1

Poslovni broj Gž R-335/2018-3

 

 

 

 

 

 

             

 

             

 

 

              Poslovni broj Gž R-335/2018-3

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića, predsjednika vijeća, Barbare Bosner, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. K. iz Z., OIB: ..., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku iz Z., protiv tuženika fakultet, Z., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku V. K., odvjetniku iz Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2223/16-27 od 18. svibnja 2018., u sjednici vijeća 25. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-2223/16-27 od 18. svibnja 2018.

 

 

Obrazloženje

              Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da Odluka o obustavi isplate dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 30. lipnja 2016. broj 251-56-01-16/1-327 izdana tužiteljici nije dopuštena te da se naloži tuženiku da joj na ime razlike plaće isplati ukupno bruto iznos od 3.054,06 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.527,03 kn od 16. lipnja 2016. do isplate, te na iznos od 1.527,03 kn od 16. srpnja 2016. do isplate. Odbijen je i zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška.

              Točkom II izreke naloženo je tužiteljici nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 4.687,50 kn.

              Protiv te presude žalbu je podnijela tužiteljica sadržajno zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19– dalje: ZPP), predlažući da se pobijana presuda preinači, a podredno ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije dostavljen.

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je nedopuštena Odluka tuženika o obustavi isplate dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 30. lipnja 2016. kumulirano sa zahtjevom za isplatu bruto iznosa od 3.054,06 kn s osnova neosnovano uskraćenog dijela plaće za svibanj 2016. i lipanj 2016.

U postupku nije sporno da je tužiteljica u kritično vrijeme bila u radnom odnosu kod tuženika na radnom mjestu stručne suradnice u Referadi za preddiplomski i diplomski studij temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme te da joj je tuženik za svibanj i lipanj 2016. obustavio isplatu dijela plaće na teret vlastitih sredstava pojedinačnim odlukama od 31. svibnja 2016. i 30. lipnja 2016. Nije sporno da tužiteljica nije podnosila zahtjev za zaštitu prava protiv navedene Odluke od 31. svibnja 2016., te da je taj zahtjev pravovremeno podnijela u odnosu na Odluku od 30. lipnja 2016. i nastavno predmetnu tužbu u smislu odredbe čl. 133. st. 1.  2. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14, 127/17, 98/19-dalje: ZR). Isto tako, nije sporno da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila sindikalni povjerenik kod tuženika.

Prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik Odlukom o obračunu i isplati stimulativnog dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 31. svibnja 2016. u čl. 1. utvrdio da će Fakultet zaposlenicima obračunavati i isplaćivati iz vlastitih prihoda Fakulteta stimulativni dio, u visini od 35%, na mjesečnu akontaciju plaće pojedinog zaposlenika utvrđenu prema koeficijentu iz Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama. Člankom 2. st. 1. te Odluke propisano je da će se isplata stimulativnog dijela vršiti za zaposlene koji su, osim planiranih i obveznih poslova, obavili i poslove koji nisu obuhvaćeni svakodnevnim opsegom zaduženja a da su poslovi obavljeni stručno i samostalno uz dodatan radni napor te u skladu s etičkim kodeksom te prema čl. 3. dekan Fakulteta ima pravo, na prijedlog voditelja organizacijske jedinice ili sam, ocijeniti je li pojedini zaposlenik ostvario uvjete iz čl. 2., a koji se odnose na isplatu stimulativnog dijela plaće, te odlučiti da se zaposleniku isplati ili neisplati naknada kao stimulativni dio.

U odnosu na obustavu dijela plaće tužiteljice temeljem pobijane Odluke tuženika od 30. lipnja 2016., prvostupanjski sud utvrđuje da se radilo o odbijanju radnog naloga kada je tužiteljica bila pozvana da zamijeni kolegicu koja odlazi u mirovinu za razdoblje dok se ne nađe zamjena, na određeno vrijeme pa s obzirom na sadržaj tuženikove Odluke o obračunu i isplati dijela plaće na teret vlastitih sredstava, prvostupanjski sud zaključuje da se u konkretnom slučaju radilo o obustavi i isplati stimulativnog dijela plaće koja ovisi i o obavljanju dodatnih i neplaniranih poslova, koje tužiteljica nije pristala odraditi. Za donošenje te odluke prema stajalištu suda prvog stupnja, nije odlučno da je tužiteljica ranije redovito dobivala stimulaciju pa čak i u vrijeme kad je obavljala samo svoje redovne poslove jer je ocijenio da se radi o diskreciji poslodavca, imajući u vidu da se kod poslova vezanih za rad studentskih referada, tajništva pojedinih katedri na fakultetu, radi o poslovima podložnim sezonskim promjenama intenziteta opterećenja i da je moguće stimulaciju dobivati i za svoje redovne poslove ako su npr. pojačanog intenziteta zbog ispitnih rokova i slično.

Utvrđuje da je po procjeni poslodavca u utuženom razdoblju postojala potreba za dopunskim radom na način da tužiteljica zamjenjuje osobu koja odlazi u mirovinu, s ograničenim vremenskim trajanjem, što prvostupanjski sud smatra legitimnim traženjem poslodavca koji je procijenio da tužiteljica može obavljati i takve dodatne poslove, pa s obzirom da je tužiteljica to odbila, to da postoji temelj za obustavu isplate stimulativnog dijela plaće. S tim u vezi, prvostupanjski sud utvrđuje da je tuženik tužiteljici za obavljanje tih poslova ponudio aneks ugovora o radu prema kojem bi obavljanje tih poslova bilo vremenski ograničeno uz garanciju povratka na dotadašnje poslove, zbog čega otklanja prigovor tužiteljice da bi se radilo o pritisku na nju kao sindikalnog povjerenika. Iz tih razloga odbija zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopuštenosti odluke tuženika o obustavi isplate dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 30. lipnja 2016. i posljedično tome zahtjev za isplatu iznosa koji je obustavljen tužiteljici u lipnju 2016. (1.527,03 kn).

U odnosu na zahtjev za isplatu dijela plaće koji je tužiteljici obustavljen Odlukom tuženika od 30. svibnja 2015., stajalište je prvostupanjskog suda da je tužiteljica radi ostvarenja novčane tražbine po toj osnovi trebala podnositi zahtjev za zaštitu prava protiv te odluke jer se radi o pisanoj i obrazloženoj odluci s uputom o pravnom lijeku zbog čega propuštanje ulaganja pravnih sredstava protiv takve odluke dovodi do nemogućnosti ostvarenja predmetne novčane tražbine zbog čega odbija i zahtjev tužiteljice za isplatu dijela plaće za svibanj 2016. u iznosu od 1.527,03 kn.

Odluku o parničnom trošku prvostupanjski sud donosi primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

 

Ispitujući po službenoj dužnosti postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije zahvaćena ovim povredama postupka pa tako ni povredom iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na odbijanje zahtjeva za isplatu dijela plaće za svibanj 2016., tužiteljica smatra pogrešnim zaključak suda prvog stupnja o neosnovanosti tog dijela tužbenog zahtjeva uz tvrdnju da za ostvarenje te tražbine nije bila dužna zahtijevati radnopravnu zaštitu u smislu odredbe čl. 133. st. 1. ZR-a podnošenjem zahtjeva za zaštitu prava protiv Odluke tuženika od 31. svibnja 2016.

 

Prednje iznijeti žalbeni navodi nisu osnovani.

 

Prema odredbi čl. 133. st. 1. ZR-a propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Stavkom 2. istog članka propisano je da ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom, a st. 3. propisuje da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno poslodavcu nije podnio zahtjev iz stavka 1. ovoga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadom štete ili drugog novčanog potraživanja iz radnog odnosa.

 

U postupku je nesporno da tužiteljica nije podnijela zahtjev za zaštitu prava u odnosu na Odluku tuženika o obustavi tužiteljici dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 31. svibnja 2016. slijedom čega je ta Odluka postala konačna i proizvodi pravne učinke. Zbog toga prvostupanjski sud nije imao pravne mogućnosti ispitivati njenu pravilnost, već ju je pravilno prihvatio zakonitom i nastavno pravilno zaključio da tužiteljica nema pravnu osnovu po kojoj bi joj tuženik bio dužan isplatiti utuženu razliku plaće za svibanj 2016. Pri tome, nije osnovana žalbena tvrdnja da tužiteljica ostvaruje pravo potraživati naznačenu razliku plaće temeljem odredbe čl. 133. st. 3. ZR-a koja ne pretpostavlja podnošenje zahtjeva za zaštitu prava za novčana potraživanja iz radnog odnosa budući da se time ne otklanja utjecaj propusta radnika traženja zaštite u odnosu na Odluku koja predstavlja temelj za obustavu dijela plaće jer je (tek) utvrđenje nezakonitosti ove Odluke pretpostavka za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice za isplatu razlike plaće za svibanj 2016. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev tužiteljice u tom dijelu.

 

U odnosu na odbijanje preostalog dijela tužbenog zahtjeva za utvrđenje nedopuštenosti Odluke tuženika o obustavi tužiteljici dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 30. lipnja 2016. i nastavno isplatu razlike plaće za lipanj 2016., tužiteljica u žalbi prije svega osporava stajalište prvostupanjskog suda da prije donošenja sporne Odluke nije postojala obveza poslodavca savjetovanja s radničkim vijećem budući da nije utemeljeno na relevantnoj zakonskoj normi te nastavno ukazuje da je tom Odlukom stavljena u nepovoljniji položaj kao sindikalna povjerenica u odnosu na njene dotadašnje uvjete rada i u odnosu na ostale radnike, bez suglasnosti sindikata, što je protivno odredbi čl. 188. st. 1. toč. 2. ZR-a. Nadalje, osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je odbila obavljati poslove prema danom nalogu nadređene osobe jer da iz provedenih dokaza proizlazi da je odbila zaključiti aneks ugovora o radu za drugo radno mjesto budući da ima zaključeni ugovor o radu  za radno mjesto stručne suradnice za studente u referadi za preddiplomski i diplomski studij, te da je ranije obavljala dodatne poslove prema nalogu nadređenih, ali unutar svoje organizacijske jedinice. Tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi zaključak da stimulacija na plaću ne predstavlja stimulaciju za dodatne radne napore, već da čini dio plaće i da uskratu stimulacije tuženik isključivo koristi za sankcioniranje „neposlušnih radnika“, pri čemu da je time stavljena i u nepovoljniji položaj zbog svog sindikalnog djelovanja. Zaključno, smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo jer joj stimulacija nije ukinuta zbog (ne)povećanog opsega radnih zadataka, već zbog navodnog odbijanja radnih zadataka, što nije razlog uskrate isplate predmetne stimulacije prema tuženikovoj Odluci o obračunu i isplati stimulativnog dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 31. svibnja 2016.

 

Odgovarajući na prednje iznesene žalbene navode, prije svega treba kazati da je prvostupanjski sud pravilno kroz sadržajnu primjenu odredbe čl. 150. st. 1. ZR-a utvrdio da tuženik nije bio u obvezi savjetovati se s radničkim vijećem prilikom donošenja pobijane Odluke. Naime, ta Odluka donesena je temeljem tuženikove Odluke o obračunu i isplati stimulativnog dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 31. svibnja 2016. koja je donesena na sjednici Fakultetskog vijeća temeljem čl. 34. Statuta tuženika i kojom su predviđeni kriteriji i uvjeti za isplatu i obustavu predmetne stimulacije, te je Odluka vremenski ograničena na jedan mjesec zbog čega i prema stajalištu ovoga suda ne predstavlja odluku za koju je potrebno prethodno savjetovanje s radničkim vijećem u smislu citirane zakonske odredbe, ni odluku za koju je potrebna suglasnost sindikata u smislu odredbe čl. 188. a. st. 1. toč. 2. ZR-a jer s obzirom na prethodno izloženi temelj i doseg te Odluke, ne proizlazi da je time tužiteljica kao sindikalni povjerenik stavljena u nepovoljniji položaj u odnosu na njene dotadašnje uvjete rada i u odnosu na ostale radnike, niti je u postupku utvrđeno da je time tuženik vršio određeni pritisak na tužiteljicu zbog njenog sindikalnog djelovanja, što tužiteljica bez uspjeha osporava u žalbi, ne navodi konkretne dokaze o suprotnom.

 

U odnosu na daljnju ocjenu zakonitosti pobijane Odluke, valja odgovoriti da iako je sud prvog stupnja navodio i druge razloge koji su utjecali na njenu pravilnost (odbijanje obavljanja dodatnih poslova), prema stajalištu ovoga suda o zakonitosti te Odluke valjalo je odlučiti na jednak način i temeljem  razloga koji su u njoj navedeni.

 

Iz sadržaja Odluke o obustavi isplate dijela plaće na teret vlastitih sredstava od 30. lipnja 2016. (list 9 spisa) proizlazi da je tužiteljici obustavljena isplata stimulativnog dijela plaće za mjesec lipanj 2016. uz obrazloženje da na radnom mjestu tužiteljice, osim redovnih poslova, nije bilo poslova koji nisu obuhvaćeni svakodnevnim opsegom zaduženja prema opisu radnog mjesta te koji su obavljeni uz dodatni radni napor te da je Odluka donesena temeljem čl. 4. Odluke o obračunu i isplati dijela plaće na teret vlastitih sredstava, na prijedlog tajnice Fakulteta i rukovoditelja Studenske referade. Nadalje, iz Odluke o obračunu i isplati dijela plaće na teret vlastitih sredstava tuženika od 31. svibnja 2016. (list 12 spisa) proizlazi da pravo na dodatak na plaću kao stimulativni dio za rad pojedinog zaposlenika se utvrđuje, između ostalog, prema kriteriju stručnog i samostalnog, uz dodatni napor, obavljanja poslova koji nisu obuhvaćeni svakodnevnim opsegom zaduženja, odnosno opisom poslova radnog mjesta, a prema čl. 4.  dekan Fakulteta ima pravo, na prijedlog voditelja organizacijske jedinice ili sam, ocijeniti je li pojedini zaposlenik ostvario uvjete iz čl. 3., a koji se odnose za isplatu stimulativnog dijela plaće te odlučiti da se zaposleniku isplati ili neisplati dodatak na plaću kao stimulativni dio, a ako prijedlog nije podnesen, smatrat će se da zaposleniku pripada pravo na dodatak na plaću kao stimulativni dio, osim ako tom Odlukom za pojedine slučajeve nije drugačije propisano. Tužiteljica ni u postupku, niti u žalbi ne tvrdi da je u lipnju 2016. osim redovnih poslova obavljala i dodatne poslove kako su opisani u pobijanoj Odluci, pa s obzirom da tuženik i prema tom kriteriju može utvrđivati pravo na isplatu stimulativnog dijela plaće, proizlazi da je Odluka pravilna i zakonita. S tim u vezi, pogrešno smatra tužiteljica da se stimulativni dio plaće treba redovito isplaćivati (svim radnicima) kao dio plaće jer to ne proizlazi iz sadržaja Odluke tuženika o obračunu i isplati dijela plaće na teret vlastitih sredstava.

 

S obzirom na prethodno izloženo, tužiteljica nema pravni osnov za isplatu stimulativnog dijela plaće za lipanj 2016. te je pravilno prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev tužiteljice i u preostalom dijelu kao neosnovan i nastavno pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika  odlučio o parničnom trošku.

 

Iz tih razloga je temeljem odredbi čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Rijeci 25. rujna 2020.

 

Predsjednik vijeća

Duško Abramović v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Draženka Šimić