1                         

Poslovni broj Gž-2877/2019-2

 

 

 

 

 

 

 

             

 

Poslovni broj Gž-2877/2019-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1. V. D. pok. J., iz B. V., OIB: ..., 2. B. S. pok. P. iz B., OIB: ..., 3. H. S. iz B., OIB ... i 4. I. S. B., OIB: ..., svi zastupani po punomoćniku Z. A., odvjetniku iz M., protiv tuženika T. B. iz Z., OIB: ..., radi utvrđenja služnosti, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj 72 P-4427/16 od 20. prosinca 2018., u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

1.                Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Makarskoj poslovni broj 72 P-4427/16 od 20. prosinca 2018. u točkama I., II.  i III. izreke, osim u dijelu točke III. u kojemu je tužiteljima dosuđena zatezna kamata na parnični trošak za razdoblje od 14. prosinca 2018. do 20. prosinca 2018.

 

 

2.                Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se ista presuda u dijelu točke III. izreke na način da se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja za isplatu zatezne kamate na iznos parničnog troška od 16.392,19 kn za razdoblje od 14. prosinca 2018. do 20. prosinca 2018.

 

 

3.                Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troška žalbenog postupka.

 

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

Presudom suda prvog stupnja je utvrđeno da u korist nekretnine upisane u zk. ul. 2224, k.o. B., koja se sastoji kč. broj 312/10 kao povlasnog dobra, postoji pravo stvarne služnosti kolnika i staze na teret nekretnine upisane u zk.ul. 1637, k.o. B. i to kč. broj 312/8 te kč. broj 312/30, u vlasništvu tuženika, koja služnost ide dijelom tih čestica pobliže navedenim točkama u izreci, u točki II. izreke je utvrđeno da u korist nekretnine kč. broj 312/7, upisane u zk. ul. 1657, k.o. B. kao povlasnog dobra, postoji pravo služnosti kolnika i staze na teret nekretnine kč. broj 312/8 i kč. broj 312/30, upisane u zk. ul.1637, k.o. B., u vlasništvu tuženika, dijelom tih čestica pobliže opisanim u izreci pa su tužitelji ovlašteni temeljem presude upisati pravo služnosti u zemljišnu knjigu. U točki III. izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 16.392,19 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 14. prosinca 2018. do isplate, u roku od 15 dana.

 

Protiv presude je žalbu podnio tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 – dalje: ZPP).

 

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka nalazi u tome što je izreka presude nerazumljiva, što nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama te postoji proturječje između razloga presude o izvedenim dokazima te priloženih isprava. Žalitelj prije svega ukazuje na činjenicu da je ročište za objavu presude bilo određeno za dan 14. prosinca 2018., a potom je odgođeno za dan 20. prosinca 2018., kada je presuda i objavljena pa da postoji proturječnost u odnosu na početak tijeka zatezne kamate na parnični trošak. Pored toga navodi da je sud prvog stupnja cijenio kao dokaz kupoprodajni ugovor od 5. lipnja 1973. sklopljen između A. D. kao prodavatelja i saveza Općine Z. kao kupca, iako je ta isprava dostavljena u spis nakon zaključenja prethodnog postupka. Tvrdi da je činjenica sklapanja tog ugovora bila poznata tužiteljima, da je ugovor bio pohranjen u Zbirci isprava pa da nije točna tvrdnja o vremenu pribavljanja te isprave kao opravdanju naknadnog prilaganja u spis. Ukazuje da je na pripremnom ročištu održanom 19. lipnja 2017. sud upozorio stranke do kojeg stadija postupka mogu iznositi činjenice i predlagati dokaze u smislu odredbe čl. 299. st. 1. i 2. ZPP-a te da je na tom ročištu tužitelj predložio izvršiti uvid u Zbirku isprava u dva predmeta, ali nije predložen uvid u spis Z-327/73 pa kako je kupoprodajni ugovor priložen na glavnoj raspravi održanoj 5. studenog 2018. te se radi o dokazu koji nije predložen na pripremnom ročištu, smatra da se taj dokaz nije smio cijeniti.

 

Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, ukazuje na odredbu čl. 230. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14; dalje ZV), prema kojem propisu se pravo stvarne služnosti koje nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano pravo osnovano na temelju zakona. Tvrdi da je prilikom stjecanja prava vlasništva nekretnine kč. br. 312/8, k.o. B. (poslužne nekretnine) bio u dobroj vjeri te je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige. Smatra da mu se ne može staviti na teret kao nesavjesno postupanje to što nije izvršio uvid u Zbirku isprava u kojima se eventualno spominje nekakva služnost. Nadalje, tuženik naglašava da tužitelji imaju pravo pristupa na svoje nekretnine s javnog puta, a što da je sud prvog stupnja potpuno zanemario te nije ni obrazložio. Tu tvrdnju da je isticao i tijekom postupka u odnosu na 1.-tužiteljicu, smatrajući da se ne radi o nužnom prolazu pa upravo stoga da nije osnovan zahtjev tužitelja za utvrđenjem prava stvarne služnosti prolaza i provoza preko nekretnine u njegovom vlasništvu. Glede nekretnine č.zem. 312/10, k.o. B., smatra da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, budući da se spominju dvije nekretnine sa istom katastarskom oznakom, jedna koja je u nalazu vještaka označena plavom bojom te druga koja je označena žutom bojom, a koja nema nikakvog doticaja sa kč. broj 312/8, kao poslužnom nekretninom, niti se koristi za pristup do kč. broj 312/10. Prema stajalištu žalitelja najrelevantnije za ovaj parnični postupak jest utvrđenje da i kč. br. 312/7 i kč. br. 312/10 kao povlasne nekretnine imaju izravan pristup na javnu prometnu površinu, odnosno č. zem. 7777, k.o. B.. Štoviše, objekt na adresi da ima izvedeno i betonsko stubište koje predstavlja komunikaciju od objekta do magistrale, a izravna veza da je jasno označena na nalazu vještaka P. P.. Navedeno da ukazuje na "pravo tuženika na utvrđenje prestanka prava služnosti kolnika i staze". Ističe i to da je vještak u svom nalazu od 2. siječnja 2018. kao pojas puta prikazao obuhvat koji je širi od onog dijela kojim se prolazi pješice i vozilom, iako pregledom fotografija proizlazi da se za prolaz ne koristi cijela površina, o čemu da se sud prvog stupnja nije izjasnio.

 

Glede primjene materijalnog prava žalitelj još ukazuje na odredbe čl. 8. st. 4. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 107/07, 152/08, 126/10, 55/13 i 60/13; dalje ZZK) te čl. 243. ZV-a, koji sadrže pravila o zaštiti povjerenja u zemljišne knjige te prestanku stvarne služnosti. Tuženik osporava i odluku o parničnom trošku uz obrazloženje da je prema vrijednosti predmeta spora od 5.000,00 kn, za svaku poduzetu radnju odvjetnika propisana nagrada od 50 bodova, odnosno 500,00 kn, a ne 75 bodova, odnosno 750,00 kn koliko je dosuđeno pobijanom presudom. Pored toga smatra da nagrada nije trebala biti odmjerena u punom iznosu jer se nije na svim ročištima raspravljalo o glavnoj stvari.

 

Predlaže pobijanu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška žalbenog postupka koji je specificiran u žalbi. 

      

Tužitelji u odgovoru na žalbu osporavaju izložene žalbene navode uz obrazloženje da je tužiteljica ugovor o kupoprodaji iz 1973. pronašla među svojim ispravama nakon zaključenja prethodnog postupka pa bez svoje krivnje nije mogla taj dokaz predložiti prije toga, pri čemu naglašavaju da eventualna  nepravilna primjena odredbe čl. 299. st. 3. ZPP-a nije mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude, budući da sadržaj toga ugovora samo potkrjepljuje pravilnost činjeničnog stanja koje je utvrđeno drugim dokazima. Naglašavaju da tuženiku zbog stanja na terenu nije moglo ostati nepoznato da tužitelji imaju pravo služnosti prolaza i provoza do svojih nekretnina te osporavaju navod o nepouzdano utvrđenom identitetu nekretnine kč. broj 312/10. Glede odluke o parničnom trošku, navode da je vrijednost predmeta spora označena u iznosu od 6.000,00 kn, a ne 5.000,00 kn kako to pogrešno tvrdi tuženik u žalbi.

 

Predlažu stoga žalbu odbiti i pobijanu presudu potvrditi, uz nadoknadu troška sastava tog podneska.

 

Očitujući se na navode odgovora na žalbu, tuženik je u podnesku ponovio u skraćenom obliku ono što je već iznio u žalbi protiv presude.

 

Žalba tuženika nije osnovana, osim u dijelu odluke o tijeku zatezne kamate na parnični trošak.

 

U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju ukazuje tuženik u žalbi, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja je pravilo primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Na temelju provedenih dokaza je sud prvog stupnja utvrdio slijedeće činjenice:

 

-                      da je u zemljišnim knjigama nekretnina č.zem. 312/8, k.o. B. upisana kao vlasništvo tuženika u cijelosti, dok je tužiteljica V. D. upisana kao vlasnica kč. broj 312/10, k.o. B., a B. S. i H. S. (2. i 3. tužitelji) kao suvlasnici kč. broj 312/7, k.o. B.,

 

-                      da je na nekretninama sadašnjih oznaka kč. 312/7, 312/8 prednik stranaka I. D. izgradio dvojni objekt 50-ih godina prošlog stoljeća,

 

-                      da je 11. rujna 1966. sklopljen ugovor o podjeli zgrade između braće J. i A. D. (sinova I. D.) na način da je istočni dio kuće (sada kč. 312/7) pripao J. D., a zapadni A. D. (sada kč. 312/8),

 

-                      da je 5. lipnja 1973. sklopljen ugovor o kupoprodaji nekretnine između A. D. kao prodavatelja i saveza Općine Z. kao kupca, predmetom kojeg ugovora je bio prodavateljev suvlasnički dio nekretnine,

 

-                      da u zemljišnim knjigama u k.o. B. postoje upisane dvije čestice istih oznaka č.zem. 312/10,

 

-                      da je prijeporni put formiran prilikom gradnje kuće početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, te su put koristili I. D. i njegovi sinovi J. i A. D.,

 

-                      da je J. D. istočni dio nekretnine prodao S. K., a on je potom 80-ih godina prošlog stoljeća taj dio prodao obitelji S. koja od tada koristi sporni put kao pristup do svoje kuće,

 

-                      da je tuženik nekretninu kč. 312/8 (zapadni dio kuće i okućnicu) kupio 1999. od  saveza Općine Z.,

 

-                      da je prijeporni put još 50-ih godina prošlog stoljeća bio formiran kao makadamski, a da je početkom 80-ih godina prošlog stoljeća betoniran,

 

-                      da se zapadno od kuće nalazila garaža koja je dograđena 70-ih godina prošlog stoljeća te se koristi za stanovanje, a pripala je 1.-tužiteljici V. D. u vlasništvo (kč. 312/10),

 

-                      da tužitelji koriste prijeporni put kao prilaz svojim nekretninama pješice i automobilima te da ih nitko u tome nije priječio.

 

           Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da su još prednici tužitelja nesmetano koristili prijeporni put za pristup do svojih nekretnina pješice i vozilima od trenutka formiranja puta do danas pa da su kroz vrijeme od 20 godina, računajući od 8. listopada 1991. pa do podnošenja tužbe (8. rujna 2016.) izvršavali sadržaj prava stvarne služnosti te na takav način stekli pravo stvarne služnosti dosjelošću primjenom odredbe čl. 229. st. 1. ZV-a. Prigovor tuženika da je bio savjesni stjecatelj nekretnine u smislu odredbe čl. 230. ZV-a, sud prvog stupnja ocjenjuje neosnovanim, uz obrazloženje da je u kupoprodajnom ugovoru iz 1973. koji je sklopljen između A. D. kao prodavatelja i saveza Općine Z. kao kupca izričito navedeno da postoji pravo prolaza preko nekretnine koja je predmetom prodaje u korist vlasnika istočnog dijela (sada kč.  312/7), a pored toga da je u vrijeme kada je tuženik kupio tu nekretninu na terenu već postojao prijeporni pristupni put koji se protezao sa sjeverne, zapadne i južne strane kuće tuženika, a koji vodi i do kuće 1.-tužiteljice na zapadnom dijelu pa da je tuženik kao savjesni stjecatelj te činjenice morao provjeriti u zemljišnoj knjizi, odnosno da mu postojanje puta nije moglo ostati nepoznato. Glede korištenja u dokazne svrhe kupoprodajnog ugovora od 5. lipnja 1973., sud prvog stupnja ocjenjuje da tužitelji iz objektivnih razloga taj dokaz nisu mogli priložiti ranije, prije zaključenja prethodnog postupka.

 

              Stoga prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja te obvezuje tuženika nadoknaditi im parnični trošak primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, s tim što tužiteljima priznaje trošak zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; dalje Tarifa), uz troškove vještačenja i sudskih pristojbi, u ukupnom iznosu od 16.392,19 kn.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja primijenio mjerodavno materijalno pravo kada je utvrdio da su tužitelji dosjelošću stekli pravo služnosti prolaza i provoza na poslužnoj nekretnini. Naime, prema odredbi čl. 186. ZV-a stvarna služnost je stvarno pravo svagdašnjega vlasnika određene nekretnine (povlasna nekretnina) da se za potrebe te nekretnine na određeni način služi nečijom nekretninom (poslužna nekretnina), čiji svagdašnji vlasnik to mora trpjeti ili mora propuštati određene radnje glede svoje nekretnine koje bi inače imao pravo činiti (stavak 1.). Prema odredbi čl. 229. ZV-a stvarna služnost osniva se na temelju zakona dosjelošću, ako ju je posjednik povlasne nekretnine pošteno posjedovao izvršavajući njezin sadržaj kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine nije se tome protivio (st. 1.). Prema odredbi čl. 230. ZV-a pravo stvarnih služnosti koje je na teret neke nekretnine osnovano na temelju zakona, ali nije upisano u zemljišnu knjigu, ne može se, niti kada je utvrđeno odukom suda, suprotstaviti pravu onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još nije bilo upisano to pravo služnosti koje je osnovano na temelju zakona.

 

              Iz pravilnih utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da su još prednici stranaka koristili prijeporni put za dolazak do svojih nekretnina, da su se braća J. i A. D. još 1966. dogovorili o podjeli zgrade koju je gradio njihov otac I. D. 50-ih godina prošlog stoljeća, pri čemu je istočni dio pripao J. – J. (danas kč. broj 312/7), dok je zapadni dio pripao A. (danas kč. broj 312/8), s tim što je prijeporni put bio jedina poveznica između Jadranske magistrale te nekretnine koja je pripala J. D.. Iz utvrđenja suda prvog stupnja nesumnjivo proizlazi da se sadržaj prava stvarne služnosti prolaza i provoza ostvarivao kontinuirano u korist nekretnina kč. 312/10 i kč. 312/7 na teret kč. 312/8 i 312/30, svakako znatno duže od vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću (20 godina).

 

              Prema stajalištu ovog suda, pravilno je ocijenjen neosnovanim prigovor tuženika koji se pozvao na zaštitu povjerenja u zemljišne knjige, pri čemu valja istaći da su točni navodi žalitelja da se od njega nije moglo očekivati da u zemljišnim knjigama pribavi ispravu na temelju koje se upisao njegov prednik, međutim, prigovor je s osnovom otklonjen, s obzirom na činjenicu da je u vrijeme kada je tuženik stekao vlasništvo nekretnine kč. broj 312/8, na terenu bio jasno vidljiv betonirani put koji vodi od Jadranske magistrale do nekretnina kč. 312/7 i 312/10. Posebice treba naglasiti okolnost da su se tim putem koristili tužitelji radi dolaska do svojih nekretnina pješice i vozilom, koja činjenica tuženiku nikako nije mogla ostati nepoznata, s obzirom na to da se radi o dvojnom objektu, a put prolazi sa triju strana kuće u vlasništvu tuženika.

 

              Stoga je neodlučno što služnost nije bila upisana u zemljišnoj knjizi, budući da tuženiku, zbog konfiguracije nekretnina u vlasništvu stranaka te položaju prijepornog puta u odnosu na te nekretnine, nikako nije moglo ostati nepoznato postojanje puta kao pristupa do nekretnina tužitelja, zbog čega se tuženik bez osnove poziva na zaštitu povjerenja u zemljišnu knjigu. Utoliko je suvišno odgovarati na žalbene navode glede primjene odredbe čl. 299.  ZPP-a i prilaganja ugovora iz 1973., budući da taj dokaz nije relevantan za ishod ovog postupka te uzimanje u obzir tog dokaza nije utjecalo na zakonitost pobijane presude.  

 

              U odnosu na žalbene navode tuženika o tome da tužitelji imaju izravan pristup do svojih nekretnina s Jadranske magistrale, valja istaći da je predmetom tužbenog zahtjeva u ovom postupku utvrđenje da je stečeno pravo stvarne služnosti na temelju zakona, dosjelošću, a sud u smislu odredbe čl. 2. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Narečena tvrdnja tuženika bi bila relevantna u situaciji da je predmetom tužbenog zahtjeva ukinuće služnosti (čl. 242. ZV-a), kakav zahtjev nije stavljen u ovom postupku pa o njemu sud nije ni bio ovlašten raspravljati, odnosno odlučivati.

 

              Glede identiteta nekretnine č.zem. 312/10, k.o.B., valja odgovoriti da je iz nalaza vještaka mjernika razvidno da, bez obzira na dvostruku oznaku nekretnina u zemljišnim knjigama, 1.-tužiteljica V. D. je kao povlasnu nekretninu označila nekretninu koja je u njezinom vlasništvu i koja graniči s Jadranskom magistralom te č.zem. 312/8 pa nije bilo nikakve dvojbe oko identiteta te povlasne nekretnine.

 

U odnosu na odluku o parničnom trošku, treba istaći da je u pravu žalitelj kada tvrdi da je ročište za objavu presude koje je bilo određeno za dan 14. prosinca 2018. odgođeno te je presuda objavljena 20. prosinca 2018. Stoga tužiteljima od tog datuma pripada pravo na zateznu kamatu na parnični trošak, u skladu s odredbom čl. 30. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17) pa je nezakonita odluka u dijelu točke III. izreke kojom je dosuđena zatezna kamata za razdoblje od 14. do 20. prosinca 2018.  

 

              Tužitelji su uspjeli u parnici, osim u neznatnom dijelu sporedne tražbine pa im primjenom odredbe čl. 154. st. 3. ZPP-a pripada pravo na nadoknadu parničnog troška od tuženika. Trošak je pravilno obračunat, primjenom važeće Tarife, pri čemu treba navesti da su tužitelji u tužbi naznačili vrijednost predmeta spora iznosom od 6.000,00 kn (a ne 5.000,00 kn kako to pogrešno tvrdi tuženik u žalbi) te je parnični trošak tužitelja pravilno obračunat u skladu s označenom vrijednosti predmeta spora.

 

              Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja, osim u narečenom dijelu, potvrditi na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, dok je u odnosu na tijek zatezne kamate na parnični trošak presuda preinačena primjenom odredbe čl. 373. toč. 3. ZPP-a. 

 

              Tužiteljima nije priznat trošak žalbenog postupka, jer je u skladu s odredbom čl. 155. ZPP-a ocijenjeno da taj trošak nije bio potreban radi vođenja ove parnice, a tuženiku nije priznat trošak ovog postupka jer je sa žalbom uspio u neznatnom dijelu sporedne tražbine.

                             

   

U Rijeci 24. rujna 2020.

 

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara v.r.

 

Za točnost otpravka – ovlašteni službenik

Draženka Šimić