- 1 -              I Kž-Us 108/2019-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž-Us 108/2019-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Žarka Dundovića kao predsjednika vijeća te Vesne Vrbetić i Dražena Tripala kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. B. B. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u vezi s čl. 37. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05. – ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – dalje: KZ/97.) i dr., odlučujući o žalbi Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK), podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. travnja 2019. broj K-Us-16/2015-44, u sjednici održanoj 25. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

 

Odbija se kao neosnovana žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

Županijski sud u Osijeku presudom od 17. travnja 2019. broj K-Us-16/2015-44 na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08.) oslobodio je optužbe opt. B. B. i opt. B. H. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/97. opisanih u toč. 1. izreke pobijane presude te opt. M. P. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. u svezi s čl. 37. st. 1. KZ/97. opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08. troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1.-5. tog Zakona, te nužni izdaci okrivljenika i nužni izdaci i nagrada branitelja, pali su na teret proračunskih sredstava.

 

 

Protiv te presude žalbu je podnio USKOK zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, ukine pobijanu presudu te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovo suđenje.

 

Odgovor na žalbu je podnio opt. B. B. po branitelju, odvjetniku K. A. s prijedlogom da se žalba USKOK-a odbije kao neosnovana.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08. spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

U odnosu na toč. 1. pobijane presude USKOK u žalbi navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio da nema dokaza da su opt. B. B. i opt. B. H. počinili kazneno djelo za koje se optužuju jer iz telefonskog razgovora između Z. M. i opt. B. B. proizlazi da je Z. M. obavijestio opt. B. B. da bi radionica u kojoj će se trkaći automobil popravljati trebala podnijeti Carinskoj upravi zahtjev za odobrenje ulaska u Republiku Hrvatsku, a da je to nemoguća misija i da carina to neće odobriti pa je potrebno da se na graničnom prijelazu navede da vozilo ide na utrku, a ne na popravak. Iz navedenog da proizlazi da su opt. B. B. i opt. B. H. znali da je postupak prelaženja državne granice u slučaju popravka drugačiji nego u slučaju sudjelovanja na utrci te da su od Z. M. tražili da opt. B. H. omogući da preveze svoj trkaći automobil na popravak i bojanje bez carinske kontrole i carinske dokumentacije.

 

Nasuprot ovakvim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da nije dokazano da bi opt. B. B. i opt. B. H. bili svjesni da traže nešto nezakonito već su se samo interesirali kakva je zakonska procedura za prelaženje trkaćeg automobila iz Bosne i Hercegovine u Republiku Hrvatsku.

 

Navedeno proizlazi iz razgovora između opt. B. B. i Z. M. od 7. travnja 2011. u kojem B. B. pita Z. M. koja je zakonska procedura za prijelaz trkaćeg auta preko granice te mu govori da će napraviti bilo koje papire koje treba te iz razgovora od 10. travnja 2011. kada opt. B. B. kaže da bi trebalo raditi privremeni uvoz. Iz navedenog proizlazi da se opt. B. B. raspitivao o tome što je opt. B. H. zakonski potrebno za prelazak trkaćeg auta preko granice te da je opt. B. H. bio spreman poštovati sve što je propisano zakonom.

 

Međutim, iz razgovora Z. M. i M. B. proizlazi da Z. M. govori M. B. da jedan čovjek hoće voziti trkaći auto na popravak u Z. na što mu M. B. kaže da je to misija nemoguća ako ga ne spusti. Na to ga Z. M. pita da li može na privremeni uvoz, a on odgovara da je to nemoguće izvesti, da bi firma koja ga je primila trebala podnijeti zahtjev, ali da su to nebuloze i da to neće dobro ići. U ostalom dijelu razgovora Z. M. i M. B. dogovaraju se na koji način bi to mogli izbjeći i na kraju M. B. predlaže da ako ima poziv od nekog moto kluba da bi ga mogli pustiti na graničnom prijelazu, ali samo ako izvana izgleda ok, iako mu motor nije ispravan.

 

Iz navedenog proizlazi da je zapravo sam M. B., a bez ikakvog poticaja od opt. B. B. i B. H. došao do ideje na koji način prevesti preko granice trkaći automobil i takvu uputu dao prvo Z. M., Z. M. opt. B. B., a onda opt. B. B. opt. B. H.. S obzirom da iz snimljenih razgovora ne proizlazi da su opt. B. B. i opt. B. H. od Z. M. i M. B. tražili da učine bilo što nezakonito logično je da su nakon dobivene upute od carinskih službenika smatrali da se radi o proceduri prelaska granice u skladu sa zakonskim propisima.

 

Slijedom navedenog i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog nije dokazano da bi opt. B. B. i opt. B. H. drugoga s namjerom potaknuli da kao službena osoba s ciljem da drugoj fizičkoj osobi pribavi kakvu neimovinsku korist ne obavi dužnost.

 

U odnosu na toč. 2. pobijane presude u žalbi se navodi kako M. L. svoju odluku o vraćanju vozačke dozvole opt. M. P. prije isteka 192 sata nije donio zbog toga što bi nakon provedenog postupka zaključio da su prestali razlozi zbog kojih je vozačka dozvola privremeno oduzeta te da se ova može vratiti opt. M. P. nego zato što je to od njega zatražio T. M. u čemu se i nalazi zlouporaba položaja M. L.. Osim toga da je M. L. vozačku dozvolu vratio opt. M. P. protivno Naputku Ravnateljstva policije kojim je kod utvrđene koncentracije alkohola od preko 1,5 g/kg preporučeno izreći mjeru opreza u trajanju od 8 dana.

 

Međutim prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je M. L. imao zakonsku osnovu za vraćanje vozačke dozvole prije isteka mjere opreza i to na temelju čl. 285. st. 3. Zakona o sigurnosti prometa na cestama ("Narodne novine" broj 67/08. i 48/10.-dalje ZOSPC) kojim je propisano da se vozačka dozvola privremeno oduzima dok ne prestanu razlozi zbog kojih je oduzeta, a najduže osam dana. Naime, opt. M. P. vozačka dozvola oduzeta je zbog alkoholiziranosti i kada je M. L. utvrdio, nakon provedenog alkotestiranja, da opt. M. P. više nije pod utjecajem alkohola zaključio je da su prestali razlozi zbog kojih je vozačka dozvola oduzeta te ju je vratio opt. M. P.. Pravilno je nadalje prvostupanjski sud utvrdio i da svrha mjere opreza nije kažnjavanje nego sprječavanje opasnosti koja bi mogla nastati ako vozač pod utjecajem alkohola ili opijata i dalje sudjeluje u prometu.

 

Ta svrha je i ostvarena oduzimanjem vozačke dozvole opt. M. P. na vrijeme od 35 sati i 30 minuta koliko mu je i bila oduzeta, a opt. M. P. zbog počinjenog prekršaja naknadno je kažnjen prekršajnim nalogom Prekršajnog suda u Novoj Gradiški broj Pp4-P-701/11-2.

 

Iz navedenog ne proizlazi da bi M. L. vozačku dozvolu prije isteka mjere opreza opt. M. P. vratio samo iz razloga što je to od njega zatražio T. M. nego je utvrdio da su se za to ispunili zakonski uvjeti.

 

Iz Naputka Ravnateljstva policije od 2. srpnja 2008. doista proizlazi da je preporučeno da se kod utvrđene koncentracije alkohola od preko 1,5 g/kg (kod opt. M. P. utvrđena koncentracija je bila 2,06 g/kg) mjera opreza oduzimanja vozačke dozvole izriče u trajanju od osam dana, međutim isto tako u Naputku Ravnateljstva policije od 13. svibnja 2008. navedeno je da se kod određivanja mjera opreza treba rukovoditi kriterijima društvene opasnosti prekršaja koji se počinitelju stavlja na teret, opasnosti nastavljanja činjenja prekršaja i slično a da uvijek treba primijeniti tu mjeru u najmanjem mogućem trajanju da se ostvari njena svrha te da u svakom slučaju treba ocijeniti u kojem trajanju će se izreći mjera uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti slučaja tako da se postigne njena svrha i da mjera traje onoliko koliko traju razlozi za njenu primjenu.

 

Iz navedenih naputaka, a uzimajući u obzir čl. 285. st. 3. ZOSPC-a te da naputak od 2. srpnja 2008. predstavlja samo preporuku u postupanju, a naputak od 13. svibnja 2008. je u skladu s čl. 285. st. 3. ZOSPC-a, ne proizlazi da M. L. nije imao zakonsku osnovu za vraćanje vozačke dozvole opt. M. P. te da je takvim postupanjem iskoristio svoj položaj i to bez obzira što se to do tada nije radilo u Policijskoj postaji N. G.

 

Uz navedeno pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i da kod opt. M. P. nije postojala svijest da od T. M. traži da postupi protivno zakonu već samo da razmotri da li postoji mogućnost da mu se vrati vozačka dozvola prije isteka roka od osam dana jer se mora vratiti na posao u N..

 

Neosnovano USKOK u žalbi navodi i da iz rezultata izvedenih dokaza proizlazi da je opt. M. P. tražio da mu se vozačka dozvola odmah vrati, a da se nije samo raspitivao o mogućnosti njenog ranijeg vraćanja.

 

Ovo stoga što navedeno ne proizlazi iz telefonskih razgovora između opt. M. P. i T. M. niti između T. M. i M. L.. Naime, u navedenim razgovorima T. M. pita M. L. kakve su mogućnosti da se prekine mjera opreza izrečena u trajanju od osam dana na što mu M. L. kaže da će vidjeti, dok iz razgovora između opt. M. P. i T. M. proizlazi da T. M. obavještava opt. M. P. da je M. L. jedina osoba ovlaštena za vraćanje vozačke dozvole na terenu, na što opt. M. P. kaže da će onda otići u N., a da netko drugi podigne vozačku dozvolu, dok u sljedećem razgovoru T. M. upućuje opt. M. P. kome se treba javiti u policijskoj postaji.

 

Iz navedenog ne proizlazi da bi opt. M. P. od T. M. tražio da mu se protivno zakonu vrati vozačka dozvola niti da bi smatrao da bi vraćanje vozačke dozvole bilo protivno zakonu pogotovo uzimajući u obzir i da je opt. M. P. u svojoj obrani naveo kako se njemačka dozvola nekad oduzimala na 24 sata, odnosno do otriježnjenja.

 

Slijedom navedenog i po stavu ovog suda kao drugostupanjskog nije dokazano da bi opt. M. P. drugoga s namjerom potaknuo da kao službena osoba s ciljem da mu pribavi neimovinsku korist iskoristi svoj položaj.

 

Iz navedenih razloga žalba USKOK-a nije prihvaćena, a kako pobijanom presudom nisu ostvarene niti povrede na koje ovaj sud, sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08. pazi po službenoj dužnosti, žalba USKOK-a je na temelju čl. 482. ZKP/08. odbijena kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 25. rujna 2020.