- 1 -              I Kž-Us 100/2017-11

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 100/2017-11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. P. S. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) te opt. P. S., Z. M., S. D., M. B., T. M., Z. D., Ž. S., M. M., D. P., D. V., B. Š., Ž. T., N. M., D. M., I. H., G. A., G. G., Z. B., G. P., D. G. i B. Š. podnesenih protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 25. siječnja 2017. broj K-Us-2/2014-86, u sjednici održanoj 25. rujna 2020. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. P. S., M. B., T. M., Ž. S., N. M. i D. G. te branitelja opt. T. M., odvjetnika M. M., branitelja opt. D. V., odvjetnika D. P., branitelja opt. N. M., odvjetnika D. U., branitelja opt. I. H., odvjetnika M. K., branitelja opt. D. G., odvjetnika D. B. i branitelja opt. M. L., odvjetnika Z. D.,

 

 

p r e s u d i o   j e   i   r i j e š i o   j e:

 

I. Prihvaća se žalba opt. N. M. i djelomično žalba opt. P. S., ukida se pobijana presuda u odnosu na te optuženike i kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. opisano u toč. 7. izreke te presude, te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Prihvaćaju se žalbe opt. D. G., opt. Z. B., opt. T. M. i opt. G. P. te djelomično žalba opt. Z. M., ukida se pobijana presuda u odnosu na te optuženike i kaznena djela iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15 – ispravak – dalje: KZ/11.), čl. 347. st. 1. KZ/97., čl. 291. st. 1. u vezi čl. 37. st. 1. KZ/11., čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 38. st. 1. KZ/11. i čl. 348. st. 1. KZ/97. opisana u toč. 14. izreke te presude, te se predmet u tom dijelu upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed te odluke, žalba USKOK-a u odnosu na opt. D. G. i opt. Z. M. u odnosu na ta djela zbog odluke o kazni je bespredmetna.

 

III. Uslijed odluke pod toč. I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji te se opt. P. S. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašen krivim pod toč. 10. izreke, na temelju istih zakonskih propisa, izriče kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca te se, na temelju čl. 67. KZ/97., primjenjuje uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca neće izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od 1 (jedne) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97., ako uvjetna osuda bude opozvana optuženiku će se u izrečenu kaznu uračunati vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2011. do 9. studenog 2011.

 

IV. Uslijed odluke pod toč. II. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. Z. M. prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora:

 

- za kaznena djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. (toč. 1. i 3. izreke), na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po 2 (dva) mjeseca za svako djelo

 

- za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u vezi s čl. 37. st. 1. KZ/11. (toč. 2. izreke), na temelju istih zakonskih propisa, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca

 

- za kazneno djelo iz čl. 343. st. 3. KZ/97. (toč. 4. izreke), na temelju čl. 343. st. 3. KZ/97, uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci

 

- za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. KZ/11. (toč. 5. izreke), na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca

 

- za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ/97. (toč. 5. izreke), na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci

 

- za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. KZ/97. (toč. 9. izreke), na temelju istog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 2 (dva) mjeseca

 

pa se opt. Z. M., uz primjenu čl. 51. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine koja se, na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11., zamjenjuje radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje za dva sata rada.

 

Ako se opt. Z. M. u roku 8 (osam) dana od dana za koji bude pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju, ako mu poziv ne bude moguće dostaviti na adresu koju je dao sudu ili ako ne da pristanak na rad za opće dobro, započet će, na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11., postupak izvršenja kazne na koju je optuženik osuđen.

 

Ako opt. Z. M. svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, sud će, na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11., optuženom Z. M. se u jedinstvenu kaznu zatvora uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2011. do 9. studenog 2011.

 

V. U povodu žabi USKOK-a, opt. P. S., opt. Z. M., opt. S. D., opt. M. B., opt. T. M., opt. Z. D., opt. Ž. S., opt. M. M., opt. D. P., opt. D. V., opt. B. Š., opt. Ž. T., opt. N. M., opt. D. M., opt. I. H., opt. G. A., opt. G. G., opt. Z. B., opt. G. P., opt. D. G. i opt. B. Š., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi na način da se na temelju čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.-19.) utvrđuje da

 

- novčani iznos od 682,93 kune predstavlja imovinsku korist koju je opt. Z. D. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanim u toč. 2. izreke pobijane presude te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. Z. D. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 682,93 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

- novčani iznos od 33,33 kune predstavlja imovinsku korist koju je opt. Z. M. ostvario kaznenim djelom iz čl. 343. st. 3. KZ/97. opisanim u toč. 4. izreke pobijane presude a novčani iznos od 1.000,00 kuna imovinsku korist koju je opt. Z. M. ostvario kaznenim djelom iz čl. 347. st. 1. KZ/97. opisanim u toč. 5. izreke pobijane presude te da iznos od 1.033,33 kune postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. Z. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.033,33 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

- novčani iznos od 33,33 kune predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. D. ostvario kaznenim djelom iz čl. 343. st. 3. KZ/97. opisanim u toč. 4. izreke pobijane presude te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. S. D. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 33,33 kune u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

- novčani iznos od 10 eura, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. H. ostvario kaznenim djelom iz čl. 347. st. 1. opisanim u toč. 10. izreke pobijane presude te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. I. H. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 10 eura, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

- novčani iznos od 1.035,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. G. G. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanim u toč. 11. izreke pobijane presude a novčani iznos od 552,00 kune imovinsku korist koju je opt. G. G. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanim u toč. 16. izreke pobijane presude te da navedeni iznos postaje imovina Republike Hrvatske pa se nalaže opt. G. G. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.587,00 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

VI. Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. S. D., opt. M. B., opt. Z. D., opt. Ž. S., opt. M. M., opt. D. P., opt. D. V., opt. B. Š., opt. Ž. T., opt. D. M., opt. I. H., opt. G. A., opt. G. G., opt. Z. B. i opt. B. Š. te u ostalom dijelu žalbe USKOK-a, opt. P. S. i opt. Z. M. te se u ostalom pobijanom, a neukinutom i nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Osijeku presudom od 25. siječnja 2017. broj K-Us-2/2014-86 pod toč. I. na temelju čl. 452. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje: ZKP/08.) odbio je optužbu protiv opt. M. B. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u svezi čl. 33. i 38. KZ/11. (pravilno bi bilo KZ/97.) iz toč. 8. optužnice, opt. Z. G. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. KZ/97. iz toč. 11. optužnice te opt. Ž. S. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. KZ/97. iz toč. 16. optužnice.

 

Pod toč. II. na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08. oslobodio je optužbe opt. M. L. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. (pravilno bi bilo zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97.) iz toč. 12. optužnice, opt. T. M. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. iz toč. 12. optužnice, opt. P. S. i opt. I. B. zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 3. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. iz toč. 13. optužnice te opt. J. S. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. (pravilno bi bilo zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 3. u svezi čl. 38. st. 1. KZ/97.) iz toč. 13. optužnice.

 

Pod toč. III. opt. P. S. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. opisana pod toč. 7. i 10. izreke pobijane presude za koja su mu na temelju istih zakonskih propisa utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca te je uz daljnju primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci s time da mu je na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. P. S. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo. Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97. opt. P. S. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. od 27. listopada 2011. godine do 9. studenog 2011. godine uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženi Z. M. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. opisana pod toč. 1. i 3. izreke pobijane presude, dva kaznena djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisana pod toč. 2. i 14. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz čl. 343. st. 3. KZ/97. opisanog pod toč. 4. izreke pobijane presude, kaznenih djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11. i čl. 347. st. 1. KZ/97. opisana pod toč. 5. izreke pobijane presude te kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. opisanog pod toč. 9. izreke pobijane presude te su mu za kaznena djela iz toč. 1. i 3. izreke pobijane presude na temelju čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97., uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97. utvrđene kazne zatvora u trajanju od po dva mjeseca, za kaznena djela iz toč. 2. i 14. izreke pobijane presude na temelju čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/11., uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, za kazneno djelo iz toč. 4. izreke pobijane presude na temelju čl. 343. st. 3. KZ/97., uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, za kazneno djelo iz toč. 5. izreke pobijane presude na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za kazneno djelo iz toč. 5. izreke pobijane presude na temelju čl. 347. st. 1. KZ/97. uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i za kazneno djelo iz toč. 9. izreke pobijane presude na temelju čl. 337. st. 1. KZ/97., uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97. kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca pa je opt. Z. M. uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja mu je primjenom čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenjen za dva sata rada.

 

Optuženi Z. M. upozoren je da ako se u roku od 8 dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležni sud izvršenja te ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, da će sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. Z. M. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 27. listopada 2011. godine do 9. studenog 2011. godine uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženi S. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 343. st. 3. KZ/97. opisanog pod toč. 4. izreke pobijane presude i kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanog pod toč. 6. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 4. izreke pobijane presude na temelju čl. 343. st. 3. KZ/97., uz primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci a za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. KZ/11., uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ukoliko opt. S. D. u vremenu od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. S. D. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 27. listopada 2011. godine do 9. studenog 2011. godine uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženi M. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. opisanog pod toč. 1. izreke pobijane presude, kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11. opisanog pod toč. 8. izreke pobijane presude, dva kaznena djela iz čl. 291. st. 1. KZ/11. opisanih pod toč. 11. i 16. izreke pobijane presude i kaznenog djela iz čl. 298. st. 1. u svezi čl. 61. KZ/97. opisanog pod toč. 15. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 1. izreke pobijane presude na temelju čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97., uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od dva mjeseca, za kazneno djelo iz toč. 8. izreke pobijane presude na temelju čl. 291. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11, uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, za kaznena djela iz toč. 11. i 16. izreke pobijane presude na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11., uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca, za kazneno djelo iz toč. 15. izreke pobijane presude na temelju čl. 298. st. 1. KZ/97. uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. a) KZ/97. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja mu je primjenom čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11. zamijenjena radom za opće dobro na način da je jedan dan zatvora zamijenjen za dva sata rada.

 

Optuženi M. B. upozoren je da ako se u roku od 8 dana od dana za koji je pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležni sud izvršenja te ako svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro, da će sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. M. B. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 27. listopada 2011. do 9. studenog 2011. godine uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora,

 

Optuženi T. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanog pod toč. 14. izreke pobijane presude za koje je na temelju čl. 291. st. 1. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te mu se uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko opt. T. M. u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo,

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. T. M. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 27. listopada 2011. godine do 9. studenog 2011. godine uračunato u izrečenu kaznu zatvora.

 

Optuženi Z. D. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanog pod toč. 2. izreke pobijane presude i kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. opisanog pod toč. 3. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 2. izreke pobijane presude na temelju čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. uz daljnju primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) mjeseca a za kazneno djelo iz toč. 3. izreke pobijane presude na temelju čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci neće izvršiti ukoliko opt. Z. D. u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi Ž. S. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. opisanog pod toč. 3. izreke pobijane presude za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci te je prema njemu na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od pet mjeseci na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. Ž. S. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi M. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 343. st. 5. KZ/97. opisanog pod toč. 4. izreke pobijane presude za koje mu je na temelju istog zakonskog propisa uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. izrečena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je prema njemu na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. M. M. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97. opt. M. M. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 13. ožujka 2012. godine do 15. ožujka 2012. godine uračunato u izrečenu kaznu zatvora.

 

Optuženi D. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. i kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ/97. opisanih pod toč. 5. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 5. izreke pobijane presude na temelju čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci a za kazneno djelo iz toč. 5. izreke pobijane presude na temelju čl. 348. st. 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci pa je uz primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci a uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci neće izvršiti ukoliko opt. D. P. u vremenu od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi D. V. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 38. st. 1. KZ/11. opisanog pod toč. 5. izreke pobijane presude za koje je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko opt. D. V. u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11. opt. D. V. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 12. ožujka 2012. godine do 15. ožujka 2012. godine uračunato u izrečenu kaznu zatvora.

 

Optuženi B. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanog pod toč. 6. izreke pobijane presude za koje je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi Ž. T. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 34. KZ/11. opisanog pod toč. 6. izreke pobijane presude za koje je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi N. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. opisanog pod toč. 7. izreke pobijane presude za koje je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te mu je na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene kazne zatvora na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. N. M. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi D. M. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. opisanog pod toč. 9. izreke pobijane presude za koje je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te mu je na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene kazne zatvora na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. D. M. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi I. H. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. i kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ/97. opisanih pod toč. 10. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 10. izreke pobijane presude na temelju čl. 337. st. 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca a za kazneno djelo iz toč. 10. izreke pobijane presude na temelju čl. 347. st. 1. KZ/97. uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je uz daljnju primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te mu je na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci na vrijeme od tri godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. I. H. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi G. A. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 38. st. 1. KZ/97. i kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ/97. opisanih pod toč. 10. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 10. izreke pobijane presude na temelju čl. 337. st. 1. u svezi s čl. 38. st. 1. KZ/97. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca a za kazneno djelo iz toč. 10. izreke pobijane presude na temelju čl. 348. st. 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je uz daljnju primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te mu je na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena uvjetna osuda tako što je odgođeno izvršenje izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci na vrijeme od dvije godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. G. A. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 63. st. 1. KZ/97. opt. G. A. je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru Zatvora u O. u vremenu od 22. ožujka 2012. godine do 23. ožujka 2012. godine uračunato u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženi G. G. proglašen je krivim zbog dva kaznena djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanih pod toč. 11. i 16. izreke pobijane presude te su mu za svako kazneno djelo na temelju istog zakonskog propisa utvrđene kazne zatvora u trajanju od po tri mjeseca pa je uz daljnju primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi Z. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. opisanog pod toč. 14. izreke pobijane presude za koje je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci te mu je uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi G. P. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 38. st. 1. KZ/11. i kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ/97. opisanih pod toč. 14. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 14. izreke presude na temelju čl. 291. st. 1. u svezi čl. 38. st. 1. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca a za kazneno djelo iz toč. 14. izreke presude na temelju čl. 348. st. 1. KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je uz daljnju primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci a uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi D. G. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 1. i čl. 34. KZ/11. i kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ/97. opisanih pod toč. 14. izreke pobijane presude te mu je za kazneno djelo iz toč. 14. izreke presude na temelju čl. 291. st. 1. u svezi s čl. 34. KZ/11., uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 5. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca a za kazneno djelo iz toč. 14. izreke presude na temelju čl. 347. st. 1. KZ/97. uz daljnju primjenu čl. 57. st. 2. i 4. toč. b) KZ/97. kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci te je uz daljnju primjenu čl. 51. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci a uz daljnju primjenu čl. 56. st. 1., 2. i 3. KZ/11. izrečena mu je uvjetna osuda tako što se jedinstvena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci neće izvršiti ukoliko u vremenu od jedne godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženi B. Š. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st 1. KZ/97. opisanog pod toč. 14. izreke pobijane presude te mu je na temelju istih zakonskih propisa izrečena kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a na temelju čl. 67. st. 4. i 5. KZ/97. primijenjena mu je uvjetna osuda tako što se odgođeno izvršenje izrečene kazne zatvora na vrijeme od jedne godine i ista se neće izvršiti ukoliko opt. B. Š. u navedenom vremenu ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11. i čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10), utvrđeno je da:

 

-              novčani iznos od 682,93 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. Z. D. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. (djelo pod 2),

 

-              novčani iznos od 33,33 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. Z. M. ostvario kaznenim djelom iz čl. 343. st. 3. KZ/97. (djelo pod 4), a novčani iznos od 1.000,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. Z. M. ostvario kaznenim djelom iz čl. 347. st. 1. KZ/97. (djelo pod 5), a što ukupno iznosi 1.033,33 kuna,

 

-              novčani iznos od 33,33 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. S. D. ostvario kaznenim djelom iz čl. 343. st. 3. KZ/97. (djelo pod 4),

 

-              novčani iznos od 10 eura, u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, predstavlja imovinsku korist koju je opt. I. H. ostvario kaznenim djelom iz čl. 347. st. 1. KZ/97. (djelo pod 10),

 

-              novčani iznos od 1.035,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. G. G. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. (djelo pod 11), a novčani iznos od 552,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. G. G. ostvario kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. (djelo pod 16), a što ukupno iznosi 1.587,00 kuna i

 

-              novčani iznos od 103,25 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. D. G. ostvario kaznenim djelom iz čl. 347. st. 1. KZ/97. (djelo pod 14).

 

Utvrđeno je se da su novčani iznosi od 682,93 kune, 1.033,33 kune, 33,33 kune, 10 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate, 1.587,00 kune i 103,25 kune imovina Republike Hrvatske.

 

Naloženo je:

 

opt. Z. D. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 682,93 kune,

 

opt. Z. M. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.033,33 kune,

 

opt. S. D. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 33,33 kune,

 

opt. I. H. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 10 eura u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan isplate,

 

opt. G. G. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.587,00 kune i

 

opt. D. G. da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 103,25 kune

 

u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 148. st. 5. ZKP/08. određeno je da će o troškovima kaznenog postupka biti odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK i to u oslobađajućem dijelu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a u osuđujućem dijelu u odnosu na opt. Z. M., S. D., I. H. i D. G. zbog odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "ukine pobijanu presudu u njezinom oslobađajućem dijelu, te da u tom dijelu predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a u njezinom osuđujućem dijelu, da ju preinači na način da se opt. Z. M. izrekne kazna zatvora u duljem trajanju, a da se optuženicima S. D., I. H. i D. G. izrekne bezuvjetna kazna zatvora".

 

Optuženi P. S. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku D. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "uvaži žalbu I-okr. i ukine pobijanu presudu u cijelosti".

 

Optuženi Z. M. žalbu je podnio osobno i po branitelju, odvjetniku S. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "u cijelosti ukine napadanu presudu Županijskog suda u Osijeku posl. br. K-Us-2/2014. od 25. siječnja 2017. godine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje."

 

Optuženi S. D. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku M. D., zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama s prijedlogom da " II-stupanjski sud prihvati žalbu optuženika, preinači I-stupanjsku presudu i optuženika oslobodi od optužbe, odnosno da II-stupanjski sud prihvati žalbu optuženika, ukine I-stupanjsku presudu i predmet vrati na ponovno odlučivanje."

 

Optuženi M. B. žalbu je podnio osobno i po branitelju, odvjetniku Z. K. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke i kaznenim sankcijama s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "IV okr. B. oslobodi krivnje i kazne" i " da u potpunosti ukine moju presudu i oslobodi me po svim točkama optužnice".

 

Optuženi T. M. žalbu je podnio osobno i po branitelju, odvjetniku M. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "usvoji ovu žalbu i preinači presudu na način da u cijelosti oslobodi V-okr. kaznenog djela pod točkom 14 presude, a podredno da usvoji žalbu, ukine pobijanu presudu u toč. 14. i vrati predmet na ponovno odlučivanje."

 

Optuženi Z. D. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku D. M. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "kao drugostupanjski sud u smislu navoda žalbe pobijanu presudu preinači na način da Nalog istražnog suca Županijskog suda u Osijeku, br. POV-7/11 od 29. ožujka 2011. godine, te Izvješća o provedenim posebnim dokaznim radnjama PU Brodsko-Posavske, Odjel kriminalističke policije, broj:511-11-13-5-OGR-60-56-11 od 12.10.2011. godine, utvrdi kao nezakonite dokaze, iste izdvoji iz spisa, te potom VIII-okr. Z. D. oslobodi optužbe, podredno pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku."

 

Optuženi Ž. S. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku B. R. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "usvoji ovu žalbu te pobijanu I-stupanjsku presudu preinači na način da ga oslobodi svake krivnje i kazne, ili pak neka istu presudu ukine i predmet vrati I-stupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje."

 

Optuženi M. M. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici G. V., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "kao sud drugog stupanja, pobijanu presudu preinači i X-okr. M. M. oslobodi od optužbe ili podredno, pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje."

 

Optuženi D. P. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku Ž. Z. zbog povrede kaznenog zakona i pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "preinači prvostupanjsku odluku i XII okr oslobodi optužbe, podredno da ukine prvostupanjsku odluku i predmet uputi na ponovno suđenje."

 

Optuženi D. V. žalbu je podnio osobno i po branitelju, odvjetniku D. P. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati ovu žalbu te da pobijanu presudu preinači i prema njemu odbije optužbu odnosno istu ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovni postupak."

 

Optuženi B. Š. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku D. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "usvoji žalbu, te preinači I-stupanjsku presudu i okrivljenika oslobodi od optužbe."

 

Optuženi Ž. T. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici T. R., zbog bitne povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati ovu žalbu ukine prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, ili preinači pobijanu presudu na način da XVI. okrivljenika oslobodi krivnje i kazne."

 

Optuženi N. M. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku I. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "ukine napadanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, podredno da preinači presudu tako da se okrivljenika oslobodi od optužbe."

 

Optuženi D. M. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici I. I., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "uvaži žalbene razloge te pobijanu presudu preinači i oslobodi žalitelja od optužbe, ili istu ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje."

 

Optuženi I. H. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku M. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "kao drugostupanjski sud sukladno čl. 483. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ukine prvostupanjsku presudu zbog očiglednih bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te predmet vrazi Županijskom sudu u Osijeku na ponovno suđene i odluku."

 

Optuženi G. A. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku H. K., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati navode iz žalbe, te pobijanu presudu preinači i donese presudu kojom se XXII-okrivljenik G. A. oslobađa optužbe za ovo kazneno djelo ili pobijanu presudu ukine i vrati na ponovni postupak."

 

Optuženi G. G. žalbu je podnio osobno i po braniteljici, odvjetnici S. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati ovu žalbu i pobijanu presudu preinači na način da XXIII-okr. G. G. oslobodi od optužbe ili da pobijanu presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovo suđenje."

 

Optuženi Z. B. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku D. A., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati navode iz žalbe, te pobijanu presudu preinači i donese presudu kojom se XXIX-okrivljenik oslobađa optužbe za ovo kazneno djelo ili pobijanu presudu ukine i vrati na ponovni postupak."

 

Optuženi G. P. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici B. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "usvoji ovu žalbu kao osnovanu i preinači osporavanu presudu na način da XXX.opt. G. P. oslobodi optužbe, ili da osporavanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu."

 

Optuženi D. G. žalbu je podnio po branitelju, odvjetniku D. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "prihvati žalbu i žalbene navode u cijelosti, te preinači prvostupanjsku presudu na način da donese presudu kojom se XXXI-optuženi D. G. oslobađa od optužbe da bi počinio kaznena djela koja mu se stavljaju na teret, ili da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje."

 

Optuženi B. Š. žalbu je podnio po braniteljici, odvjetnici B. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "spornu presudu u točki 9. ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno, preinači na način da u odnosu na točku 9. protiv okrivljenika donese oslobađajuću presudu ili odbije optužbu zbog nepostojanja kaznenog djela."

 

USKOK je podnio odgovor na žalbe svih optuženika s prijedlogom da se žalbe odbiju kao neosnovane.

 

Opt. J. S. po branitelju odvjetniku A. J., opt. I. B. po branitelju odvjetniku Ž. E. i opt. M. L. po branitelju odvjetniku Z. D. podnijeli su odgovor na žalbu USKOK-a s prijedlogom da se žalba odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti opt. P. S., opt. M. B., opt. T. M., opt. Ž. S., opt. N. M., opt. D. G., branitelja opt. T. M., odvjetnika M. M., branitelja optuženog D. V., odvjetnika D. P., branitelja optuženog N. M., odvjetnika D. U., branitelja optuženog I. H., odvjetnika M. K., branitelja optuženog D. G., odvjetnika D. B. i branitelja optuženog M. L., odvjetnika Z. D. ,a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženika i branitelja optuženika koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalba USKOK-a je djelomično bespredmetna, a djelomično neosnovana dok su žalbe opt. N. M., D. G., Z. B., T. M. i G. P. osnovane, žalbe opt. P. S. i Z. M. djelomično su osnovane, a žalbe opt. S. D., M. B., Z. D., Ž. S., M. M., D. P., D. V., B. Š., Ž. T., D. M., I. H., G. A., G. G., Z. B. i B. Š. nisu osnovane.

 

U odnosu na oslobađajući dio pobijane presude

 

USKOK se žali na oslobađajući dio pobijane presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja smatrajući u odnosu na toč. 12. izreke pobijane presude da opt. M. L. svoju odluku o "skraćivanju" trajanja mjere opreza nije donio zbog toga što bi nakon provedenog postupka zaključio da su prestali razlozi zbog kojih je vozačka dozvola privremeno oduzeta te da se ova može vratiti M. P. nego zato što je to od njega zatražio opt. T. M. u čemu se i nalazi zlouporaba položaja opt. M. L.. Osim toga, da iz činjenice da je opt. M. L. najprije odbijao postupiti po traženju opt. T. M. da se M. P. vozačka dozvola vrati prije isteka vremena trajanja mjere opreza te da je to učinio tek na njegovo ponovljeno traženje kao i da je svjedokinja T. P. koja je izvršila nalog opt. M. L. o prijevremenom vraćanju vozačke dozvole iskazala da joj nije poznat neki drugi slučaj takvog vraćanja vozačke dozvole proizlazi da je opt. M. L. bio svjestan da zlorabi svoj službeni položaj i da je to htio.

 

Međutim, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je opt. M. L. imao zakonsku osnovu za vraćanje vozačke dozvole prije isteka mjere opreza i to na temelju čl. 285. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08. i 48/10.-dalje Z.) kojim je propisano da se vozačka dozvola privremeno oduzima dok ne prestanu razlozi zbog kojih je oduzeta a najduže osam dana. Naime, M. P. vozačka dozvola oduzeta je zbog alkoholiziranosti i kada je opt. M. L. utvrdio nakon provedenog alkotestiranja da M. P. više nije pod utjecajem alkohola zaključio je da su prestali razlozi zbog kojih je vozačka dozvola oduzeta te ju je vratio M. P. u skladu sa svojom ovlastima zamjenika načelnika policijske postaje. Pravilno je nadalje prvostupanjski sud utvrdio i da svrha mjere opreza nije kažnjavanje nego sprječavanje opasnosti koja bi mogla nastati ako vozač pod utjecajem alkohola ili opijata i dalje sudjeluje u prometu.

 

Ta svrha je i ostvarena oduzimanjem vozačke dozvole M. P. na vrijeme od 35 sati i 30 minuta koliko mu je i bila oduzeta, a M. P. zbog počinjenog prekršaja naknadno je kažnjen prekršajnim nalogom Prekršajnog suda u Novoj Gradiški broj Pp4-P-701/11-2.

 

Iz navedenog ne proizlazi da bi opt. M. L. vozačku dozvolu prije isteka mjere opreza M. P. vratio samo iz razloga što je to od njega zatražio opt. T. M. nego je utvrdio da su se za to ispunili zakonski uvjeti. Osim toga iz rezultata provedenih posebnih dokaznih radnji – telefonskih razgovora između opt. M. L. i opt. T. M. ne proizlazi da bi M. L. prvo odbio vratiti vozačku dozvolu M. P. nego mu je rekao da mora provjeriti da li je tako nešto uopće moguće s obzirom na unošenje mjere opreza u sustav. Niti iskaz svjedokinje T. P. da joj nije poznat neki drugi slučaj takvog vraćanja vozačke dozvole ne utječe na ovlast opt. M. L. da vozačku dozvolu vrati prije isteka maksimalnog roka od osam dana ako je ona ostvarila svoju svrhu.

 

Slijedom navedenog i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog nije dokazano da bi opt. M. L. bez osnove vratio vozačku dozvolu M. P. prije isteka mjere opreza u trajanju od osam dana te da bi time kao službena osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist iskoristio svoj položaj, a da bi ga opt. T. M. na to potaknuo.

 

U odnosu na toč. 13. izreke pobijane presude USKOK se žali smatrajući da iz nalaza i mišljenja vještaka strojarsko tehničke struke proizlazi da ako je na predmetnom vanbrodskom motoru bio neispravan anlaser da je njegova tržišna vrijednost bila najmanje 4.000,00 kuna, a kako na činjenicu da je na vanbrodskom motoru bio neispravan samo anlaser upućuju snimljeni telefonski razgovori između opt. P. S. i opt. I. B., pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je vrijednost vanbrodskog motora iznosila 500,00 kuna.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se analizirajući nalaz i mišljenje vještaka strojarsko tehničke struke ne može na siguran, odnosno pouzdan način utvrditi vrijednost predmetnog vanbrodskog motora, te je bitnu i spornu činjenicu vrijednosti predmetnog motora tumačio u korist optuženika, odnosno utvrdio da iznosi 500,00 kuna.

 

Naime, vještak je nalaz i mišljenje dao na temelju preslika fotografija vanbrodskog motora koje su loše kvalitete, pa se na njima detalji mogu teško razaznati, a čini se da radi o vanbrodskom motoru S. D. " koji je vjerojatno proizveden oko 1986-1988. godine. Nije poznato u kakvom se tehničkom stanju predmetni vanbrodski motor nalazio, niti je poznato da li isti može funkcionirati i obavljati zadaću za koju je namijenjen. Ako je bio ispravan i mogao je pogoniti plovilo na uobičajeni i očekivani način, tada je njegova vrijednost iznosila najmanje 5.000,00 kuna, a ako nije bio ispravan i nije mogao pogoniti plovilo, tada je njegova vrijednost iznosila najmanje 500,00 kuna.

 

Iako iz snimljenih telefonskih razgovora opt. P. S. i opt. I. B. doista proizlazi da su isti dogovorili kupnju anlasera za vanbrodski motor S. od 40 konja u M., koji anlaser je na kraju i kupljen, s obzirom na citirani nalaz i mišljenje vještaka, činjenicu da je vanbrodski motor privremeno oduzet od opt. I. B. potvrdom o privremenom oduzimanju predmeta Policijske postaje N. 29. lipnja 2011. i istog dana predan na čuvanje opt. I. B. te protek vremena više nije moguće utvrditi u kakvom se stanju u inkriminirano vrijeme nalazio predmetni vanbrodski motor, da li je bio ispravan, neispravan ili mu je samo bio neispravan anlaser, slijedom čega je pravilno prvostupanjski u korist optuženika uzeo da je vrijednost motora bila 500,00 kuna te nije podlijegao plaćanju carinskih pristojbi, a slijedom čega nije dokazano niti da su optuženici počinili kaznena djela za koja se terete optužnicom.

 

U odnosu na osuđujući dio pobijane presude

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. N. M. u žalbi navodi kako je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je pripremno ročište od 28. svibnja 2015. održano pred sucem D. K. a sva ostala ročišta suprotno odredbama Zakona o kaznenom postupku pred vijećem u kojem nije sudjelovao taj sudac (očito smatrajući da se radi o bitnoj povredi kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08.).

 

Međutim, navedenom odredbom propisano je da bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji ako je sud bio nepropisno sastavljen ili ako je u izricanju presude sudjelovao sudac ili sudac porotnik koji nije sudjelovao na raspravi ili koji je pravomoćnom odlukom izuzet od suđenja. S obzirom da pripremno ročište nije dio rasprave time što je isto održano pred sucem koji kasnije nije sudjelovao na raspravi i u izricanju presude, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

Nije u pravu opt. Z. D. kada u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08. jer u odnosu na toč. 3. optužnice nije potpuno riješio predmet optužbe i to radi toga što nije utvrdio nepripadnu imovinsku korist koju bi optuženik ostvario od nepropisnog uvoza vina. Ovo stoga što je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik preko graničnog prijelaza bez carinskog nadzora prenio 56 litara vina iako je fizičkim osobama dozvoljen uvoz maksimalno 5 litara vina te da je time ostvario neimovinsku korist s čime je uskladio činjenični i zakonski opis i optuženika proglasio krivim za kazneno djelo 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ97.

 

I opt. M. M. neosnovano u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 7. ZKP/08. jer u odnosu na kaznena djela iz toč. 4. optužnice nije potpuno riješio predmet optužbe.

 

Naime, iz podnesene optužnice doista proizlazi da se opt. M. M. teretio da je činjeničnim opisom iz toč. 4. počinio kaznena djela protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. st. 5. KZ/97. i davanja mita iz čl. 348. st. 1. KZ/97. dok je pobijanom presudom u odnosu na ovu točku opt. M. M. proglašen krivim zbog kaznenog djela protuzakonitog posredovanja iz čl. 343. st. 5. KZ/97. S obzirom da sud nije vezan zakonskim opisom iz optužnice državnog odvjetnika, a iz činjeničnog opisa je proizašlo da se radi o počinjenju kaznenog djela iz čl. 343. st. 5. KZ/97. pravilno je prvostupanjski sud, u korist optuženika, ispustio iz izreke pobijane presude zakonski opis i naziv kaznenog djela iz čl. 348. st. 1. KZ/97.

 

Optuženi P. S., Z. M. Z. D. i D. V. neosnovano u žalbi navode kako je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude zbog čega se presuda uopće ne može ispitati s obzirom da nikakva nerazumljivost niti proturječnost ne proizlazi iz izreke pobijane presude a niti je izreka presude proturječna sa njenim razlozima da se pobijana presuda ne bi mogla ispitati.

 

Nadalje, opt. Z. M., M. B., T. M., Z. D., Ž. S., M. M., D. V., B. Š., Ž. T., D. M., G. A., G. G., Z. B., D. G. i B. Š. u žalbama navode kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. jer u pobijanoj presudi uopće nema razloga odnosno u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te su ti razlozi potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni zbog čega se pobijana presuda ne može ispitati.

 

Međutim, prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio je dostatne i jasne razloge o odlučnim činjenicama među kojima nema proturječnosti čime nije dovedena u pitanje mogućnost ispitivanja pobijane presude.

 

Uz navedeno opt. Z. M., T. M., B. Š. i D. G. u žalbama neosnovano smatraju kako u pobijanoj presudi o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju tih isprava ili iskaza danih u postupku i samih tih isprava ili iskaza čime da je također počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Ovo stoga što je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pravilno iznio sadržaj isprava i iskaza danih u postupku bez proturječja sa sadržajem tih iskaza i isprava, a daljnji žalbeni navodi optuženika odnose se zapravo na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će biti riječi u nastavku obrazloženja ove odluke.

 

Optuženi Z. M. u žalbi navodi kako je pobijanom presudom počinjena i bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. jer se ista temelji na nezakonitom dokazu-rezultatima provedenih posebnih dokaznih radnji kao i jer mu je odbijanjem dokaznih prijedloga povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

 

Protivno žalbenim navodima opt. Z. M. rezultati provedenih dokaznih radnji-snimljeni telefonski razgovori i izvješća o praćenju ne predstavljaju nezakoniti dokaz. Naime, oni su pribavljeni na temelju naloga suca istrage od 29. ožujka 2011. koji je izdan sukladno čl. 332. st. 1. toč. 1. i 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08. i 76/09.– dalje: ZKP/08.-09.) pri čemu je za njihovu zakonitost odnosno nezakonitost bez značaja što su izdani zbog postojanja osnova sumnje da opt. Z. M. omogućava prijevoz droga i cigareta preko državne granice a za što na kraju nije podnesena kaznena prijava. Ovo stoga što je čl. 335. st. 6. ZKP/08.-09. propisano da ako se prilikom poduzimanja radnji iz članka 332. stavka 1. tog Zakona zabilježe podaci i obavijesti koji upućuju na neko drugo kazneno djelo i počinitelja iz članka 334. ovog Zakona, taj dio snimke će se prepisati i dostaviti državnom odvjetniku i može se upotrijebiti kao dokaz u postupku za to kazneno djelo.

 

U odnosu na odbijene dokazne prijedloge opt. Z. M. prvostupanjski sud nije povrijedio pravo na pravično suđenje optuženiku u smislu povrede prava na jednakost oružja, a s obzirom na dokazne prijedloge optuženika koji su usvojeni.

 

I opt. Z. D. u žalbi navodi kako je pobijanom presudom počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. jer se ista temelji na nezakonitom dokazu-rezultatima provedenih posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju ustavna prava građana, konkretno nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu.

 

Međutim, suprotno žalbenim navodima opt. Z. D., kako je to gore već navedeno, snimljeni telefonski razgovori i izvješća o praćenju pribavljeni su na temelju naloga suca istrage od 29. ožujka 2011. koji je izdan sukladno čl. 332. st. 1. toč. 1. i 4. ZKP/08.-09. te je dostatno i valjano obrazložen u pogledu osnova sumnje da su počinjena kaznena djela iz čl. 334. ZKP/08.-09. te da se istraga ne može provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, a što proizlazi i iz vrste i prirode kaznenih djela za koja su određene posebne dokazne radnje. Slijedom navedenog nije povrijeđeno ustavno jamstvo nepovredivosti osobnog i obiteljskog života optuženika iz čl. 35. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14. –dalje: Ustav) te slobode i tajnosti svih oblika općenja iz čl. 36. st. 1. Ustava kao ni čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) pa navedeni dokazi nisu nezakoniti na temelju čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/08.-09.

 

U odnosu na žalbene navode opt. Z. D. kako bi nezakoniti dokaz bilo i Izvješće o provedenim posebnim dokaznim radnjama PU Brodsko-Posavske, Odjela kriminalističke policije od 12. listopada 2011. ističe se kako je predmetno izviješće pročitano u dokaznom postupku međutim, da se pobijana presuda ne temelji na navedenom izviješću niti se u obrazloženju pobijane presude prvostupanjski sud na njega poziva slijedom čega nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Optuženi D. P. u žalbi ističe kako je prvostupanjski sud sve dokaze koje je obrana predložila odbio kao nevažne čime je postupio protivno čl. 9. st. 1. ZKP/08. te onemogućio obrani izvođenje dokaza kojima osporava ili u najmanju ruku dovodi u dvojbu zaključke proizašle iz dokaza koje je izvela optužba, očito smatrajući kako je na taj način povrijeđeno pravo na jednakost oružja optuženiku kao jedna od sastavnica prava na pravično suđenje čime da je počinjena bitna povreda odredaba iz čl. 468. st. 2. ZKP/08.

 

Međutim, iz provedenog postupka ne proizlazi da su optuženiku odbijeni svi dokazni prijedlozi, s obzirom da je sud pročitao svu dokumentaciju koju je predložio optuženik dok je odbio jedino njegov prijedlog za ispitivanje svjedoka D. L., čime nije povrijedio pravo na jednakost oružja optuženika.

 

Nadalje, i opt. I. H. u žalbi navodi kako je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. jer se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu i to zapisniku o prepoznavanju koje je obavljeno protivno čl. 301. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09. i 80/11.– dalje: ZKP/08.-11.)

 

Iz zapisnika o prepoznavanju Policijske uprave brodsko-posavske od 2. travnja 2012. (l.s. 1021) proizlazi da je osum. G. A. predočeno ukupno šest osoba nakon čega je on naveo da je siguran da carinski službenik koji je postupao prema njemu inkriminirane prigode nije osoba pod rednim brojem jedan jer nju zna iz viđenja, a da bi ta osoba mogla biti osoba pod rednim brojem pet, no da to ne može sa sigurnošću tvrditi.

 

Iz navedenog ne proizlazi da bi prepoznavanje bilo provedeno protivno čl. 301. st. 4. ZKP/08. koji propisuje da će se osobi koja obavlja prepoznavanje pokazati osoba zajedno sa drugim njemu nepoznatim osobama, a kako to neosnovano navodi opt. I. H.. N., osum. G. A. opt. I. H. predočen je s još pet drugih osoba, od kojih je četiri bilo njemu potpuno nepoznatih dok je jednu znao iz viđenja. S obzirom da ZKP/08.-11. ne propisuje sa koliko je drugih nepoznatih osoba onome koji obavlja prepoznavanje potrebno pokazati osobu koja se prepoznaje te da ZKP/08.-11. ne propisuje niti da se u slučaju povrede navedene odredbe zapisnik o prepoznavanju neće moći koristiti kao dokaz, navedeni zapisnik o prepoznavanju nije nezakonit na temelju čl. 10. st. 2. toč. 3. ZKP/08.-11.

 

Optuženi Z. D. u žalbi navodi i kako je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08. jer je opt. Ž. S. ispitao u postupku koji je bio razdvojen i njegovom ispitivanju nisu bili prisutni ostali optuženici te je odbio i prijedlog optuženika da se on ispita u njegovoj prisutnosti čime je uskratio obrani pravo na neposredno i kontradiktorno ispitivanje suokrivljenika i postupio protivno odredbama čl. 64. st. 1. toč. 9. i čl. 10. ZKP/08. Međutim, s obzirom da prvostupanjski sud ne temelji svoju presudu na tako iznesenoj obrani opt. Ž. S. navedeno nije utjecalo na presudu pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08., a niti ona iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. s obzirom da optuženik smatra i da se radi o nezakonitom dokazu.

 

Slijedom navedenog nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se u žalbama pozivaju optuženici, a niti koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.-19.

 

U odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pravilno opt. P. S. i opt. N. M. vezano za kazneno djelo iz toč. 7. pobijane presude u žalbama navode kako je činjenično stanje za sada pogrešno utvrđeno s obzirom da nije dokazano da bi opt. P. S. od nepoznatog carinskog službenika zatražio da ga preko graničnog prijelaza pusti bez carinskog nadzora.

 

Prvenstveno se ističe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio kako je, suprotno njihovim obranama, a nakon što je to od njega zatražio opt. N. M., opt. P. S. za njegov račun iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku bez carinskog nadzora uvezao najmanje 12 kilograma svježeg mesa.

 

Međutim, iz provedenog dokaznog postupka za sada ne proizlazi sa sigurnošću da bi opt. P. S. od nepoznate osobe–carinskog službenika zatražio da ga preko graničnog prijelaza pusti bez carinskog nadzora i omogući mu uvoz predmetnog mesa. Naime, iako iz izviješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 6. svibnja 2011. proizlazi da je opt. P. S. u osobnom automobilu prošao pokraj djelatnika carine na putničkom prometu bez ikakve kontrole, notorna je činjenica da carinski službenici na graničnom prijelazu ne kontroliraju i pregledavaju baš svako vozilo, pa uzimajući u obzir da je prema snimljenim telefonskim razgovorima opt. N. M. od opt. P. S. zatražio da mu "prošverca" predmetno meso kao i da je opt. P. S. učestalo prelazio granicu na tom graničnom prijelazu ostaje mogućnost da opt. P. S. nije prijavio predmetno meso pa carinski službenik u redovnom obavljanju dužnosti nije niti pregledao njegovo osobno vozilo u kojem slučaju bi se radilo o prekršajnoj odgovornosti opt. P. S..

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 14. pobijane presude pravilno opt. Z. M., opt. T. M., opt. G. P. i opt. D. G. u žalbama ističu kako za sada nije na nedvojben način utvrđeno da bi na računu koji je opt. G. P. predočio opt. D. G. bila navedena neistinita vrijednost namještaja koji je prevozio dok bi stvarna vrijednost tog namještaja bila 1.458,00 KM kao i da je račun koji izdan opt. G. P. bio na iznos od 898,00 KM a ne na 808 KM.

 

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude navodi kako iz zahtjeva za povrat PDV-a stranim državljanima br. 65/11 proizlazi da je 19. srpnja (očito se radi o grešci jer iz navedenog zahtjeva proizlazi da je zahtjev od 19. kolovoza) 2011. carinskoj službi Bosne i Hercegovine na graničnom prijelazu B. G. podnesen zahtjev za povrat PDV-a na ime opt. G. P. te su tom prilikom priložena dva računa izdana od strane S.-G d.o.o. iz G., BiH u ukupnom iznosu od 1.458,00 KM iz čega očito zaključuje kako su navedeni računi istiniti, dok je račun od 898,00 KM koji je opt. G. P. predao carinskom službeniku neistinit.

 

Međutim iz financijsko knjigovodstvenog nalaza i mišljenja proizlazi da se navedeni zahtjev za povrat PDV-a koji se odnosi na račun broj 176/11 od 15. kolovoza 2011. na iznos od 599,00 KM te na račun broj 3076/11 od 19. kolovoza 2011. na iznos od 859,00 KM, odnosno ukupno na iznos od 1.458,00 KM ne može povezati sa računom broj 153/11 koji je opt. G. P. predao carinskom službeniku na iznos od 808,00 KM jer se odnosi na potpuno druge račune. Vještak je nadalje izračun carinskih davanja dao pod uvjetom da je zahtjev za povrat PDV-a sačinjen temeljem ispravnih računa. Osim toga i iz snimljenih razgovora između opt. T. M. i opt. G. P. proizlazi da niti oni nisu sigurni koji je račun valjan pa čak i sumnjaju da je opt. Z. B. „napumpao“ račun koji je predao u Bosni i Hercegovini radi povrata PDV-a, dok iz računa koji je opt. G. P. predao carinskom službeniku proizlazi da je cijena robe 898,00 KM ali da je na nju obračunat i popust od 10% u iznosu od 90 KM pa da je konačna cijena 808 KM.

 

Slijedom navedenog za sada se ne može sa sigurnošću utvrditi da bi račun koji je opt. G. P. predao carinskom službeniku bio na iznos od 898,00 KM i da bi bio neistinit.

 

Nadalje, sukladno žalbenim navodima opt. D. G. za sada nije nesporno utvrđeno niti da bi opt. G. P. opt. D. G. kao nagradu za nepostupanje po zakonskim propisima predao novčani iznos od 103,25 kuna.

 

Naime, iako opt. G. P. u snimljenim razgovorima s opt. T. M. navodi da je trebao platiti carinu u iznosu od 396,00 kuna, ali da je dao 500,00 kuna i ostavio 100,00 kuna za piće, isto tako govori u jednom trenutku da je novce ostavio "njima" a u drugom da je novce dao ženskoj sobi. Osim toga i svjedokinja S. L. iskazala je da joj je opt. G. P. ostavio iznos od 410,00 kuna jer je uz iznos carine od 396,00 kuna trebalo platiti i proviziju od 1,83 % za uplatu tog iznosa u pošti te da je cjelokupni iznos od 410,00 kuna uvela u knjigu blagajne a uplatnicu zajedno s novcima ostavila je u koverti u knjizi blagajne radi uplate sljedećeg dana, a što proizlazi i iz preslike primopredaje smjene od 19. kolovoza 2011. (l.s. 1030). Iz navedenog ne proizlazi da bi opt. G. P. upravo opt. D. G. predao i to baš iznos od 103,25 kuna.

 

Vezano za žalbene navode opt. G. P. ističe se da doista iz njegovih razgovora s opt. T. M. proizlazi da on nije znao da je opt. Z. B. zatražio povrat PDV-a u Bosni i Hercegovini kao i kada je to saznao nije bio siguran koji je od postojećih računa za namještaj koji je prevozio bio istinit, da li onaj koji je Z. B. dao njemu ili oni koje je priložio zahtjevu za povrat PDV-a pa je za sada ostalo sporno i da li je opt. G. P., ako se utvrdi da je račun koji je predao carinskom službeniku bio neistinit, toga bio svjestan.

 

Pravilno opt. Z. M., T. M. i D. G. u žalbi navode i kako prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio iskaz svjedokinje S. L. koja je tada bila voditeljica smjene na graničnom prijelazu i koja je postupala prema opt. G. P. zajedno s opt. D. G..

 

Slijedom svega navedenog, za sada nije sa sigurnošću utvrđeno da bi optuženici počinili kaznena djela iz toč. 7. i 14. na način kako ih se to tereti podnesenom optužnicom slijedom čega je pobijana presuda u odnosu na navedene točke ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će, imajući u vidu propuste na koje mu je ovim rješenjem ukazano, otkloniti uočene nedostatke te izvesti sve već izvedene, a po potrebi i druge dokaze te će u odnosu na toč. 7. utvrditi da li je opt. P. S. od nepoznate osobe–carinskog službenika zatražio da ga preko graničnog prijelaza pusti bez carinskog nadzora i omogući mu uvoz predmetnog mesa i da je nepoznati carinski službenik to i učinio, a u odnosu na toč. 14. na koji iznos je bio račun koji je opt. G. P. predao carinskom službeniku, da li je navedeni račun bio neistinit i ako je da li je opt. G. P. toga bio svjestan te da li je opt. G. P. dao kakve novce, kome i u kojem iznosu, nakon čega će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku, koju će onda i valjano obrazložiti.

 

U odnosu na toč. 1. pobijane presude opt. Z. M. i M. B. u žalbi navode kako je predmetni trkaći automobil bio tehnički ispravan, imao je svu potrebnu dokumentaciju, a u Republiku H. ušao je radi natjecanja na utrci koja je održana u S.. Nadalje, opt. Z. M. navodi i da su upiti vezani za popravak nastali zbog toga što je vozilo u međuvremenu oštećeno na treningu te da je sukladno Istambulskoj konvenciji (Konvenciji o privremenom uvozu) trkaći automobil predstavljao sportsku opremu koja se samo usmeno prijavljuje carini ili se eventualno predaje spisak komadnog broja sportske opreme ili popunjava obrazac 424-obveza ponovnog izveza.

 

Optuženi M. B. u žalbi ističe i da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da su u konkretnom slučaju radi o unutarnjoj proizvodnji iz čl. 124. i 126. Carinskog zakona jer se tu govori o proizvodnji novih roba, a ne o motornom vozilu koji je gotov proizvod i vozi se tek na popravak, a osim toga da automobil ne spada pod pojam robe i Carinski zakon se uopće ne može primijeniti na servisiranje vozila.

 

Međutim pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je u konkretnom slučaju trkaći automobil u Republiku Hrvatsku prevožen na popravak i bojanje te da je trebalo primijeniti odredbe čl. 124. i 126. Carinskog zakona ("Narodne novine" broj 78/99., 117/99, 94/99., 73/00., 92/01., 47/03., 140/05., 138/06., 60/08., 45/09. i 56/10. dalje- CZ) prema kojima je radionica u kojoj se trkaći automobil trebao popravljati morala Carinskoj upravi prethodno podnijeti zahtjev za odobrenje ulaska trkaćeg automobila u Republiku Hrvatsku radi postupka unutarnje proizvodnje.

 

Navedeno proizlazi iz snimljenih telefonskih razgovora između opt. Z. M., opt. M. B. i B. B.. Iz telefonskih razgovora B. B. i opt. Z. M. od 7. i 10. travnja 2011. proizlazi da predmetni trkaći automobil nije bio ispravan i da je trebao ići u Z. na popravak i bojanje a iz telefonskog razgovora između opt. Z. M. i opt. M. B. od 10. travnja 2011. da Z. M. govori M. B. da jedan čovjek hoće voziti trkaći auto na popravak u Z. na što mu M. B. kaže da je to misija nemoguća ako ga ne spusti. Na to ga Z. M. pita da li može na privremeni uvoz, a on odgovara da je to nemoguće izvesti, da bi firma koja ga je primila trebala podnijeti zahtjev, ali da su to nebuloze i da to neće dobro ići. U ostalom dijelu razgovora Z. M. i M. B. dogovaraju se na koji način bi to mogli izbjeći i na kraju M. B. predlaže da ako ima poziv od nekog moto kluba da bi ga mogli pustiti na graničnom prijelazu, ali samo ako izvana izgleda ok, iako mu motor nije ispravan.

 

Iz navedenog nesporno proizlazi kako su opt. M. B. i opt. Z. M. bili svjesni da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti odredbe čl. 124. i 126. CZ-a s obzirom da je trkaći automobil bio neispravan, prevožen je na popravak i bojanje i u takvom stanju nije mogao sudjelovati na nikakvoj utrci te da su se dogovorili da će neistinito prikazati da predmetni automobil u Republiku Hrvatsku ulazi radi sudjelovanja na utrci, a sve radi izbjegavanja propisanog carinskog postupka, slijedom čega su neosnovani njihovi gore navedeni žalbeni navodi.

 

Kraj navedenog pravilno prvostupanjski sud nije u svojstvu svjedoka ispitivao B. B. i B. H. te pribavljao kontrolnike 424 iz carinskog sustava i obrasce P1 za povrat PDV-a na ugrađene dijelove i utrošeni materijal.

 

U odnosu na toč. 2. pobijane presude opt. Z. M. u žalbi navodi da je iz materijalnih dokaza-računa jasno vidljivo da je tenda kupovana i prevezena u dijelovima u različitim vremenskim razdobljima, a da račun za svaki prevezeni dio pojedinačno ne prelazi 1.000,00, kuna pa nije podlijegao ni obvezi carinjenja, a što je i u skladu s obranom opt. Z. D. koji je naveo da je tendu prenio u dijelovima i svaki put je te dijelove prijavio carinskim službenicima.

 

I opt. Z. D. u žalbi navodi kako iz njegovog iskaza i iskaza opt. Z. M. kao i računa za predmetnu tendu proizlazi da je on dijelove tende prenio u Republiku Hrvatsku u tri navrata i da vrijednost dijelova nikad nije prelazila 1.000,00 kuna a opt. Z. M. zamolio je tek da pomogne osobi po imenu D. koji je konstruirao tendu i prenio 15. travnja 2011. u Republiku Hrvatsku samo aluminijske vodilice, na način da mu pokaže gdje se nalazi vikendica opt. Z. D. gdje je trebalo montirati tendu.

 

Međutim, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da suprotno proizlazi iz snimljenih telefonski razgovora između opt. Z. M. i opt. Z. D. te nepoznate osobe po imenu D. i opt. Z. M.. Naime, 10. travnja 2011. razgovaraju opt. Z. D. i opt. Z. M. kada D. M. kaže da će ga zvati D., D. što radi u D. u G. i da će mu raditi neku tendu. 12. travnja 2011. ponovo razgovaraju kada D. kaže da ima taj D. u G. i da mu on u petak ujutro treba prebaciti to i vratiti tu tendu da zatvori nadstrešnicu i on bi to mogao spakirati u auto te da li može vidjeti tko je u petak ujutro da mu to prođe. M. ga pita može li on to sutra dovesti, a D. odgovara da ne može da mu on to tek sutra plaća, te da nije to još ni napravio, završio. D. pita da li može u subotu, a M. odgovara da su mu promijenili smjenu da ne radi u subotu nego tek u nedjelju. D. na to pita ima li ikakve šanse da mu to u petak.... M. kaže nek mu se onda taj javi, pita jel može on (M.) doć po to, jer ne zna tko tamo radi, jer je šef izmijenjao smjene. D. kaže da će reći njemu da mu se (M.) javi, pa ako ikako može u petak da to nekako provuče, M. kaže dobro.

 

Nakon toga 15. travnja 2011. (petak) u tri navrata razgovaraju opt. Z. M. i nepoznata osoba imena D. iz kojih razgovora proizlazi da je M. nazvao D. i pitao ga da li je to gotovo, ovaj je odgovorio da je, da je D. došao iz B. i prešao granicu te došao do zgrade u S. G. u kojoj živi i u kojoj je u tom trenutku bio opt. Z. M. te su se tamo našli.

 

15. travnja 2011. razgovaraju i opt. Z. M. i opt. Z. D. kada D. kaže M. da se čuo s ovime iz G. i da je završio tendu na što mu M. odgovara da je i da je on odvezao.

 

Iz svega navedenog proizlazi da je 15. travnja 2015. nepoznata osoba po imenu D. za račun opt. Z. D. iz Bosne i Hercegovine na graničnom prijelazu S. G. uvezao predmetnu tendu i to bez carinskog nadzora i naplate carinskih davanja, a što je sve sukladno ranijem dogovoru i traženju opt. Z. D. omogućio opt. Z. M. koji je to očito dogovorio s nepoznatim carinskim službenikom koji je radio u to vrijeme. Navedenu tendu D. je istog dana montirao u vikendici opt. Z. D. gdje ga je dovezao i odvezao opt. Z. M..

 

Da je tendu opt. Z. D. prevozio u dijelovima, a da je D. prevozio samo aluminijske vodilice te da ništa od tih dijelova nije podlijegalo obvezi carinjenja onda se opt. Z. D. ne bi raspitivao kod opt. Z. M. kada on radi, dogovarao da li je moguće da D. dođe u petak niti od njega tražio da D. "to prođe" i da se to „provuče“, a da tenda nije prevožena u dijelovima proizlazi i iz toga što je opt. Z. D. opt. Z. M. rekao da s tendom ne može doći 13. travnja 2011. jer D. tendu tek tada plaća te da tenda još nije napravljena ni završena.

 

 

Optuženi Z. D. nadalje u žalbi navodi kako dokaznim postupkom nije utvrđen niti motiv postupanja, niti namjera optuženika za počinjenje kaznenog djela za koje je osuđen. Međutim, iz utvrđenih činjenica proizlazi da je opt. Z. D. postupao upravo s ciljem da stekne imovinsku korist u vidu neplaćanja carinskih davanja i da se upravo radi toga obratio carinskom službeniku opt. Z. M. da se prilikom uvoza predmetne tende ne izvrši carinski nadzor i ne naplate dužna carinska davanja.

 

U odnosu na toč. 3. pobijane presude opt. Z. M. i opt. Z. D. navode kako ničim nije dokazano da bi opt. Z. D. inkriminirane prigode u Republiku Hrvatsku uvezao bilo kakvo vino, da je istina da se s opt. Z. M. dogovorio da će uvesti vino ali je na kraju na nagovor svoje supruge od toga odustao i 16. travnja 2011. u svom vozilu T. H. nije prevozio nikakvo vino. Navedeno u svojoj žalbi ističe i opt. Ž. S..

 

Međutim pravilno je prvostupanjski sud iz snimljenih telefonskih razgovora između opt. Z. M. i opt. Z. D. te Izvješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 16. travnja 2011. utvrdio da je predmetno vino opt. Z. D. prevezao preko graničnog prijelaza bez carinskog nadzora.

 

Naime, iz razgovora od 15. travnja 2011. proizlazi da su se opt. Z. M. i opt. Z. D. dogovorili da će opt. Z. D. sutradan oko 12 sati sa 56 litara vina doći na granicu a da će ga opt. Z. M. dočekati, dok iz razgovora od 16. travnja 2011. proizlazi da je opt. Z. D. došao na granicu kako je i bilo dogovoreno te da ga je opt. Z. M. uputio da dođe na teretni prolaz gdje ga on čeka.

 

Iz Izvješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 16. travnja 2011. proizlazi da je na graničnom prijelazu uočeno vozilo opt. Z. D. koje je skrenulo na ulaz za teretna vozila na kojem se nalazila podignuta rampa i kod rampe je uočen opt. Z. M. koji je bio odjeven u civilno odijelo, pozdravio se s opt. Z. D. te s njim otišao sa graničnog prijelaza s tim da nitko od službujućih carinskih službenika nije izvršio nadzor nad automobilom i vozačem.

 

Neosnovano opt. Z. M. u žalbi navodi da se zanemaruje činjenica da je vozilo opt. Z. D. na granici pregledano od strane pet policijskih službenika nakon čega nisu prijavljene nikakve nepravilnosti iz čega proizlazi da u vozilu nije bilo nikakvog vina jer bi u suprotnom oni bili zaustavljeni u dubinskoj kontroli i vino bi sada bilo materijalni dokaz.

 

Ovo stoga što navedeno ne proizlazi iz Izvješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 16. travnja 2011., a iz dopisa Policijske uprave brodsko-posavske, PGP S. G. od 4. studenog 2011. proizlazi da je nad vozilom opt. Z. D. policijska službenica M. Š. izvršila osnovnu graničnu kontrolu kojom prilikom nije uočeno nepravilnosti i razloga zbog kojih bi se vozilu odbio ulazak u Republiku Hrvatsku, nakon čega je vozač sa vozilom pristupio carinskim službenicima radi vršenja carinske kontrole, koja prema gore navedenom izvješću o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske nije izvršena. Uz navedeno M. Š. iskazala je kako je izvršila kontrolu osobe i vozila opt. Z. D., odnosno utvrdila identitet osobe kroz važeće dokumente te je istog pustila dalje do carinskog službenika. Iz navedenog ne proizlazi da bi policijski službenici vršili pregled vozila opt. Z. D. pa da bi, da je u njemu bilo kakvog vina to i utvrdili i prijavili, kako to tvrdi opt. Z. M., što je i logično s obzirom da pregled vozila u smislu nadzora prometa robe spada u nadležnost carinskih službenika.

 

Iz navedenih razloga neosnovano i opt. Z. D. u žalbi navodi da je nesporno utvrđena činjenica da je nad njim izvršena primarna policijska kontrola te da je potom pregledan i od carinskih službenika, a što da proizlazi iz dopisa Policijske uprave brodsko-posavske, PGP S. G. od 4. studenog 2011. i što sve potvrđuje njegovu obranu da u vozilu nije bilo sporno vino.

 

S obzirom na sve navedeno obrane opt. Z. M. i opt. Z. D. da je opt. Z. D. nakon što su već dogovorili prijevoz vina preko granice, na nagovor supruge od toga odustao, kao i obrana opt. Z. M. da je opt. Z. D. uputio na teretni ulaz i tamo ga čekao samo zbog gužve i zato što opt. Z. D. često nosi svoje lovačko oružje zbog čega kontrole policije traju i više od pola sata očito su usmjerene ka izbjegavanju njihove kaznene odgovornosti, slijedom čega je prvostupanjski sud i pravilno na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08. odbio kao nevažan prijedlog za saslušanje kao svjedoka P. D., supruge opt. Z. D..

 

S obzirom da iz svih provedenih dokaza proizlazi da je opt. Z. D. svojim vozilom T. H. u inkriminirano vrijeme prešao granicu na graničnom prijelazu S. G. i ušao u Republiku Hrvatsku, a što ne spori niti on sam u svojoj obrani, bez značaja su navodi njegove žalbe kojima se ta činjenica sada osporava pa je prvostupanjski sud pravilno na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08. odbio kao nevažan prijedlog opt. Z. D. da se od Carinske uprave pribave podaci o vremenu i danima prelaska njegovog vozila od 10.-15. travnja 2011.

 

Opt. Ž. S. u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud zanemario činjenicu da on uopće nije bio prisutan kada je prošlo vozilo opt. Z. D. s obzirom da se tada nalazio u kućici (kontejneru) te da nije mogao znati da će opt. Z. D. prijeći preko prijelaza za teretni prijelaz vozila jer je opt. Z. D. u posljednji čas nakon obavljenog razgovora s opt. Z. M. promijenio traku kojom se kretao.

 

Međutim, kada se uzme u obzir da je prema rasporedu djelatnika po mjestu rada na dan 16. travnja 2011. godine u inkriminirano vrijeme na ulazu za teretna vozila radio carinski službenik opt. Ž. S., dok carinski službenik opt. Z. M. nije bio u službi, obrana opt. Z. M. da je opt. Ž. S. rekao da opt. Z. D. ima neku zabavu i da ima nešto više vina kod sebe te da iz gore navedenog izvješća o pratnji proizlazi da je rampa na ulazu za teretna vozila bila dignuta pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je opt. Z. D. predmetno vino uvezao uz pristanak opt. Ž. S. koji nije izvršio dužnu carinsku kontrolu.

 

S obzirom da je prvostupanjski sud utvrdio da je opt. Z. D. preko graničnog prijelaza bez carinskog nadzora prenio 56 litara vina iako je fizičkim osobama dozvoljen uvoz maksimalno 5 litara vina te da je time ostvario neimovinsku korist s čime je uskladio činjenični i zakonski opis bez značaja su žalbeni navodi opt. Ž. S. da nije utvrđeno o kolikoj se točno količini vina radilo, da li je bilo u rinfuzi ili u bocama a što je važno jer o kvaliteti vina i ambalaže ovise i carinska davanja.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 4. pobijane presude opt. Z. M., opt. S. D. i opt. M. M. u žalbama navode kako opt. M. M. za predmetni rabljeni namještaj i bijelu tehniku uopće nije trebao imati nikakvu carinsku dokumentaciju jer se u slučaju provoza robe kroz Republiku Hrvatsku ako se radi o robi ispod vrijednosti od 1.000,00 kuna koja se prevozi za osobne potrebe primjenjuje povlastica i nije potrebno raditi provoznu dokumentaciju. Kako je opt. M. M. putovao sa suprugom a namještaj i bijela tehnika bili su ispod vrijednosti od 2.000,00 kuna njega su pri ulazu u Republiku Hrvatsku pregledali carinski službenici i procijenili da nije potrebno raditi carinsku dokumentaciju pa je iz toga razloga i nije morao imati na izlasku iz Republike Hrvatske.

 

Međutim, suprotno ovakvim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud utvrdio na temelju snimljenih razgovora i SMS poruka između opt. Z. M., opt. S. D. i opt. M. M. te Izviješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 21. travnja 2011. da je opt. M. M. rabljeni namještaj i bijelu tehniku prevezao preko graničnog prijelaza bez carinskog nadzora i bez potrebne carinske dokumentacije.

 

Naime, iz razgovora između opt. S. D. i opt M. M. od 20. travnja 2011. proizlazi da je M. nazvao D. te mu rekao da vozi neke stvari dole i da jel on može što, nakon čega se dogovaraju kad bi M. došao i D. mu kaže da će mu dogovoriti da prođe najpovoljnije što može. M. kaže D. da ne mora „tu sad gledati ovo, ono, de ti, stoja, dvije, nije bitno samo da to ne moram vadit, raspakirat“ na što mu D. odgovara da što se toga tiče da neće razgovarat ništa preko telefona, da može reći dečkima da ne idu maksimalno i da uredno to riješi, a za ostalo kad se vide, riješe i dobro. Dogovaraju se da se M. javi D. kad bude blizu i D. mu kaže da će se naći i popričati, a da će on vidjeti tko radi s druge strane u B. da može proći.

 

Sljedeći dan 21. travnja 2011. kada je opt. M. M. došao u blizinu graničnog prijelaza opt. S. D. nazvao je opt. Z. M. te mu rekao da ide jedan njegov prijatelj, pitao je tko je na putničkom, a M. je odgovorio da su Đ. i M. na što mu D. kaže "ostavit će on za kavu pa nek ga puste, ima nekih stvari a nema papire". M. je pitao od kud ide, D. kaže iz Nj., bijeli kombi, platit će ono kao inače, samo nek prođe a M. odgovara dobro, dobro.

 

Iz Izviješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 21. travnja 2011. proizlazi da je vozilo opt. M. M. 21. travnja 2011. u 8,22 pristupilo na granični prijelaz S. G. te prošlo pokraj djelatnika carine bez ikakve kontrole nakon čega dolazi do policijskih službenika na izlazu iz Republike Hrvatske.

 

Iz navedenog proizlazi neosnovanost žalbenih navoda optuženika jer da je vrijednost stvari koje je prevozio opt. M. M. doista bila ispod 2.000,00 kuna i da za nju nije trebala carinska dokumentacija kao i da su ga carinski službenici na ulazu u Republiku Hrvatsku pregledali i pustili bez carinske dokumentacije onda opt. M. M. ne bi imao razloga zvati opt. S. D. i od njega tražiti da mu pomogne na bilo kakav način niti mu govoriti da će bilo što platiti, opt. S. D. ne bi imao što dogovarati da opt. M. M. prođe što povoljnije, a pogotovo opt. S. D. ne bi imao razloga zvati opt. Z. M. te najavljivati da dolazi njegov prijatelj, tražiti da ga puste jer nema papire i govoriti da će ostaviti za kavu te platiti kao inače.

 

Kraj navedenog za postupanje carinskih službenika pri izlazu vozila opt. M. M. iz R. Hrvatske bez značaja je na koji je način on sa predmetnim namještajem i bijelom tehnikom ušao u Republiku Hrvatsku.

 

Neosnovano opt. Z. M. i opt. S. D. u žalbama navode kako prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio činjenicu tko je radio na graničnom prijelazu kojim je inkriminirane prigode prošlo vozilo opt. M. M. s obzirom da se ne radi o odlučnoj činjenici za predmetno kazneno djelo. Naime, kazneno djelo protuzakonitog posredovanja može se počiniti i na način da je u konkretnom slučaju službena osoba koja nije obavila službenu radnju koja bi se morala obaviti ostala nepoznata, a nakon što je utvrđeno da su optuženici iskorištavanjem svoga službenog položaja posredovali da se ta službena radnja ne obavi. Kraj navedenog bez značaja je što provedenim postupkom nije utvrđeno kod kojeg od dvojice carinskih službenika koji su u inkriminirano vrijeme radili na putničkom prijelazu je prošlo vozilo opt. M. M..

 

Neosnovano opt. S. D. u žalbi navodi kako je sud prihvatio optužnicu USKOK-a da je proračun Republike Hrvatske oštećen za najmanje 1.000,00 kuna s obzirom da je navedeno ispušteno iz činjeničnog opisa presude.

 

Suprotno žalbenim navodima opt. S. D. i opt. M. M. pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da je opt. M. M. neprijavljivanjem robe prilikom izlaska iz carinskog područja počinio prekršaj iz čl. 241. st. 1. toč. 1. u svezi čl. 49. st. 1. CZ-a slijedom čega je carinski službenik trebao naplatiti ili mandatnu kaznu ili podnijeti prijavu za počinjeni prekršaj.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima opt. S. D. i opt. M. M. prvostupanjski sud pravilno je utvrdio i da je opt. M. M. opt. Z. M., opt. S. D. i nepoznatom carinskom službeniku za učinjenu uslugu predao iznos od 100,00 kuna. Navedeno proizlazi iz snimljenih telefonskih razgovora između opt. Z. M., opt. S. D. i opt. M. M.. Tako je M. D. u razgovoru od 20. travnja 2011. rekao da „…stoja, dvije, nije bitno samo da to ne moram vadit, raspakirat…“, D. je u razgovoru od 21. travnja 2011. rekao M. da će M. ostavit za kavu i da će platiti kao inače, i u konačnici M. istog 21. travnja 2011. šalje SMS D. da ga je u B. zaustavila policija i da je i njima morao dati 100.

 

Neosnovano opt. S. D. u žalbi navodi kako provedenim postupkom nije utvrđeno da je postupao protivno čl. 60. Zakona o carinskoj službi („Narodne novine“ br. 83/09.-dalje ZCS), s obzirom da za navedeno nije niti proglašen krivim već je proglašen krivim da je iskorištavanjem svog službenog položaja posredovao da nepoznati carinski službenik postupi protivno čl. 60. ZCS.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 5. pobijane presude opt. Z. M. u žalbi navodi kako je opt. D. P. predmetnu robu mogao preko UNHCR-a uvesti bez ikakvih carinskih davanja a opt. D. P. kako je kao povratnik u Republiku Hrvatsku imao pravo besplatnog prijevoza od strane OSCE-a i to kako namještaja tako i tehničke robe o čemu je dostavljen i dokaz u spis.

 

Međutim, iz navoda samog opt. D. P. i plakata UNHCR-a koji je dostavio u spis proizlazi kako se radilo samo o besplatnom prijevozu, a ne i uvozu bez ikakvih carinskih davanja dok je u obrani naveo da nije više mogao čekati UNHCR pa je zamolio D. P. koji mu je za prijevoz našao opt. D. V. koji ima i „hrvatske papire“ te su računi za premetni namještaj i tehniku glasili upravo na opt. D. V..

 

Optuženi D. V. u svojoj obrani naveo je kako su njega angažirali da bi mogli dobiti povrat PDV-a u Bosni i Hercegovini, međutim, osim toga s obzirom da je opt. D. V. zajedno sa prijevoznikom D. L. prevozio predmetne stvari i računi su glasili na njegovo ime navedene stvari mogle su se formalno cariniti u skraćenom postupku na samom graničnom prijelazu, a nisu trebale biti upućene u postupak redovnog carinjenja kako bi bile upućene da su računi glasili na stvarnog vlasnika robe opt. D. P..

 

Da je sve navedeno D. P., a na poticaj opt. D. P. dogovorio sa opt. Z. M. proizlazi iz snimljenog razgovora između njih dvojice od 26. travnja 2011. kada P. kaže da će mu doći direktor (D. P.) da vidi s njim ono, da kako su se dogovorili „stavi hiljadarku“ što M. potvrđuje te se dogovaraju za petak da se čuju kad dođe kao i SMS poruka od 28. travnja 2011. kada P. obavještava M. da će sutra oko 8 sati ujutro kamion biti na njegovoj strani, a da faktura glasi na D. V., vrijednosti 600,00 eura i da on ima prebivalište u D..

 

Iz navedenog proizlazi i da je opt. Z. M. bio svjestan da predmetna roba nije vlasništvo opt. D. V. i da ju je sukladno tada važećem Naputku za provedbu carinskih postupaka pri nadzoru robe trebao uputiti u postupak redovnog carinjenja, a kad se uzme u obzir i financijsko knjigovodstveni nalaz i mišljenje prema kojem su carinska davanja trebala biti naplaćena u iznosu od 6.864,22 kune, a ne u iznosu od 1.874,77 kuna koliko su naplaćena te da je D. P. obavijestio opt. Z. M. o iznosu na koji glasi faktura, onda je opt. Z. M. očito bio svjestan i da je vrijednost namještaja i različitih tehničkih uređaja veća nego na prikazanim računima.

 

Slijedom navedenog neosnovani su žalbeni navodi opt. D. P. da je platio carinska davanja sukladno vrijednosti robe koju je kupio i koja je specificirana na predmetnom računu kao i njegovi navodi kojima osporava nalaz i mišljenje vještaka o vrijednosti robe s obzirom da je vještak kao vrijednost robe upravo u korist optuženika uzeo najjeftiniju varijantu.

 

Iz gore navedenog razgovora između opt. Z. M. i D. P. proizlazi i da je P. M. rekao da će mu doći direktor (D. P.) da vidi s njim ono, da kako su se dogovorili „stavi hiljadarku“ što je M. i potvrdio slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je opt. D. P. opt. Z. M. za učinjenu uslugu predao 1.000,00 kuna jer to zasigurno ne bi D. P. dogovorio sam bez znanja opt. D. P. u čije ime i dogovara prijevoz robe. Stoga su neosnovani navodi žalbe opt. D. P. da on nije dao 1.000,00 kuna za mito carinskim službenicima, da nije poznavao opt. Z. M. i opt. D. V. te da nema saznanja za razgovor svoga kolege i Z. M..

 

Kraj navedenog bez značaja su žalbeni navodi opt. Z. M. i opt. D. P. da je predmetna roba vraćena opt. D. P., pogotovo što iz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta proizlazi da opt. D. P. nije vraćena sva roba.

 

Neosnovano opt. D. V. u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenicu da opt. Z. M. inkriminirane prigode nije pregledao robu jer suprotno proizlazi iz njegove obrane i obrane opt. Z. M. te bi proizlazilo i iz iskaza svjedoka D. L. da je sud prihvatio prijedlog za njegovim saslušanjem.

 

              Ovo stoga što bi opt. Z. M. da je doista izvršio carinski nadzor i utvrdio stvarno činjenično stanje, svjestan da se radi o robi koja je vlasništvo opt. D. P. istu uputio u postupak redovnog carinjenja te ne bi obračunao i naplatio carinska davanja u iznosu od 1.874,77 kuna svjestan stvarne vrijednosti namještaja i tehničkih uređaja koja je bila višestruko veća od one navedene u priloženim računima i obračunu davanja pri uvozu.

 

Bez značaja su žalbeni navodi opt. Z. M. da je predmetno vozilo prilikom pregleda bilo otvoreno sa tri strane i da su uz njega bili djelatnici policije s obzirom da pregled robe, procjena njene vrijednosti i postupak carinjenja spadaju u nadležnost carinskih, a ne policijskih službenika.

 

Slijedom navedenog, a protivno žalbenim navodima opt. Z. M., opt. D. P. i opt. D. V. pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 421. st. 1. toč. 2. ZKP/08. odbio kao nevažan prijedlog za saslušanje svjedoka D. L..

 

U odnosu na toč. 6. pobijane presude opt. S. D., opt. B. Š. i opt. Ž. T. u žalbi navode kako nakon provedenog postupka nema niti jednog dokaza da bi opt. S. D. od opt. B. Š. i opt. Ž. T. zatražio da propuste bez nadzora vozilo L. C., da bi navedeno opt. B. Š. zatražio od opt. Ž. T. kao i da bi u konačnici opt. Ž. T. a na traženje opt. B. Š. to vozilo propustio bez carinske kontrole.

 

Međutim iz snimljenih telefonskih razgovora između opt. S. D. i nepoznate osobe po imenu R. od 30. travnja 2011. proizlazi da mu je S. D. obećao da će on provesti vozilo L. C. preko graničnog prijelaza bez carinske kontrole te se dogovaraju da se na graničnom prijelazu opt. S. D. nađe s L. C. i oni se na kraju i nalaze, a što u žalbi opt. S. D. niti ne spori.

 

Nakon toga opt. S. D. zove svog kolegu opt. B. Š., pita ga u kojoj je traci i da li može biti na desnoj da će sada doći da ga nešto treba. Nakon toga prema navodima samog opt. S. D. on prelazi granični prijelaz u lijevoj prometnoj traci gdje je putnički promet kontrolirao opt. B. Š. dok je L. C. prošao kroz desnu prometnu traku u kojoj je promet kontrolirao opt. Ž. T. i to bez ikakve kontrole.

 

Kada se navedeno dovede u vezu sa kasnijim snimljenim razgovorom između P. S. i opt. B. Š. u kojem P. S. obavještava opt. B. Š. da je L. C. zaustavila policija i da znaju reći tko je tu bio da nije gledao ništa, na što mu opt. B. Š. govori da nije on bio da je bio opt. Ž. T., ali svejedno i da je on bio te mu P. S. kaže da mu javlja da čovjeku zna reći da kaže da ništa nije gledao, onda je očito da je opt. S. D. prvo od opt. B. Š. zatražio da L. C. pusti preko graničnog prijelaza, a onda da je ovaj to zatražio od opt. Ž. T. što je on i učinio.

 

Neosnovani su žalbeni navodi opt. S. D. da iskaz svjedoka I. K. potvrđuje njegovu obranu da on nije razgovarao niti sa opt. B. Š. niti sa opt. Ž. T. o tome da propuste bez nadzora vozilo L. C. jer bi on to onda sigurno čuo, s obzirom da navedeni iskaz ne isključuje da bi opt. S. D. prelazeći granični prijelaz razgovarao s opt. B. Š. kao niti da bi opt. B. Š. razgovarao sa svojim kolegom opt. Ž. T. pogotovo što svjedok navodi kako uopće s mjesta gdje je on bio nije mogao vidjeti tko se nalazio u desnoj kućici.

 

Neosnovano opt. S. D. u žalbi navodi kako iz iskaza svjedoka L. C. proizlazi da je na graničnom prijelazu bila velika gužva te da mu je carinik dao znak da prođe kao i ostalima što potvrđuje i obranu ostalih optuženika. Naime, navedeni iskaz L. C. i takvo ponašanje carinskog službenika logično je ako je već ranije dogovoreno da se vozilo L. C. pusti bez nadzora, a napominje se i kako je opt. L. C. presudom na temelju sporazuma osuđen zbog kaznenog djela pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti u pokušaju iz čl. 337. st. 1. i 3. u svezi čl. 33. i 38. KZ/97. u istom ovom događaju.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 8. pobijane presude neosnovano opt. M. B. u žalbi navodi kako se u konkretnom slučaju radilo o nekomercijalnoj robi vrijednosti ispod 1.000,00 kuna po osobi koja je oslobođena plaćanja carine, da on nije znao da će I. B. i M. B. uvesti veću količinu pločica od one navedene na računu i PVC prozore, da je pitao B. da li su to pločice koje su navedene u računima što je ovaj i potvrdio kao i da je njegova jedina greška što je vjerovao H. K. koji je carinik u Bosni i Hercegovini.

 

Ovo stoga što je, prvenstveno, a što niti on sam niti ne spori, opt. M. B. znao da navedene pločice nisu vlasništvo I. B. na čije ime su glasili računi slijedom čega je iste bio dužan prema tada važećem Naputku za provedbu carinskih postupaka pri nadzoru robe uputiti u postupak redovnog carinjenja, a ne ih cariniti u skraćenom postupku i primjenjivati oslobođenje od plaćanja carine. Osim toga iz snimljenih razgovora između opt. M. B. i H. K. proizlazi da su se oni dogovarali o dolasku predmetnog kombija na granicu i to upravo u vrijeme kada je radio opt. M. B. kao i na koje će iznose H. K. napraviti fakture, a za što ne bi bilo potrebe da se navedena roba mogla zakonito bez plaćanja carine uvesti u Republiku Hrvatsku. Osim toga sam opt. M. B. navodi kako je pregledao predmetne pločice u kojem slučaju je sigurno uočio da se radi o većoj količini nego onoj navedenoj u predočenim računima (radilo se o skoro četiri puta većoj količini) kao što je uočio i da se u kombiju nalaze dva PVC prozora. Slijedom navedenog njegova obrana neosnovana je i usmjerena ka izbjegavanju njegove kaznene odgovornosti.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 9. pobijane presude opt. Z. M. u žalbi navodi kako je on sa predmetnim slučajem upoznao predstojnika carinske ispostave J. V. kao i voditelja smjene Z. P. nakon čega je njegova nadležnost nad tim slučajem završila, a što proizlazi i iz iskaza svjedoka Z. P. i na što se u žalbi poziva i opt. D. M..

 

Međutim J. V. iskazao je da mu taj slučaj nije poznat odnosno da ga se ne sjeća, a Z. P. da ga je opt. Z. M. izvijestio da imaju problem te da mu je on odgovorio da se mora napraviti provozna carinska deklaracija, tom razgovoru je bio prisutan i J. V., a što se dalje događalo ne zna.

 

Nasuprot tome opt. Z. M. je s opt. D. M., a kako to proizlazi iz njihovog snimljenog telefonskog razgovora od 9. svibnja 2011. već dva dana prije dogovorio prijelaz predmetnog automobila preko granice, te je bio svjestan da se to vozilo prevozi na teretnom vozilu, da nije ispravno te da se prevozi za osiguranje.

 

Nesporno je tijekom postupka bilo da je za predmetni automobil koji je prevožen na teretnom vozilu bilo potrebno izraditi provoznu carinsku dokumentaciju, a što je opt. Z. M. na teretnom ulazu i rekao vozaču opt. B. Š.. Međutim, nakon što je opt. B. Š. odbio raditi provoznu carinsku dokumentaciju, s obzirom da je u teretnom vozilu s opt. B. Š. bio i opt. D. M. i s obzirom na raniji razgovor između opt. Z. M. i opt. D. M. očito je da ih je upravo opt. Z. M. uputio da prijevoz izvrše na način da opt. B. Š. predmetni automobil preveze preko putničkog prijelaza, a prazno teretno vozilo preko teretnog prijelaza, iako je prijelaz preko graničnog prijelaza trebao spriječiti.

 

Opt. D. M. u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud propustio cijeniti iskaze odnosno dijelove iskaza svjedoka kao i dijelove obrane optuženika koji upućuju na drugačije zaključke od onih koje je donio prvostupanjski sud.

 

Tako navodi kako prvostupanjski sud nije cijenio da su svjedoci Z. P., V. B. i J. V. iskazali kako se strano osobno vozilo može prevesti kroz putnički prijelaz ako je u voznom stanju i bez izdavanja carinske deklaracije. Međutim, navedeno je bez značaja kada se uzme u obzir da predmetno strano osobno vozilo nije bilo u voznom stanju zbog čega je do samog graničnog prijelaza i odmah nakon njega prevoženo na teretnom vozilu kao i da opt. B. Š. nije imao punomoć za vožnju automobila već samo za njegov transport iz Bosne i Hercegovine u Francusku.

 

Opt. D. M. u žalbi navodi i kako je nejasan njegov motiv postupanja jer on za sebe nije pribavio nikakvu imovinsku niti neimovinsku korist pa se postavlja pitanje zašto bi poticao službenu osobu na činjenje protuzakonitih radnji da bi drugoj osobi od koje nema nikakve koristi, a niti je u kakvom rodbinskom odnosu pribavio neimovinsku korist.

 

Međutim iz činjenice da je upravo opt. D. M. dogovarao s opt. Z. M. prijelaz predmetnih vozila preko graničnog prijelaza te da to, a kako proizlazi iz njihovog snimljenog razgovora, nije bilo prvi put, kao i da je konkretne prigode bio u vozilu s opt. B. Š. proizlazi da je njegovo postupanje bilo upravo u cilju da B. Š. pribavi neimovinsku korist kraj čega je nebitno iz kojih je razloga to za opt. B. Š. činio.

 

Neosnovano opt. B. Š. u žalbi navodi kako je on imao punomoć za vožnju predmetnog automobila na vlastiti pogon kao i da je on taj automobil trebao prevesti samo do Hrvatske od kuda ga je dalje drugi prijevoznik trebao prevesti u Francusku tako da on nije niti vršio tranzitni prijevoz pa mu nije trebala nikakva carinska dokumentacija.

 

Ovo stoga što iz punomoći koju je osiguravatelj dao opt. B. Š. proizlazi da je on kao vučna služba punomoć imao samo za transport automobila što je i logično jer automobil nije bio u voznom stanju odnosno nije ga bilo moguće na vlastiti pogon odvesti u Francusku, dok nije imao punomoć za vožnju tog automobila na vlastiti pogon. Upravo iz toga što je automobil do samog graničnog prijelaza dovezen na teretnom vozilu kao i što je odmah po prelasku granice ukrcan ponovo na teretno vozilo proizlazi da je ono prevezeno na vlastiti pogon kroz putničku traku graničnog prijelaza isključivo radi toga da se izbjegne izrada carinske provozne dokumentacije. Kraj navedenog bez značaja je što opt. B. Š. navedeni automobil nije prevozio sve do Francuske s obzirom da je automobil bio u tranzitnom prijevozu od Bosne i Hercegovine do Francuske i kao takav trebao imati provoznu carinsku dokumentaciju.

 

Kraj svega navedenog neosnovani su i žalbeni navodi opt. Z. M. da predmetni automobil nije trebao imati carinsku dokumentaciju jer nije mogao biti tretiran kao roba s obzirom da je granicu prešlo na putničkom prijelazu na vlastiti pogon.

 

Vezano za kazneno djelo iz toč. 10. pobijane presude u odnosu na žalbene navode opt. P. S. kako nikoga nije poticao na davanje dara ističe se kako on nije proglašen krivim za kazneno djelo poticanja na davanje mita već za kazneno djelo poticanja na zlouporabu položaja i ovlasti.

 

Neosnovano opt. I. H. u žalbi navodi kako ne postoji niti jedan dokaz da bi opt. P. S. na bilo koji način kontaktirao s njim i od njega zatražio da opt. G. A. bez carinskog nadzora i potrebne carinske dokumentacije omogući prijevoz namještaja iz Nj. u Bosnu i Hercegovinu kao niti za to da bi za nagradu od opt. G. A. primio 10,00 eura.

 

Ovo stoga što iz snimljenih telefonskih razgovora između opt. P. S. i opt. G. A. od 21. travnja 2011. proizlazi da su njih dvojica dogovorila dolazak opt. G. A. na granični prijelaz, da je opt. P. S. dogovorio opt. G. A. da dođe kod njegovog „druga“ na prijelazu kao i da je G. A. jurio da stigne dok on radi. Opt. P. S. prvo je opt. G. A. dogovorio prolaz preko teretnog prijelaza gdje je bila dignuta rampa i gdje ga je čekao „drug“ međutim kako mu je opt. G. A. rekao da nije pravio provoz uputio ga je da ide kroz putnički prijelaz.

 

Nadalje iz zapisnika o prepoznavanju, izvješća o pratnji Policijske uprave brodsko-posavske od 21. svibnja 2011. i razgovora između opt. P. S. i opt. G. A. od 22. svibnja 2011. proizlazi da je opt. G. A. prešao granicu na putničkom prijelazu na kojem je radio opt. I. H. i to bez carinske dokumentacije i carinskog nadzora.

 

Naime, iz zapisnika o prepoznavanju Policijske uprave brodsko-posavske od 2. travnja 2011. proizlazi da je opt. G. A. naveo da bi prema stasu i izgledu osoba koja je prema njemu postupala 21. svibnja 2011. mogla biti osoba pod rednim brojem 5 (opt. I. H.) dok to nije osoba pod rednim brojem 1 (Ž. T.) koju zna iz viđenja jer ju je viđao na tom graničnom prijelazu iako ne zna u kojem svojstvu.

 

Kad se navedeno dovede u svezu s rasporedom djelatnika po mjestu rada za dan 21/22 svibnja 2011. prema kojem su na putničkom prometu od 19,00 do 7,00 sati radili I. H. i Ž. T. kao i da iz izvješća Policijske uprave brodsko-posavske proizlazi da je carinski službenik kod kojeg je prošao opt. G. A. krupnije građe, visine između 185-190 cm smeđe, vrlo kratko ošišane kose starosti između 40-50 godina onda je očito kako je carinski službenik kod kojeg je inkriminirane prigode prešao granicu opt. G. A. bio upravo opt. I. H..

 

Iz izvješća Policijske uprave brodsko-posavske proizlazi da je opt. G. A. granicu prešao bez ikakvog nadzora robe u teretnom prostoru i prikolici a da je tom prigodom opt. G. A. opt. I. H. dao 10,00 eura proizlazi iz razgovora između opt. P. S. i opt. G. A. od 22. svibnja 2011. kada opt. G. A. kaže da je policijskom službeniku koji ga je zaustavio neposredno nakon prijelaza granice spremio 10,00 eura te da je i ovima (očito carinskim službenicima) dao tako. Osim toga i opt. G. A. u obrani navodi da je carinskom službeniku dan iznos od 10,00 eura (iako osporava da bi taj iznos dao on).

 

Iz činjenice da opt. I. H. nije izvršio carinski nadzor teretnog vozila i prikolice opt. G. A. te da je od njega uzeo iznos od 10,00 eura proizlazi da je opt. P. S. stupio s njim u kontakt i zatražio od njega da tako postupi a na što je ovaj u konačnici i pristao.

 

Bez značaja su navodi žalbe opt. I. H. da iz službene zabilješke policije od 21. svibnja 2011. proizlazi da je radi indicija da prevozi robu čiji je promet zabranjen izvršen pregled robe vozila i prtljage opt. G. A. kojom prilikom nije pronađeno ništa značajno za službu MUP-a RH s obzirom da je istim utvrđeno da je opt. G. A. prevozio rabljene stvari za koje je kasnije utvrđeno da nije imao potrebnu carinsku dokumentaciju kao i da je granični prijelaz prošao bez carinskog nadzora. Bez značaja je i činjenica da opt. I. H. nije uhićen neposredno nakon prijelaza granice opt. G. A. i primanja mita.

 

Neosnovani su i žalbeni navodi opt. I. H. da je on napravio sve što je bio dužan učiniti sukladno čl. 60. ZCS-a te da je obavio dužnu radnju i utvrdio da opt. G. A. nema ništa za cariniti jer bi u tom slučaju izvršio nadzor robe u teretnom prostoru i prikolici opt. G. A., a što nije učinio i zasigurno od njega ni bi uzimao nikakve novce, čime je postupio protivno čl. 60. st. 1. toč. 1. ZCS-a.

 

Nadalje, opt. I. H. u žalbi navodi kako opt. G. A. nije morao imati nikakvu carinsku dokumentaciju jer je prevozio rabljeni namještaj koji su na ulazu u Republiku Hrvatsku pregledali carinski službenici te utvrdili da nije potrebno praviti carinsku dokumentaciju za provozni postupak, a što je utvrđeno i na izlasku opt. G. A. iz R. H.. Međutim, opt. I. H. to nije mogao utvrditi jer, kao što je već navedeno, nije niti obavio carinski nadzor, a da je tome tako onda opt. G. A. ne bi sa opt. P. S. dogovarao prijelaz granice niti bi mu govorio da „nije radio provoz ni ništa“ niti bi ga opt. P. S. sa već dogovorenog prolaza kroz teretni prijelaz upućivao na putnički prijelaz.

 

S obzirom na sve navedeno bez značaja su žalbeni navodi opt. I. H. da je mjesecima bio pod mjerama nadzora, a da se samo za jedan dan tereti da bi učinio nešto protuzakonito.

 

Neosnovano i opt. G. A. u žalbi navodi kako 10,00 eura carinskom službeniku nije dao on nego vlasnik namještaja D. B. koji je bio s njim u autu s obzirom da iz njegovog telefonskog razgovora s optuženim P. S. od 22. svibnja 2011. proizlazi da je navedeni novčani iznos dao upravo on. Kraj navedenog pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 421. st. 1. toč. 3. ZKP/08. odbio dokazni prijedlog opt. G. A. da se u svojstvu svjedoka sasluša D. B. čija je pisana izjava dostavljena u spis s obzirom da je činjenica koju tim dokaznim prijedlogom treba utvrditi već utvrđena navedenim telefonskim razgovorom.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 11. pobijane presude neosnovano opt. M. B. i opt. G. G. u žalbi navode kako iz potvrde o naplati indirektnih poreza Bosne i Hercegovine, Uprave za indirektno oporezivanje, Carinskog referata G. broj 101460 od 8. lipnja 2011. te spiska stvari proizlazi da su predmetni rabljeni bicikli i bijela tehnika 8. lipnja 2011. na graničnom prijelazu G. uvezeni u Bosnu i Hercegovinu i da ih opt. G. G. nije zadržao u Republici Hrvatskoj.

 

Naime, pravilno je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi utvrdio da navedene stvari nikada nisu uvezene u Bosnu i Hercegovinu već da su ostale u Republici Hrvatskoj, a da je opt. M. B. ovjerio provoznu carinsku dokumentaciju te ju predao da se unese u Informacijski sustav Carinske uprave i to na temelju snimljenih telefonskih razgovora između opt. M. B. i opt. G. G., izvješća o pratnji Policijske uprave brodsko posavske te carinske dokumentacije. Iz svega navedenog proizlazi da je G. G. predmetne stvari unio u Republiku Hrvatsku na graničnom prijelazu Macelj, da ih je istovario u S. B., da je teretni automobil kojim su prevožene te stvari istupio iz Republike Hrvatske na graničnom prijelazu S. B. sa vozačem N. M. istog dana u 20,54 sati te da nikako nije mogao granicu prijeći na graničnom prijelazu S. G. u 20,47 sati kako je to ovjerio i dao na upis u informacijski sustav opt. M. B.. Slijedom navedenog predmetna roba nije mogla niti tog 8. lipnja 2011. biti uvezena u Bosnu i Hercegovinu na graničnom prijelazu G., a kako to proizlazi i iz dopisa granične policije Bosne i Hercegovine, dok je od strane optuženika priložena potvrda bez značaja s obzirom da iako su uz nju priložili spisak stvari na ime N. M., iz nje se ne može utvrditi niti na čije je ime izdana niti na koju se robu odnosi.

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 15. pobijane presude opt. M. B. navodi da je predmetne cigarete nosio u tri navrata po dvije šteke kada je granicu prelazio sa R. V. te je prijavio cigarete na granici.

 

Međutim, navedeno je bez značaja s obzirom da iz snimljenih telefonskih razgovora proizlazi da je cigarete uvozio on za D. A. te se na njega sukladno čl. 7. toč. toč. a) i b) Uredbe o uvjetima i postupcima ostvarivanja prava na oslobođenje od plaćanja carine („Narodne novine“ broj 5/07., 153/09. i 41/10.- ispravak) oslobođenje od plaćanja carine na cigarete ne odnosi.

 

Sukladno navedenom pravilno je prvostupanjski sud na temelju čl. 421. st. 1. toč. 1. ZKP/08. kao nevažan odbio prijedlog optuženika za saslušanje svjedoka R. V..

 

U odnosu na kazneno djelo iz toč. 16. pobijane presude opt. M. B. i G. G. u žalbama navode kako predmetni bicikli nisu ostali u Republici Hrvatskoj već su uvezeni u Bosnu i Hercegovinu, međutim s obzirom da je tada sa opt. G. G. bio i N. M., a bicikli su bili male vrijednosti na njih je primijenjeno oslobođenje i zato nisu prijavljeni carini Bosne i Hercegovine.

 

Međutim pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da iz snimljenih telefonskih razgovora između opt. G. G. i opt. M. B. te činjenice da je opt. G. G. predmetne bicikle prijavio za provoz kroz Republiku Hrvatsku, da su prijavljeni na izlazu iz Republike Hrvatske, a da nisu prijavljeni na ulazu u Bosnu i Hercegovinu zaključio kako oni nisu uvezeni u Bosnu i Hercegovinu već su ostali u Republici Hrvatskoj dok je opt. M. B. ovjerio provoznu carinsku dokumentaciju za te bicikle te ju predao da se unese u Informacijski sustav Carinske uprave iako je znao da su ti bicikli ostali u Republici Hrvatskoj. Uz navedeno iz iskaza svjedoka N. M. ne proizlazi da bi on bilo kakvu robu sa opt. G. G. prevozio u Bosnu i Hercegovinu, a osim toga nije bez značaja da je utvrđeno da su opt. G. G. i opt. M. B. na isti ovakav način izbjegli plaćanje carinskih davanja na rabljene bicikle i bijelu tehniku i nakon predmetnog događaja 8. lipnja 2011., a što je opisano pod toč. 11. pobijane presude.

 

Bez značaja su žalbeni navodi optuženika koji se pozivaju na rješenja Disciplinskog suda Carinske uprave kojim su optuženi carinski službenici oslobođeni odgovornosti za povrede službene dužnosti s obzirom da se radi o posebnom postupku sa drugačijim dokazima i činjeničnim opisima koji je bez značaja za utvrđenja u ovom kaznenom postupku.

 

Slijedom svega navedenog u odnosu na kaznena djela iz toč. 1. do 6., 8. do 11. te 15. i 16. pobijane presude prvostupanjski sud pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje.

 

Nisu u pravu opt. S. D., opt. M. B., opt. D. P., opt. D. V., opt. Ž. T., opt. D. M., opt. I. H., opt. G. A., opt. G. G. i opt. B. Š. kada se žale zbog povrede kaznenog zakona, smatrajući da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje dovelo do povrede kaznenog zakona s obzirom da se pravilnost primjene odredaba kaznenog zakona cijeni prema onom činjeničnom stanju koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je kako je to već gore navedeno pravilno i potpuno utvrđeno.

 

Neosnovano opt. M. B. u žalbi navodi kako u odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. KZ/97. iz toč. 8. optužnice nije moguć pokušaj jer je on moguć samo za kaznena djela zapriječene kazne zatvora preko pet godina čime očito smatra da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08.

 

Ovo stoga što se optuženik optužnicom tereti za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. i 3. KZ/97. za koje je propisana kazna od jedne do pet godina zatvora i koje se, sukladno čl. 33. st. 1. KZ/97. prema kojem je pokušaj kažnjiv za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od pet godina ili teža, može počiniti u pokušaju. Pobijanom presudom optuženik je osuđen po KZ/11. kao blažem zakonu i to za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u pokušaju za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina i za koje je sukladno čl. 34. KZ/11. pokušaj također kažnjiv.

 

Nije u pravu opt. Z. D. kada u žalbi navodi da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. ZKP/08. u odnosu na kazneno djelo iz toč. 3. pobijane presude jer prvostupanjski sud nije utvrdio ostvarenje nepripadne imovinske koristi s obzirom da je optuženik proglašen krivim da je drugoga s namjerom potaknuo da kao službena osoba ne obavi dužnost s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku, a ne imovinsku korist.

 

Nadalje, suprotno žalbenim navodima opt. Z. M. i opt. Z. D. u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2. pobijane presude nije počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. ZKP/08. jer se kazneno djelo poticanja na zloporabu položaja i ovlasti može počiniti i ako je osoba koja je potaknuta ostala nepoznata s obzirom da je utvrđeno kako se radilo o službenoj osobi-carinskom službeniku koji je omogućio uvoz tende bez carinskog nadzora i naplate carinskih davanja.

 

Neosnovano opt. Z. D. u žalbi navodi i da je počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 4. ZKP/08. jer je pobijanom presudom u toč. 2. proglašen krivim za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. a za kazneno djelo u toč. 3. za kazneno djelo iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. iako se radi o istim kaznenim djelima.

 

Ovo stoga što se ne radi o istim kaznenim djelima jer je prvostupanjski sud utvrdio da je radnjama opisanim u toč. 2. pobijane presude optuženik ostvario zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. te je pravilno utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta tog kaznenog djela sa kaznenim djelom iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. kao i da je to kazneno djelo blaže s obzirom na propisanu kaznu, dok je u odnosu na kazneno djelo iz toč. 3. pobijane presude utvrdio da je ostvario zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/97. koje ima kontinuitet u kaznenom djelu iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 37. st. 1. KZ/11. ali koje s obzirom na propisanu kaznu nije blaže.

 

Opt. D. V. u žalbi navodi kako je pobijanom presudom u toč. 5. počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. ZKP/08. jer iz činjeničnog opisa ne proizlazi na koji je to način optuženik pomogao službenoj osobi da ne obavi svoju dužnost a osim toga smatra i da je nemoguće drugom pomoći da nešto ne napravi, odnosno da je isključena mogućnost pomaganja drugom u nečinjenju-da se nešto ne obavi.

 

Međutim, time što je opt. D. V. predmetnu robu koja je nesporno bila vlasništvo opt. D. P. u Republiku Hrvatsku uvozio kao svoju te je carinskom službeniku opt. Z. M. predao račune koji su glasili na njegovo ime u trenutku kada je i opt. Z. M. bio svjestan tko je stvarni vlasnik robe, pomogao mu je da robu ocarini u skraćenom postupku, a ne uputi ju u postupak redovnog carinjenja te mu omogućio da ne naplati puni iznos carinskih davanja kraj čega je bez značaja što carinskog službenika do tada nije poznavao.

 

Nadalje, opt. D. V. u žalbi navodi i kako je pobijanom presudom u toč. 5. počinjena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 3. ZKP/08. s obzirom da je za isti činjenični opis (isti događaj) protiv njega već obustavljena istraga te je na temelju čl. 452. st. 1. toč. 5. ZKP/08. trebalo donijeti presudu kojom se protiv njega optužba odbija.

 

Međutim nalogom za provođenje istrage USKOK-a od 28. listopada 2011. osum. D. V. teretio se zbog kaznenih djela iz čl. 337. st. 1. i 3. u svezi čl. 37. i čl. 348. st. 1. KZ/97. dok je rješenjem o obustavi istrage od 8. svibnja 2012. istraga obustavljena samo u odnosu na kazneno djelo iz čl. 348. st. 1. KZ/97. Protiv njega je podignuta optužnica zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 3. u svezi čl. 38. st. 1. KZ/97., a osuđen je po blažem zakonu, KZ/11. za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. u svezi čl. 38. KZ/11. Iz navedenog proizlazi da optuženik nije osuđen za kazneno djelo za koje je protiv njega obustavljena istraga već za ono kazneno djelo za koje je istraga protiv njega do kraja provedena, slijedom čega nije počinjena povreda kaznenog zakona na koju se poziva optuženik.

 

Neosnovano opt. I. H. u žalbi navodi da je prvostupanjski sud u odnosu na toč. 10. pobijane presude pogrešno primijenio kazneni zakon jer da nije utvrđeno kolika je šteta za Republiku Hrvatsku nastala postupanjem optuženika ako je za rabljeni namještaj trebalo raditi carinsku dokumentaciju i naplatiti carinska davanja, a ovo stoga što bez imovinske štete nema ni kaznenog djela. Optuženik nije niti optužen, a niti proglašen krivim da bi opt. G. A. omogućio prijevoz namještaja bez plaćanja carinskih davanja, već prijevoz namještaja bez carinskog nadzora i potrebne carinske dokumentacije kao niti da bi postupao s ciljem da drugoj osobi pribavi kakvu imovinsku korist već s ciljem pribavljanja neimovinske koristi, a što je i obilježje kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97. Navedena neimovinska korist, kako to proizlazi iz činjeničnog opisa, nalazi se upravo u tome što opt. G. A. nije morao prolaziti carinski nadzor niti izrađivati potrebnu carinsku dokumentaciju za prijevoz predmetnog namještaja.

 

Slijedom navedenog nisu počinjene povrede kaznenog zakona na koje u žalbama upiru optuženici, a niti je na štetu optuženika na drugi način povrijeđen kazneni zakon, a na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.-19.

 

Na odluku o kazni i kaznenim sankcijama žali se USKOK navodeći kako su kazna izrečena opt. Z. M. te kaznene sankcije izrečene S. D., I. H. i D. G. po vrsti i mjeri očito preblage s obzirom da im je sud uzeo i obzir isključivo olakotne okolnosti koje je i precijenio, a nije uzeo u obzir težinu počinjenih kaznenih djela te da su počinili više kaznenih djela.

 

Na odluku o kaznenoj sankciji žali se i opt. S. D. koji u žalbi navodi kako su pojedinačno utvrđene tako i jedinstvena kazna zatvora previsoke.

 

Međutim, nasuprot navedenim žalbenim navodima pravilno je prvostupanjski sud opt. Z. M., opt. S. D. i opt. I. H. utvrdio olakotne okolnosti te nije našao posebnih otegotnih okolnosti s obzirom da težina kaznenih djela za koje su osuđeni ne prelazi uobičajenu težinu ovih kaznenih djela, a što se tiče počinjenja više kaznenih djela isto je cijenjeno prilikom odmjeravanja jedinstvene kazne za kaznena djela počinjena u stjecaju, te je pravilnom ocjenom navedenih olakotnih okolnosti opt. S. D. i opt. I. H. utvrdio pojedinačne kazne zatvora te ih osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci svakog dok je opt. S. D. izrekao uvjetnu osudu uz vrijeme provjeravanja od dvije godine, a prema opt. I. H. primijenio uvjetnu osudu s rokom kušnje od tri godine.

 

S obzirom da je u odnosu na opt. Z. M. pobijana presuda ukinuta u toč. 14., preinačena je u odluci o kazni, a prihvaćajući utvrđene olakotne okolnosti i izostanak otegotnih ovaj sud prihvatio je i kao utvrđene kazne zatvora prvostupanjskog suda u odnosu na kaznena djela iz toč. 1. do 5. te 9. pobijane presude te je opt. Z. M. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja je zamijenjena radom za opće dobro.

 

Kako jeo pobijana presuda u toč. 14. ukinuta, žalba USKOK-a o odluci o kaznenoj sankciji u odnosu na opt. D. G. i u odluci o kazni u odnosu na opt. Z. M. vezano za to kazneno djelo je bespredmetna.

 

Optuženi Z. M., Z. D., Ž. T. i G. A. žale se zbog odluke o kazni, odnosno kaznenoj sankciji, ali tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlažu a kako sukladno čl. 478. ZKP/08. žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja podnesena u korist optuženika sadrži u sebi između ostalog i žalbu zbog odluke o kazni, odnosno kaznenoj sankciji, pobijana presuda ispitana je u tom dijelu i po žalbama opt. P. S., M. B., Ž. S., M. M., D. P., D. V., B. Š., D. M., I. H., G. G. i B. Š..

 

U odnosu na opt. Z. M. i I. H. već je navedeno da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne okolnosti i izostanak otegotnih, a navedeno je pravilno utvrdio i u odnosu na optuženike P. S., M. B., Z. D., Ž. S., M. M., D. P., D. V., B. Š., Ž. T., D. M., I. H., G. A. i B. Š., dok je pravilno opt. G. G. uz olakotne utvrdio i otegotnu okolnost dosadašnje kažnjavanosti zbog drugog kaznenog djela.

 

Navedene okolnosti prvostupanjski sud cijenio je u dovoljnoj mjeri te je pravilno opt. M. B. izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja je zamijenjena radom za opće dobro, opt. Z. D. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od jedne godine, opt. Ž. S. kaznu zatvora u trajanju od trajanju od pet mjeseci uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje od jedne godine, opt. M. M. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje od jedne godine, opt. D. P. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od tri godine, opt. D. V. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od jedne godine, opt. B. Š. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od jedne godine, opt. Ž. T. kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od jedne godine, opt. D. M. kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje od jedne godine, opt. I. H. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje od tri godine, opt. G. A. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje od dvije godine, opt. G. G. jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet mjeseci uz izrečenu uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od jedne godine te B. Š. kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca uz primijenjenu uvjetnu osudu s rokom kušnje od jedne godine.

 

Kako je u odnosu na opt. P. S. pobijana presuda ukinuta u toč. 7., u odluci o kaznenoj sankciji je i preinačena, a prihvaćajući utvrđene olakotne okolnosti i izostanak otegotnih ovaj sud osudio je opt. P. S. zbog kaznenog djela iz toč. 10. pobijane presude na kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca te mu izrekao uvjetnu osudu s vremenom provjeravanja od jedne godine.

 

Uz navedeno ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti povodom izjavljenih žalbi USKOK-a te opt. P. S., Z. M., S. D., M. B., T. M., Z. D., Ž. S., M. M., D. P., D. V., B. Š., Ž. T., N. M., D. M., I. H., G. A., G. G., Z. B., G. P., D. G. i B. Š. pravilnom primjenom kaznenog zakona preinačena je i odluka suda prvog stupnja o oduzimanju imovinske koristi koja je od opt. Z. D., Z. M., S. D., I. H. i G. G. oduzeta na temelju čl. 4. st. 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem ("Narodne novine" broj 145/10), budući nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Stupanjem na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem od 7. srpnja 2017., („Narodne novine“ broj 70/17.) i stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku od 19. srpnja 2017. („Narodne novine“ broj 70/17.), institut oduzimanja imovinske koristi je reguliran odredbama čl. 557.-563. ZKP/08.-19. tako da je pravilnom primjenom kaznenog zakona presuđeno kao u toč. IV. izreke ove presude.

 

Slijedom svega navedenog, prihvaćene su žalbe opt. N. M., opt. D. G. opt. Z. B., i opt. G. P. te djelomično žalbe opt. P. S. i opt. Z. M. dok su kao neosnovane odbijene žalbe U.-a osim u dijelu u kojem je bespredmetna te opt. S. D., opt. M. B., opt. Z. D., opt. Ž. S., opt. M. M., opt. D. P., opt. D. V., opt. B. Š., opt. Ž. T., opt. D. M., opt. I. H., opt. G. A., opt. G. G., opt. Z. B. i opt. B. Š. te u ostalom dijelu žalbe opt. P. S. i opt. Z. M. te je na temelju čl. 482., 483. st.1. i 486. st. 1. ZKP/08.-19. odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 25. rujna 2020.