1                        Poslovni broj: 2 UsI-528/2020-9

                                                                Poslovni broj: 2 UsI-528/2020-9

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Upravni sud u Rijeci, po sucu dr. sc. Alenu Rajku, uz sudjelovanje zapisničarke Sofije Germovšek, u upravnom sporu tužitelja Z. L., iz R., F. 13, kojeg zastupa opunomoćenik A. B., odvjetnik u V., P. 5b, protiv tuženika Odbora za državnu službu, Zagreb, Palmotićeva 5, radi prigovora – dostave akata, 24. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se tužbeni zahtjev radi poništenja rješenja Odbora za državnu službu, KLASA: UP/II-112-07/20-01/133, URBROJ: 566-01/8-20-2 od 16. ožujka 2020., te radi nadoknade troškova ovoga upravnog spora.

Obrazloženje

              Prvostupanjskim rješenjem Sigurnosno-obavještajne agencije, KLASA: 011-03/14-01/9, URBROJ: 539-017011/1768-20-265 od 16. veljače 2020. odbijen je prigovor tužitelja izjavljen povodom očitovanja tog tijela, KLASA: 011-03/14-01/9, URBROJ: 539-017011/1768-19-257 od 14. siječnja 2020. godine. Prvostupanjsko tijelo obrazlaže, u bitnome, da ne raspolaže zatraženim podacima koji se odnose na vođenje disciplinskog postupka spram tužitelja.

              Rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-112-07/20-01/133, URBROJ: 566-01/8-20-2 od 16. ožujka 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja. Tuženik ističe da tužitelju nije mogla biti dostavljena dokumentacija u odnosu na disciplinski postupak koji nije ni vođen. Ujedno analizira neprimjenjivost odredaba članka 155. i članka 156. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP) u konkretnom slučaju. Podsjeća da se navodi prigovora odnose na hipotetski postupak, pri čemu se u disciplinskom postupku odlučuje rješenjem, dok se prigovor odnosi na postupanje u stvarima u kojima se ne vode upravni postupci.

Tužitelj u tužbi i na raspravi osporava zakonitost tuženikove odluke, i tvrdi, u bitnome, da ne osporava zakonitost rješenja Protuobavještajne agencije o stavljanju tužitelja na raspolaganje (KLASA: P1060-UP0501, URBROJ: 539-20-01710-03/38736 od 29. kolovoza 2003., koje je tužitelju dostavljeno 13. rujna 2003., nap. Suda), da tuženik neosnovano tumači načelo samostalnosti i slobodne ocjene dokaza, da tužitelj traži isključivo odgovore utjelovljene u službenoj dokumentaciji u kojoj su sadržani podaci o tužitelju stvoreni i obrađivani u vrijeme nemogućnosti rasporeda tužitelja na radno mjesto, da osporavano rješenje ne daje odgovor ni na jedno postavljeno pitanje, da je predmet stavljanja tužitelja na raspolaganje riješen neposredno (bez tužiteljeva sudjelovanja u postupku), te da mu nije poznato je li u okviru kaznenog postupka protiv tužitelja vođen i disciplinski postupak ili je potonji postupak vođen samostalno. Upućuje na upravnosudsku praksu po kojoj nije životno ni logično da bi protiv službenika u specifičnoj službi poput – tada - Protuobavještajne agencije bio vođen kazneni postupak bez usporednog vođenja disciplinskog postupka. Iz dostavnih naredbi rješenja o udaljenju iz službe i o utvrđivanju plaće nakon prestanka udaljenja, kojima je određena dostava primjerka rješenja i Prvostupanjskome disciplinskom sudu Agencije, zaključuje da je očito da je protiv tužitelja vođen disciplinski postupak ili da je s time u vezi barem formiran spis nekog predmeta tužitelju nepoznatog sadržaja. Tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika. Traži i naknadu troškova ovog spora, u ukupnom iznosu od 6.250,00 kuna (PDV uključen).

Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje kod navoda osporenog rješenja (ne iznoseći dodatnu argumentaciju), te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.

U ovome sporu je 23. rujna 2020. provedena rasprava, u odsutnosti uredno pozvanog tuženika.                           

Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporeno rješenje i u spisu ovoga upravnog spora. Raspravnim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja da u ovome sporu bude saslušan kao stranka, zbog razloga iznesenih u tom rješenju, kao i razloga koji proizlaze iz nastavka ovog obrazloženja.

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

Prigovor je, u smislu odredbi Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09, u nastavku teksta: ZUP), redoviti pravni lijek kojim se odlučuje u kontekstu iniciranja pokretanja postupka po službenoj dužnosti (čl. 42. toga Zakona), upravnog ugovora (čl. 154.), obavješćivanja o uvjetima ostvarivanja i zaštite prava (čl. 155.), zaštite od drugih oblika postupanja javnopravnih tijela (čl. 156.), odnosno zaštite od postupanja pružatelja javnih usluga (čl. 157. i 158.). Norme članka 122. ZUP-a ne čine podlogu za definiranje dodatne, zasebne vrste prigovora, već supsidijarno reguliraju postupovnu materiju vezanu uz prigovore uređene drugim odredbama ZUP-a.

Usto, primjeni odredaba o prigovoru nema mjesta u predmetima u kojima je dopuštena žalba, koja je također redovni pravni lijek, i kojom se mogu osporavati svi elementi postupka donošenja rješenja (upravnog akta), kao i sadržaj rješenja. Gdje ima prava na žalbu, nema prava na prigovor. Prigovora nema ni kada žalba u odnosnom slučaju nije dopuštena, ali je riječ o upravnom postupku u kojem se u prvome i jedinom stupnju donosi rješenje, koje je moguće osporavati u upravnom sporu.

U tužiteljevom prigovoru od 27. siječnja 2020. izneseno je, u bitnome, da rješenje o stavljanju tužitelja na raspolaganje sadržava razloge koje se mogu utvrditi samo u disciplinskom postupku. Budući da prvostupanjsko tijelo tvrdi da protiv tužitelja nije vođen disciplinski postupak zbog teže povrede službene dužnosti, logično je zaključivanje da je protiv tužitelja vođen postupak zbog lake povrede službene dužnosti, u kojem se donosi rješenje, a iz tog su postupka jedino i mogli proizaći razlozi sadržani u rješenju o stavljanju na raspolaganje. Tužitelj u prigovoru zaključuje da prvostupanjsko tijelo nije obrazložilo na temelju čega i kojeg postupka su u rješenju o stavljanju na raspolaganje sadržani razlozi koji mogu biti utvrđeni samo u disciplinskom postupku.

Prilikom ocjene zakonitosti osporavanog rješenja Sud polazi od sadržaja prigovora, pri čemu nisu od utjecaja kasniji navodi koji izlaze iz okvira tog sadržaja.

Jedan od načina uvida u dokumentaciju koju tužitelj traži jest uvid u spis predmeta disciplinskog postupka (ako takav spis postoji). Međutim, kod odbijanja zahtjeva za razgledavanje i umnožavanje spisa donosi se rješenje (čl. 84. ZUP-a), pa je isključena dopuštenost prigovora. Ove odredbe primjenjive su neovisno o načinu na koji se traži ostvariti uvid u sadržaj spisa predmeta upravnog postupka.

Utvrđivanje je li vođen neki upravni postupak moguće je (i) zahtjevom za izdavanje potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija (čl. 159. ZUP-a). I ovdje se, međutim, kod negativne odluke donosi rješenje, pa prigovor nije dopušten.

Nadalje, ako se izvršno i pravomoćno rješenje o stavljanju na raspolaganje ne bazira na činjenicama utvrđenima u disciplinskom postupku, nije odlučno jesu li konkretne činjenice trebale biti utvrđene u disciplinskom postupku, jer bi se preispitivanjem navedenog zašlo u ocjenu zakonitosti pravomoćnog rješenja. Ako ove činjenice nisu utvrđene u disciplinskom postupku, traženje da sljednik donositelja pravomoćnog rješenja obrazloži zbog čega nisu ne ulazi u doseg ni jedne od vrsta prigovora predviđenih ZUP-om (članci 42., 154., 155., 156. te 157. i 158. toga Zakona). U osnovi, riječ je o traženju dopune obrazloženja pravomoćnog rješenja, i to mimo instituta ispravka (čl. 104. ZUP-a), za što nema pravne osnove (niti putem prigovora).

U ovom predmetu nije od utjecaja je li pravilno i logično činjenice odlučne za stavljanje službenika na raspolaganje utvrditi bez disciplinskog postupka, niti je li pravilno i logično ne pokrenuti disciplinski postupak pri vođenju kaznenog postupka. Prvostupanjsko tijelo tvrdi da disciplinski postupak nije vođen (pa je zbiljski nemoguće dostaviti zatraženu dokumentaciju iz tog postupka), tužitelj nije dokazao suprotno, a javnopravna tijela nisu naknadno dužna obrazlagati zbog čega se pravomoćno rješenje ne temelji na činjenicama na kojim se eventualno treba bazirati. Ako je disciplinski postupak vođen, tužitelj može tražiti uvid u spis tog postupka (ovo sâmo po sebi ne prejudicira da mu bezuvjetno pripada i pravo uvida), i/ili tražiti izdavanje potvrde da je postupak vođen ili nije vođen, ali je u tom pogledu, zbog prethodno iznesenog, prigovor nedopušten. Istodobno, spomenuto dodatno obrazloženje ne može tražiti primjenom niti jednog prigovora propisanog ZUP-om.

Premda to, zbog prethodno iznesenog, nije odlučno, Sud podsjeća da je u službeničkom pravu uobičajeno da disciplinska javnopravna tijela ne sudjeluju samo u postupcima zbog povrede službene dužnosti, već i u postupcima udaljenja iz službe (suspenzije). Pri tome je nesporno da je tužitelj bio udaljen iz službe, da se u rješenju o udaljenju iz službe spominje vođenje kaznenoga, ali ne i disciplinskog postupka, te da je udaljenje prestalo nakon ukidanja pritvora tužitelju i njegova puštanja na slobodu.

Na koncu, javnopravna tijela nisu ni trebala tužitelju odgovoriti na način na koji on to očekuje, jer je tužitelj postupovne institute na koje se pozvao pokušao iskoristiti mimo njihova normativnog dosega, svrhe i cilja. Stoga pravilno neprihvaćanje javnopravnih tijela da ispune takva očekivanja tužitelja ne znači da je riječ o nejasnim rješenjima, kojima se ne daju odgovori na postavljena pitanja. Pravni poredak ne vezuje uz sva pitanja upućena javnopravnim tijelima zaštitu putem pravnih sredstava (ovdje: prigovora), već je dio komunikacije između građana i tih tijela u režimu neupravnih akata, koji nemaju ni bitna obilježja postupanja. U tom svjetlu, ne postoji pravno sredstvo kojim se javnopravno tijelo može obvezati na dodatno obrazlaganje svoga pravomoćnog upravnog akta, niti je, imajući na umu svojstva, učinke i svrhu pravomoćnosti pojedinačne odluke, takav instrument objektivno potreban.

Sukladno prethodnom, osporena odluka tuženika ocjenjuje se zakonitom, pa je, na temelju članka 57. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17), vezano uz članak 79. toga Zakona, tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

Iako je donesena presuda kojom je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelj nije pozvan na plaćanje sudske pristojbe za tužbu i presudu, jer je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi na temelju odredbe članka 11. stavka 1. točke 4., u vezi sa člankom 22. stavkom 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“, broj 118/18) .

U Rijeci 24. rujna 2020.

                                                                                                                                 S u d a c

               dr. sc. Alen Rajko, v.r.  

              Uputa o pravnom lijeku:

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.