REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 61 Pž-4989/2018-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari
tužitelja T. S. d.o.o., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik G. V., odvjetnik u Odvjetničkom društvu V. i partneri j.t.d., Z., protiv tuženika P. L. d.o.o., OIB ..., Z., radi isplate iznosa, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3798/2016-22 od 4. lipnja 2018., 25. rujna 2020.

p r e s u d i o j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3798/2016-22 od 4. lipnja 2018. u točkama I. i III. izreke.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn, kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-3798/2016-22 od 4. lipnja 2018. održan je na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika V. P. iz Z., poslovni broj Ovrv-546/16 od 28. srpnja 2016. u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 432.060,00 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka I. izreke), ukinut je citirani platni nalog u dijelu kojim je tuženiku naloženo platiti tužitelju iznos od 17.411,60 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom te je utvrđeno da je tužbeni zahtjev (pravilno: tužba) u tom dijelu povučen (točka II. izreke), naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 31.758,85 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka III. izreke) i odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 18.554,55 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom (točka IV. izreke).

Tuženik je podnio žalbu kojom pobija navedenu presudu u točkama I. i III. izreke
zbog svih zakonom predviđenih razloga s prijedlogom da se u tom dijelu ona preinači i odbije
tužbeni zahtjev.

U odgovoru na žalbu tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove žalbene navode. Predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn i sudske pristojbe prema određenju suda.

Žalba nije osnovana.

Ispitavši presudu u pobijanom dijelu (točke I. i III. izreke) na temelju odredaba članka

365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a te na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio kako je pravilna i zakonita.

Nakon djelomičnog povlačenja tužbe, predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od

432.060,00 kn po računima ispostavljenim po osnovi sredstava zajedničke pričuve za poslovne prostore u Poslovnom kompleksu K. oznake S-1 površne 570,00 m2 za razdoblje od rujna 2013. do lipnja 2016.

U postupku koji je prethodio pobijanoj presudi, kao niti u pobijanoj presudi, nema
bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

Naime, odredbom članka 90. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(„Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 8/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje: ZV) propisano je da je pričuva zajednička, namjenski vezana imovina svih suvlasnika nekretnine, koja je namijenjena za pokriće troškova održavanja i za poboljšanje nekretnine, kao i za otplaćivanje zajma za pokriće tih troškova. Zajedničku pričuvu tvore novčani doprinosi koje su suvlasnici uplatili na temelju odluke donesene većinom suvlasničkih dijelova, odnosno odluke koju je na zahtjev nekoga suvlasnika donio sud s obzirom na predvidive troškove i uzimajući u obzir imovinsko stanje svih suvlasnika (članak 90. stavak 2. ZV-a). Zajedničkom pričuvom upravljaju suvlasnici, odnosno upravitelj nekretnine kao imovinom odvojenom od imovine bilo kojega suvlasnika, uloženom na način da donosi plodove (članak 90. stavak 3. ZV-a).

Odredbom članka 375. stavka 1. ZV-a propisano je da se uzajamni odnosi suvlasnika
u svezi s upravljanjem i korištenjem nekretnine utvrđuju ugovorom, koji mora biti sklopljen u pisanom obliku (međuvlasnički ugovor). Odluke koje proizlaze iz međuvlasničkoga ugovora obvezuju sve suvlasnike ako je ugovor sklopila većina suvlasnika čiji suvlasnički dijelovi čine više od polovice vrijednosti svih posebnih dijelova nekretnine (članak 375. stavak 3. ZV-a). Odredbe međuvlasničkoga ugovora imaju učinak i prema suvlasniku koji je to pravo stekao nakon sklapanja međuvlasničkoga ugovora (članak 375. stavak 4. ZV-a).

Odredbom članka 378. stavka 1. ZV-a propisano je da su suvlasnici nekretnine dužni poslove upravljanja nekretninom povjeriti upravitelju u skladu s ugovorom kojega s tim upraviteljem sklapaju. Upravitelj može biti fizička ili pravna osoba upisana za obavljanje tih poslova (članak 378. stavak 2. ZV-a). Upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom (članak 378. stavak 3. ZV-a) i raspolaže sredstvima zajedničke pričuve (članak 378. stavak 4. ZV-a). Upravitelj zastupa suvlasnike u svezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima, ako ugovorom iz stavka 1. toga članka nije drukčije određeno (članak 378. stavak 5. ZV-a).

Odredbom članka 379. stavka 1. ZV-a propisano je da je upravitelj osobito dužan brinuti se da se zajednički dijelovi nekretnine održavaju u graditeljskom i funkcionalnom stanju, nužnom za normalno korištenje, da je dužan obavljati povremeni i godišnji pregled nekretnine i o tome sačiniti zapisnik, raspoređivati i druge troškove nekretnine na suvlasnike, naplaćivati dugovanja, obavještavati suvlasnike na prikladan način o obavljenim poslovima i obavljati i druge poslove u skladu s obavezama preuzetim ugovorom, a prije navedenim, te položiti svakom suvlasniku uredan račun o poslovanju u prethodnoj kalendarskoj godini i staviti mu na prikladan način na uvid isprave na kojima se temelji i to najkasnije do 30. lipnja svake godine.

Iz citiranih odredaba proizlazi kako je upravitelj zgrade ovlašten ex lege samostalno pokretati sudske postupke, u ime i za račun suvlasnika zgrade, radi naplate zajedničke pričuve od suvlasnika koji tu pričuvu ne plaćaju. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je utvrdio da su suvlasnici poslovnog kompleksa K., propisanom većinom, sklopili Međuvlasnički ugovor od 19. prosinca 2011., koji je potpisao i tuženik pod rednim brojim 4. Nadalje je utvrđeno da su na temelju Međuvlasničkog ugovora suvlasnici navedene poslovne zgrade, propisanom većinom, s tužiteljem sklopili Ugovor o upravljanju poslovnim kompleksom K. u Z. od 21. prosinca 2011., koji je potpisao i tuženik pod rednim brojem 4. Člankom 14. točkom 20. Međuvlasničkog ugovora i člankom 5. točkom 19. Ugovora o upravljanju određeno je da je upravitelj ovlašten, u ime i za račun vlasnika prostora, kao suvlasnika Poslovnog kompleksa K., pokretati sudske postupke za prisilnu naplatu pričuve protiv suvlasnika koji pričuvu ne plaćaju. S obzirom na navedeno, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj kao upravitelj zgrade koji je imenovan ugovorom, aktivno legitimiran za podnošenje tužbe radi naplate zajedničke pričuve jer međuvlasničkim ugovorom nije drugačije određeno (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev-x 325/10-2 od 3. ožujka 2011. i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-5885/2018-2 od 7. veljače 2020. i Pž-67/2017-2 od 25. veljače 2020.).

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio neosnovanim
prigovor promašene pasivne legitimacije. Naime, uvidom u Ugovor o kupoprodaji nekretnine
od 27. studenoga 2007., sklopljen između P. b. d.d. kao prodavatelja i tuženika kao kupca, koji je ovjeren kod javnog bilježnika, u bitnome je utvrđeno kako je tuženik predmnjevani vlasnik predmetnog poslovnog prostora, dok tuženik nije dokazao suprotno. Osim toga, tuženik je potpisao navedeni Međuvlasnički ugovor i Ugovor o upravljanju kao vlasnik, odnosno suvlasnik predmetnog poslovnog prostora zbog čega je dužan plaćati sredstva po osnovi zajedničke pričuve.

Žalitelj neosnovano ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer nije uzeo u obzir tuženikov podnesak od 28. svibnja 2018. i isprave dostavljene uz taj podnesak. Naime, prema odredbi članka 299. stavka 1. ZPP-a, stranke su dužne već u tužbi i odgovoru na tužbu, a najkasnije na pripremnom ročištu iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke. Stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako ih bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka (članak 299. stavak 2. ZPP-a). Nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele, odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. toga članka sud neće uzeti u obzir (članak 299. stavak 3. ZPP-a). Iz spisa proizlazi da je 19. travnja 2018. održano pripremno ročište na kojem je zaključen prethodni postupak te je održana i zaključena glavna rasprava i određeno je ročište za objavu presude za 30. svibnja 2018. te da na navedeno ročište od 19. travnja 2018. nije pristupio uredno pozvani tuženik. Dakle, podnesak i isprave na koje se žalitelj poziva dostavljeni su prvostupanjskom sudu ne samo nakon zaključenja prethodnog postupka, već i nakon zaključenja glavne rasprave. Zbog toga je prvostupanjski sud pravilno i zakonito postupio kada prilikom donošenja probijane presude nije uzeo u obzir činjenice iznesene u tom podnesku i isprave dostavljene uz taj podnesak.

Suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom odredbe
članka 154. stavka 3. u vezi s odredbom članka 158. stavka 1. ZPP-a obvezao tuženika na naknadu troškova jer tužitelj nije uspio u ovom sporu samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva (4%) zbog kojeg dijela nisu nastali posebni troškovi. Visina troškova je pravilno određena (članak 155. ZPP-a), što tuženik u žalbi niti ne dovodi u pitanje.

Uzevši u obzir navedeno, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog dijela presude. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu u pobijanom dijelu navedenom u točki I. izreke ove presude.

Tužitelj nema pravo na naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 6.250,00 kn i sudske pristojbe prema određenju suda jer taj podnesak, s obzirom na njegov sadržaj, nije bio potreban radi vođenja ovog žalbenog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a. Dodatno, tužitelj nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na žalbu jer u svom zahtjevu nije određeno naveo iznos (visinu) troška čiju naknadu zahtijeva po toj osnovi iako je to bio dužan učiniti u skladu s odredbom članka 164. stavka 2. ZPP-a. Zbog toga je, na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Zagreb, 25. rujna 2020.

Sudac Ivana Mlinarić