1              Poslovni broj: 22 Gž R-896/20-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: 22 Gž R-896/20-2

 

 

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u pravnoj stvari tužitelja V. K., OIB: ..., iz S., zastupanog po punomoćniku I. J., odvjetniku u S., protiv tuženika Centar ..., OIB: ..., iz Z., zastupanog po punomoćniku E. M., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu broj Pr-9/2018 od 27. svibnja 2020. ispravljene rješenjem broj Pr-9/2018 od 8. lipnja 2020., 24. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-9/2018 od 27. svibnja 2020. ispravljena rješenjem broj Pr-9/2018 od 8. lipnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik isplatiti tužitelju na ime dodatka za rad stručnog suradnika s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu iznos od 18.372,57 kn bruto izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, sa pripadajućom zateznom kamatom kako je to specificirano u točki I. izreke presude.

 

Nadalje, obvezan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.500,00 kn (točka II. izreke).

 

Žalbu protiv presude pravovremeno podnosi tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje u tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19, dalje u tekstu: ZID ZPP), s prijedlogom da se odluka preinači, podredno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba je neosnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu dodatka za rad stručnog suradnika s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu za razdoblje od 1. veljače 2015. do 30. studenog 2017., u visini od 12% temeljem odredbe članka 13. stavak 4. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“, broj 63/14; dalje u tekstu: KU/2014) kojom je određeno da se učitelju i stručnom suradniku koji radi u posebnom razrednom odjelu ili odgojno-obrazovnoj skupini s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu plaća uvećava na temelju ukupne količine tjednog radnog vremena provedenog u tom radu za 12%.

 

Identična je odredba članka 13. stavak 4. Kolektivnog ugovora za zaposlenike u osnovnoškolskim ustanovama („Narodne novine“, broj 39/17, dalje u tekstu: KU/2017) koji je bio u primjeni u razdoblju od 13. ožujka 2017.

 

Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev smatrajući da se na rad tužitelja ima primijeniti odredba članka 13. stavak 4. KU/2014 i KU/2017.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

 

Nije ostvaren ni razlog žalbe pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je sporne odlučne činjenice sud prvog stupnja pravilno utvrdio i raspravio u smislu odredbe članka 8. ZPP te je na isto pravilno primijenio materijalno pravo.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika na radnom medicinskog tehničara - odgojitelja;

- da se na radni odnos tužitelju primjenjuju i odredbe KU/2014 i KU/2017;

- da je tužitelju tuženik do utuženog razdoblja uredno isplaćivao dodatak za rad
stručnog suradnika s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu;

- da je tuženik predmetni dodatak u utuženom razdoblju isplaćivao i radnici N. P. koja je bila zaposlena na istom radnom mjestu medicinskog tehničara - odgojitelja, te i D. Š. E. koja je bila odgojitelj; dok je radnici M. J. Š. zaposlenoj na istom radnom mjestu medicinskog tehničara - odgojitelja taj dodatak dosuđen u parničnom postupku broj Pr-10/2018;

- da iz očitovanja tuženika od 9. studenog 2015. proizlazi da je sukladno Pravilniku o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Centra ... kao javne službe u opisu poslova zdravstvenih radnika i pružanje podrške učenicima/ korisnicima u aktivnostima svakodnevnog života te sudjelovanje kao asistenta u provođenju pedagoškog programa, sudjelovanje i pomaganje u radu voditeljima odgojno-obrazovnih skupina odnosno razrednicima - asistencija, sudjelovanje u pripremi i provođenju programa izleta, ljetovanja i zimovanja učenika/korisnika Centra i drugi poslovi i zadaci;

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema pisanom nalazu i mišljenju vještaka dipl. oec. J. B.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da tužitelj ima sklopljen ugovor o radu s tuženikom koji mu nije platio utužene iznose a što je obvezan prema citiranim odredbama KU/2014 i KU/2017.

 

Prema shvaćanju prvostupanjskog suda a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, tužitelj je zaposlen na radnom mjestu ne samo medicinskog tehničara već radnom mjestu medicinskog tehničara - odgajatelja, isti je obavljao poslove asistenta u nastavi i po potrebi mijenjao voditelje u obavljanju njihovih poslova, obavljao je neposredni odgojno – obrazovni rad sa djecom koja imaju poteškoće u razvoju, prolazio je edukacije koje je organizirao tuženik za rad sa djecom koja imaju teškoće u razvoju iz aspekta autizma.

 

Pravilno sud prvog stupnja navodi da iz Pravilnika o unutarnjem ustrojstvu i načinu rada Centra ... Z. kao javne službe iz lipnja 2010. godine te istog Pravilnika iz travnja 2016. godine, kao i Tumačenja KU/2014 broj 19/14, proizlazi da medicinske sestre ne obavljaju iste poslove kao učitelj ili stručni suradnik pedagog, psiholog, edukator - rehabilitator ili knjižar te da se na njih ne može primijeniti odredba članka 13. stavak 4. KU/2014.

 

Međutim, nadalje pravilno navodi da je u tužiteljevu opisu radnog mjesta (medicinski tehničar - odgajatelj), među ostalim, navedeno i da kao odgajatelj sudjeluje neposredno u odgojno - obrazovnom radu s učenicima, što sve proizlazi i iz njegovog stranačkog iskaza.

 

Konkludira, obzirom da je tužitelj obavljao i poslove odgojno - obrazovnog rada kod tuženika po nalogu poslodavca, to je sud prvog stupnja pravilno prihvatio tužbeni zahtjev.

 

Posebice, ovaj drugostupanjski sud prihvaća primjenu materijalnog prava jer je utvrđeno nejednako postupanje tuženika kao poslodavca naspram tužitelja u odnosu na druge radnike - N. P. i D. Š. E., koje su obavljale isti posao na isti način a taj rad im je različito vrednovan.

 

Naime, člankom 7. stavak 4. Zakona o radu („Narodne novine“, broj 93/14 i 127/17, dalje u tekstu: ZR) propisano je da je zabranjena izravna ili neizravna diskriminacija na području rada i uvjeta rada, uključujući kriterije za odabir i uvjete pri zapošljavanju, napredovanju, profesionalnom usmjeravanju, stručnom osposobljavanju i usavršavanju te prekvalifikaciji, u skladu s ovim Zakonom i posebnim zakonima.

 

Članak 14. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, dalje u tekstu: Konvencija) propisuje zabranu diskriminacije: „Uživanje prava i sloboda koje su priznate u ovoj Konvenciji osigurava se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što je spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijed, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili društveno podrijetlo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili druga okolnost.”

 

Nadalje, članak 14. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine”, broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14, dalje u tekstu: Ustav RH) ukazuje na otvorenu listu osnova diskriminacije jer određuje da svatko u Republici Hrvatskoj ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi,
društvenom položaju ili drugim osobinama.

 

Diskriminacija postoji kada se zadovolje elementi postojanja slične ili podudarne grupe/pojedinci (ovdje tužitelj i njegove kolegice), različito tretiranje (isplata plaće za isti rad, tužitelju bez dodatka za rad stručnog suradnika s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu, a radnicama N. P. i D. Š. E. sa dodatkom za rad stručnog suradnika s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu), prema zabranjenim osnovama (isti uvjeti rada, različito vrednovanje), bez opravdanja odnosno bez legitimnog cilja ili neprimjeren cilju (tuženik čak i ne osporava da je za jednaki rad isplaćivao različitu plaću - sa i bez dodatka, ali smatra da to nije od utjecaja za predmetni postupak što je nonsens) iz čega proizlazi da cilj takvog postupanja tuženika nije opravdan odnosno nije primjeren cilju.

 

Izravna diskriminacija prema odredbi članka 2. stavak 1. Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“, broj 85/08 i 112/12, dalje u tekstu: ZSD) podrazumijeva postupanje uvjetovano nekim od osnova diskriminacije kojima se osoba stavlja u nepovoljniji položaj, ili je bila stavljena u nepovoljniji položaj ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

 

Tužitelj je u konkretnom slučaju trebao dokazati da je došlo do stavljanja u nepovoljniji položaj (da za isti rad tuženik isplaćuje radnicima različitu plaću) na razini vjerojatnosti (a ovdje tuženik ne spori takvo postupanje).

 

Dakle, tužitelj je dokazao činjenice na kojima bazira svoje tvrdnje te su iste rezultirale predmnjevom postojanja diskriminacije. Kako teret dokazivanja u toj situaciji prelazi na diskriminatora koji treba dokazati da nema diskriminacije, to proizlazi da je tuženik trebao dokazati suprotno; međutim, isti je samo ustvrdio da je neosnovano isplaćivao prijeporni dodatak za rad stručnog suradnika s učenicima s većim teškoćama u razvoju po posebnom nastavnom planu i programu drugim dvjema radnicama a ne i tužitelju, što je apsolutno neopravdan i nelegitiman razlog nejednakog postupanja.

 

U okolnostima konkretnog slučaja, isplata niže plaće (a prijeporni dodatak je dio plaće) za jednaki rad i jednaki način rada predstavlja oblik izravne diskriminacije pa je već i to osnov za isplatu utužene tražbine tužitelju.

 

Pritom, za napomenuti je da nema mjesta primjeni odredbe članka 91. ZR koja propisuje jednakost plaća žena i muškaraca jer iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da kao tužitelju, ni radnici M. J. Š. nije isplaćivan u utuženom razdoblju prijeporni dodatak pa tako osnova nejednakog postupanja očito nije spol.

 

Stoga, sud je prvog stupnja nakon što je proveo dokazni postupak sukladno dokaznim prijedlozima stranaka, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo pri čemu se pozvao na odgovarajuće materijalnopravne propise te o svemu dao jasne razloge.

 

Pravilna je i odluka o trošku jer je ista ispravno utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19) koji propis se glede parničnog troška primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 3. ZID ZPP, pa tako i glede podneska od 19. studenog 2018. kojim se tužitelj očitovao na podnesak tuženika od 15. listopada 2018. kojim je tuženik dopunio odgovor na tužbu te podneska od 23. listopada 2019. kojim se tužitelj očitovao na nalaz i mišljenje vještaka i uredio tužbeni zahtjev s tim u vezi; te glede pristupa na ročište od 11. veljače 2019. na kojemu se raspravljalo o glavnoj stvari i na kojemu je zaključen prethodni postupak i određeno provođenje dokaza, a sve sukladno odredbama Tbr. 8. točka 1. i Tbr. 9. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje u tekstu: OT).

 

U odnosu na žalbeni navod o nepravovremenosti popisa troška od strane tužitelja, za navesti je da iz predmeta spisa ne proizlazi da bi isti bio predan naknadno (nema potvrde o primitku neposredno, putem pošte niti elektronički) a sama okolnost kada je isti zaveden u e-spisu nije dokaz o danu predaje istog u konkretnom slučaju.

 

Kako ispitujući pobijanu presudu, u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbu tuženika valjalo odbiti te potvrditi presudu u cijelosti temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

 

Split, 24. rujna 2020.