Poslovni broj: 5 UsI-952/2019-14

 

 

 

 

     U  I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

 

 

P R E S U D A

 

 

Upravni sud u Osijeku, po sucu Dariu Mađarošu, uz sudjelovanje zapisničarke Tamare Golub, u upravnom sporu tužitelja Općine E., E., koju zastupaju opunomoćenici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu D. Š., I. K., I. K. R. i I. J. u O., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Ulica grada Vukovara 49, Zagreb, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba Z. E. iz Z., kojeg zastupa opunomoćenik J. F., odvjetnik u O., i Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, Kapucinska 21, Osijek, radi naknade za oduzetu imovinu, 24. rujna 2020.

 

 

p r e s u d i o  j e

 

 

I. Odbija se tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/19-01/119, URBROJ: 514-05-02-01-02/17-19-02 od 17. lipnja 2019.

 

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška ovog spora.

 

Obrazloženje

 

Osporavanim rješenjem tuženika, označenim u točki I. izreke presude, poništeno je djelomično rješenje Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/15-01/34, URBROJ: 2158-04-01/3-18-36 od 5. lipnja 2018. i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak.

Djelomičnim prvostupanjskim rješenjem od 5. lipnja 2018. zamijenjeno je djelomično rješenje Ureda državne uprave u Osječko-baranjskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-943-01/15-01/34, URBROJ: 2158-04-01/3-16-18 od 14. srpnja 2016. i to na način da je točkom I. izreke novog djelomičnog rješenja Z. E. iz Z., utvrđeno pravo na naknadu u 1/2 dijela, odnosno u površini od 549942 m2 za oduzeto poljoprivredno zemljište pobliže opisano u točki I. izreke ukupne površine 1099884 m2. Točkom II. izreke određeno je da će se obveznik naknade te oblik i visina naknade utvrditi dopunskim rješenjem ili nagodbom. Točkom III. izreke ovlašteniku prava na naknadu iz točke I. izreke dano je (vraćeno) u vlasništvo građevinsko zemljište označeno kao k.č.br. … površine 4564 upisna u zk.ul.br. … k.o. E. u površini od 2282/4564 dijela (2282 m2), k.č.br. … površine 17406 m2, upisana u zk.ul.br. … k.o. E., u površini od 8703/17406 dijela (8703 m2) i k.č.br. … površine 7405 m3, upisana u zk.ul.br. … k.o. E., u površini od 3702/7405 dijela (3703 m2). Točkom IV. izreke određena je Republika Hrvatska obveznikom naknade (vraćanja) građevinskog zemljišta označenog kao k.č.br. … k.o. E., a Općina E. obveznikom naknade (vraćanja) građevinskog zemljišta označenog kao k.č.br. …  i k.č.br. …, obje k.o. E. Točkom V. izreke odlučeno je o zemljišno-knjižnoj provedbi tog djelomičnog rješenja, a točkom VI. izreke odlučeno je o troškovima postupka.

Tužitelj u tužbi navodi da je tuženik poništio prvostupanjsko rješenje zato što je nužno upotpuniti dokazni postupak dokazima koji po stavu tuženika nedostaju, provesti ispitni postupak, uzeti u obzir dopunu nalaza i mišljenja vještaka poljoprivredne struke koje je doneseno nakon donošenja prvostupanjskog rješenja, ali da je i dalje stava da podnositeljici zahtjeva pripada pravo na povrat/naknadu i to u opsegu kako je to navedeno u prvostupanjskom rješenju od 5. lipnja 2018. Nadalje navodi daje pokojna E. R. jedina od petero zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda u zakonskom roku podnijela zahtjev za naknadu oduzete imovine, te je prvostupanjsko tijelo primijenilo načelo priraštaja. Ističe da je prednicima podnositeljice zahtjeva za naknadu oduzete imovine, F. R. i R. K. konfiscirano ukupno 711 jutara 177 čhv zemljišta, a oni su bili suvlasnici na ravne dijelove, odnosno svaki u 1/2 dijela te stoga smatra da je podnositeljici zahtjeva, pok.  E. R. pripalo pravo na 1/5 oduzete imovine, a ne 1/2 u cijelosti, odnosno da se u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti pravo priraštaja. Smatra da navedeno proizlazi i iz stava Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Us-442/2015 od 16. studenog 2015. u kojem se spominje samo određeni dio, ali ne imovina u cijelosti. Predlaže poništiti osporavano rješenje tuženika uz dosudu troška ovoga spora.

Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi navodima tužbe iz razloga već navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Zainteresirana osoba, Z. E. je u podnesku od 30. listopada 2019. naveo u bitnome da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Zainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku u podnesku od 4. ožujka 2020. navela je da je u cijelosti suglasna o pobijanim rješenjem tuženika te predložila Sudu odbiti tužbeni zahtjev.

Sud je u ovom sporu održao raspravu na koju su pristupili opunomoćenik tužitelja, opunomoćenik zainteresirane osobe Z. E. te Županijsko državno odvjetništvo u O., dok nije pristupio uredno pozvani tuženik te je ista održana bez njegove prisutnosti sukladno članku 39. stavku 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske i 29/17., dalje u tekstu ZUS).

Na održanoj raspravi tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva te pojasnio kako je osnovni prigovor taj što smatra da se u konkretnom slučaju nije moglo primijeniti načelo priraštaja.

U dokaznom postupku Sud je izvršio uvid u svu dokumentaciju koja prileži spisu ovog spora i spisu upravnog postupka koji je dostavljen uz odgovor na tužbu.

Tužbeni zahtjev nije osnovan.

Iz podataka spisa proizlazi da je predmetni postupak pokrenut zahtjevom za naknadu oduzete imovine E. R. od 26. lipnja 1997. koji je dopunjen podneskom od 30. lipnja 1997. kojim je zatražena naknada za imovinu oduzetu Odlukom Kotarske komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju Osijek broj: 1830/1946 od 20. lipnja 1946. kojom su utvrđeni objekti agrarne reforme i kolonizacije za posjed R. F. i K. R. iz E.

Nadalje proizlazi da je E. R. jedina od pet zakonskih nasljednika prijašnjeg vlasnika koja je tražila povrat oduzete imovine te da je pokojni F. R. bio prijašnji vlasnik oduzete nekretnine u 1/2 dijela.

Podnositeljica zahtjeva E. R. preminula u tijeku postupka te je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog građanskog suda u Zagrebu donesenom po javnom bilježniku G. J. iz Z., poslovni broj O-6078/11, UPP/OS-71/11 od 13. prosinca 2012. utvrđeno da je nasljednikom ostaviteljice, E. R., temeljem vlastoručne oporuke od 3. srpnja 2004. i Zakona utvrđen prasestrić Z. E. iz Z. u cijelosti.

U konkretnom slučaju, sporno je može li se pri utvrđivanju prava na naknadu primijeniti načelo priraštaja.

Odredbom članka 1. stavka 5. Zakona o naknadi za oduzetu imovinu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Narodne novine, broj: 80/02. i 81/02. – u daljnjem tekstu: Zakon o naknadi) propisano je da se prijašnjim vlasnikom u smislu ovoga Zakona smatraju fizičke i pravne osobe kojima je imovina oduzeta na temelju propisa iz članka 2. ovoga Zakona, te akata i načina propisanih člankom 3. ovoga Zakona odnosno njihovi nasljednici i pravni slijednici. 

Odredbom članka 9. Zakona o naknadi propisano je da se prava iz ovog Zakona priznaju fizičkoj osobi – prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (stavak 1.). U pogledu prava nasljeđivanja primjenjuju se odredbe Zakona o nasljeđivanju ako ovim Zakonom nije drukčije propisano (stavak 2.). Nasljednici prijašnjeg vlasnika stječu vlasništvo na imovini koja se daje neovisno o tome kako su vlasnički udjeli utvrđeni ranijim pravomoćnim rješenjima o nasljeđivanju prednika, ako se drukčije ne sporazume (naknadno pronađena imovina) (stavak 3.).

Iz naprijed navedenih odredbi proizlazi da kod odlučivanja o zahtjevu za povrat oduzete imovine nije odlučna činjenica koliko je zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda naslijedilo prijašnjeg vlasnika oduzete imovine i u kojim dijelovima su naslijedili prijašnjeg vlasnika, jer oduzeta imovina nije predmet nasljeđivanja, već je jedino pravno odlučno da je zahtjev za povrat oduzete imovine podnijela osoba koja spada u krug zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda te se u pogledu te imovine mora uspostaviti stanje kakvo je bilo prije oduzimanja, bez obzira ima li još živućih ovlaštenika naknade koji iz nekog razloga nisu podnijeli zahtjev za nasljeđivanje, budući da je cilj Zakona o naknadi uspostaviti odnose kakvi su bili prije oduzimanja predmetne imovine.

Prema tome, a kako je pok. E. R. jedina od petero zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda iza prijašnjeg vlasnika F. (V. J.) R. u zakonskom roku podnijela zahtjev za naknađivanje oduzete imovine, pravilno su, prema stavu ovoga Suda i prvostupanjsko tijelo, kao i tuženik u pobijanom rješenju, primijenili načelo priraštaja te utvrdili da je podnositeljica zahtjeva za naknadu, odnosno njezin pravni slijednik, ovlaštenik naknade u cijelosti, odnosno za 1/2 dijela nekretnina oduzetih prijašnjem vlasniku.

Slijedom svega navedenog, ovaj Sud osporavano rješenje tuženika ocjenjuje zakonitim te je na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a valjalo odlučiti kao u točki I. izreke ove presude. Budući da je tužitelj izgubio spor u cijelosti, ne pripada mu ni zatraženi trošak, te je na temelju članka 79. stavka 4. ZUS-a odlučeno kao u točki II. izreke presude.

 

 

U Osijeku 24. rujna 2020.

 

 

       Sudac

  Dario Mađaroš, v. r.

 

 

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.