1              Poslovni broj: Gž Ob-655/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž Ob-655/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Miha Mratovića kao predsjednika vijeća, te Nediljke Radić kao suca izvjestitelja i Lidije Vojković kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. L., OIB: … , iz Z., zastupanog po punomoćnici J. T., odvjetnici u Z., protiv tuženice M. L. iz O., OIB: … , zastupane po punomoćnici I. B., odvjetnici u Z., radi naknade štete, rješavajući žalbu tuženice protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-91/2019 od 16. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 25. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Djelomično se uvažava žalba tuženice, preinačuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-91/2019 od 16. srpnja 2020. i sudi:

I. Nalaže se tuženici M. L. platiti tužitelju D. L. s osnova neimovinske štete iznos od 50.000,00 kn sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana, dok se za više traženo do iznosa od 201.000,00 kn sa zateznim kamatama koje teku od 6. srpnja 2019. do isplate tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan.

II. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 8.916,00 kn sa zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je kako glasi:

"I. Nalaže se tuženici M. L. platiti tužitelju D. L. s osnova neimovinske štete iznos od 200.000,00 kuna sa zateznom kamatom od 19. srpnja 2019. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku 15 dana.

II. Odbija se zahtjev tužitelja preko iznosa dosuđenog u stavku I. izreke.

III. Nalaže se tuženici naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 28.835,00 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 16. srpnja 2020. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena u roku 15 dana.".

Tuženica pobija presudu zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje u tekstu: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev, podredno da se ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

U odgovoru na žalbu tuženice, tužitelj je osporio navode uz prijedlog da se žalba odbije kao neosnovana.

Žalba je djelomično osnovana.

Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i članka 354. stavak 2. točke 2.,4.,8.,9.,11.,13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju upućuje tuženica u žalbi jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude, presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni i nerazumljivi te nema proturječnosti između razloga presude i izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti zbog nemogućnosti ostvarivanja druženja i susreta sa sinom do kojih je došlo jer tužena nije postupala u skladu sa sudskim odlukama.

U provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su stranke sporazumno podnijele zahtjev za razvod braka Općinskom građanskom sudu 18. listopada 2011. u kojem prileži i suglasni prijedlog da djeca nastave živjeti s majkom, a da s ocem održavaju susrete i druženja po dogovoru bračnih drugova, odnosno odluci suda ili prijedlogu Centra za socijalnu skrb,

- da je između stranaka nesporno tijekom postupka da tužitelj plaća uzdržavanje za djecu i to do 2013. iznos od 7.000,00 kuna, a kasnije cca 5.000,00 kuna, time da je prve dvije godine od prestanka bračne zajednice plaćao uzdržavanje i za tuženicu,

- da je tijekom postupka razvoda braka između stranaka došlo do spora oko podjele bračne stečevine te oko prava tuženice da od tužitelja ostvaruje uzdržavanje,

- da su na početku postupka stranke imale volju da se dogovore oko susreta i druženja tužitelja s djecom, dok je tijekom postupka paralelno sa sporom oko imovinskih prava došlo i do neslaganja oko mjesta gdje će se održavati susreti i druženja održavati, u jednom trenutku je potpuno prekinuta komunikacija između bračnih drugova te je otac viđao uglavnom stariju djecu s kojom se mogao dogovoriti oko susreta, da je otac tijekom postupka upirao na nemogućnost ostvarivanja susreta s malodobnim P. L. zbog protivljenja majke, a potom i zbog otpora sina uslijed konstantnih manipulacija i emotivnih pritisaka koje na njega vrši tuženica,

da je tužitelj podneskom od 23. svibnja 2014. predložio da djeca stranaka budu dodijeljena njemu na stanovanje, a da se susreti i druženja odvijaju s majkom,

- da iz stručnog mišljenja Centra za socijalnu skrb od 24. studenog 2014. koji je izrađen po nalogu suda, proizlazi da otac vrlo teško uspostavlja komunikaciju s djecom jer majka na djecu vrši emotivni pritisak u vidu opterećivanja djece sa sadržajima razvoda i roditeljskog konfliktnog odnosa, da djeca odaju dojam osoba koje su dužne zaštititi majku od mogućih negativnih posljedica te da svjesno poriču da je komunikacija majke neprimjerena i zasićena opisima koje nju stavljaju u položaj žrtve, da je iz odgovora djece na pitanja psihologa proizlazi da odgovaraju "kako bi to majka od njih očekivala", da govore da je otac "zločest", ali da za to ne daju nikakva konkretna opravdavajuća objašnjenja, da odnos s ocem prije razvoda opisuju u pozitivnom smislu kao da im je otac potpora i roditelj s kojim su proveli lijepo djetinjstvo, da se predlaže procjena psihijatra za majku zbog njenih neprimjerenih reakcija tijekom više provedenih savjetodavnih razgovora u Centru za i psihološka podrška u vidu individualne psihoterapije, da je utvrđeno da su susreti i druženja oca i djece gotovo potpuno nestali što se tiče P. i K. L. jer su se isti gotovo u potpunosti priklonili majčinom načinu doživljavanja brakorazvoda, da ostale dvije kćeri i nadalje žive s majkom, ali su se zaredale konfliktne situacije na relaciji njih i majke, da je čak intervenirala policija,

- da je istim mišljenjem CSS dao prijedlog da malodobni P. i K. nastave živjeti s majkom, a da s ocem ostvaruju susrete i druženja,

- da je Općinski građanski sud u Zagrebu presudom od 4. veljače 2015. razveo brak stranaka te je odredio da će mldb P. i K. L. nastaviti živjeti s majkom, a susreti i druženja s ocem će se odvijati svakog utorka i četvrtka od 17,30 do 19,39, svaki drugi vikend u mjesecu od petka u 17,00 sati do nedjelje u 19,00 sati, svaki drugi državni praznik i blagdan, pola proljetnih, ljetnih i zimskih praznika sve na način da otac dođe po njih na adresu njihovog stanovanja i vrati ih po isteku susreta i druženja, da je tužitelju naloženo plaćati uzdržavanje za djecu,

- da su stranke podnijele žalbu samo protiv odluke o uzdržavanju,

- da je tužitelj 25. kolovoza 2015. podnio Općinskom građanskom sudu u Zagrebu prijedlog za ovrhu na temelju navedene presude navodeći da tuženica onemogućava provođenje odluke o ostvarivanju susreta i druženja tužitelja sa djecom te je sud donio rješenje o ovrsi od 24. studenog 2015. poslovni broj Ovrv-9182/15 radi izvršenja odluke o susretu i druženju tužitelja s mldb. P. L.,

- da je u tom postupku sud saslušao obje stranke te je povjerovao iskazu tužitelja gdje navodi da mu tuženica ne dopušta kontakt s djetetom, već da s djetetom svjesno manipulira stvarajući mu negativnu sliku o tužitelju,

- da tuženica nije postupila po rješenju o ovrsi slijedom čega joj je rješenjima suda od 23. studenog 2016. i 13. studenog 2017. izrečena novčana kazna u iznosu od 5.000,00 kuna te joj je zapriječeno izricanjem zatvorske kazne u razdoblju od 30 dana,

- da je tuženici izrečena kazna zatvora u razdoblju od 15 dana radi ne postupanja po rješenju o ovrsi te je ista pristupila izdržavanju kazne 23. srpnja 2018.,

- da je tužitelj 2. studenog 2016. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi izmjene odluke o ostvarivanju roditeljske skrbi s prijedlogom da mldb. P. L. živi s njim, a da s majkom ostvaruje susrete i druženja,

- da je u tom postupku sud saslušao stranke i zatražio mišljenje Centra za socijalnu skrb i prijedlog o roditeljskoj skrbi,

- da je tužitelj u tom postupku podnio prijedlog za donošenje privremene mjere sa zahtjevom da P. L. do okončanja parničnog postupka živi s njim, a s tuženicom ostvaruje susrete i druženja,

- da je Centar za socijalnu skrb 11. prosinca 2017. dao mišljenje da bi u najboljem interesu mldb. P. L. bilo da isti do okončanja parnice živi s tužiteljem, a s majkom ostvaruje osobne susrete pod nadzorom stručne osobe,

- da je sud rješenjem od 7. lipnja 2018. donio privremenu mjeru kojom je odredio da će P. L. stanovati s tužiteljem, a osobne susrete s tuženicom ostvarivati pod nadzorom stručne osobe svaku srijedu od 18,00 do 20,00 sati,

- da je tužitelj 18. lipnja 2018. podnio Općinskom sudu u Novom Zagrebu prijedlog za ovrhu temeljem gore navedene privremene mjere obzirom da tuženica odbija izvršiti odluku suda, a povodom kojeg prijedloga je sud 23. srpnja 2018. pod poslovnim brojem Ovr Ob-21/2018 donio rješenje o ovrsi radi predaje P. L. tužitelju te istog dana odredio provedbu rješenja za 25. srpnja 2018.,

- da je provedba ovrhe ostala neuspješna jer sudski ovršitelj višekratno nije zatekao osobe na mjestu stanovanja P. L.,

- da je 13. kolovoza 2018. mldb. P. L. sa sestrom A. L. zaustavljen na državnoj granici Republike Hrvatske i doveden u VI. policijsku postaje N. Z. gdje je posredstvom sudskog ovršitelja predan ocu,

- da je sud rješenjem od 30. siječnja 2019. donio odluku o zabrani osobnih odnosa P. L. s tuženicom na razdoblje od 3 mjeseca te susrete P. L. sa sestrama K. i A. L. uz prisutnost oca te zabrana svake komunikacije P. s majkom i sestrama putem telefona, mobitela i drugim komunikacijskim sredstvima,

- da je navedena odluka donesena nakon dobivenog mišljenja Centra za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece G. Z. iz kojih proizlazi da je u tijeku proces razotuđivanja P. s tužiteljem te da održavanje susreta i druženja s majkom bez obzira što se odvijaju pod nadzorom stručne osobe nije ostvarilo rezultate jer dijete ne prihvaća oca niti život s ocem pri čemu nije utvrđeno da bi se otac neprimjereno ponašao prema sinu te da bi ga fizički zlostavljao, da se P. prema ocu ponaša neposlušno i arogantno što dodatno dokazuje da nije žrtva zlostavljanja jer žrtve osjećaju strah prema zlostavljaču što nije slučaj kod P., da majka i dalje nepovoljno utječe na P. emocionalno doživljavanje i ponašanje iako dječak već pola godine živi s ocem te se otac trudi uspostaviti dobar i topao odnos s dječakom, nastoji mu ugoditi organiziranjem zanimljivih sadržaja, putovanja i slično te da tuženica ne pokazuje želju za promjenom svojih obrazaca ponašanja niti prepoznaje loš utjecaj takvog ponašanja na razvoj mldb. P., da i sestre A. i K. imaju nametnuti stav o ocu od strane tuženice te se i one povremeno uključuju u impliciranje bratovih osjećaja protiv oca,

- da se 7. svibnja 2019. dogodio sukob u obitelji tužitelja na način da je P. počeo vikati, psovati i vrijeđati ukućane i uništavati stvari po kući jer je nakon povratka iz škole zatekao sudsko rješenje s prijedlogom da se još neko vrijeme onemoguće susreti između P. i tuženice, da je tom incidentu prisustvovao tužitelj i njegova supruga S., a naknadno je u stan pristupila i psiholog Centra za socijalnu skrb M. T., da je P. optuživao oca da mu ne daje vidjeti majku i da on nad njim vrši nasilje, da se nakon nekog vremena dječak smirio pa je onda priznao da mu jako teško pada razdvojenost od majke i da za to krivi oca, da je nakon navedenog uredovanja prisutni psiholog napravio Izvješće od 9. svibnja 2019. koje je podneseno sudu u kojem navodi da nema napretka u odnosu tužitelja i sina, da ga sin ne poštuje i krivi za sve svoje probleme i nezadovoljstva, da tužitelj nema razvijene kapacitete za osnaživanje, utjehu i ohrabrivanje djeteta već je njegov odgojni stil većinom kontrola, prijekor i nadzor, ali da se on na svoj način trudi te nastoji pružiti djetetu zaštitu i sigurnost, da smatra da će proces razotuđenja sina od oca biti vrlo dug i mučan,

- da je 8. svibnja 2019. na putu u školu P. L. otišao u stan svoje bake u P. G. D. te je tamo zatekao K. L. koja ga je odvela u Kliniku za dječje bolesti,

- da je u nalazu Kliniku za dječje bolesti navedeno da dječak dolazi u pratnji majke, da majka navodi da je dječak dan ranije od oca zadobio više udaraca po leđima, toraksu i rukama te da ga je otac uhvatio za vrat te počeo gušiti, da je na rukama i u području ramena utvrđen veći broj hematoma, kao i oguljotine po vratu, da je preporučeno mirovanje i praćenje općeg stanja svijesti,

- da je majka slučaj prijavila policiji te je P. 15. svibnja 2019. odvela na pregled u
Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež (K.) gdje mu je postavljena dijagnoza poremećaja prilagodbe te dana preporuka oslobođenja od nastave,

- da je tužitelj ovom sudu 13. svibnja 2019. podnio zahtjev za preuzimanje mldb. P. L.,

- da je sud povodom prijedloga tužitelja odlučio revidirati cijeli predmet te ponovno razmotriti sve okolnosti slučaja radi donošenja odluke o predaje djeteta ocu,

- da je sud nakon ponovnog saslušanja dječaka, a po dobivenom mišljenju Centra za socijalnu skrb, donio odluku o predaji dječaka tužitelju koja odluka je provedena 5. srpnja 2019.,

- da je tužitelj istog dana odveo P. na pregled u Psihijatrijsku bolnicu za djecu i mladež zbog reakcije na stresnu situaciju odvajanja od majke i predaje ocu, na kojem pregledu je P. opisao incident iz svibnja 2019. gdje je naveo da je tad razbijao po kući i zaletavao se u staklena vrata jer je bio ljut na oca kojeg drži odgovornim za što ne može biti s majkom i sestrama,

- da je tužitelj u studeno 2019. doveo P. u K. na bolničko liječenje, a nakon otpusta iz bolnice ga je predao majci te je povukao tužbu u predmetu P Ob-19/17 (parnični postupak koji se vodi radi izmjene odluke s kojim će roditeljem dijete živjeti),

- da vještak D. V., specijalist psihijatar, u svojem nalazu i mišljenju navodi da tužitelj do sada nije imao susreta sa psihijatrijskom službom, da iz njegovog dosadašnjeg života proizlazi socijalno poželjno i adaptirano ponašanje te da nema bilješki o prekršajnom ili kaznenom kažnjavanju, da isti ne konzumira alkohol ili zabranjene psihoaktivne tvari, da je tužitelj kroz dulji vremenski period trpio duševne boli zbog nemogućnosti viđanja sina i "nemoći" uslijed vođenja sudskih postupaka koji ne daju rezultata, a koje duševne boli su se očitovale kroz tjeskobu, probleme s koncentracijom, otežano usnivanje i prosnivanje, okupiranost osjećajem ogorčenosti, beznađa, obespravljenosti, jake zabrinutosti za sina i njegovu budućnost, da splet ovih simptoma ukazuje da je kod tužitelja nastao psihički poremećaj prilagodbe koji nije trajnijeg karaktera, a tegobe su fluktuirajućeg tipa, odnosno jače su čim je intenzitet pokušaja susreta sa sinom i kontaktiranje sa bivšom suprugom i ustanovama pravne države (CSS, Psihijatrijska služba za mlade, sudovi) intenzivniji, da je takvo stanje privremeno umanjilo životnu aktivnost tužitelja za 5%,

- da je P. L. od ožujka 2020. u tretmanu psihijatra S. V. koja je postavila dijagnozu postraumatskog stresnog poremećaja, a kao uzrok iste navodi dugotrajno psihičko i fizičko zlostavljanje P. od oca, a do kojeg zaključka dolazi temeljem kazivanja P. i njegove majke.

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja smatra da je tuženica svojim postupcima i to manipulacijama, izlaganjem djeteta neprimjerenim podacima o stanju sudskih spisa, emotivnim pritiskom i prikazivanjem sebe žrtvom, uvjeravanjem djeteta da je otac nasilnik i da ih ne voli i ne poštuje, u potpunosti onemogućila tužitelju pravo na ostvarivanje roditeljskog prava što je dovelo do potpunog otuđenosti tužitelja prema sinu, pa se ponovno razotuđenje ukazuje kao nemoguće, a što je dovelo do duševne boli kod tužitelja, pa je pozivom na odredbu članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje u tekstu: ZOO) tužitelju priznao pravo na pravičnu naknadu iz osnova neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

Ovakva činjenična utvrđenja i pravni zaključak suda prvog suda su pravilni, a tuženica ih svojih žalbenim navodima nije dovela u sumnju.

Prema odredbi članka 119. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“, broj 103/15 i 98/19, dalje u tekstu: ObZ) dijete ima pravo ostvarivati osobne odnose s roditeljem s kojim ne stanuje, a roditelj koji ne stanuje s djetetom ima pravo i dužnost ostvarivati osobne odnose s djetetom, neovisno o njegovu pravu na ostvarivanje roditeljske skrbi. Sukladno odredbi stavka 2. ovog članka roditelj i druge osobe koje stanuju s djetetom i skrbe se o djetetu dužne su omogućiti djetetu ostvarivanje osobnih odnosa s roditeljem s kojim ne stanuje te se suzdržavati od svakog ponašanja koje bi otežavalo ostvarivanje osobnih odnosa djeteta s tim roditeljem.

Kod odlučivanja o susretima i druženjima djeteta s roditeljem s kojim dijete ne živi vrhovno načelo koje sud mora imati u vidu je dobrobit djeteta. U interesu je naime djeteta da ima dobre i tijesne veze s oba roditelja i redovite kontakte s onim roditeljem s kojim ne živi. Svrha je susreta i druženja u tome da dijete sačuva osjećaj povezanosti, prihvaćenosti i pripadnosti s roditeljem s kojim ne živi i da roditelj koji ne živi s djetetom može utjecati na djetetov razvoj.

Kako to proizlazi iz odredbe članka 18. stavak 1. Konvencije o pravima djeteta ("Narodne novine" – Međunarodni ugovor, broj 12/93 i 20/97, dalje u tekstu: Konvencija) oba roditelja su zajednički odgovorna za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji imaju najveću odgovornost za odgoj i razvoj djeteta. Dobrobit djeteta mora biti njihova temeljna skrb. Ta odgovornost znači da je onaj od roditelja kod kojeg živi dužan omogućiti drugom roditelju da ima redovite susrete i druženja s djetetom.

Stoga sud kod donošenja odluke o održavanju susreta i druženja zajedničkog mlt. djeteta stranaka s roditeljem koji ne živi s djetetom nije vezan zahtjevima stranaka, već je ovlašten i dužan svoju odluku donijeti mimo i protiv prijedloga stranaka ako to zahtijeva dobrobit djeteta.

U konkretnom slučaju, sud prvog stupnja je dao valjane, argumentirane i prihvatljive razloge zbog kojih je odlučio da je skrivljeno ponašanje tuženice dovelo do povrede prava djeteta.

Naime, unatoč volji i upornosti tužitelja da sa sinom ostvari odnos, bio je onemogućen manipulacijama tuženice. Činjenica je da je tužitelj kroz razdoblje od 8 godina pokušavao ostvariti svoje roditeljsko pravo koje mu pripada i za koju ima i pravomoćne sudske odluke i da je upravo emotivnim pritiskom na sina na način da je tuženica godinama dijete uvjeravala da je otac nasilnik, da ih ne voli, ne poštuje, to je tuženica mržnju i otpor prema tužitelju prenijela na sina i da njegov odlazak od majke ocu znači izdaju prema njoj, što je na kraju i dovelo do emotivne otuđenosti sina od oca.

Iz stanja spisa proizlazi da je odlazak tužitelja od tužene za nju značio izdaju, pa je tužena i na djecu prenijela mržnju i otpor prema ocu.

Sud nije povjerovao tuženici da je poticala mlt. sina da viđa oca, a što proizlazi i iz drugih postupaka (pravomoćnih sudskih odluka, mišljenja i očitovanja Centra za socijalnu skrb i Poliklinike za zaštitu djece), već suprotno iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da je mlt. sin žrtve majčine višegodišnje manipulacije s ciljem da se dijete potpuno otuđi od oca.

Nije zanemarivo da na početku postupka za razvod braka zajednička djeca stranaka nisu imala primjedbi na ponašanje oca već su ga opisivala kao osobu koja im daje potporu, ali kako je postupak trajao tako je i otac postajao, prema riječima djece, zločest s tim da za to nisu dala nikakva konkretna objašnjenja, pa je stručni tim Centra za socijalnu skrb predložio procjenu psihijatra za majku i psihološku podršku u vidu individualne terapije.

Dijete stranaka mlt. P. izrazito je emotivno dijete, koje je na sebe preuzelo zaštitničku ulogu prema majci, tim više što ga je majka na duži vremenski period izlagala neprimjerenim podacima o stanju sudskih spisa, prikazivanjem sebe žrtvom, uvjeravanjem da ga otac ne voli, a zbog čega je stvorio otpor prema ocu kojeg ovaj nije uspio otkloniti unatoč velikoj želji i upornosti, budući je ponašanje majke ostavilo duboke tragove na dijete koje, sada, govori i misli što majka želi.

Da je otac pokazao samokritičnost prema svom odnosu prema sinu proizlazi i iz činjenice da je tražio pomoć od stručnjaka i nadležnih institucija, dok pak s druge strane tuženica je negirala svaku potrebu da ista pristupi odnosno postupi po mišljenjima stručnjaka, a vezano za svoj odnos i kako ona svojim ponašanjem negativno djeluje na sina u njegovom psihičkom razvoju.

Prema odredbi članka 8. stavak 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 – dalje Konvencija, RH ratificirala je Konvenciju 07. studenog 1997.) propisano je da svatko ima pravo na poštovanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. Dakle, nemogućnost uživanja prava tužitelja na susrete i druženja, na roditeljsku skrb, dovele su do odsutnosti poštovanja njegovog obiteljskog života što predstavlja kršenje odredbe članka 8. stavka 1. Konvencije (Hokkaenn protiv Finske od 23. rujna 1994. br. 19823/92).

Prema odredbi članka 1045. stavka 1. ZOO-a tko drugome uzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Pretpostavke odgovornosti za štetu su postojanje oštećenika i štetnika, štetna radnja štetnika, šteta, uzročna veza i protupravnost. Sve ove činjenice tijekom prvostupanjskog postupka su utvrđene i dokazane. Dakle, odgovornost za štetu nastaje pod pretpostavkom da je osoba odgovorna za štetu (štetnik) počinila protupravnu štetnu radnju zbog koje je nastala šteta osobi koja traži popravak štete (oštećenik) i ako postoji uzročna veza između štetne radnje i štete kao posljedice.

U konkretnom slučaju, imamo protupravno ponašanje tužene budući da ista nije postupala po rješenjima o ovrsi i po kojem je trebala predati dijete ocu, pa je zbog toga novčano kažnjavana, a isto je rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Ovr-9182/15 od 13. studenog 2017. izrečena zatvorska kazna u trajanju od 15 dana radi ne postupanja po rješenju o ovrsi poslovni broj Ovr-9182/15 od 25. studenog 2015., a zbog kojeg ponašanja je tužitelju nastala šteta, pa kako postoji uzročno posljedična veza između štetne radnje i štete, to su ostvarene pretpostavke za naknadu štete tužitelju.

Iako stranka ima slobodu postupanja u građanskopravnim postupcima, to sloboda nije "inconcreto" neograničena. To je uostalom utvrdio kazneni sud, a tim utvrđenjem je građanski sud vezan u smislu odredbe članka 12. ZPP-a.

Odredba članka 1100. stavka 1. ZOO-a propisuje da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, s time da je stavkom 2. istog članka propisano da će sud pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njezinom naravi i društvenom svrhom.

Po pravima osobnosti, kada je u pitanju fizička osoba, podrazumijevaju se u smislu odredbe članka 19. stavak 2. ZOO-a pravo na život, tjelesno i duševno zdravlje, ugled, čast, dostojanstvo, ime, privatnost osobnog i obiteljskog života, sloboda i dr.

S obzirom da su stavkom 2. citiranog članka ta prava primjerice navedena, to se može prihvatiti stav tužitelja, a koji je i životno utemeljen, da roditelj koji voli svoju djecu trpi povredu prava osobnosti ukoliko je spriječen duže vrijeme kontaktirati i biti u društvu s djetetom koje voli. Budući je uslijed nemogućnosti druženja tužitelja sa sinom došlo do duševnih boli, to po ocjeni ovog suda, sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a, cijeneći posljedice na tužiteljevo psihičko i fizičko zdravlje, kao i činjenicu da je ponašanje tuženice ostavilo posljedice i na psihičko i na fizičko zdravlje djeteta, a koje je poznato tužitelju, a s druge pak strane cijeneći da tužitelj živi u istom gradu kao i sin, te je u mogućnosti da vidi svoje dijete, to po ocjeni ovog suda pravičnu novčanu naknadu predstavlja iznos od 50.000,00 kn, na koji iznos je tužena obvezana sukladno odredbi članka 1100. stavak 1. ZOO-a.

Na žalbene navode tuženice za navesti je da nema posebnih vidova štete, već sukladno odredbi članka 1100. ZOO-a je predmnijeva za jedinstvenu naknadu štete.

Nadalje, na ostale žalbene navode tuženice za navesti je da se hrvatski parnični postupak temelji na dominantnoj primjeni raspravnog načela (članak 7. stavak 1. i članak 219. stavak 1. ZPP-a). To znači da su stranke te koje moraju navesti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve odnosno prigovore, te predlagati dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Dakle, tuženica je morala navesti sve one činjenice koje su pravno relevantne za nastupanje onih pravnih posljedica koje se tiču da je tužitelj doprinio nastanku štete, a što u konkretnom slučaju ista nije dokazala.

Odredba članka 8. ZPP-a odnosni se na načelo slobodne ocjene dokaza provedenih tijekom postupka pri čemu se navedenom odredbom utvrđuje koje sve okolnosti prvostupanjski sud treba uzeti u obzir pri utvrđenju relevantnih činjenica, a na osnovi slobodne ocjene provedenih dokaza.

Valja navesti da ocjena dokazne snage i ispitanih dokaznih sredstava zavisi u svakom konkretnom slučaju od slobodne ocjene suda, koji prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane, a koje ukazuju na osnovanost i istinitost tvrdnji jedne od stranaka.

Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je navedene dokaze cijenio po svom slobodnom uvjerenju, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a utvrđujući relevantne činjenice na kojima temelji svoju ocjenu osnovanosti zahtjeva tužitelja, pri čemu navedeno uvjerenje prvostupanjskog suda u odnosu na utvrđenje relevantnih činjenica ima pravnu i činjeničnu osnovu sadržaju dokaza provedenih tijekom prvostupanjskog postupka zbog čega ocjena provedenih dokaza nema za posljedicu niti nepravilnost, a niti nezakonitost pobijane presude.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tuženice, preinačiti pobijanu presudu i odlučiti kao pod točkom III. izreke ove drugostupanjske presude.

Kako je preinačena odluka o glavnoj stvari, valjalo je odlučiti u troškovima postupka, a sukladno odredbi članka 166. stavak 3. ZPP-a.

Tužitelju je sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rada odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) sud prvog stupnja pravilno obračunao troškove postupka u iznosu od 28.835,00 kn.

Tuženici je sukladno Tarifi br. 7. točka 1.valjalo priznati sastav odgovora na tužbu 250 bodova, za zastupanje na pet ročišta i to 27. kolovoza, 23. rujna i 25. studenog 2019., te 19. svibnja i 4. lipnja 2020. po 250 bodova, za sastav podneska od 17. ožujka i 02. lipnja 2020. po 250 bodova, ukupno 2000 bodova, što pomnoženo sa 10,00 kn koliko iznosi vrijednost boda s paušalom daje iznos od 20.000,00 kn. Tome se dodaje PDV u omjeru od 25% odnosno 5.000,00 kn, što sveukupno iznosi 25.000,00 kn.

S obzirom na uspjeh tužitelja u postupku u omjeru od 63% to je isto priznat iznos od 18.166,00 kn, a tuženici je s obzirom na uspjeh u postupku u omjeru od 37% priznat iznos od 9.250,00 kn. Kada se od troška tužitelja odbije trošak tuženice, dobije se iznos od 8.916,00 kn na koji iznos je tuženica obvezana naknaditi tužitelju, pa je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

 

U Splitu, 25. rujna 2020.