Pristupanje sadržaju
Republika Hrvatska
Općinski sud u Splitu
Ex vojarna Sv. Križ, Dračevac
21000 Split
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Marici Lović, kao sucu pojedincu u pravnoj
stvari tužiteljice S. B. S., O., O. …,
zastupane po punomoćnici M. C. B., odvjetnici u V. protiv tuženika: pod
1) I. Z., O. …, pod 2) Ć. Z., O. …, pod 3)
M. Z., O. …, svi na adresi i zastupani po
punomoćniku M. L., odvjetniku u O., radi utvrđenja i naknade štete, nakon
održane i zaključene glavne i javne rasprave 1. srpnja 2020. u prisutnosti punomoćnika
tužitelja i tuženika i objavljene 24. rujna 2020.
p r e s u d i o j e:
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice koji glasi:
„1. Utvrđuje se da je u korist kat.čest.1152/27 upisano u Z.U.1367, K.O.O. kao
povlaštenog dobra vlasništvo tužiteljice, a na teret kat.čest.1152/26, upisane u Z.U.1364,
K.O.O. kao poslužnog dobra, dosjelošću stečeno pravo služnosti vidika.
2. Zabranjuje se tuženicima da na navedenoj nekretnini kat.čest.1152/26 upisane u
Z.U.1364, K.O.O. vrše bilo kakvu gradnju kojom bi onemogućili korištenje služnosti –
pravo vidika.
3. Nalaže se tuženicima pod 1), pod 2) i pod 3) da solidarno isplate s osnova naknade
štete tužiteljici iznos od 101.935,16 kn sa zateznim kamatama koje teku od 30. listopada
2013. do konačne isplate po stopi nastaloj uvećanjem eskontne stope HNB koja je prethodila
tekućem polugodištu uvećani za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana."
II. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana naknaditi tuženicima pod 1), pod 2) i
pod 3) trošak parničnog postupka u iznosu od 48.050,00 kn.
Obrazloženje
Predmetna tužba zaprimljena je kod ovog suda, S. služba u O., 19. ožujka 2012. i u istoj tužiteljica A. B. navodi da je vlasnica nekretnine upisane u Z.U.1367,
K.O.O., a koja da se sastoji od kat.čest.1152/27, kuća, zgrada i dvor sa kućom 86 m2,
zgrada 25 m2 i dvor 234 m2. Tuženici da su suvlasnici nekretnine koja je upisana u Z.U.1364,
K.O.O. i koja se sastoji od kat.čest.1152/26 te se vodi kao pašnjak, dok da u naravi čini
izgrađenu obiteljsku kuću i to tuženici pod 1) i pod 3) za po ¼ dijela, a tuženik pod 2) za 2/4
dijela. Tužiteljica da je zajedno sa svojim pokojnim suprugom izgradila predmetnu nekretninu
1982. te da je u istoj stanovala sve do iznenadne bolesti i odlasku na liječenje u O.. U
vrijeme gradnje da je ista bila izgrađena na naznačenoj čestici u skladu sa svim pozitivnim
propisima i svim izgrađenim susjednim zgradama te da se stanje nije mijenjalo do otprilike
15-ak dana prije podnošenja tužbe kada da je tužiteljica saznala kako tuženici smetaju njezino
pravo vidika. Tuženici da su kao investitori započeli gradnju treće i četvrte etaže na
postojećoj nekretnini i to bez potrebnih dozvola nadležnih tijela kao i suglasnosti vlasnika
susjednih nekretnina, a kojim radnjama da su tužiteljici oduzeli stečenu služnost prava vidika
u posjedu kojeg je nekretnina tužiteljica već 30 godina. Navedenim radnjama da je
uzrokovana šteta tužiteljici u vidu smanjenja vrijednosti nekretnine u njezinom vlasništvu te
je predložila sudu donošenje odluke kojom će se utvrditi da je u korist njezine nekretnine, a na
teret nekretnine tuženika, dosjelošću stečeno pravo služnosti, da se zabrani tuženicima vršiti
bilo kakvu gradnju kojom bi onemogućili korištenje prava vidika, da im se naloži da solidarno
naknade prouzročenu štetu u iznosu od 100.000,00 kn kao i nastali parnični trošak. Ujedno je
tužiteljica predložila i donošenje privremene mjere kojom bi se tuženicima zabranilo
opterećenje njihove nekretnine i poduzimanje daljnjih radnji koje čine štetu tužiteljici kao
predlagateljici.
U odgovoru na tužbu tuženici su se usprotivili tužbi i tužbenom zahtjevu te predložili
sudu da isti odbije kao neosnovan, a tužiteljicu obveže na snašanje parničnog troška.
Tužiteljica da nije stekla bilo kakvo pravo služnosti vidika te da tuženici time što grade na
svom zemljištu nisu prouzročili bilo kakvu štetu tužiteljici i to stoga što je pitanje gradnje
regulirano posebnim zakonima i prostornom planskom dokumentacijom. Ujedno da ne postoji
propis koji bi tužiteljici garantirao pogled na more, a da se u konkretnom slučaju radi o tzv.
negativnoj služnosti te da sama mogućnost vidika i pogleda na more ne znači i izvršavanje
sadržaja prava negativne služnosti, ujedno su se usprotivili i prijedlogu za donošenje
privremene mjere.
Rješenjem od 14. prosinca 2012. postupak u ovoj pravnoj stvari je prekinut zbog smrti
tužiteljice A. B. te je isti nastavljen i na mjesto tužiteljice je stupila nasljednica S.
B. S., kći ostaviteljice.
Podneskom od 2. svibnja 2014. tužiteljica je povukla tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva
koji se odnosi na utvrđenje služnosti vidika i zabranu gradnje kao i prijedlog za donošenje
privremene mjere te je tužbeni zahtjev uredila u skladu sa vještvom sudskog vještaka za
graditeljstvo i predložila je donošenje odluke kojom će se tuženike solidarno obvezati na
isplatu iznosa na ime naknade nastale štete od 101.935,16 kn sa kamatom od 30. listopada
2013. do isplate. U odnosu na povlačenje tužbe u dijelu tužbenog zahtjeva, tuženici su u
podnesku od 17. listopada 2014. izjavili kako se protive povlačenju kao i preinaci tužbe
ističući da je tužiteljica nakon što se uvjerila da nema dokaza za svoja potraživanja, tužbu
dijelom povukla.
Na ročištu od 23. ožujka 2016. tužiteljica je navela da je bila prisiljena prodati
predmetnu nekretninu i to za iznos od otprilike 30.000,00 E.-a manje od tržišne vrijednosti
upravo zbog nelegalne gradnje tuženika.
Tijekom postupka izveden je dokaz pregledom I. P. ureda za katastar
S., I. O., I. iz zemljišne knjige za čest.zem.1152/27, Z.U.1367, K.O.O.,
I. iz zemljišne knjige za čest.zem.1152/26, Z.U.1364, K.O.O., Zapisnika Ministarstva
graditeljstva i prostornog uređenja od 1. veljače 2012., O. za građenje O.
sekretarijata za upravno-pravne poslove i upravni nadzor od 5. listopada 1976. izdanog po
zahtjevu T. Z., R. o izvedenom stanju U. odjela za prostorno
uređenje, I. O. od 17. travnja 2013., G. dozvole izdane po U.
odjelu za prostorno uređenje, I. O. 24. lipnja 2004., P. Upravnog suda u
Splitu broj Uslgr-52/15 od 20. svibnja 2016., U. o kupoprodaji nekretnine zaključenog
između tužiteljice kao prodavateljice i I. I. kao kupca 10. studenog 2015., vještva
sačinjenog za potrebe postupka koji se vodi pred ovim sudom pod poslovnim brojem Psp
58/13 po sudskom vještaku za graditeljstvo A. N., očevidom na licu mjesta te
vještačenjem po sudskom vještaku R. M..
Općinski sud u Splitu je pod poslovnim brojem P- 5865/17 donio 7. ožujka 2019.
odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev tužiteljice, nadalje nije dopustio prijedlog tužiteljice za
povrat u prijašnje stanje zbog propuštenog ročišta održanog 16. siječnja 2019., te je utvrđeno
da je tužiteljica povukla prijedlog za donošenje privremene mjere, a ujedno je tužiteljica
obvezana na naknadu parničnog troška tuženiku.
Po žalbi tužiteljice Županijski sud u Osijeku je pod poslovnim brojem Gž-2046/19
donio 12. ožujka 2020. rješenje kojim je potvrdio Rješenje suda kojim se utvrđuje privremena
mjera povučenom, dok je u preostalom dijelu odluka Općinskog suda u Splitu ukinuta i
predmet vraćen na ponovno odlučivanje tom sudu.
U nastavku postupka obnovljeni su rezultati dotadašnjeg raspravljanja u cijelosti.
Stranke su po punomoćnicima popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan.
Prema odredbi čl.188. st.5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i
153/09-dalje: ZV) da bi služile nekretninama sa zgradom, mogu se osnovati služnosti koje
vlasnika te nekretnine ovlašćuju na to da vlasnik poslužne nekretnine nešto propušta, a što bi
inače slobodno učinio, kao što su osobito, između ostalog, ne oduzimati vidik.
Odredbom čl.16. st.2. ZV-a kad posjednik jedne nekretnine jednostrano zabrani
posjedniku druge nekretnine činiti na toj nekretnini nešto što bi taj inače mogao činiti, pa to
taj zbog toga propusti učiniti, posjednik prve nekretnine je time u korist te nekretnine, kao
povlasne, izvorno stekao posjed prava stvarne služnosti da se to propušta činiti na drugoj
nekretnini kao poslužnoj.
Temeljem čl.1045. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 35/05, 41/08,
125/11 i 78/15-dalje ZOO/05) tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne
dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, dok je temeljem čl.1046. istoga Zakona
propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja
(izmakle koristi) i povreda prava osobnosti (neimovinska šteta).
Odredbom čl.195. Zakona o parničnom postupku ("NN" broj: 53/91,
91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14)
propisano je da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava
da se parnica među istim strankama dovrši.
Pregledom I. P. ureda za katastar S., I. O., razvidno je da kat.čest.2140/3 nosi zk oznaku 1152/27.
Pregledom Izvatka iz zemljišne knjige za čest.zem.1152/27, Z.U.1367, K.O.O.
proizlazi da je na dan 21. veljače 2012. kao vlasnica bila upisana A. B. za cijelo,
dok je iz I. od 14. srpnja 2015. razvidno da je kao vlasnica upisana za cijelo tužiteljica.
Pregledom I. iz zemljišne knjige za čest.zem.1152/26, Z.U.1364, K.O.O.
proizlazi da su kao vlasnici na toj čestici upisani za po ¼ dijela tuženici pod 1) i pod 3) te za
2/4 dijela tuženik pod 2).
Pregledom Zapisnika Ministarstva graditeljstva i prostornog uređenja od 1. veljače
2012. proizlazi da je isti sačinjen po prijavi A. B. protiv tuženika, a radi bespravne
gradnje na kat.čest.2140/4, K.O.O..
Pregledom O. za građenje O. sekretarijata za upravno-pravne poslove
i upravni nadzor od 5. listopada 1976. izdanog po zahtjevu T. Z. proizlazi da je
odobrena izgradnja stambene zgrade na čest.zem.1152/26, K.O.O..
Pregledom Rješenja o izvedenom stanju U. odjela za prostorno uređenje,
I. O. od 17. travnja 2013. proizlazi da je po zahtjevu tuženika ozakonjena dovršena
manje zahtjevna stambena zgrada izgrađena u samostojećem načinu izgradnje katnosti
suteren, prizemlje i I. kat, sve na kat.čest.2140/4, K.O. O. te se u obrazloženju navodi da je
u postupku utvrđeno da su ispunjeni svi propisani uvjeti za ozakonjenje predmetne građevine.
Pregledom G. dozvole izdane po U. odjelu za prostorno uređenje,
I. O. 24. lipnja 2014. proizlazi da je istom na zahtjev tuženika dozvoljena
nadogradnja postojeće stambene zgrade izgrađene po samostojećom načinu gradnje na
kat.čest.2140/4 (sudska čest.zem.1152/26), K.O. O. te se između ostalog u obrazloženju
rješenja navodi da se tužiteljica usprotivila izdavanju građevinske dozvole navodeći da bi joj
na taj način bilo spriječeno ostvarenje prava služnosti vidika te da je ovaj prigovor neosnovan
iz razloga što isto zakonom nije definirano kao zapreka, a niti važećim dokumentom
prostornog uređenja. Iz rješenja U. odjela za prostorno uređenje, I. O. od
29. kolovoza 2014. razvidno je da je odbačena žalba I. I. protiv G. dozvole
od 24. lipnja 2014. izdane tuženicima kao nepravodobna te je rješenjem Ministarstva
graditeljstva i prostornog uređenja od 24. studenog 2014. odbijena žalba I. I.
izjavljena protiv rješenja U. odjela za prostorno uređenje, I. O. od 29.
kolovoza 2014.
Pregledom Presude Upravnog suda u Splitu broj Uslgr-52/15 od 20. svibnja 2016.
proizlazi da je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja I. I. protiv tuženika
Ć. Z., M. Z. i I. Z., a radi izdavanja građevinske dozvole te
se u obrazloženju navodi da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti osporenog rješenja
kojim je odbijena tužiteljeva žalba protiv prvostupanjskog rješenja, a kojim je kao
nepravodobna odbačena žalba koju je tužitelj izjavio protiv građevinske dozvole od 24. lipnja
2014. koja je izdana tuženima. Nadalje se navodi da je dozvola tužitelju dostavljena zakonito,
a da dotični nije predmetnu žalbu protiv iste izjavio u zakonskom žalbenom roku te da je
stoga odbijen njegov zahtjev kao neosnovan. Presudom Visokog upravnog suda RH broj Usž-
3052/16 od 12. travnja 2017. odbijena je žalba i potvrđena presuda Upravnog suda u Splitu
poslovni broj Uslgr-52/15.
Pregledom U. o kupoprodaji nekretnine zaključenog između tužiteljice kao
prodavateljice i I. I. kao kupca 10. studenog 2015. proizlazi da je predmet ugovora
nekretnina označena kao čest.1152/27, Z.U.1367, K.O.O., kupoprodajna cijena da iznosi
180.000,00 E.-a.
Pregledom vještva sačinjenog za potrebe postupka koji se vodi pred ovim sudom pod
poslovnim brojem Psp-58/13 po sudskom vještaku za graditeljstvo A. N., a radi
utvrđenja vrijednosti tužiteljičine nekretnine koja se nalazi na čest.zem.1152/23
(kat.čest.2139/3) prije nelegalne gradnje posljednje dvije etaže na nekretnini tuženika,
proizlazi da je isti vještak mišljenja da nadogradnjom posljednje dvije etaže na susjednoj
nekretnini u vlasništvu tuženika nije došlo do umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine
tužiteljice i to stoga što se nekretnina tužiteljice nalazi šesti red od mora na udaljenosti
otprilike 100 m tlocrtno od mora i u gustom izgrađenom građevinskom području tako da je
nesmetan pogled na more nespojiv sa njenim sadržajem.
Sud je proveo dokaz i očevidom na licu mjesta te vještačenjem po sudskom vještaku
R. M. te je na terenu utvrđeno da je nekretnina oznake kat.čest.1152/27 u naravi
kuća visine suteren, visoko prizemlje i kat, u vlasništvu tužiteljice, a da je sa južne strane
parcele tužiteljice izgrađen apartmanski objekt tuženika na kat.čest.2140/4, da građevina
posjeduje visinu suterena, prizemlje, dva kata i potkrovlje te je u elaboratu utvrđenja
činjeničnog stanja sa davanjem stručnog mišljenja vještak naveo da nije sporno da su tuženici
izgradili bespravno dvije zadnje etaže te da su na taj način dijelom zaklonili pogled na more i
otok B. tužiteljici, aproksimativnom procjenom zemljišne vrijednosti objekta tužiteljice da
bi proizlazilo da se ona prije izgradnje može procijeniti na iznos od 209.466,50 E.-a, a da
nakon bespravne nadogradnje procjenjuje na iznos od 182.720,36 E.-a, a što da predstavlja
razliku od 26.746,14 E.-a. Nadalje, vještak navodi da kako je pogled s objekta tužiteljice
zaklonjen najviše na razini druge etaže, navedena razlika da se umanjuje za 50% te da bi
konačno vrijednost objekta bila umanjena za iznos od 13.373,07 E.-a. Očitujući se na
prigovore tuženika, vještak je naveo kako u cijelosti ostaje pri svom nalazu i mišljenju te se
očitovao da što se tiče mogućnosti nadogradnje, svaki se objekt može nadograđivati ukoliko
za to postoje tehničke i urbanističke mogućnosti i da su kojim slučajem tijekom očevida
tuženici ishodovali svu potrebnu dokumentaciju, da u tom slučaju vještak ne bi imao razloga
obračunavati umanjenje tržišne vrijednosti nekretnine tužiteljice.
Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje da su prednica
tužiteljice pa tako i tužiteljica, dosjelošću stekle pravo služnosti vidika, sve u korist
kat.čest.1152/27 upisane u Z.U.1367, K.O.O. kao povlaštenog dobra,a na teret
kat.čest.1152/26 upisane u Z.U.1364, K.O.O. kao poslužnog dobra, da se zabrani
tuženicima bilo kakva gradnja kojom bi se onemogućilo korištenje služnosti prava vidika te
konačno da se tužiteljici naknadi nastala šteta radi umanjenja tržišne vrijednosti nekretnine
tužiteljice, koja šteta da je nastala uslijed nadogradnje posljednje dvije etaže na nekretnini u
vlasništvu tužene.
Imajući u vidu citiranu odredbu čl.195. ZPP-a, bez obzira na činjenicu što je tužiteljica
u međuvremenu otuđila nekretninu označenu kao kat.čest.1152/27, dotičnu to ne sprječava da
se parnica među istim strankama i dovrši. Još je za navesti da premda je tužiteljica povukla
tužbu u dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da je dosjelošću stekla pravo
služnosti vidika kao i na zabranu bilo kakve gradnje, sud je imajući u vidu protivljenje
povlačenju tužbe od strane tuženika, dužan odlučiti i o ovim tužbenim zahtjevima, a ujedno bi
u konkretnom slučaju bila riječ i o prethodnom pitanju za odlučivanje o zakonskim
pretpostavkama za ostvarenje prava na naknadu nastale štete zbog umanjenja tržišne
vrijednosti nekretnine u vlasništvu tužiteljice.
Između parničnih stranaka nije sporno da su tuženici na nekretnini u njihovom
vlasništvu izvršili nadogradnju te da su tijekom ovog parničnog postupka ishodili kako
rješenje o izvedenom stanju, tako i građevinsku dozvolu te je dakle iz činjeničnog stanja u
ovoj konkretnoj stvari razvidno da se prednica tužiteljice podizanjem tužbe usprotivila bilo
kakvoj gradnji na objektu tuženika, ali da se tuženici toj zabrani nisu pokorili, a što je vidljivo
već iz same činjenice da su nadogradili postojeću stambenu zgradu i te radove dovršili, a
nakon čega je i sama tužiteljica povukla tužbu u tom dijelu tužbenog zahtjeva.
Temeljem same činjenice da je prednica tužiteljice imala bolji vidik prije nego li su
tuženici nadogradili nekretninu u njihovom vlasništvu, ne može se smatrati da se dotična
nalazila u faktičnom posjedu prava služnosti vidika. Naime, za stjecanje ove negativne
služnosti nije dovoljno da su ,prije nego što su tuženici poduzeli, odnosno dovršili radove u
pravcu nadogradnje objekta, prednica tužiteljice te potom i tužiteljica imali pogled na more.
Naime, pravo služnosti vidika je negativna kućna služnost, čija je suština u propuštanju
vlasnika da nešto čini na svojoj nekretnini te za stjecanje posjeda prava navedene služnosti
nije dovoljno izricanje zabrane susjedu da čini ono što oduzima vidik, već je potrebno da se
on toj zabrani i pokori. Pravo vlasnika da nadogradi svoju nekretninu proizlazi iz njegovog
vlasničkog prava i to bez obzira je li posjedovao svu potrebnu dokumentaciju za nadogradnju
jer je to pitanje koje se raspravlja u upravnom postupku i u vezi je sa izdavanjem
odgovarajućih dozvola. Također nije zanemarivo da se nekretnina koju je tužiteljica otuđila
nalazi šesti red od mora te u gusto izgrađenom građevinskom području te je doista teško za
očekivati da nekretnina takvih osobina ostvaruje nesmetan pogled na more. Stoga je
neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice usmjeren na utvrđenje kako je to navedeno u točci I.1
izreke ove presude.
U odnosu na daljnji zahtjev tužiteljice za zabranom tuženicima da vrše bilo kakvu
gradnju kojom bi onemogućili korištenje služnosti prava vidika, za navesti je kako je o ovom
dijelu tužbenog zahtjeva bespredmetno raspravljati s obzirom da su tuženici ove radove
dovršili pa je tužbeni zahtjev tužiteljice, a kako su se tuženici usprotivili povlačenju u tom
dijelu, valjalo odbiti kao neosnovan.
Što se tiče tužbenog zahtjeva koji je usmjeren na naknadu štete zbog umanjenja tržišne
vrijednosti nekretnine koja je bila vlasništvo tužiteljice, za navesti je da su opće pretpostavke
odgovornosti za štetu postojanje subjekta obveznog odnosa, štetna radnja štetnika, uzročna
veza i protupravnost, a subjekti odgovornosti za štetu su odgovorna osoba, odnosno osoba
koja je dužna popraviti štetu i oštećenik, odnosno osoba koja trpi posljedice štetne radnje -
štetu. Nadalje, druga pretpostavka odgovornosti za štetu je štetna radnja štetnika, odnosno
postupak kojim se oštećeniku nanosi šteta, treća pretpostavka je šteta koja se definira kao
umanjenje nečije imovine, odnosno sprječavanje njena povećanja, a četvrta pretpostavka je
uzročna veza odnosno veza koja mora postojati između štetne radnje i štete, tako da se šteta
javlja kao posljedica štetne radnje. Kako s obzirom na prednja utvrđenja tužiteljica nije
ostvarila pravo služnosti vidika u korist nekretnine koje je bila vlasnica, to tuženici nisu ni
mogli povrijediti služnost vidika gradnjom, odnosno nadogradnjom pa se nisu ispunile
zakonske pretpostavke za naknadu nastale štete propisane citiranim odredbama ZOO-a.
U ocjenjivanje ostalih izvedenih dokaza sud se nije upuštao, s obzirom da nisu bitni za meritum ovog spora.
Odluka o parničnom trošku donesena je u smislu članka l54. stavak 1. ZPP-a i u
skladu sa važećom Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.
Tuženicima pod 1), 2) i 3) je valjalo priznati za sastav odgovora na tužbu 250 bodova,
zastupanje po punomoćniku na ročišta od 26. lipnja 2012., 23. listopada 2013., 22. travnja
2015., 8. lipnja 2015., 23. ožujka 2016., 16. siječnja 2019. i 1. lipnja 2020. po 250 bodova, na
ročišta od 20. rujna 2013., 3. listopada 2014., 9. srpnja 2015., 21. rujna 2015., 30. rujna 2015.,
3. veljače 2016., 11. listopada 2018. i 6. prosinca 2018. po 125 bodova, na ročište od 9.
ožujka 2018. 62,5 bodova, za sastav podneska od 8. studenog 2013., 17. listopada 2014. i 27.
rujna 2017. po 250 bodova, sastav podnesaka od 29. travnja 2015., 17. lipnja 2015. i 24.
siječnja 2018. po 50 bodova, sveukupno 3962,5 bodova, što pri vrijednosti boda sa zatraženim
paušalom od 10,00 kn i uvećano za 20% radi zastupanja više stranaka daje iznos od 47.550,00
kn čemu je valjalo nadodati 500,00 kn na ime troškova vještačenja pa se dobije iznos od
48.050,00 kn., radi čega je odlučeno kao u točci II. izreke ove presude.
U Splitu, 24. rujna 2020.
S U D A C:
MARICA LOVIĆ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove odluke može se izjaviti žalba nadležnom
županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a rok za žalbu je 15
dana i počinje teći danom primitka presude.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis