1

Poslovni broj: Gž-943/2019-2

Poslovni broj: Gž-943/2019-2

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Tatjane Kučić kao predsjednice vijeća te Veljka Kučekovića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Damira Ronića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. K., OIB ..., iz M., protiv tuženika RH, OIB ..., kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo i Hrvatske elektroprivrede – Operatora distribucijskog sustava d.o.o., Z., E. P., OIB ..., iz P., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-604/18-31 od 12. travnja 2019. godine, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj P-604/18-31 od 12. travnja 2019. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

"I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

''Utvrđuje se da je na k.č. br. 1841/3 upisana u k.o. M. izgrađena jednostavna gospodarska zgrada površine 74m2 pa je R. H. dužna tužitelju K. J. OIB ... priznati na toj zgradi pravo vlasništva te dozvoliti formiranje građevinske čestice sa posebnim brojem te potom izdati tabularnu ispravu podobnu za upis ove zgrade u zemljišne knjige na ime i vlasništvo tužitelja koju će u protivnom zamijeniti ova presuda.

Tužitelj je dužan R. H. isplatiti iznos od 148,00 eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate kao naknadu za 74m2 zemljišta ispod zgrade.

Tuženik HEP – Elektroistra d.o.o. P., dužna je tužitelju na gospodarski objekt iz točke I. ove presude priključiti električnu energiju.

Dužni su tuženici tužitelju solidarno naknaditi trošak spora sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Dužna je R. H. izvršiti zamjenu nekretnina sa tužiteljem na način kako je to utvrđeno uvjerenjem Općine M. od 06. rujna 2010. klasa 320-02/10-01/10 odnosno da se k.č. 1841/3 upisana u zk.ul. 442 k.o. M. u vlasništvu R. H. zamijeni za nekretninu u vlasništvu tužitelja K. J. iz M., a kako je to utvrđeno programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu R. H. za područje Općine M. koji je donijet na sjednici Općinskog vijeća održane 14.08.2010. klasa 320-01/10-01/06 ur. br. 2168/05-01-10-15 u točki X tog programa.''             

II. Nalaže se tužitelju da prvo tuženiku naknadi trošak parničnog postupka odmjeren u ukupnom iznosu od 1.000,00 kuna u roku od 15 dana."

Protiv presude žali se tužitelj zbog svih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 (pročišćeni tekst), 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP) i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba nije osnovana.

Tužitelj se žali zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka ali u obrazloženju žalbe ne navodi u čemu se ta bitna povreda sastoji. Ispitujući pobijanu presudu u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti tako da taj žalbeni razlog nije osnovan.

Prvostupanjski sud je utvrdio da je predmetna nekretnina, i to kčbr. 1841/3 k.o. M., vlasništvo tuženika R. H..

Nadalje je utvrđeno da je tužitelj na toj nekretnini sagradio gospodarski objekt.

Tužitelju taj gospodarski objekt služi za obavljanje poljoprivredne djelatnosti, između ostalog uzgoja smokava, za što mu je potrebna hladnjača pa se je obratio tuženiku HEP-u sa zahtjevom da njegov gospodarski objekt priključi na elektroenergetsku mrežu. Međutim, kako tužitelj HEP-u nije mogao predočiti dokaz o vlasništvu, njegov zahtjev je odbijen.

Tužitelj stoga u ovom postupku tužbenim zahtjevom traži utvrđenje da je na predmetnoj nekretnini sagrađena jednostavna gospodarska zgrada te da mu je tuženik R. H. dužan priznati pravo vlasništva na toj zgradi te dozvoliti formiranje građevinske čestice, a nakon toga izdati tabularnu ispravu podobnu za upis te zgrade u zemljišne knjige na ime i vlasništvo tužitelja, zatim da se tužitelju naloži da tuženiku R. H. isplati iznos od 148 eura u protuvrijednosti kuna na dan isplate kao naknadu za vrijednost zemljišta ispod zgrade te da je tuženik R. H., i to Ministarstvo dužno izvršiti zamjenu nekretnina sa tužiteljem na način kako je to utvrđeno uvjerenjem Općine M., a kako je predviđeno programom raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu R. H. za područje Općine M..

U odnosu na tuženika HEP je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio da mu se naloži da na njegov gospodarski objekt priključi električnu energiju.

Prvostupanjski sud je odbio tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti našavši da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je vlasnik predmetne nekretnine. Naime, tužitelj tijekom postupka nije iznio nikakav pravni osnov za stjecanje prava vlasništva, a niti iz činjenica koje je iznio proizlazi da bi na neki način stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine.

Takav zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

Tužitelj se žali pozivajući se u žalbi na odredbu čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09,153/09, 143/12 i 152/14 – dalje u tekstu: ZV) i tvrdeći da je on pošteni graditelj jer mu je Općina Marčana dozvolila zamjenu predmetnog zemljišta za drugu parcelu u njegovom vlasništvu.

Prema odredbi čl. 153. ZV-a, ako je vlasnik zemljišta znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju poštenom graditelju, zemljišna čestica sa zgradom koja je na njoj sagrađena pripada graditelju, a prijašnji vlasnik zemljišta ima samo pravo zahtijevati naknadu tržišne vrijednosti zemljišta.

Iz činjenica koje je tužitelj iznio tijekom postupka nigdje ne proizlazi da je vlasnik zemljišta, dakle, R. H., znao za građenje, a nije bez odgode zabranio daljnju gradnju. Naprotiv, iz dokumentacije koju je tužitelj priložio u spis proizlazi da je on R. H. upoznao sa činjenicom da je izgradio predmetni gospodarski objekt tek nakon što je on bio sagrađen, kada je dopisima nadležnim ministarstvima zahtijevao zamjenu zemljišta.

Stoga se tuženika R. H. ne može smatrati nepoštenim vlasnikom.

Također, prema ocjeni ovog suda, niti tužitelja se ne može smatrati poštenim graditeljem. Iz gore navedenih žalbenih navoda njegove žalbe, a to je iznosio i tijekom postupka, proizlazi da se je tužitelj u gradnju upustio nakon što je Općina M. donijela Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem u vlasništvu R. H. za Općinu M. kojim je predmetna parcela predviđena za zamjenu sa zemljištem tužitelja. Međutim, donošenjem tog Programa nije izvršena zamjena za koju Općina M. nije niti bila nadležna već je sukladno zakonu samo donijela Program, a zamjenu je vršio vlasnik zemljišta, dakle R. H. putem nadležnog ministarstva. Tužitelj je, kao pravnik i bivši odvjetnik, kako to navodi u žalbi, svakako znao da nije stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine jer zamjena predviđena Programom nije izvršena te da gradi na tuđem pa ga se stoga ne može smatrati poštenim graditeljem.

Zbog tog razloga tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva predmetne nekretnine građenjem na tuđem temeljem čl. 153. ZV-a. Budući da je prema odredbama ZV-a i to čl. 152. do čl. 154., kojima je uređeno građenje na tuđem zemljištu, jedini slučaj kada graditelj stječe pravo vlasništva zemljišta na kojem je izgrađena zgrada upravo slučaj iz čl. 153. ZV-a, a u svim drugim slučajevima zgrada pripada vlasniku zemljišta kako je to propisano odredbom čl. 152. st. 1. i čl. 154. st. 1. ZV-a, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da tužitelj nije vlasnik predmetne nekretnine zbog čega nije osnovan prvi dio njegovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na vlasništvo zgrade i formiranje građevinske čestice te upis tužiteljevog vlasništva u zemljišnu knjigu, a nije osnovan niti dio tužbenog zahtjeva kojim je tužitelj tražio od tuženika HEP-a da predmetni gospodarski objekt priključi na električnu energiju jer tužitelj nije vlasnik tog objekta.

Što se tiče dijela tužiteljevog tužbenog zahtjeva kojim bi se tuženiku R. H. naložilo da sa tužiteljem izvrši zamjenu nekretnina treba reći da je odredbom čl. 58. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine" br. 20/2018, 115/2018, 98/2019) propisano da se poljoprivredno zemljište u vlasništvu države koje se nalazi izvan proizvodno-tehnoloških cjelina koje su u funkciji poljoprivredne proizvodnje može zamijeniti za poljoprivredno zemljište u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba, koje je približno iste vrijednosti i nalazi se na području iste ili susjedne jedinice lokalne samouprave odnosno Grada Zagreba, radi okrupnjavanja poljoprivrednog zemljišta, a odredbom st. 7. istog članka je propisano da odluku o zamjeni poljoprivrednog zemljišta iz stavka 1. ovoga članka donosi Ministarstvo, a na temelju dostavljene dokumentacije, a odredbom st. 8. istog članka je propisano da na osnovi odluke o zamjeni poljoprivrednog zemljišta ministar u ime Republike Hrvatske i podnositelj zahtjeva za zamjenu sklapaju ugovor o zamjeni.

Dakle, uvjet za sklapanje ugovora o zamjeni je da se prethodno u upravnom postupku ishodi odluka o zamjeni poljoprivrednog zemljišta, a što tužitelj za sada nije ishodio pa nisu ostvarene pretpostavke za sklapanje ugovora o zamjeni, a sudovi nisu nadležni provoditi postupak odlučivanja o prijedlogu za zamjenu niti za donošenje odluke o zamjeni već je za to isključivo nadležno ministarstvo nadležno za poljoprivredu.

Proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pravilno primijenio materijalno pravo pa je zbog tih razloga tužiteljeva žalba odbijena kao neosnovana temeljem čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Koprivnica, 24. rujna 2020.