- 1 -              Poslovni broj: Usž-3739/19-2

 

Poslovni broj: Usž-3739/19-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

R J E Š E N J E

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ante Galića, članova vijeća te sudskog savjetnika Tomislava Jukića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja V. R. iz Z., kojega zastupa opunomoćenica M. B. R., odvjetnica u Z., protiv tuženika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Ureda predsjednika, Z., radi razrješenja branitelja po službenoj dužnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv rješenja Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-924/19-4 od 30. svibnja 2019., na sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2020.

r i j e š i o  j e

 

1. Žalba se odbija i potvrđuje rješenje Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-924/19-4 od 30. svibnja 2019.
2. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem prvostupanjskog suda odbačena je tužba na temelju članka 30. stavka 1. točke 7. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17.; u daljnjem tekstu: ZUS).

Protiv rješenja prvostupanjskog suda tužitelj podnosi žalbu zbog svih, zakonom propisanih, razloga. U žalbi u bitnom ističe da u obrazloženju osporavanog rješenja nisu navedeni razlozi koji bi opravdali ocjenu suda da rješenje Predsjednika Vrhovnog suda nije upravni akt. Mišljenja je da članak 11. Sudskog poslovnika („Narodne novine“, 37/14., 49/14., 8/15., 35/15., 123/15., 45/16., 29/17., 33/17., 34/17., 57/17., 101/18. i 119/18.) na koji se poziva prvostupanjski sud, ne isključuje mogućnost da je riječ o upravnom aktu. Navodi da na temelju članka 31. Sudskog poslovnika predsjednik suda donosi upravne i druge akte, izdaje naredbe i daje upute u okviru svojih ovlasti te da je odluka kojom je, kao u konkretnom slučaju, odlučeno o žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, upravni akt. Poziva se na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske prema kojoj može biti riječ o upravnim aktima i u slučajevima u kojima zakon nije predvidio mogućnost vođenja upravnog spora, a nema druge sudske zaštite. Smatra da je u konkretnom slučaju počinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske; u daljnjem tekstu: ZPP). Nadalje ističe da je rješenjem prvostupanjskog suda povrijeđeno njegovo pravo na pristup sudu zajamčeno člankom 29. stavkom 1. Ustava i člankom 6. stavkom 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst; 8/99. - ispravak, 14/02., 1/06. i 2/10.) te ustavno pravo kojim je zajamčena sudska kontrola zakonitosti upravnih akata. Obrazlažući svoje mišljenje da je osporavani akt upravni akt, tužitelj ističe da je među poslovima sudske uprave i donošenje upravnih akata. Napominje da je do izmjena Zakona o sudovima Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću od tri suca odlučivao o žalbama protiv odluka predsjednika suda o razrješenju branitelja, što znači da je bila osigurana sudska zaštita. Ističe da razrješenjem branitelja po službenoj dužnosti branitelju prestaju određena prava i obveze, a posljedično dolazi do disciplinske odgovornosti odvjetnika zbog teže povrede časti i ugleda odvjetništva. U konkretnom je slučaju, o odluci o razrješenju branitelja po službenoj dužnosti obaviještena Hrvatska odvjetnička komora koja je provela disciplinski postupak protiv tužitelja, a u kojemu je utvrđeno da tužitelj nije počinio ni lakšu, ni težu povredu dužnosti i ugleda odvjetništva. Iz svega navedenog zaključuje da je predmetni pobijani akt pojedinačna odluka iz članka 12. ZUS-a jer nije riječ o aktu tehničke naravi ili o neupravnom aktu. Pored toga ističe da je tuženik pobijano rješenje donio na temelju članka 116. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09.; u daljnjem tekstu: ZUP), dakle, primjenom ZUP-a koji se primjenjuje kad upravna tijela rješavaju o pravu, obvezi, pravnom interesu stranke, neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje određeno upravno područje. Napominje i to da tuženik u odgovoru na tužbu nije predložio odbacivanje tužbe, već odbijanje tužbenog zahtjeva. Nadalje smatra da na nepravičnost postupka upućuje i činjenica da nije izvršen uvid u kazneni spis Županijskog suda u Zagrebu u kojemu je postupku tužitelj bio branitelj po službenoj dužnosti. Predlaže da ovaj Sud preinači prvostupanjsko rješenje tako da usvoji tužbu uz naknadu “parničnog troška”, a podredno rješenje ukine i vrati predmet na ponovno suđenje drugom sucu. Traži naknadu troškova žalbenog postupka.

              Tuženik nije dostavio sudu odgovor na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Prvostupanjski sud odbacio je tužbu u ovoj stvari smatrajući da osporavano rješenje tuženika nije upravni akt u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a.

Ocjenjujući osnovanost žalbe, ovaj Sud polazi od sljedećeg:

Predmetni upravni spor pokrenut je tužiteljevom tužbom radi poništavanja rješenja tuženika, broj: Su IV-65/2019-2 od 7. veljače 2019. kojim je odbijena tužiteljeva žalba protiv rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj: 14 Su-1705/2018 od 21. prosinca 2018. Tim je rješenjem, na temelju članka 73. stavka 6. Zakona o kaznenom postupku (“Narodne novine“, 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.; u daljnjem tekstu: ZKP), tužitelj  razriješen dužnosti branitelja po službenoj dužnosti okrivljenom A. K. u predmetu Županijskog suda u Zagrebu, poslovni broj: Kv-I-189/2018., K-55/2018.

Prema ocjeni prvostupanjskog suda, odluka o razrješenju branitelja, imenovanog po službenoj dužnosti nije pojedinačna odluka kojom javnopravno tijelo odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari, dakle, nije riječ o upravnom aktu u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a, već o odluci koju je tuženik donio kao najviše tijelo sudske uprave na temelju članka 11. Sudskog poslovnika. Ni Zakon o odvjetništvu (“Narodne novine“, 9/94., 117/08., 50/09., 75/09. i 18/11.), ni ZKP ne propisuju u konkretnoj stvari mogućnost pokretanja upravnog spora, slijedom čega, prema ocjeni prvostupanjskog suda, nadležnost upravnog suda u ovom slučaju ne postoji niti na temelju članka 12. stavka 2. točke 5. ZUS-a.

Člankom 73. stavkom 6. ZKP-a propisano je da predsjednik suda može razriješiti postavljenog branitelja koji neuredno obavlja dužnost. Umjesto razriješenog branitelja predsjednik suda postavit će drugog branitelja. O razrješenju branitelja će se izvijestiti Hrvatska odvjetnička komora.

Pobijano rješenje Predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske doneseno je pozivom na članak 11. Sudskog poslovnika koji propisuje da je Predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske najviše tijelo sudske uprave.

Članak 31. stavak 1. Zakona o sudovima („Narodne novine”. 28/13., 33/15., 82/15. i 67/18.; u daljnjem tekstu: ZS)  propisuje da predsjednik suda u obavljanju poslova sudske uprave donosi upravne i druge akte, izdaje naredbe i daje upute u okviru svojih ovlasti.

Polazeći od navedene, mjerodavne odredbe ZKP-a, na temelju koje je doneseno rješenje o razrješenju tužitelja, kao branitelja po službenoj dužnosti u konkretnoj stvari kao i odredaba ZS-a koje uređuju poslove sudske uprave, ovaj Sud smatra da, odbacivši tužbu, prvostupanjski sud nije postupio nezakonito, niti je povrijedio tužiteljeva prava.

Člankom 3. stavkom 1. točkom 1. ZUS-a propisano je da je predmet upravnog spora ocjena zakonitosti pojedinačne odluke kojom je javnopravno tijelo odlučilo o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari (upravni akt) protiv koje nije dopušteno izjaviti redoviti pravni lijek.

Članak 2. ZUP-a propisuje da se upravnom stvari smatra svaka stvar u kojoj javnopravno tijelo u upravnom postupku rješava o pravima, obvezama ili pravnim interesima fizičke ili pravne osobe ili drugih stranaka neposredno primjenjujući zakone, druge propise i opće akte kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje (stavak 1.) kao i svaka stvar koja je zakonom određena kao upravna stvar (stavak 2.).

Prema ocjeni ovoga Suda, rješenje predsjednika suda o razrješenju dužnosti branitelja po službenoj dužnosti u kaznenom postupku nije moguće smatrati pojedinačnom odlukom javnopravnog tijela kojom se odlučuje o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke u upravnoj stvari u smislu članka 3. stavka 1. točke 1. ZUS-a koja bi bila podložna upravnosudskoj kontroli. Riječ je o odluci donesenoj na temelju ZKP-a, koja se donosi u vezi s konkretnim kaznenim postupkom. Prema mišljenju ovoga Suda, rješenje o razrješenju branitelja po službenoj dužnosti u kaznenom postupku predsjednik suda ne donosi rješavajući u upravnoj stvari jer ne primjenjuje propise kojima se uređuje odgovarajuće upravno područje (već primjenjuje postupovni zakon koji utvrđuje pravila postupanja u kaznenom postupku), niti je predmetna stvar zakonom određena kao upravna stvar. Stoga to rješenje, a ni rješenje Predsjednika Vrhovnog suda o odbijanju žalbe protiv toga rješenja, nije moguće osporavati u upravnom sporu.

U odnosu na tužiteljevo pozivanje na ustavno i konvencijsko pravo na pristup sudu koje smatra povrijeđenim uskraćivanjem upravnosudske zaštite protiv rješenja tuženika, valja istaknuti da ustavno i konvencijsko pravo na pristup sudu nije apsolutno, već je ono podložno ograničenjima. Među takvim ograničenjima su i ona koja izviru iz pretpostavki koje se tiču dopuštenosti pojedinih pravnih sredstava. Polazeći od toga, a imajući na umu naprijed navedene razloge zbog kojih u konkretnom slučaju ne postoji upravnosudska zaštita, Sud ne nalazi osnovanim tužiteljevo pozivanje na pravo na pristup sudu.

Osvrćući se na žalbeni navod da je u konkretnom slučaju počinjena povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, Sud ističe da su žalbene osnove za pobijanje odluka upravnih sudova propisane i razrađene ZUS-om, a ne ZPP-om, slijedom čega članak 354. ZPP-a na koji se tužitelj poziva nije mjerodavan u konkretnom slučaju.

Slijedom iznesenog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjsko rješenje, Sud je na temelju članka 74. stavka 1. u vezi s člankom 67. stavkom 3. ZUS-a odbio žalbu i potvrdio prvostupanjsko rješenje (točka I. izreke).

Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, nema osnove za prihvaćanje njegova zahtjeva za naknadu troškova žalbenog postupka. Stoga je, na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke.

 

U Zagrebu 24. rujna 2020.

 

                                                                                                                      Predsjednica vijeća

Sanja Štefan, v.r.