1              Poslovni broj: Gž R-784/2020-2

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-784/2020-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu po sutkinji Mariji Šimičić, na temelju prijedloga nacrta odluke više sudske savjetnice Andreje Mikelić, u pravnoj stvari tužiteljice B. K. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženika Bolnice, Z., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik B. J., mag. iur., zaposlenik tuženika, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5342/2018-25 od 12. svibnja 2020., 24. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-5342/2018-25 od 12. svibnja 2020.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici razliku manje isplaćenih plaća u iznosu od 1.470,61 kuna bruto s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tijek i stopa određeni izrekom presude, sve u roku od 15 dana, osim za isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće (točka I. izreke).

 

Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku platiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 4.187,50 kuna s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, tijek i stopa određeni izrekom presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

 

Protiv te presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; dalje u tekstu: ZPP), a koji zakon se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19), predlažući ovom sudu da istu preinači sukladno žalbenim navodima, a podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužiteljica je podnijela odgovor na žalbu u kojem je osporila žalbene navode.

 

Žalba nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 1.470,61 kuna bruto na ime prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) za razdoblje od 1. prosinca 2013. do 30. studenog 2018. te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

 

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP), niti povrede na koje ukazuje tuženik iz članka 354. stavka 2. točke 11.
ZPP-a.

 

Iz utvrđenja prvostupanjskog suda u bitnom proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu spremačice,

- da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati tako što je radila na neradne dane, državne blagdane i praznike koji "padaju" od ponedjeljka do petka,

- da je tuženik tužiteljici naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivao u umanjenom iznosu,

- da je visina tužbenog traženja postavljena prema izračunu financijskog vještaka iz V. T. d.o.o.

 

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 88/13., 143/13.; dalje KU 2013) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

 

Isto je propisano i odredbom članka 45. stavka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18; dalje u tekstu: KU 2018).

 

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 2013 i članka 49. stavka 1. KU 2018 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

 

Prema odredbi članka 58. stavka 9. KU 2013 i članka 49. stavka 9. i 10. KU 2018, prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

U konkretnom slučaju, tuženik je redovni mjesečni fond sati utvrđivao u odnosu na dnevni raspored rada, a suprotno citiranim odredbama kolektivnih ugovora iz kojih proizlazi da se mjesečni fond radnih sati dobije umnoškom broja radnih sati s brojem radnih dana na nivou mjeseca, što znači da su blagdani i neradni dani isključeni iz tog umnoška.

 

Naime, prema odredbi članka 52. KU 2013 i članka 50. KU 2018 sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan u smislu Zakona o blagdanima i neradnim danima i na dan Uskrsa evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu.

 

Odredbom članka 1. stavka 1. i 2. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 33/96, 96/01, 13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11; dalje u tekstu: Zakon o blagdanima) određeno je da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

 

Odredbom članka 51. stavka 9. i 10. KU 2013, odnosno članka 49. KU 2018 jasno je određeno da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati i da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu sa osam sati.

 

Imajući u vidu navedene odredbe KU-a, kao i odredbu članka 1. Zakona o blagdanima, koji zakon predstavlja kogentni propis i iz kojeg proizlazi da blagdan nije radni dan, za zaključiti je da mjesečni fond radnih sati kod tuženika predstavlja umnožak radnih dana (u koje ne ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

Stoga nije u pravu tuženik kada tvrdi da iz Zaključka 153. proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (u koje ulaze blagdani koji padaju od ponedjeljka do petka) u tekućem mjesecu sa 8 sati.

 

Naime, suprotno navodima žalbe, Zaključkom broj 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora, propisano je da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana (bez subota i nedjelja) u tekućem mjesecu s 8 sati, a svi sati odrađeni iznad te satnice predstavljaju prekovremeni rad i tako trebaju biti plaćeni. Mjesečni fond radnih sati treba za sve radnike biti isti, bez obzira rade li samo u prvoj smjeni, smjenskom radu i turnusu ili u dežurstvu i pripravnosti. Sve što prelazi mjesečni fond radnih sati ulazi u prekovremeni rad. Sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju se kao redovni rad i ubrajaju u redovnu mjesečnu satnicu. Prekovremenim radom smatra se svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati. Radnik koji radi u dane blagdana, neradnih dana utvrđenih zakonom i na dan Uskrsa ima pravo na plaću uvećanu za 150% prema stvarno odrađenim satima, Svi radnici, bez obzira na oblik rada, koji na rade na dan blagdana, neradni dan utvrđen zakonom i na dan Uskrsa, a koji pada u radni dan, imaju pravo na naknadu plaće. Navedenim Zaključkom stavljaju se izvan snage Zaključci Povjerenstva 21,48 i 148.

 

S druge strane, Zakonom o blagdanima u Republici Hrvatskoj regulirano je da su dani blagdana neradni dani, koji ne ulaze u mjesečni fond radnih sati budući da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana. Stoga nema mjesta primjeni Zaključka br. 153. Zajedničkog povjerenstva za tumačenje KU, budući da je kogentnom zakonskom odredbom propisano da su blagdani neradni dani, a neradni dani ne ulaze u mjesečni fond radnih sati.

 

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za istaknuti je da je odredbom članka 36. stavka 2. KU 2013 i članka 34. stavka 2. KU 2018, propisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

 

S obzirom na to da tuženik tužiteljici nije obračunavao plaću i naknadu plaće u skladu s naprijed navedenim odredbama kolektivnih ugovora koji su bili na snazi u utuženom periodu, imajući u vidu i provedeno financijsko vještačenje, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

To je u skladu s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda RH zauzetim na 8. sjednici Građanskog odjela na Vrhovnom suda Republike Hrvatske koja je održana 9. prosinca 2019. prema kojem zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja („Narodne novine“, broj 143/13 i 96/15) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57 KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz članka 59 KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu.

 

Odluka o parničnom trošku zakonita je i pravilna (članak 154. stavak 1. i članak 155. ZPP-a i važeće Odvjetničke tarife).

 

Slijedom navedenog, a kako žalbenim navodima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude, trebalo je, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Splitu 24. rujna 2020.