid tog ugovora sve primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

              Primjenom čl. 166. st. 2.  ZPP-a odlučeno he o cjelokupnim troškovima postupka pa kako je tuženik izgubio parnicu dužan je tužiteljici naknaditi troškove prvostupanjskog postupka primjenom čl. 154. st. 1 u vezi čl. 155. st. 1. i 2 ZPP-a, utvrđenih u iznosu od  7.362,50 kn, a koji se sastoje od troškova zastupanja i troškova sudskih pristojbi, a budući da je tužiteljica uspjela sa žalbom dužan joj je naknaditi i trošak žalbe te troškove pristojbe na žalbu, odnosno ukupno joj naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od  9.243,37 kn, slijedom čega je primjenom čl. 380. toč. 3 ZPP-a preinačena odluka o troškovima postupka je riješeno kao u izreci.

U Bjelovaru, 27. kolovoza 2015. godine