1

Poslovni broj: Gž-82/2020-2

Poslovni broj: Gž-82/2020-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Tatjane Kučić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Damira Ronića kao člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja T. V. iz D., OIB..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz S., protiv tuženika K. S. G., OIB..., zastupanog po punomoćniku I. P., odvjetniku iz S. G., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika, Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S. i G. S. G., S. G., zastupanog po gradonačelniku i z.z. A. Š., radi predaje nekretnine u vlasništvo i zaštite od uznemiravanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj P-4888/2016 od 14. studenog 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e  

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Starom Gradu broj P-4888/2016 od 14. studenog 2019. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Dužan je tuženik K. S. G. d.o.o. (OIB...) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju T. V. (OIB...) i svim ostalim suvlasnicima č.zem. 7381/2 k.o. S. G. i to P. J. V. B. i V. N. V. B., predati u posjed slobodan od osoba i stvari dio nekretnine označen kao č.zem. 7381/2 k.o. S. G., i to dio koji je na skici mjesta spora koju je izradio P. G. stalni sudski vještak za geodeziju od dana 15.11.2018. i koja skica je sastavni dio ove presude određen točkama A, B, C, D, E, F,G, i H površine 190 m2, te je dužan tuženik ubuduće kaniti se svakog takvog i sličnog uznemiravanja, diranja i promjena stanja vlasništva i posjeda nekretnine.

II. Dužan je tuženik K. S. G. d.o.o. (OIB...) u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe tužitelju T. V. (OIB...) i svim ostalim suvlasnicima č.zem. 7381/2 k.o. S. G. i to P. J. V. B. i V. N. V. B., predati u posjed slobodan od osoba i stvari dio nekretnine označen kao č.zem. 7381/2 k.o. S. G., i to dio koji je na skici mjesta spora koju je izradio P. G. stalni sudski vještak za geodeziju od dana 15.11.2018. i koja skica je sastavni dio ove presude određen točkama E, F, G, H, I, J, K, i L površine 167 m2, te je dužan tuženik ubuduće kaniti se svakog takvog i sličnog uznemiravanja, diranja i promjena stanja vlasništva i posjeda nekretnine.

III. Dužan je tuženik naknaditi tužitelju parnični trošak uvećan za zakonske zatezne kamate po propisanim stopama od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

2. Dužan je tužitelj u roku od 15 dana naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 14.250,00 kn.“

Protiv ove presude pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tužitelj iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19 – dalje: ZPP) te predlaže da sud drugog stupnja pobijanu presudu preinači, a podredno da ju ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Tužitelj u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 2. st. 1., čl. 7. st. 2., čl. 8., 9., 10., 151., 154. st. 1. i 2., 155., 156., 161. st. 1., 2. i 3., 164. st. 1., 2., 3. i 4., 197. st. 1., 219., 220. st. 1., te 377. st. 1. ZPP-a, te bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, međutim, u žalbi ne navodi konkretno u čemu bi se sastojale eventualno počinjene bitne povrede, osim u odnosu na bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. U odnosu na tu povredu tužitelj tvrdi da je ona počinjena tako što sud nije dao razloge o odlučnim činjenicama u odnosu na utvrđenje da se sporna nekretnina u cijelosti nalazi unutar granica pomorskog dobra, odnosno tvrdi da u geodetskom „vještvu“ granica pomorskog dobra nije utvrđena ni ucrtana, zbog čega smatra da se na temelju tog dokaza sporna činjenica nije mogla utvrditi, odnosno da postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava u spisu i samih tih isprava. Obzirom da u odnosu na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a tužitelj u žalbi nije naveo na koji način ih je sud počinio, ovaj sud u tom dijelu po žalbi nije ispitivao prvostupanjsku presudu. Po ocjeni ovog suda neosnovane su žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je sud prvog stupnja pravilno citirao sadržaj vještačenja vještaka ing. P. G., kao što je sukladno ispravi koja postoji u spisu sud utvrdio koje čestice prema brojevima ulaze u pomorsko dobro te utvrđenje suda nije suprotno ispravama koje postoje u spisu. Osim toga, o svim odlučnim činjenicama sud prvog stupnja u presudi je naveo jasne i obrazložene razloge tako da je presudu po žalbi bilo moguće ispitati, zbog čega su neosnovane žalbene tvrdnje o počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a sud prvog stupnja nije počinio niti druge bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

Nakon provedenog postupka sud prvog stupnja utvrđuje da tužitelj tužbeni zahtjev u ovom postupku kojim traži predaju u posjed dijela nekretnine, koja je u zemljišnim knjigama upisana kao njegovo suvlasništvo u ½ dijela, temelji na odredbi čl. 161. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst – dalje: ZV). U smislu odredbe čl. 162. st. 1. ZV-a tužitelj je trebao dokazati da je vlasnik stvari te da se ona nalazi u tuženikovom posjedu.

Iako je nesporno među strankama bilo da je tužitelj u zemljišnim knjigama na čkbr. 7381/2, koja je upisana u zk.ul.br. 24 k.o. S. G., upisan kao suvlasnik u ½ dijela s obzirom na tvrdnju tuženika da je nekretnina pomorsko dobro, sud je utvrđivao tu spornu činjenicu.

Naime, sud je u postupku utvrdio da tuženik nekretninu posjeduje temeljem Ugovora o financiranju komunalne infrastrukture od 19. lipnja 2008. godine, koji je zaključen između G. S. G. i tuženika. Očevidom na nekretninama sud utvrđuje da je predmet spora u naravi betonirano izvlakalište za brodove te da se radi o nekretnini označenoj kao čkbr. 7381/2 k.o. S. G.. Površina od 190 m2 predstavlja izvlakalište za brodove, zatim na dijelu nekretnine nalazi se asfaltirana cesta površine 57 m2, a ostatak nekretnine u površini od 167 m2 predstavlja uređeni travnjak.

Sud nadalje utvrđuje da je Uredbom Vlade Republike Hrvatske Klasa: 934-01/05-02/10, Urbroj: 5030116-05-1 od 23. prosinca 2005. godine („Narodne novine“ broj 153/05) određena granica pomorskog dobra za k.o. S. G., područje od M. do istezališta Š., kojom Uredbom je u cijelosti obuhvaćena sporna nekretnina označena kao čkbr. 7381/2 k.o. S. G.. Da je sporna nekretnina pomorsko dobro sud utvrđuje i na temelju grafičkog prikaza koji je sastavni dio Uredbe o granicama pomorskog dobra te na temelju popisa čestica koje ulaze u pomorsko dobro.

Pozivom na odredbu čl. 118. st. 1. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama („Narodne novine“ broj 158/03, 100/04, 141/06, 38/09, 123/11, 56/16 i 98/19 – dalje: ZPDML) prema kojoj su upisi prava vlasništva i kojeg drugog stvarnog prava na zemljištu i građevinama na pomorskom dobru za koje se ne može dokazati pravno valjan način stjecanja pravno nevaljani, sud zaključuje da je u konkretnom slučaju bez obzira na upis prava vlasništva tužitelja u zemljišnim knjigama sporna nekretnina pomorsko dobro i kao takvo opće dobro koje prema odredbi čl. 3. st. 2. ZV-a ne može biti u vlasništvu niti jedne fizičke ili pravne osobe pojedinačno, nego u uporabi svih, zbog čega utvrđuje da je tuženik u ovom postupku uspio dokazati da je sporna nekretnina pomorsko dobro na kojem se ne mogu stjecati nikakva prava te da tužitelj nije aktivno legitimiran za podnošenje tužbe u ovom predmetu iz kojih razloga sud u cijelosti odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Činjenična utvrđenja, kao i primjenu materijalnog prava suda prvog stupnja, kao pravilne prihvaća i ovaj sud.

Suprotno žalbenim tvrdnjama sud prvog stupnja pravilno je na temelju Uredbe Vlade Republike Hrvatske te grafičkog prikaza pomorskog dobra, koja je sastavni dio navedene Uredbe, kao i na temelju popisa katastarskih čestica „G. b.“ d.o.o. S. od siječnja mjeseca 2013. godine, utvrdio da je sporna nekretnina u cijelosti pomorsko dobro, obzirom da se u odnosu na more granica pomorskog dobra nalazi i iza sporne nekretnine, pa i po ocjeni ovoga suda pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je sporna nekretnina označena kao čkbr. 7381/2 k.o. S. G. u cijelosti u sastavu pomorskog dobra. Obzirom na to utvrđenje također je pravilan zaključak suda prvog stupnja da je upis prava vlasništva tužitelja nevaljan u smislu odredbe čl. 118. st. 1. ZPDML-a, obzirom da tužitelj u ovom postupku nije dokazao valjan način stjecanja svojeg prava vlasništva, jer u odnosu da na tu činjenicu nije predlagao provođenje dokaza, iako je imao tu mogućnost jer je ovaj parnični postupak kontradiktorni postupak u kojem je bilo dopušteno dokazivati sporne činjenice, dakle, u konkretnom slučaju u smislu odredbe čl. 118. st. 1. ZPDML-a pravno valjan način stjecanja prava vlasništva. Naime, prema pravnom stavu izraženom u Odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-4445/2008 od 4. listopada 2011. godine teret dokaza da je na pravno valjan način stekao pravo vlasništva je na upisanom (knjižnom) vlasniku. Kako je tužitelj u ovom postupku imao mogućnost osporavati zakonsku presumpciju o nevaljanosti upisa prava vlasništva iz čl. 118. st. 1. ZPDML-a, a to nije niti pokušao, i po ocjeni ovoga suda pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja da je sporna nekretnina pomorsko dobro te da tužitelj u ovom postupku, u kojem traži predaju u posjed nekretnine, nije dokazao pretpostavke propisane odredbom čl. 162. st. 1. ZV-a, a to je da je nekretnina njegovo vlasništvo, iz kojih razloga je pravilno tužbeni zahtjev kao neosnovan odbijen.

U odnosu na žalbene tvrdnje tužitelja o tome da sud nije utvrdio da bi tuženik imao koncesiju ili koncesijsko odobrenje za korištenje sporne nekretnine, potrebno je reći da te činjenice nisu pravno odlučne u ovom predmetu, obzirom da tužitelj nije dokazao da je vlasnik nekretnine zbog čega nema pravo postavljati zahtjev za predaju u posjed prema bilo kome pa je pravno neodlučno ima li tuženik valjanu pravnu osnovu za posjedovanje ili ne.

I o troškovima postupka sud prvog stupnja pravilno je odlučio primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), koju odluku žalbenim navodima tužitelj ne osporava, iz kojih razloga je u cijelosti žalbu tužitelja trebalo odbiti kao neosnovanu, a presudu suda prvog stupnja potvrditi primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

Koprivnica, 24. rujna 2020.