- 1 -                                                                                             

                                                                                                        Broj: Jž-1313/2020

                           

                                                                                            Broj: Jž-1313/2020

 

 

                         U   I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

                                         P R E S U D A

 

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca: Siniše Senjanovića kao predsjednika vijeća, te Renate Popović i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje Roberta Završkog u svojstvu višeg sudskog savjetnika kao zapisničara, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenog I.T., zbog prekršaja iz članka 20. stavka 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj 137/09, 14/10 i 60/10) odlučujući o žalbi okrivljenog I.T., podnesenoj po branitelju Zajedničkom odvjetničkom uredu xx protiv presude Općinskog suda u Karlovcu od 26. lipnja 2020., broj: 1. Pp J-36/2020, na sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e :

 

 

I.     Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenog I.T. i potvrđuje se prvostupanjska presuda

 

II.       Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona okrivljenik I.T. se oslobađa obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

                                                         Obrazloženje

 

Pobijanom presudom okrivljenik I.T. je u ponovljenom prekršajnom postupku proglašen krivim i kažnjen zbog prekršaja iz članka 20. stavka 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, činjenično opisanog u izreci iste za koje djelo mu je izrečena novčana kazna u iznosu od 4.500,00 kuna, a u izrečenu kaznu okrivljeniku je uračunato vrijeme za koje je bio lišen slobode, pa mu nije preostalo za platiti više ništa.

 

Na temelju članka 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu u trajanju od šest mjeseci. Nadalje, okrivljeniku je uz primjenu članka 13. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja na udaljenost manju od 100 metara žrtvi nasilja supruzi J.T., kao i zabrana dolaska na njezinu adresu stanovanja i na njezino radno mjesto u trajanju od šest mjeseci.

 

Istom presudom okrivljenik je, temeljem članka 138. stavak 2. točka 1. i 3. i članka 139. stavak 3. Prekršajnog zakona, obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 kuna, te trošak vještačenja u iznosu od 1.926,40 kuna.

 

Protiv te presude okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Žalitelj u žalbi navodi u bitnom, da nije kriv i da gosti ugostiteljskog objekta mogu potvrditi da nije vrijeđao suprugu na njezinom radnom mjestu, kao što nije točno da je te prilike bio pod utjecajem alkohola. Logično je da ga je supruga teretila jer su im odnosi ozbiljno narušeni i ona je odselila iz kuće, no to ne upućuje na dokazanost tvrdnje da je bilo kakvo nasilje počinio. U ponovljenom iskazu svjedokinja je iskazala da se ne sjeća svih detalja, te nije točno navela koje joj je riječi navodno uputio, ali je istaknula da mu je sve oprostila i da se sada dobro slažu a da on ne dolazi u objekt u kojem ona radi. Ističe da nikada nije optužen za počinjenje bilo kakvog prekršaja i takvo postupanje mu je strano, niti su podnesene bilo kakve prijave Centru za socijalnu skrb, pa je nejasno temeljem čega sud zaključuje da je kriv i da ima problema s alkoholom, pa i sam oštećenica navodi da je okrivljenik u vrijeme događaja znao popiti iz čega se dade zaključiti da ne konzumira alkohol, pa je potpuno nepotrebno izricati mjeru liječenja od ovisnosti o alkoholu, kao niti zabranu približavanja,sada kada su im odnosi dobri. U ovom slučaju je uz goste lokala bilo nužno ispitati i policijske službenike koji su uredovali, te je ovakvom odlukom grubo povrijeđeno njegovo pravo obrane, a razlozi presude o odlučnim činjenicama su nejasni i proturječni. Završno, opreza radi navodi da su sankcije prestroge i arbitrarno određene, predlažući da se žalba prihvati i njega oslobodi optužbe, podredno da se presuda ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

 

Žalba nije osnovana.

 

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je na temelju odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ispitivao pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i to iz osnova i razloga koje žalitelj navodi, a po službenoj dužnosti je ispitao jesu li počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. navedenog Zakona, jesu li na štetu okrivljenika povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava i je li u postupku nastupila zastara prekršajnog progona, te nisu utvrđene povrede na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Što se tiče žalbenih navoda koji se odnose na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona (nerazumljivost, nedostatak razloga, proturječnost) kao i navoda koji se općenito odnose na bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da pobijana odluka ima, sukladno članku 185. Prekršajnog zakona sav potreban sadržaj, a njeno obrazloženje sadrži obrazloženu ocjenu sadržaja navoda obrane okrivljenika, kao i provedenih dokaza. Ista se temelji na zakonitim dokazima, sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, te u presudi ne postoji bitna proturječnost i nelogičnost između razloga presude i sadržaja optužnog prijedloga a prvostupanjski sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio svoj zaključak o krivnji. Iz spisa je vidljivo da je žalitelj upoznat s optužnim prijedlogom, da mu je omogućeno da angažira branitelja i da iznese svoju obranu, pa je evidentno da je žalitelju bilo omogućeno da se brani i da sudjeluje u postupku.

 

 

Činjenično stanje je prvostupanjski sud utvrdio analizom i ocjenom obrane okrivljenika, iskaza svjedoka – oštećenice J.T., provedenog suočenja između njih, provedenog medicinskog vještačenja po dr.med. N.C. spec.neuropsihijatrije, kao i čitanja dokumentacije u spisu.

 

Sud prvog stupnja je na temelju slobodne ocjene provedenih dokaza, sukladno članku 88. stavku 2. Prekršajnog zakona, kao što je slobodno cijenio i postojanje svih relevantnih činjenica, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, za svoju odluku dao razloge, koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

 

U odnosu na dokazni prijedlog istaknut u žalbi, da je potrebno ispitati kao svjedoke goste lokala i policajce koji su postupali, ističe se da tijekom postupka niti okrivljenik niti ovlašteni tužitelj nisu predložili izvođenje navedenog dokaza, a nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je imao dovoljno osnova za zaključak o krivnji okrivljenika, pa nije smatrao potrebnim provoditi i druge dokaze, te je jasno i nedvosmisleno obrazložio kojim dokazima je utvrđeno da je okrivljenik ostvario zakonska obilježja prekršaja.

 

Oštećenica je po navodima prvostupanjskog suda iskazivala uvjerljivo, tijekom suočenja je bila sigurna, te je sud prvog stupnja svoju odluku temeljio na njezinom iskazu, valjano obrazloživši razloge zbog kojih je prihvatio njezino svjedočenje. Činjenica da je prihvaćen iskaz oštećenice iako drugih materijalnih dokaza nije bilo, ne dovodi do nezakonitosti presude, s obzirom da pravilo koje bi se temeljilo na formalnoj ocjeni dokaza ne postoji, već se činjenice utvrđuju po načelu slobodne ocjene dokaza. a pri prosudbi njezina iskaza sudac nije našao da bi iskazivala s isključivom svrhom da lažno tereti i našteti okrivljeniku. Nepreciznosti i razlike u iskazu navedene svjedokinje u odnosu na iskaz iz prethodnog postupka nisu od utjecaja na vjerodostojnost njezina iskaza. Naime, uzimajući u obzir protek vremena između svjedočenja (24. lipnja 2020.) i događaja (11. kolovoza 2017.) logično je da iskazi svjedokinje mogu imati nepreciznosti i nepodudarnosti uslijed proteka vremena i uslijed svih okolnosti događaja, konkretno uzimajući u obzir da se radilo o stresnom događaju nabijenom emocijama. Stoga su moguće i logične razlike u percepciji događaja u odnosu na određene detalje, zbog čega nije bilo osnove za sumnju da bi se radilo o „namještenom“ i lažnom iskazu sa svrhom neistinitog terećenja okrivljenika.

 

Prema mišljenju ovog Suda, nema mjesta dvojbi glede odlučnih činjenica koje je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su zadovoljavajući razlozi na temelju kojih je okrivljenik proglašen krivim, a koji razlozi koji su po mišljenju ovog Suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao odgovarajuću kaznu, pravilno utvrdivši sve okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz članka 36. Prekršajnog zakona, utječu na vrstu i mjeru kazne, te je okrivljeniku izrekao kaznu primjerenu stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.

 

Pritom treba istaknuti da je za prekršaj iz članka 20. stavak 2. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji propisana novčana kazna u rasponu od 1.000,00 kuna do visine općeg maksimuma od 50.000,00 kuna, odnosno kao teža kazna, kazna zatvora u trajanju do najviše 90 dana.

 

Imajući u vidu prirodu i težinu počinjenog djela prekršaja, kao i sve vidove zakonske svrhe kažnjavanja, novčana kazna koja je izrečena bliže zakonskom minimumu za to djelo nije previsoka, te je zadovoljavajuće obrazložena. Sve olakotne okolnosti na strani okrivljenika sud prvog stupnja je u dovoljnoj mjeri cijenio prilikom odmjeravanja kazne, a okrivljenik uz žalbu nije dostavio nikakve dokaze o postojanju činjenica ili okolnosti koje bi bile takvog karaktera da bi opravdale ublažavanje izrečene novčane kazne.

 

Po ocjeni ovog Suda, upravo ovako izrečena novčana kazna je primjerena i dostatna okolnostima počinjenog prekršaja, ličnosti okrivljenika i svim vidovima zakonske svrhe kažnjavanja, držeći da će se kako opća svrha kažnjavanja iz članka 6. Prekršajnog zakona, tako i svrha kažnjavanja iz  članka 32. istog Zakona, postići upravo ovako izrečenom novčanom kaznom.

 

U odnosu na odluku prvostupanjskog suda o primijeni gore navedenih zaštitnih mjera, ovaj Sud nalazi da su iste opravdano izrečene i da su od strane prvostupanjskog suda zadovoljavajuće obrazložene.

 

Razmotrivši odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica o kojima ovisi primjena zaštitne mjere, da je ista opravdano izrečena i da je od strane prvostupanjskog suda argumentirano obrazložena, te će se njenom primjenom otkloniti uvjeti koji omogućavaju ili poticajno djeluju na okrivljenika u činjenju novih prekršaja.

 

Cijeneći da iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka iz područja neurologije i psihijatrije proizlazi da je žalitelj djelo počinio pod odlučujućim utjecajem alkohola, da postoji opasnost da će zbog utjecaja alkohola ponovno počiniti nasilje u obitelji, da je pod uvjetom stroge apstinencije ta opasnost bitno smanjena i da vještak preporučuje liječenje od alkohola na Odjelu za psihijatriju, Ovaj Sud nalazi da su izneseni razlozi, zbog kojih je izrečena predmetna zaštitna mjera u navedenom trajanju, konkretni i zakonski osnovani, držeći da će se izricanjem navedene mjere otkloniti uvjeti koji bi mogli poticajno djelovati na okrivljenika da čini nove prekršaje i efikasno zaštititi žrtva nasilja.

 

Što se tiče zaštitne mjere zabrane približavanja oštećenici, bez obzira na oštećeničine navode da su sada u korektnim odnosima, ovaj Sud je mišljenja da je nužno  otkloniti uvjete koji bi mogli poticajno djelovati i dovesti do novih sukoba. Cijeneći da su okrivljenik i oštećenica razvedeni i da ne žive zajedno, te da nemaju maloljetne djece o kojoj bi trebali skrbiti, primjereno je i efikasno izreći zabranu približavanja i time na određeno vrijeme otkloniti mogućnosti kontakata i eventualnih mogućnosti za počinjenje novih prekršaja.

 

Sve okolnosti koje je okrivljenik naveo u svojoj žalbi, nisu takve prirode da bi utjecale na odluku prvostupanjskog suda o izricanju zaštitne mjere. Naime, člankom 11. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je jasno propisano da je svrha zaštitnih mjera da se njihovom primjenom spriječi nasilje u obitelji, osigura nužna zaštita zdravlja i sigurnosti osobe koja je izložena nasilju, te otklone okolnosti koje pogoduju ili poticajno djeluju na počinjenje novog prekršaja, pa su sve druge okolnosti na strani okrivljenika - njegovi osobni i imovinski razlozi, pravno irelevantne i nisu od bitnog utjecaja na izricanje navedene zaštitne mjere, jer je primarna zadaća suda u prekršajima obiteljskog nasilja, zaštiti obitelj koja je pod osobitom zaštitom države, te sankcionirati i suzbiti svaki oblik nasilja u obitelji.

 

Ispitujući povodom žalbe odluku o dosuđenim mu troškovima prekršajnog postupka, ovaj Sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno i zakonito, temeljem članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona, obvezao žalitelja na platež troškova u paušalnom iznosu, a koji troškovi su predviđeni odredbom članka 138. stavka 2. točke 3. Prekršajnog zakona, te se mogu odrediti u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna sukladno Rješenju o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13). Troškovi u paušalnom iznosu od 200,00 kuna su određeni u gotovo minimalnom iznosu sukladno trajanju i složenosti postupka, kao i imovnom stanju žalitelja, te ih u smislu gore citirane odredbe snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim.

 

Što se tiče troškova psihijatrijskog vještačenja okrivljenika od strane stalnog sudskog vještaka, ističe se da su isti određeni sukladno odredbama Pravilnika o naknadi troškova u prekršajnom postupku („Narodne novine“, broj: 126/03) i Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (»Narodne novine«, broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/19) čiji je sastavni dio i Cjenik naknada i nagrada stalnih sudskih vještaka. Navedeni troškovi vještačenja su predujmljeni od strane prvostupanjskog suda, te ih u smislu gore citirane odredbe članka 139. stavka 3. Prekršajnog zakona snosi okrivljenik kojeg sud proglasi krivim, a nisu utvrđeni razlozi zbog kojih bi okrivljenik eventualno bio oslobođen od plaćanja troškova prekršajnog postupka.

 

 

Temeljem članka 139. stavka 6. Prekršajnog zakona, žalitelj je oslobođen obveze naknade paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka.

 

Imajući sve navedeno u vidu, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 25. rujna 2020.

 

     Zapisničar:                                                                                     Predsjednik vijeća:

                                                                                                            

Robert Završki, v. r.                                                                         Siniša Senjanović, v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 5 otpravaka: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.