- 1 -              I Kž 532/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 532/2020-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ane Garačić, kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i Perice Rosandića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika K. P., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. u vezi s čl. 34. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak), odlučujući o žalbi zatvorenika K. P., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Šibeniku od 12. kolovoza 2020. godine, broj Ik I-129/2020-9, u sjednici održanoj 28. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Žalba zatvorenika K. P. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

              Pobijanim rješenjem Županijskog suda u Šibeniku odbijen je kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika K. P.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio zatvorenik K. P. i osobno i putem opunomoćenika, odvjetnika E. M. U obje žalbe naznačeno je da se podnose "iz svih zakonom dopuštenih razloga", a predloženo je da se pobijano rješenje preinači i zatvorenika uvjetno otpusti, podredno da se ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Budući da se ove žalbe međusobno sadržajno podudaraju i nadopunjavaju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba zatvorenika K. P.

 

Spis predmeta je, sukladno čl. 495. u svezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje sukladno odredbi čl. 44. st. 2. Zakona o izvršavanju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 128/99., 55/00., 59/00.-ispravak, 129/00., 59/01., 67/01.-ispravak, 11/02.-ispravak, 190/03. – pročišćeni tekst, 76/07., 27/08., 83/09., 18/11., 48/11. – Odluka i rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 125/11. – Kazneni zakon, 56/13., 150/13. i 98/19. – dalje u tekstu: ZIKZ), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da prvostupanjski sud prilikom odlučivanja o njegovom prijedlogu za uvjetni otpust nije u dovoljnoj mjeri cijenio pozitivne okolnosti na njegovoj strani koje smatra odlučnima u smislu odredbe čl. 59. st. 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15.-ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19.) Pa tako ističe da je ocijenjen ocjenom "uspješan", bez korištenja pogodnosti, što da pokazuje da uredno izdržava zatvorsku kaznu. Ne osporava činjenicu počinjenog stegovnog prijestupa 21. studenog 2019. za koji je i kažnjen, ali ističe da je od tada prošlo dosta vremena tijekom kojega je uključen u tečajeve u okviru zatvora, popravio je svoje ponašanje te poštuje kućni red zatvora. Nadalje, da je kazneni postupak protiv njega obustavljen, a i mišljenje Probacijskog ureda Z. je pozitivno. Također, da ima osiguran postpenalni prihvat kod roditelja i svu njihovu pomoć, kao i osiguran posao, a uz sve to je i sam iskazao veliku želju za odobrenjem uvjetnog otpusta te osvijestio posljedice počinjenja kaznenih djela. Smatra da je prvostupanjski sud njegovu raniju osuđivanost (koju ni sam ne osporava) pogrešno uzeo kao odlučujuću okolnost za svoju odluku, ističući da mu je ista već cijenjena otegotnom prilikom odmjeravanja kazne zatvora te pozivajući se na pojedine odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima je izraženo stanovište o značaju uzimanja u obzir te okolnosti prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je, odlučujući o prijedlogu zatvorenika K. P. za uvjetni otpust podnesenom sukladno čl. 158. st. 1. ZIKZ-a, uzeo u obzir i ocijenio sve one okolnosti koje ima u vidu odredba čl. 59. st. 2. KZ/11., uključujući i one za njega pozitivne, koje su posebno apostrofirane u žalbi zatvorenika te je, na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, i po ocjeni ovoga suda, pravilno zaključio da prijedlog tog zatvorenika za uvjetni otpust nije osnovan.

 

Naime, zatvorenik je u razdoblju od 2008. do 2012., dakle prije počinjenja kaznenih djela zbog kojih se sada nalazi na izdržavanju jedinstvene kazne zatvora, pravomoćno osuđen u sedam navrata zbog raznovrsnih kaznenih djela (nasilničko ponašanje, pomaganje u teškoj krađi, razbojništvo, zlouporaba opojnih droga, teška krađa, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, ubojstvo u pokušaju i krađa), pri čemu je prema njemu u četiri navrata primijenjena uvjetna osuda, dok je u tri navrata osuđen na bezuvjetnu kaznu zatvora. On se već nalazio na izdržavanju kazne zatvora, a s izdržavanja posljednje jedinstvene kazne zatvora uvjetno je otpušten 31. srpnja 2015. Zatvorenik je u pravu kada u svojoj žalbi ističe da mu je činjenica ranije osuđivanosti već bila uzeta u obzir kao otegotna okolnost prilikom odmjeravanja kazne. Međutim, nije u pravu kada tvrdi da je istu okolnost prvostupanjski sud uzeo u obzir kao odlučujuću prilikom odlučivanja o njegovom prijedlogu za uvjetni otpust. Naime, odredbom čl. 59. st. 2. KZ/11. (na koju se poziva i žalitelj) jasno je propisano da će sud prilikom odlučivanja o uvjetnom otpustu, između ostaloga, cijeniti i osuđenikov prijašnji život i osuđivanost, a iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da mu je ta okolnost u tom smislu, dakle tek kao jedna od više okolnosti i uzeta u obzir na temelju kojih je prvostupanjski sud zaključio da kod zatvorenika još nije ostvarena svrha kažnjavanja.

 

Na jednak je način prvostupanjski sud cijenio i sljedeću okolnost koju ima u vidu odredba čl. 59. st. 2. KZ/11., a to je okolnost da je protiv zatvorenika u tijeku drugi kazneni postupak. Pri tome tvrdnja žalitelja da je taj postupak nepravomoćno obustavljen ne umanjuje značaj ove okolnosti. Tim više kada se ima u vidu da je razlog te obustave nastup zastare kaznenog progona.

 

Ne mogu se prihvatiti ni žalbene tvrdnje zatvorenika kojima nastoji minorizirati značaj činjenice da je protiv njega vođen stegovni postupak pozivajući se na protek vremena. Naime, riječ je o težem stegovnom prijestupu iz čl. 145. st. 3. toč. 11. ZIKZ-a – posjedovanje ili uzimanje bilo kojeg opojnog ili psihoaktivnog sredstva ili alkohola, počinjenom 21. studenog 2019., dakle prije nepunih godinu dana, kada je zatvorenik prilikom testiranja na sredstva ovisnosti bio pozitivan na buprenorfin koji mu nije bio propisan u terapiji. Zbog navedenoga je zatvoreniku, osim izrečene stegovne mjere, ordinirana i supstitucijska terapija Suboxon 2 mg.

 

S obzirom na navedeno, ne mogu se prihvatiti ni tvrdnje žalitelja da mu je kao jedna od okolnosti za odluku o odbijanju prijedloga za uvjetni otpust uzeta u obzir činjenica njegove ovisnosti o drogama iako je iz njegove izjave vidljivo da ne uzima terapiju za ovisnike te se ustrajno bori protiv toga. O zatvorenikovom stavu prema vlastitoj ovisnosti govori i činjenica da, iako je odlukom Stručnog tima odlučeno da se on uključi u edukaciju o štetnosti zlouporabe droga te da je u više navrata pozivan na grupne sastanke, na iste nije dolazio (iz izvješća Zatvora u Š.).

 

Uzevši, dakle, u obzir sve prethodno izneseno, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, neovisno o trenutačnom urednom tijeku izdržavanja kazne zatvora, osiguranom postpenalnom prihvatu zatvorenika i postojanju podrške obitelji, na strani zatvorenika još uvijek nije ostvarena svrha kažnjavanja propisana odredbom čl. 41. KZ/11. te je radi njezina ostvarenja nužno da zatvorenik nastavi s izdržavanjem jedinstvene kazne zatvora.

 

Naime, svrha kažnjavanja propisana tom zakonskom odredbom (izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecaj na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovno uključivanje u društvo) treba se postići, ne samo izricanjem kazne, već i načinom te duljinom njezinog izvršavanja.

 

Žalbene tvrdnje zatvorenika da je na izdržavanju kazne zatvora osvijestio posljedice počinjenja kaznenih djela te da zbog toga iskreno žali samo potvrđuju da se izdržavanjem kazne zatvora ta svrha ostvaruje.

 

Budući da pravilnost pobijanog rješenja nije s uspjehom dovedena u pitanje žalbom zatvorenika K. P. te da ni ispitivanjem pobijanog rješenja sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08. nije utvrđeno postojanje neke od povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 28. rujna 2020.