1              Poslovni broj: Gž-1010/2020-2

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž-1010/2020-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, po sutkinji ovog suda Svjetlani Vidović, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica – specijalist Mirjana Urlić, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o. S., S., OIB: … zastupan po punomoćniku K. R., odvjetniku u O., protiv tužene M. M. iz S., OIB: …, zastupana po punomoćniku K. T., odvjetniku u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj 18 Povrv- 120/2019-20 od 27. ožujka 2020., dana 25. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se uvažava žalba tužitelja, a djelomično odbija kao neosnovana, te presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini poslovni broj 18 Povrv- 120/2019-20 od 27. ožujka 2020.:

 

a) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev u iznosu od 4.153,15 kn zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, te sudi:

 

"Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. N. iz S. broj Ovrv-143/2019 od 12. lipnja 2019., kojim je tuženoj naloženo da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 4.104,67 kn, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od:

- 2.000,00 kn od 1. srpnja 2016.,

- 1.951,52 kn od 31. srpnja 2016., -

- 51,05 kn od 31. srpnja 2018.,

- 51,05 kn od 1. studenoga 2018.,

- 51,05 kn od 1. veljače 2019.

po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a sve to u roku od 8 dana od dana."

 

b) potvrđuje u preostalom dijelu točke I.

 

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj nadoknadi trošak cjelokupnog postupka u iznosu od 457,53 kn, sve u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javne bilježnice S. N. iz S., broj Ovrv-143/2019 od 12. lipnja 2019., kojim je tuženoj naloženo da tužitelju namiri tražbinu u iznosu od 31.546,52 kn, sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te troškove ovrhe u iznosu od 869,34 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a sve to u roku od 8 dana od dana primitka rješenja.

 

Točkom II. utvrđena je obveza tužitelja da tuženoj naknadi troškove postupka u iznosu od 5.312,50 kn, u roku od 15 dana.

 

Protiv navedene presude tužitelj je podnio dopuštenu i pravodobnu žalbu iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, dalje: ZPP), predlažući da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, podredno ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje.

 

Žalba je u smislu odredbe članka 359. stavka 1. ZPP-a dostavljena tuženoj, koja nije podnijela odgovor na žalbu.

 

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu, sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje kakvih bitnih povreda parničnog postupka, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, učinjenih od prvostupanjskog suda, no sud prvog stupnja djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

Predmet spora u ovoj fazi postupka jest postoji li obveza tužene na plaćanje utuženog iznos za utrošenu vodu za razdoblje od studenoga 2008. do travnja 2019

 

Iz stanja spisa proizlazi da:

- tužena u utuženom razdoblju je koristila usluge tužitelja, odnosno ista je koristila vodu u svojem stanu, s time da za njeno korištenje nije ništa platila;
- tužena navodi da je redovito reklamirala račune zbog previsokog iznosa, no za to ne postoji pisani dokaz;

- tužitelj i tužena su sklopili Vansudsku nagodbu dana 13. listopada 2015., kojom su utvrdili dug tužene u visini od 19.951,52 kn, koji dug se tužena obvezala platiti u deset jednakih mjesečnih rata po 2.000,00 kn, s time da zadnja, deseta rata iznosi 1.951,52 kn, te svaka dospijeva zadnji dan u mjesecu počevši od 30. listopada 2015. pa do 30. srpnja 2016.

- tužitelj je podnio prijedlog za ovrhu dana 12. lipnja 2019.;

- tužena je izjavila prigovor zastare;

- sud prvog stupnja je proveo vještačenje radi utvrđenja visine duga, te je vještačenjem utvrđeno da je knjižena visina duga upravo ona utužena, no da tužitelj nema dokaza o očitanju vode, te da je isto vršeno u nepravilnim, višemjesečnim razmacima.

 

Ovakva utvrđenja suda prvog stupnja ovaj sud prihvaća kao pravilna, budući ista proizlaze iz stanja spisa i priložene dokumentacije, no na isto sud je djelomično nepravilno primijenio materijalno pravo.

 

Nesporno je da tužena nije plaćala utrošenu vodu kroz dugi niz godina, da je 2015. pristupila tužitelju, te da je s njime sklopila izvansudsku nagodbu za tada dospjeli iznos od 19.951,52 kn.

 

Sud prvog stupnja nepravilno smatra da izjavljeni prigovor zastare temeljem odredbe članka 232. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 75/15, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO) obuhvaća i izvansudsku nagodbu.

 

Odredbom članka 214. ZOO-a propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, s time da je odredbom članka 220. određeno da pisano priznanje zastarjele obveze smatra se odricanjem od zastare.

 

Jednogodišnji rok zastare propisan je odredbom članka 232. i odnosi se na tražbine naknade za isporučenu električnu i toplinsku energiju, plin, vodu, za dimnjačarske usluge i za održavanje čistoće, kad je isporuka, odnosno usluga obavljena za potrebe kućanstva.

 

Kako je tužena sklopila izvansudsku nagodbu, to je ona pisano priznala postojanje duga i pravilno ističe tužitelj u žalbi da se ona više ne može pozvati na zastaru određenu odredbom članka 232. ZOO-a.

 

Pravilni su navodi tužitelja da izvansudska nagodba predstavlja ugovor između potpisnika, da ih ona obvezuje, te sud prvog stupnja nije u mogućnosti ignorirati postojanje iste. Tužena istu može osporavati ako smatra da postoje razlozi ništetnosti ili pobojnosti, no prema ovakvom stanju predmeta isti nisu utvrđeni, slijedom čega Vansudska nagodba egzistira i proizvodi učinke među stankama.

 

Tijekom postupka tužena je isticala da se u konkretnom slučaju radi o plaćanju u anuitetima, te se pozvala na zastaru propisanu odredbom čl. 226. ZOO-a, gdje je propisan trogodišnji rok zastare od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

 

Tužitelj nije osporio pravnu kvalifikaciju da se u konkretnom slučaju radi o anuitetima. Za napomenuti je da su anuiteti jednake mjesečne otplate koje se sastoje dijelom od glavnice te kamate na preostalu glavnicu, dok pri otplati kredita na rate mjesečna je obveza promjenjiva.

 

Slijedom navedenoga, i ovaj sud smatra da se radi o otplati u anuitetima, pa se primjenjuje zastarni rok od tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Kako je prijedlog za ovrhu podnesen dana 12. lipnja 2019., to nisu zastarjela zadnja dva anuiteta, odnosno iznos od 2.000,00 kn s dospijećem 30. lipnja 2016. i iznos od 1.951,52 kn s dospijećem 30. srpnja 2007.

 

Tužitelj potražuje i iznose od 51,05 kn, koji su dospjeli u srpnju i listopadu 2018., te siječnju 2019., no sud prvog stupnja odbio je zahtjev za naplatom tih iznosa sa obrazloženjem da tužitelj nije dokazao visinu, no takav stav nije pravilan.

 

Naime, radi se o fiksnim dijelovima računa, koji se obračunavaju svaki mjesec i oni su nepromjenjivi, a temelje se na Odlukama lokalne samouprave, slijedom čega sud prvog stupnja neosnovano je odbio zahtjev za njihovu isplatu, sve obzirom da isti nisu u zastari.

 

Nadalje, tužitelj potražuje i iznos od 4.230,14 kn sa dospijećem 25. travnja 2019., dakle isti nije u zastari, no ovdje pravilan je stav suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao visinu zahtjeva.

 

Iz stanja spisa proizlazi da se obračunata naknada odnosi na utrošenu vodu u razdoblju od 30. rujna 2017. pa do 31. ožujka 2019., a obzirom na istaknuti prigovor zastare nije razvidno, odnosno nikako se ne može izračunati, koliko je vode utrošeno u razdoblju od jedne godine prije podnošenja prijedloga za ovrhu (tužbe). Stoga, pravilno sud prvog stupnja nije obvezao tuženu na isplatu toga iznosa.

 

Prema tome, ovaj sud je temeljem odredbe članka 373. točke 1. ZPP-a, djelomično preinačio predmetnu presudu kako je navedeno u izreci pod I. a), te je istu, za preostali dio traženja tužitelja, djelomično potvrdio temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odnosno odlučio kao u izreci pod I. b).

 

Temeljem odredbe članka 166. stavka 2. ZPP-a, kako je preinačena prvostupanjska presuda, ovaj sud je u obvezi odlučiti o troškovima postupka.

 

Ovdje valja napomenuti da je Zaključkom broj 3. sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova održanog 2. lipnja 2017. u Z. određeno da presudom kojom se odlučuje o osnovanosti platnog naloga, platni nalog iz rješenja o ovrsi ne održava se na snazi u odnosu na trošak postupka koji se odnosi na donošenje rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, već se o tom trošku odlučuje presudom kojom se odlučuje o osnovanosti prigovora protiv platnog naloga zajedno s ostalim troškovima nastalim u tom dijelu parničnog postupka, a zatezna kamata na dosuđeni trošak teče od donošenja prvostupanjske presude.

 

Tuženiku valja priznati trošak javnobilježničke nagrade u iznosu od 665,47 kn, te trošak vještačenja u iznosu od 2.500,00 kn, odnosno ukupno 3.165,47 kn.

 

Nadalje i tužitelju i tuženiku valja priznati trošak rasprava održanih 24. rujna 2019., 22. listopada 2019., 30. siječnja 2020. i 3. ožujka 2020., te sastavak jednog podneska kojim se očituju na nalaz i mišljenje vještaka, sve po 1.000,00 kn, uvećano za vrijednost PDV-a od 25%, dakle ukupno 6.250,00 kn.

 

Tužitelju se ne može priznati u trošak sastav podneska od 24. rujna 2019., budući je isti predan na ročištu, te sve navode iz njega tužitelj je osobno mogao iznijeti na ročištu.

 

Podneskom od 18. prosinca 2019. tužitelj povlači tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva, a podneskom od 3. prosinca 2019. dostavlja dokaz o uplati predujma za vještačenje. Prema stavu ovoga suda ti podnesci nisu bili potrebni za postupak, slijedom čega, a temeljem odredbe članka 155. ZPP-a, isti se niti ne mogu priznati. Naime, sud će priznati troškove koji su potrebni za sam postupak, a ne za pojedinu stranku.

 

Konačno postavljeni tužbeni zahtjev je u visini od 24.334,81 kn, a kako je tužitelj uspio za iznos od 4.104,67 kn, dakle u omjeru od oko 17%, pripada mu pravo na naknadu troška u visini od 1.062,50 kn, čemu valja pridodati iznos od 3.165,47 kn, što daje ukupni trošak tužitelja u visini od 4.227,97 kn.

 

Tužena je uspjela u postupku u omjeru od 83%, dakle pripada joj trošak u iznosu od 5.187,50 kn.

 

U drugostupanjskom postupku tužitelj je popisao trošak sastava žalbe i sudske pristojbe, te cijeneći uspjeh u istome, kako glede osnova, tako i glede visine, ovaj sud smatra da mu valja priznati trošak žalbe u iznosu od 500,00 kn.

 

Time ukupni trošak tužitelja iznosi 4.729,97 kn, te kada se stavi u prijeboj sa troškom tužene, tada tužitelj tuženoj je u obvezi nadoknaditi trošak u iznosu od 457,53 kn, slijedom čega je odlučeno kao u izreci pod točkom II.

 

U Splitu 25. rujna 2020.