1              Poslovni broj: Gž R-536/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-536/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Helena Silić, u pravnoj stvari tužiteljice K. A., OIB: ..., iz Z., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu T. & P. d.o.o., Z., protiv tuženog Bolnice,OIB: .., Z., kojeg zastupa punomoćnik po zaposlenju K. B. O., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6120/2018 od 28. veljače 2020., 25. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6120/2018 od 28. veljače 2020. u pobijanom dijelu pod točkama I. i III. presude te u pobijanom dijelu pod točkom V. presude u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u ukupnom iznosu od 10.012,50 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 45.168,00 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu), a koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke (točka I. izreke), dok je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu od 45.168,00 kuna odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Nadalje, naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici i daljnji iznos od 5.658,55 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama (izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu), a koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke (točka III. izreke), dok je zahtjev tužiteljice za isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu od 5.658,55 kuna odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke). Konačno, naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.012,50 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu daljnjeg troška parničnog postupka u iznosu od 1.716,00 kuna odbijen kao neosnovan (točka V. izreke).

Protiv navedene presude u dijelu pod točkama I. i III. izreke te u dijelu pod točkom V. izreke u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 10.012,50 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama žali se tuženik i to zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.).

Žalba tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime naknade za prekovremeni rad u mjesecima u kojima je blagdan ili drugi neradni dan "padao" na standardno radni dan (od ponedjeljka od petka) i to na temelju članka 51. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13.; dalje: KU 143/13), a koji je bio u primjeni od 1. prosinca 2013. do 1. ožujka 2018., odnosno članka 49. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 29/18.; dalje KU 29/18).

Predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada na temelju odredbe članka 57. stavaka 1. i 2. KU 143/13 i članka 55. KU 29/18. Navedenom odredbom KU 143/13 određeno je da radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću, a tužiteljica navedeni dodatak potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad. Istovjetno je propisano i odredbom članka 55. KU 29/18.

Nadalje, predmet spora je i zahtjev za isplatu razlike plaće na ime dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na temelju članka 59. KU 143/13 (10%), a koji je dodatak povećan na 12% odredbom Dodatka I. KU 143/13 (na snazi od 1. listopada 2015.). I ovaj dodatak tužiteljica potražuje u odnosu na vrijeme prekovremenog rada, jer joj je isti isplaćen za redovni rad.

Također, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće na temelju odredbe članka 54. stavka 2. Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama ("Narodne novine", broj 141/12., 150/13., 153/13., 24/14.; dalje TKU) kojom je propisano da će se osnovna plaća zaposlenika uvećati za 8% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj magistra znanosti, odnosno za 15% ako zaposlenik ima znanstveni stupanj doktora znanosti.

Konačno, predmet spora je i zahtjev tužiteljice za isplatu razlike naknade plaće na temelju odredbe članka 36. stavka 2. KU 143/13 odnosno članka 34. stavka 2. KU 29/18.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a niti da je materijalno pravo pogrešno primijenjeno, a na što ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP-a).

Nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je odlučne sporne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP-a.

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženika, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlena kod tuženika na radnom mjestu doktora medicine-liječnika specijalista,

- da tuženik tužiteljici nije platio povećanu plaću za rad u vrijeme blagdana i drugih neradnih dana kada su isti "padali" na standardno radni dan,

- da tuženik nije tužiteljici isplaćivao dodatak za posebne uvjete rada na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi na osnovnu plaću za sve odrađene sate, već samo za sate koji ulaze u redovan rad,

- da tuženik tužiteljici nije isplaćivao dodatak na znanstveni stupanj doktora znanosti za sve sate koje je tužiteljica efektivno odradila,

- da je tuženik tužiteljici, posljedično, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u umanjenom iznosu.

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 143/13 i članka 49. stavka 1. KU 29/18 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 143/13 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 29/18 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati.

Odredbom članka 1. Zakona o blagdanima koji je bio na snazi u utuženom razdoblju određeno je da su blagdani u Republici Hrvatskoj 1. siječnja – Nova godina, 6. siječnja – Bogojavljanje ili Sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, 1. svibnja – Praznik rada, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, 25. lipnja – Dan državnosti, 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 15. kolovoza – Velika Gospa, 8. listopada – Dan neovisnosti, 1. studenoga – Svi sveti, 25. prosinca – Božić, 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan te da se na navedene dane u Republici Hrvatskoj ne radi.

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, a da su blagdani neradni dani, zbog čega moraju biti isključeni iz navedenog umnoška.

Za naglasiti je da, protivno žalbenim navodima tuženika, ovdje nema mjesta primjeni Zaključka br. 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojim je određeno da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u mjesečnu satnicu, a to iz razloga što je zakonskom odredbom izričito propisano da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

Kako je u konkretnom slučaju tuženik redovni mjesečni fond sati utvrđivao suprotno naprijed iznesenom, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Nadalje, prema shvaćanju prvostupanjskog suda, a koje shvaćanje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužiteljici pripada pravo na dodatak na plaću za posebne uvjete rada i iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, te dodatak na znanstveni stupanj doktora znanosti, neovisno o tome je li rad ostvaren u redovnom radnom vremenu ili kao prekovremeni rad.

Naime, tumačenje tuženika da tužiteljici navedeni dodaci pripadaju samo za redovan rad nije prihvatljivo kod nesporne činjenice da posebni uvjeti rada, iznimna odgovornost za život i zdravlje ljudi i znanstveni stupanj postoje i pri redovnom i pri prekovremenom radu.

Dakle, kao radne sate u cilju utvrđenja osnovice za izračun dodataka trebalo je računati sate provedene na prekovremenom radu što je tuženik propustio učiniti.

Pri tome valja istaknuti da tužiteljica, kako joj kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, ima pravo na isplatu kumulativno tih dodataka zajedno s dodatkom za prekovremeni rad. Jedini izuzetak je zabrana kumuliranja položajnog dodatka iz odredbe članka 58. KU 143/13 sa dodacima iz odredbe članka 57. KU 143/13, ali to ovdje i
nije slučaj.

Konačno je za istaknuti da je na osmoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 9. prosinca 2019. zauzeto sljedeće pravno shvaćanje: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine" broj 143/13 i 96/15, dalje: KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57. KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59. KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu."

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 143/13 i članka 34. stavka 2. KU 29/18 popisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

Kako je tuženik tužiteljici u utuženom razdoblju pogrešno obračunavao plaću i istu isplaćivao u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, slijedom čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom dijelu.

Odluka o troškovima postupka u skladu je s odredbom članka 154. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.), a koji se propis u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 3. ZIDZPP-a.

S obzirom na žalbene navode tuženika posebno je za naglasiti da je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj 1. rujna 2020. zauzeto pravno shvaćanje po kojem stranci pripada trošak odvjetničkog zastupanja na ročištu na kojem se objavljuje presuda sukladno odredbama Tbr. 9. točka 3. Tarife, a koje shvaćanje sukladno članku 40. stavku 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/13., 33/15., 82/15., 82/16.; dalje: ZS-a) obvezuje sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela.

Slijedom svega navedenog, a budući da žalbenim navodima tuženika nije dovedena u sumnju pravilnost i zakonitost pobijane presude, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.

 

Split, 25. rujna 2020.