1

 

Poslovni broj: Gž R-425/2018-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

I

 

R J E Š E N J E 

                                                       

              Županijski sud u Rijeci, po sucu Dušku Abramoviću, u pravnoj stvari tužitelja Z. B. iz Đ., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku A. G., odvjetniku u Odvjetničko društva R. i k. u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Karlovcu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-681/2016-29 od 15. ožujka 2018., te o žalbi tužitelja protiv rješenja poslovni broj Pr-681/2016-27 od 5. ožujka 2018.,  25. rujna 2020.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-681/2016-29 od 15. ožujka 2018. u odbijajućem dijelu točke 1 izreke, točki 2 izreke te u dosuđujućem  i odbijajućem dijelu točke 3. izreke.

 

              Odbijaju se zahtjevi stranaka za naknadu žalbenog troška.

 

 

r i j e š i o    j e

 

              Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Karlovcu poslovni broj Pr-681/2016-27 od 5. ožujka 2018.

 

              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška kao neosnovan.

 

             

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u točki 1 izreke djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 501,12 kn bruto sa zateznom kamatom po stopi i u tijeku na pojedine iznose kao u izreci presude, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.072,33 kn odbijen kao neosnovan.

 

Točkom 2 izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike neisplaćene plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, u smjenama, na terenu u iznosu od 23. 824,00 kn bruto sa zateznim kamatama po stopi i u tijeku kao u izreci presude.

 

Točkom 3 izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 1.840,00 kn sa zateznom kamatom, dok je prestali dio zahtjeva tuženice za naknadu parničnog troška odbijen, što proizlazi iz obrazloženja presude mada to nije navedeno u izreci.

 

Citiranim prvostupanjskim rješenjem u točki 1 izreke odbijen je prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje, točkom 2 izreke tužitelju je naloženo naknaditi tuženici trošak postupka povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje u iznosu od 1.000,00 kn, dok je točkom 3 izreke odlučeno da se ovrha može zahtijevati prije pravomoćnosti rješenja.

 

Protiv citirane presude žalbe su podnijele obje stranke.

 

Tužitelj pobija presudu u odbijajućem dijelu točke 1, točki 2 i 3 izreke zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14  - dalje ZPP) s prijedlogom da se presuda u pobijanom dijelu preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, te obveže tuženicu na naknadu parničnog troška tužitelju, uvećanog za žalbeni trošak ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.  

 

Tuženica pobija presudu u odbijajućem dijelu odluke o naknadi parničnog troška u točki 3 izreke zbog pogrešne primijene materijalnog prava te predlaže da se presuda u odluci o naknadi parničnog troška preinači u skladu sa žalbenim navodima ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje uz naknadu žalbenog troška.  

 

Tužitelj je odgovorio na žalbu tuženice, žalbene navode u odnosu na odluku o naknadi parničnog troška smatra neosnovanima te predlaže da se žalba odbije i presuda suda prvog stupnja u dijelu u kojem je tuženica pobija žalbom, potvrdi uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

 

Tuženica na žalbu tužitelja nije odgovorila.

 

Protiv citiranog prvostupanjskog rješenja žalbu je podnio tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. u vezi čl. 381. ZPP-a s prijedlogom da se rješenje preinači i dopusti povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 14. veljače 2018. ili podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak uz naknadu žalbenog troška.  

 

Tuženica na žalbu tužitelja protiv rješenja nije odgovorila.

 

Žalbe stranaka protiv presude nisu osnovane, te isto tako, žalba tužitelja protiv rješenja nije osnovana.

 

U odnosu na presudu:

 

Ispitujući pobijanu presudu u okviru istaknutih žalbenih razloga stranaka pritom pazeći po službenoj dužnosti na postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od tih bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

 

Tužitelj u žalbi neosnovano ističe postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 8. ZPP-a, ovo iz razloga jer suprotno proizlazi iz obrazloženja pobijane presude, budući da je prvostupanjski sud u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ocijenio svaki dokaz zasebno, te sve dokaze zajedno, te na temelju tako izvedenih dokaza izveo zaključke o pravno relevantnim činjenicama za odlučivanje o tužbenom zahtjevu.

 

Nadalje, nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju tužitelj u žalbi ukazuje ovo iz razloga jer je punomoćnik tužitelja na ročište od 14. veljače 2018., na koje nije pristupio, uredno bio pozvan te je sud pravilno to ročište proveo u odsutnosti punomoćnika tužitelja, zaključio glavnu raspravu i odredio ročište za objavu presude. Prijedlog tužitelja za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 14. veljače 2018. pravilno je odbijen kao neosnovan, što će biti naknadno obrazloženo. Također iz stanja u spisu proizlazi da je sud podnesak tuženice od 12. veljače 2018. kojim se tuženica očitovala na nalaz i mišljenje vještaka, te predložila da se glavna rasprava zaključi i  donese presuda prema stanju u spisu, dostavio tužitelju, pa suprotno žalbenim navodima tužitelja citirana bitna povreda odredaba parničnog postupka nije počinjena.

 

Nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju tužitelj u žalbi ukazuje, ovo iz razloga jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji su u skladu sa stanjem u spisu i izvedenim dokazima, razlozi presude zbog kojih je sud djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja su jasni, te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće i dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad subotom, nedjeljom, noću, blagdanom, u smjenama, na terenu, stražarenje i požarnu dužnost u pojedinim mjesecima u razdoblju od listopada 2011. do svibnja 2014., u ukupnom iznosu od 23.824,00 kn bruto, te razlike naknade plaće za godišnji odmor za odrađene mjesece u 2011., 2012., 2013. u ukupnom iznosu od 1.573,45 kn bruto.

 

U provedenom postupku je utvrđeno da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženice u svojstvu djelatne vojne osobe u Ministarstvu. Prvostupanjski sud je utvrdio da za odlučivanje o tužbenom zahtjevu u primjenu dolaze slijedeći podzakonski propisi:   

 

-da prema Odluci o rasporedu tjednog i dnevnog radnog vremena djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj 118/09, 118/12 – koja je bila na snazi od početka utuženog razdoblja 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2014. - dalje: Odluka/09) tjedno radno vrijeme traje 40 sati i raspoređuje se po osam sati na pet radnih dana od ponedjeljka do petka, a redovno radno vrijeme u pravilu traje od 8.00 do 16.00 sati, s tim da je u redovno radno vrijeme uključen i dnevni odmor od 30 minuta, a se stražarska služba i aktivno dežurstvo ne smatraju prekovremenim radom i za njih se isplaćuju dodatci, te da se prekovremenim radom smatra svaki rad dulji od osam sati dnevno, kao i svaki rad subotom ili nedjeljom, a rad u turnusima ili smjenama smatra se svaki sat rada dulji od mjesečnog fonda sati, te da se za pet sati prekovremenog rada daje jedan slobodan dan odlukom o preraspodjeli radnog vremena, a ukoliko nije moguće izvršiti preraspodjelu radnog vremena sati prekovremenog rada utvrđuju se mjesečnim izvješćem o ostvarenim satima rada u proteklom mjesecu koje časnik na dužnosti zapovjednika bojne mora dostaviti nadležnoj financijskoj službi radi isplate,

 

- da se osnovna plaća za svaki sat rada uvećava za prekovremeni rad 50%, za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za rad blagdanom i neradnim danom utvrđenim zakonom 150%, za rad u smjeni ako djelatnik radi naizmjenično, ili najmanje dva radna dana u tjednu, u prvoj i drugoj smjeni za 10%, za rad u turnusu 5%, da se dodaci ne isključuju osima dodaci za rad u smjeni i turnusu,

 

- da je od 1. lipnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja na snazi su odredbe XIII., XIV, XV, XVI. Odluke o rasporedu radnog vremena („Narodne novine“ broj 66/14, 23/15, 84/15-dalje:Odluka/14) koje propisuju da rad u vrijeme vojnih vježbi, uvježbavanja i ostalih oblika obuke u vojnim lokacijama i građevinama, dežurstava, stražarske službe, rad na terenu, na taborovanju, rad prilikom odavanja vojnih počasti, rad subotom, nedjeljom, blagdanom, noću, u smjenama i turnusima može trajati najviše 12 sati dnevno, a ostalih 12 sati je aktivna pripravnost na rad, da za vrijeme takvog rada djelatnim vojnim 3 Poslovni broj Gž R-310/2018-2 osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće kao niti za vrijeme aktivne pripravnosti, nego ostvaruju dodatak za vojnu službu,

 

- da je od početka utuženog razdoblja tj. od 1. rujna 2011. do 1. lipnja 2014. su bile na snazi odredbe članka Pravilnika o dodatku na plaću i načinu isplate plaće („Narodne novine“ broj: 50/08, 142/08, 118/09, 99/12, 55/13-dalje:Pravilnik/08) koje su uređivale način obračuna dodataka na plaću (dodatak za obavljanje stražarske službe, dodatak za dežurstvo i dr.) i način isplate plaće djelatnih vojnih osoba, ali nisu uređivali plaćanje prekovremenih sati niti dodatak za terenski rad,

 

- da je od 1. lipnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja su na snazi odredbe članka 4. i članka 6. Pravilnika o dodacima na plaću djelatnih vojnih osoba („Narodne novine“ broj: 33/14, 41/14, 53/14, 114/14, 72/15-dalje:Pravilnik/14) koje je propisivala tko i u kojem postotku od osnovice ima pravo na dodatak za vojnu službu, te da djelatna vojna osoba može ostvariti pravo samo na jednu stopu dodatka za vojnu službu,

 

- da za razdoblje od 10. lipnja 2011. do 07. svibnja 2014. na snazi je dodani članak 2. Pravilnika o izmjenama i dopuni Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ br. 68/11) koji glasi. „Djelatnoj vojnoj osobi, službeniku i namješteniku čija je narav službe (posla) takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom ili blagdanom odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće koja mu je isplaćena u prethodna tri mjeseca“,

 

- da je od dana 8. svibnja 2014. pa do kraja utuženog razdoblja na snazi članak 4. st. 2. Pravilnika o uvjetima i načinu korištenja godišnjeg odmora djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika („Narodne novine“ broj: 54/14) koji glasi: „Djelatnoj vojnoj osobi za vrijeme godišnjeg odmora pripada naknada plaće kao da je radio u redovnom radnom vremenu“.

 

Provedenim knjigovodstvenim vještačenjem prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelju u razdoblju od 1. rujna 2011. obračunavan dodatak za stražarsku službu i dežurstvo koeficijentom 0,025 zaključno s rujnom 2012., zatim koeficijentom 0,15 do svibnja 2014., a nakon toga dodatak za vojnu službu od 15% sukladno propisima koji su bili na snazi od 1. listopada 2009., da su slobodni dani koji se odnose na stražu i dežurstvo ispravno obračunati, a u priloženim evidencijama rada da su evidentirani slobodni dani s osnova rada na straži i dežurstva. Utvrđuje da vještak prema navedenim evidencijama utvrđuje da je tužitelj u utuženom razdoblju od 1. listopada 2011. do 1. lipnja 2014. boravio na straži 101 dan, da je u tom razdoblju ostvario 135 slobodnih dana, da za rad na straži tužitelj ostvaruje 43 slobodna dana koje je sve iskoristio (za svakih 7 dana straže 3 slobodna dana), nadalje da je do 1. lipnja 2014. tužitelj ostvario 375,5 prekovremenih sati uključujući i prekovremene sate koje je tužitelj imao na obuci za mirovnu misiju, koji su uvećani koeficijentom 1,5 koji pretvoreni u slobodne dane daju 74,1 slobodan dan, te cijeneći da na slobodne dane s osnova straže otpada 43 slobodna dana, da je tužitelj preostala 92 slobodna dana s osnove prekovremenog rada također iskoristio slijedom čega zaključuje da tužitelj nema pravo na isplatu razlike plaće za prekovremeni rad u utuženom vremenskom razdoblju.

 

Zbog tih razloga je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu ukupnog iznosa od 23.824,00 kn bruto po osnovi razlike plaće odbio kao neosnovan.

 

U odnosu na zahtjev za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor, cijeneći naprijed navedene podzakonske propise koji u utuženom razdoblju dolaze u primjenu utvrdio je da tuženica naknadu plaće za godišnji odmor u razdoblju od listopada 2011. do 30. travnja 2014. tužitelju nije obračunala na temelju prosjeka plaće u prethodna tri mjeseca, zatim da je tuženica isplatila tužitelju dio razlike plaće za godišnji odmor u obračunu plaće za studeni 2014. isplatom u prosincu 2014., a koje se odnose na naknadu plaće za neke od mjeseci iz utuženog razdoblja što je vještak uzeo u obzir prilikom končanog izračuna razlike naknade plaće te je, cijeneći nalaz vještaka u varijanti da tužitelj nije iskoristio slobodne dane, da tada, razlika naknade plaće za godišnji odmor iznosi 1.573,45 kn bruto za cijelo utuženo razdoblje.  Međutim, cijeneći da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za prekovremeni rad u utuženom razdoblju odbijen zaključio je sukladno nalazu i mišljenju vještaka da u toj varijanti tužitelj ima pravo na isplatu iznosa od 501,12 kn bruto, po osnovi razlike plaće za navedene mjesece 2011., 2012. i 2013., dok je preostali dio tužbenog zahtjeva po tom osnovu u ukupnom iznosu od 1.072,33 kn (do iznosa od 1.573,45 kn) odbio kao neosnovan.

 

O naknadi parničnog troška odlučio je primjenom odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155.   ZPP-a.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja nije ostvaren žalbenirazlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primijene materijalnog prava u odnosu na odbiće preostalog dijela tužbenog zahtjeva za isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor u iznosu od 1.072,33 kn, te razlike plaće za prekovremeni rad u iznosu od 23.824,00 kn bruto.

 

Treba reći da su u spornom razdoblju od 1. rujna 2011. do 25. lipnja 2013. bile na snazi odredbe članka 14, članka 1 69. st. 1., st. 2. i st. 3. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 33/02, 58/02, 175/03, 136/04, 76/07, 88/09, 124/09- dalje: ZSOS/02) koje su propisivale da se plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da se osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe, službenika i namještenika određuje na način propisan za državne službenike i namještenike, da o svim pitanjima koja nisu uređena ovim Zakonom ili propisima donesenima na temelju ovoga Zakona primjenjuju se propisi o državnim službenicima i namještenicima, opći propisi o radu, odnosno kolektivni ugovori sklopljeni u skladu s njima.

 

Od 26. lipnja 2013. pa do kraja utuženog razdoblja primjenjuju se odredbe članka 135., 136. 137. i 139. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 73/13, 75/15, 50/16-dalje: ZSOS/13) koje propisuju plaća djelatnih vojnih osoba sastoji od osnovne plaće i dodataka na plaću, da se plaća određuje odlukom o rasporedu, da osnovnu plaću čini umnožak koeficijenta osobnog čina i osnovice za obračun plaće uvećan za 0,5% za svaku godinu navršenog radnog staža, da je osnovica za obračun plaće djelatne vojne osobe jednaka osnovici za obračun za državne službenika i namještenike, da djelatne vojne osobe imaju pravo na dodatak za vojnu službu koji se utvrđuje u postotku od osnovice za obračun plaće. Nadalje, prema odredbi čl. 155. ZSOS/13 djelatnim vojnim osobama ne pripada pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad, rad noću, u smjenama, turnusima, za dežurstvo, stražarsku službu, stanje pripravnosti i slično, nego ostvaruju posebne dodatke na plaću u skladu s čl. 139. tog Zakona, s time da im do donošenja provedbenih propisa prema odredbi čl. 200., konkretno do stupanja na snagu Odluke o rasporedu radnog vremena 1. lipnja 2014., pripada povećana plaća za prekovremeni rad prema naprijed citiranim provedbenim propisima donesenim u primjeni ZSOS/02.

 

Suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud na temelju rezultata vještačenja, sadržaja iskaza tužitelja, uvidom u priloženu dokumentaciju, odnosno evidenciju radnog vremena utvrdio neosnovanim potraživanje tužitelja s osnove prekovremenog rada za razdoblje od 1. listopada 2011. do 1. lipnja 2014. u iznosu od 23.824,00 kn bruto uz pravilan zaključak da je tužitelj u naznačenom razdoblju iskoristio slobodne dane s osnove ostvarenih prekovremenih sati rada. Pri tome je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke u varijanti da su iskorišteni slobodni dani za prekovremeni rad. To stoga  jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tužitelj u naznačenom razdoblju na ime prekovremenog rada iskoristio sve slobodne dane s obzirom na broj odrađenih prekovremenih sati (pored iskorištenih slobodnih dana po drugom osnovu – straža).

 

Stoga je pogrešno stajalište tužitelja u žalbi da tuženica nije dokazala svoje tvrdnje da je tužitelj u utuženom razdoblju koristio slobodne dane po osnovi prekovremenog rada jer suprotno proizlazi iz dokumentacije u spisu koju je prvostupanjski sud pravilno ocijenio.

 

U odnosu na žalbene navode u kojima tužitelj ističe da je vještak u pisanom nalazu i mišljenju naveo da je za točan izračun prava na slobodne i iskorištene slobodne dane potrebno imati potpune evidencije, a što da u konkretnom slučaju nije ostvareno i da se stoga obračun može smatrati okvirnim, treba reći da prema shvaćanju ovog suda, u takvim okolnostima je tužitelj trebao dokazati da je slobodne dane dobio i iskoristio po nekoj drugoj osnovi, a ne s osnove radnog vremena za odrađeni prekovremeni rad.

 

Prema stanju u spisu, tužena je u spis priložila evidencije radnog vremena u kojima su evidentirani slobodni dani s osnova rada na straži i u dežurstvu pri čemu je prvostupanjski sud pravilno analizom navedenih evidencija utvrdio da je tužitelj iskoristio sve slobodne dane s osnova straže i dežurstva, te preostali dio po osnovi prekovremenih sati rada.

 

Vještak je nalaz i mišljenje sačinio prema, u spis priloženim evidencijama radnog vremena, a tužitelj je, na temelju nalaza i mišljenja, podneskom od 1. veljače 2018. (list 215 – 216) konačno precizirao tužbeni zahtjev, što znači, da je tužitelj takav nalaz i mišljenje vještaka prihvatio.

 

Stoga nije osnovan žalbeni navod u kojem tužitelj ističe da je sud radi dopune dokaznog postupka trebao preotvoriti glavnu raspravu.

 

Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava, na temelju nalaza i mišljenja vještaka pravilno cijeneći da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće po osnovi prekovremenog rada u utuženom razdoblju, da tužitelj ostvaruje pravo na isplatu razlike naknade plaće za godišnji odmor u iznosu od 501,12 kn bruto (koji dio prvostupanjskog presuđenja tuženica žalbom ne pobija), dok je pravilno odbio preostali dio tužbenog zahtjeva po tom osnovu u iznosu od 1.072,33 kn bruto, koji dio presuđenja  žalbenim navodima tužitelja također nije doveden u sumnju.    

 

Pravilna je i zakonita i odluka o naknadi parničnog troška koja je donijeta uz pravilnu primjenu odredbi čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a.

 

Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja da je prvostupanjski sud prilikom utvrđivanja uspjeha tužitelja u parnici i visine pripadajućeg parničnog troška trebao uzeti u obzir da je tužitelj uspio u parnici u većem omjeru, ovo iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilno utvrdio omjer uspjeha u parnici svake od stranaka.

 

U vezi s tim neosnovani su i žalbeni navodi tuženice kojima osporava odluku o naknadi parničnog troška tvrdnjom da je sud pogrešno postupio kada je tužitelju priznao u parnični trošak cjelokupni iznos predujma za vještačenje, da je vještak, sukladno traženju tužitelja izradio dvije varijante nalaza i mišljenja, prema prvoj da prekovremeni rad tužitelja umanji za iskorištene slobodne dane, te u drugoj da prekovremeni rad ne umanji za iskorištene slobodne dane, te u situaciji kada je utvrđeno da je tužitelj slobodne dane za prekovremeni rad iskoristio, da bi tužitelju trebalo priznati jednu polovinu dijela tog parničnog troška u iznosu od 1.750,00 kn.

 

Ovo iz razloga, jer je vještak nalaz i mišljenje izradio na temelju zadaće koju mu je dao prvostupanjski sud, te je cjelokupni predujam za vještačenje tužitelju pravilno priznat kao trošak potreban za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

 

Zbog tih razloga je žalbe stranaka trebalo odbiti kao neosnovane te primjenom odredbi čl. 368. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U odnosu na pobijano rješenje prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj pravovremeno podnio prijedlog za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 14. veljače 2018. na kojem je glavna rasprava zaključena. Utvrđuje da se u prijedlogu navodi da je zamjenik punomoćnika tužitelja, odvjetnik D. G. u K. zbog zdravstvenih poteškoća propustio pristupiti na to ročište, o čemu je priložena medicinska dokumentacija iz koje proizlazi da je D. G. toga dana osjetio iznenadnu slabost, vrtoglavicu, jaku glavobolju i mučninu.

 

Prvostupanjski sud je zakazao ročište povodom prijedloga za povrat u prijašnje stanje, na koje je pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja, odvjetnik D. G., te je utvrdio da je D. G. naveo (list 225) da na ročište od 14. veljače 2018. nije pristupio budući da ga punomoćnik tužitelja o tom ročištu nije izvijestio.

 

Prvostupanjski sud je ocijenio da se u takvim okolnostima ne radi o opravdanom razlogu za propuštanje ročišta, a uz to navodi da je na spomenuto ročište mogao pristupiti i neki od drugih odvjetnika ili odvjetničkih vježbenika u Odvjetničkom društvu R. i k. u Z., koje zastupa tužitelja.

 

Pobijano rješenje je pravilno i zakonito te u njegovom donošenju nije ostvarena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud u povodu žalbe pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 354. st. 2. u vezi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je na ročište za 14. veljače 2018. pozvao punomoćnika tužitelja A. G., bez obzira na okolnost što je spisu priložena zamjenička punomoć, kojom punomoćnik tužitelja ovlašćuje D. G. odvjetnika u K. da ga zastupa na svim narednim ročištima koje će sud održati u ovoj pravnoj stvari. U takvim okolnostima, te budući da je punomoćnik tužitelja odvjetnik A. G. uredno bio pozvan na ročište od 14. veljače 2018., punomoćnik tužitelja je očito o održavanju tog ročišta propustio obavijestiti svog zamjenika D. G. odvjetnika u K., što jasno proizlazi iz izjave D. G. koju je dao na ročištu za raspravljanje o prijedlogu za povrat u prijašnje stanje od 5. ožujka 2018. (list 225). U opisanim okolnostima, pa sve i da se prihvati da D. G. kao zamjenik punomoćnika tužitelja na ročište od 14. veljače 2018. nije mogao pristupiti zbog bolesti, na zakazano ročište mogao je pristupiti neki od drugih odvjetnika ili odvjetničkih vježbenika u odvjetničkom društvu R. i k. u Z. koje zastupa tužitelja. Stoga, suprotno žalbenim navodima tužitelja pravilno je prvostupanjski sud zaključio da u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke za povrat u prijašnje stanje zbog propuštanja ročišta od 14. veljače 2018. propisane odredbom čl. 117. st. 1. ZPP-a.   

 

Zbog tih razloga je primjenom odredbi čl. 380. toč. 2. i  čl. 166. st. 1. ZPP-a žalbu tužitelja protiv pobijanog rješenja trebalo odbiti kao neosnovanu, te odlučiti kao u izreci rješenja.

 

Prvostupanjska presuda u dosuđujućem dijelu točke 1 izreke kao nepobijana ostaje neizmijenjena. 

 

 

U Rijeci 25. rujna 2020.

 

Sudac

Duško Abramović  v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Draženka Šimić