1                                          Poslovni broj: Gž-557/19-2

Poslovni broj: Gž-557/19-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Tihani Pivac, u pravnoj stvari tužitelja B. L. J., B., Njemačka zastupana po punomoćniku B. M., odvjetniku u Z., protiv tuženika V. V. OIB: … iz S., Vlasnik obrta V. M., za popravak i trgovinu motornim vozilima T., P. , zastupan po punomoćniku R. P., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, pod poslovnim brojem 54 P-4352/18 od 14. studenog 2018., 25. rujna 2020.,

p r e s u d i o j e

I. Preinačava presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, pod poslovnim brojem 54 P-4352/18 od 14. studenog 2018. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku V. V. iz S., OIB:… da tužiteljici B. L. J. iz Njemačke., B., isplati ukupan iznos od 5.982,91 kunu, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 25. kolovoza 2005. pa do isplate, s tim da se zatezne kamate obračunavaju po stopi u skladu s Uredbom o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., zatim za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena odnosno prema članku 29 stavku 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11), a od 1. kolovoza 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, odnosno u skladu s člankom 3 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 78/15).

Nalaže se tuženiku da tužiteljici isplati parnične troškove u iznosu od 15.729,125 kn sa zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, tekućem od dana donošenja presude pa do isplate, sve to u roku od 15 dana

II. Nalaže se tužiteljici u roku od 8 dana naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 11.278,12 kuna.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke naloženo je tuženiku V. V. da tužiteljici B. L. J. iz Njemačke isplati ukupan iznos od 5.982,91 kuna, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje na navedeni iznos teku od 25. kolovoza 2005. pa do isplate. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati parnične troškove u iznosu od 15.729,125 kuna sa zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od dana donošenja presude pa do isplate.

Protiv citirane presude žali se tuženik pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP), uz prijedlog da drugostupanjski sud prihvati žalbu kao osnovanu, preinači pobijanu presudu na način da odbaci, podredno, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Na žalbu nije odgovoreno.

Žalba je osnovana.

S obzirom na vrijednost predmeta, u konkretnom slučaju se radi o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 458. stavka 1. ZPP-a, zbog čega se, sukladno odredbi članka 467. stavka 1. ZPP, pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 1.,2.,4.,5.,6.,8.,9.,10. i 11. ZPP-a te zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti, ali je pogrešno primijenio materijalno pravo.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 5.982,91 kuna na ime povrata iznosa kojeg je isplatila tuženiku prema ispostavljenom računu od 25. kolovoza 2005. na ime nabavka dijelova i radova na popravku njezinog vozila.

Prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice, nakon što je utvrdio:

- da tužiteljica potražuje od tuženika isplatu iznosa od 5.982,91 kuna na ime povrata iznosa kojeg je isplatila tuženiku prema ispostavljenom računu od 25. kolovoza 2005.,

- da su dijelovi koje je tuženik ugradio bili neodgovarajući i stari;

- da se tuženik protivio ističući da je u njezino vozilo ugrađen zamjenski polovni dio;

- da je nesporno da je dana 25. kolovoza 2005. tužiteljica temeljem vučne službe dovela svoje vozilo marke Ford kod tuženika kao ovlaštenog servisera za Ford vozila gdje je tuženik istoj zamijenio bobinu i modul te joj ispostavio račun za ugrađene dijelove i radove od 5.982,91 kuna;

- da je tužiteljica zbog istih smetnji zbog kojih je i došla kod tuženika za zamjenu odnosno otklanjanje kvara na svom vozilu morala ponovno kod ovlaštenog servisera u B. izvršiti popravak i koji popravak je ista izvršila dana 7. rujna 2005. i 14. rujna 2005.;

- da je provedeno vještačenje po ovlaštenom vještaku za cestovni promet B. B. koji je u svom nalazu i mišljenju iskazao da je modul koji je ugrađen u servisu V. M. primjeren i odgovara konkretnom automobilu i hardverski i softverski ali je neispravan;

- da je nakon izvršenog popravka vozila kod tuženika tužiteljica upravo tim vozilom otputovala iz Hrvatske u B. u Njemačkoj.

Na temelju citiranih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženika obvezao da tužiteljici isplati iznos od 5.982,91 kunu sa traženim zakonskim zateznim kamatama, ocjenjujući da se za navedeni iznos tuženik neosnovano obogatio jer je taj iznos dobio, a naplaćenu uslugu nije obavio, budući da zamijenjeni dijelovi nisu postigli svrhu otklanjanja kvara na vozilu tužiteljice. Pri tom je ocijenio da prigovor zastare nije osnovan, a kao materijalno pravo primijenio je odredbe članka 209. stavka 1. u svezi s odredbama članka 214. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO), kojeg je primijeniti temeljem odredbe članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18).

U pravu je tuženik kada osporava zakonitost pobijane presude zbog pogrešno primijenjenog materijalnog prava.

Sukladno odredbama članka 210. stavka 1. ZOO-a stjecanje bez osnove postoji kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, te da je stjecatelj dužan vratiti tu imovinu. Ako vraćanje imovine nije moguće dužan je nadoknaditi vrijednost ostvarene koristi.

U konkretnom slučaju, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda, potraživanje tužiteljice utemeljeno je na računu za popravak njezinog vozila, točnije, na ugovoru za popravak vozila kojeg je sklopila s tuženikom kao izvođačem.

U takvim okolnostima, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je tuženik u obvezi vratiti zahtijevani novčani iznos tužiteljici iz osnove
stečenog bez osnove.

Naime, u ovom slučaju tužiteljica je iznos za koji traži da joj ga tuženik vrati, tuženiku uplatila kao naknadu za izvršenu uslugu. U takvim okolnostima, isplata od strana tužiteljice je izvršena na temelju sklopljenog pravnog posla s tuženikom kao valjane pravne osnove, radi čega ne može biti govora o tome da je tuženik navedeni iznos stekao bez osnove.

Točnije, radi se o Ugovoru o djelu propisanom odredbama članka 600.-620. ZOO-a, a tužiteljica nije niti tvrdila da je navedeni ugovor raskinut ili da je na drugi način prestao postojati, kao niti da je tuženik u obvezi istoj zahtijevani iznos vratiti eventualno iz osnove odgovornosti za nedostatke izvršenog djela iz iznesenih razloga, kako nisu ostvarene propisne zakonske pretpostavke za vraćanje predmetnog novčanog iznosa iz osnove stečenog bez osnove, odnosno, neosnovanog obogaćenja, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženiku naložio da tužiteljici vrati iznos od 5.982,91 kunu sa traženim kamatama, pozivajući se na odredbe članka 210. ZOO-a.

Stoga, kako od strane prvostupanjskog suda nije utvrđeno da bi traženi iznos tuženik bio u obvezi isplatiti tužiteljici eventualno na ime naknade štete, niti za takav zaključak osnovu daju rezultati raspravljanja, osobito, u okolnostima prigovora zastare kojeg je istakao tuženik, žalbu tuženika valjalo je uvažiti te pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan.

Utoliko je pobijanu prvostupanjsku presudu valjalo preinačiti temeljem odredaba članka 373. točke 3. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 467. ZPP-a.

Kako je prvostupanjska presuda preinačena trebalo je na temelju odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a preinačiti i odluku o troškovima postupka.

Naime, pravilno primjenjujući odredbe članka 154. stavka 1. i 155. stavka 1. ZPP-a, odredbe Tbr. 7. do 10. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Tarife), te s obzirom na vrijednost predmeta spora, a sve unutar granica postavljenog zahtjeva za naknadu troška postupka, tuženiku je valjalo priznati za odgovor na tužbu od 12. rujna 2010. 75 bodova, za pristup na ročišta 13. rujna 2011., 5. studenog 2013., 24. studenog 2015., 10. veljače 2016., 9. lipnja 2016., 27. rujna 2016. i 5. listopada 2016. svako po 75 bodova, za ročišta održana 15. svibnja 2012. i 4. listopada 2012. svako po 18,78 bodova (Tbr. 9.5), za podnesak od 27, rujna 2016. 75 bodova, za ročište održano 14. studenog 2018. 75 bodova, za sastav žalbe 93,75 bodova, ukupno 806,25 bodova, što pomnoženo s vrijednošću boda od 10,00 kuna daje iznos od 8.062,50 kuna kojem iznosu je onda pridodan iznos od 2.015,62 kuna na ime PDV-a, na koji način se došlo do iznosa od 10.078,12 kuna. Tuženiku je priznat i trošak sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 400,00 kuna, i pristojba žalbe i odluke u iznosu od 800,00 kuna, što sveukupno daje iznos od 11.278,12 kuna.

Slijedom navedenog, temeljem odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a, valjalo je odlučiti kao pod točkom II. izreke.

U Splitu, 25. rujna 2020.