- 1 -              I Kž-Us 61/2020-5

Broj: I Kž-Us 61/2020-5

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog N. M. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 10. lipnja 2020. broj Kv-I-Us-27/20 (K-Us-3/13), u sjednici održanoj 25. rujna 2020.,

r i j e š i o   j e:

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog N. M.

Obrazloženje

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu broj Kv-I-Us-27/20 (K-Us-3/13) od 10. lipnja 2020. odbijen je prijedlog osuđenog N. M. za obustavu izvršenja sigurnosne mjere zabrane obavljanja djelatnosti doktora medicine-specijaliste ginekologije i porodništva u Ustanovama javnog zdravstva.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni N. M. putem braniteljice M. V., odvjetnice, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske "preinači prvostupanjsko rješenje na način da prihvati prijedlog osuđenika i obustavi izvršenje sigurnosne mjere zabrane obavljanja djelatnosti doktora medicine-specijalista ginekologije i porodništva u ustanovama javnog zdravstva."

U skladu s odredbom članka 495. u svezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.) spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kad ističe da pobijano rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, čime je, po njegovoj ocjeni, počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

Argumentirajući ovu žalbenu osnovu žalitelj navodi kako je prvostupanjski sud prilikom obrazlaganja rješenja, a kojim je odbijen prijedlog osuđenika za obustavu izvršenja izrečene sigurnosne mjere iz članka 71. KZ/11., samo ponovio razloge iz presude kojom je osuđenik pravomoćno osuđen zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11., pri čemu niti u jednom dijelu pobijanog rješenja ne iznosi razloge zbog kojih je ocijenio da je prijedlog osuđenika za obustavu izvršenja sigurnosne mjere neosnovan. Smatra da iako je prvostupanjski sud naveo kako je utvrdio da i nadalje postoji opasnost da bi osuđenik, zlouporabom dužnosti liječnika, mogao ponovno počiniti istovrsno kazneno djelo, za takav zaključak nije iznio niti jedan razlog.

Protivno ovakvim žalbenim navodima, ocjena je drugostupanjskog suda da je prvostupanjski sud, u odnosu na razloge zbog kojih je odbijen prijedlog osuđenika za obustavu izvršenja izrečene sigurnosne mjere, dao, istina sažete i kratke, ali ipak u dovoljnoj mjeri jasne, određene i dostatne razloge o ovim odlučnim činjenicama (stranica 2., zadnji odlomak i stranica 3. prvi i drugi odlomak odozgo), međutim, druga je stvar što se žalitelj s takvim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja ne slaže, zbog čega se onda ne radi o postupovnoj povredi na koju ukazuje žalitelj, već o prigovorima koji se odnose na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu će biti govora kada će se razmatrati ova žalbena osnova.

Iako se u uvodnom dijelu žalbe navodi kako se ista podnosi i zbog žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, iz samog sadržaj izjavljene žalbe proizlazi da je žalba izjavljena isključivo u odnosu na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, a ne i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer u ovom dijelu žalbe osuđenik niti u jednom dijelu ne navodi koje činjenice je još trebalo utvrditi, a koje, kao takve, nisu utvrđene, odnosno koje dokaze bi, u odnosu na odlučne činjenice, još trebalo provesti.

Obrazlažući ovaj žalbeni osnov žalitelj navodi kako prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir činjenicu da je od počinjenja kaznenog djela proteklo više od deset godina, da je osuđenik u najkraće mogućem roku izvršio rad za opće dobro, nadoknadio imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom te da je do donošenja pobijanog rješenja proteklo 3/4 trajanja izrečene sigurnosne mjere zabrane obavljanja djelatnosti doktora medicine-specijaliste ginekologije i porodništva u Ustanovama javnog zdravstva, zbog čega je sud prvog stupnja, po ocjeni osuđenika, pogrešno zaključio da nisu ostvareni zakonski uvjeti iz članka 71. stavka 6. KZ/11. za obustavu navedene sigurnosne mjere.

Međutim, nasuprot ovakvim žalbenim prigovorima treba napomenuti da se u kaznenom postupku ne samo izrečenim sankcijama, već i izrečenim sigurnosnim mjerama, u širem smislu, prvenstveno u odnosu na počinitelje kaznenih djela, preventivno djeluje na iste kako više ne bi činili kaznena djela. Stoga, sigurnosna mjera koja je izrečena žalitelju i u trajanju u kojem je izrečena, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerena je svim okolnostima izvršenja ovog kaznenog djela, težini i pogibeljnosti samih djela, stupnju utvrđene krivnje i ličnosti počinitelja i upravo će ista, u roku u kojem mu je određena, preventivno djelovati na njega, uz izrečenu kaznu, da više ne čini kaznena djela, a njome će se, istovremeno, otkloniti i opasnost da isti, kao doktor medicine - specijalist ginekologije i porodništva u Ustanovama javnog zdravstva, ponovno počini istovrsno kazneno djelo.

Kako se u međuvremenu nisu promijenile okolnosti zbog kojih je sigurnosna mjera određena upravo u trajanju od dvije godine, pravilan je zaključak suda prvog stupnja da i nadalje postoji opasnost od ponovnog počinjenja kaznenog djela, ukoliko bi žalitelj ponovno obavljao dužnost doktora medicine-specijaliste u Ustanovama javnog zdravstva odnosno još uvijek, u konkretnom slučaju, postoji rizik od počinjenja novih istovrsnih kaznenih djela.

Žalbena argumentacija kojom osuđenik ukazuje na okolnost da je od počinjenja kaznenog djela proteklo više od deset godina, da je u najkraćem roku izvršio rad za opće dobro, nadoknadio imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom te da je proteklo 3/4 trajanja izrečene sigurnosne mjere, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije relevantna za ocjenu zakonitosti i osnovanosti pobijanog rješenja.

Stoga se žalba osuđenika ukazuje neosnovanom, pa nakon što je navedeno rješenje ispitano u skladu s odredbom članka 494. stavkom 4. ZKP/08., temeljem odredbe članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., trebalo je odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 25. rujna 2020.

                            Predsjednica vijeća:

                            Vesna Vrbetić, v. r.