Poslovni broj: Gž-2334/2019-2

 

Poslovni broj: Gž-2334/2019-2

 

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Vlade Skorupa,   predsjednika vijeća, Darka Lupi, suca izvjestitelja i člana vijeća i Larise Crnković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. B. iz R. S., I. OIB: …zastupanog po punomoćniku S. F., odvjetniku u P.-P., protiv tuženice G. R. K. iz V.-V., OIB:…, zastupane po punomoćniku G. O., odvjetniku u P., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-1390/2019-15 od 19. rujna 2019.,u sjednici vijeća održanoj 24. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

              1.              Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, poslovni broj 28 P-1390/2019-15 od 19. rujna 2019.,  potvrđuje.

 

              2.               Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.

 

  Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik u ¼ dijela nekretnina upisanih u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Pazinu, Zemljišnoknjižni odjel Poreč: k.č.br. zgr. ….sve upisane u z.k.ul. …k.o. S. V., k.č.br. …i …upisane u z.k.ul. ….k.o. S. V., te vlasnik u ¼ od 240/960 dijela nekretnina k.č.br. 1075/5 i 1075/6 upisane u z.k.ul. 691 k.o. S. V.."

 

U toč. II. izreke odbijen je tužiteljev zahtjev za naknadu troškova postupka, dok je u toč. III. izreke tužitelj obvezan tuženici naknaditi parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn.

 

             

 

 

              Protiv te presude pravovremenu žalbu podnosi tužitelj pozivajući se na žalbene razloge bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno i nepotpunog utvrđenog činjeničnog stanja, propisane iz čl. 353. te čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - u nastavku teksta ZPP).

 

              U žalbi navodi da je u postupku trebao dokazati da je tužena nepoštena nasljednica iza pok. J. K., da je znala da je tužitelj sin pok. ostavitelja, a da u situaciji kada je osobno potpuno osiromašen i lišen brige i pažnje pok. oca, pritisnut zakonskom obvezom dokazivanja tuženičine nesavjesnosti, nije mu ostalo mnogo mogućnosti da dokaže temeljnu činjenicu nesavjesnosti tužiteljice kao oporučne nasljednice, za razliku od tuženice koja je u dokaznom postupku predložila saslušanje svojih svjedoka, rođaka koji su redom svjedočili u njenu korist. Smatra da je sud propustio obrazložiti dokazna utvrđenja  glede suprotnog iskazivanja stranaka o činjenici da je tužitelj iskazao da je 2018. posjetio tuženicu u njenoj kući u D., da je tuženica to osporila, pa da je sud trebao u tom dijelu detaljno obrazložiti čiji iskaz uzima istinitim.Nastavno, ustvrđuje da je u postupku ispravno iskazivao nasuprot iskazima tuženice te da uz postojanje dviju presuda sudova u G. i I. u kojima je utvrđeno očinstvo pok. ostavitelja nad tužiteljem, da je sud trebao zaključiti kako tuženici, kao supruzi pok. J. K. nije mogla ostati nepoznata činjenica da je tužitelj, zakoniti sin ostavitelja te da ona nije jedina pozvana na nasljedstvo iza pok. J. K.. Smatra da sud prvog stupnja, u tom smislu nije pravilno primijenio zakonsku odredbu da je pošten onaj nasljednik koji nije znao, a niti je prema okolnostima slučaja mogao znati da on nije jedini nasljednik.

 

              Zaključno, osporava cjelokupnu ocjenu provedenih dokaza od strane suda prvog stupnja, posebno iskaza stranaka, jer da je sud pravilnom ocjenom dokaza trebao zaključiti da je tuženica prema okolnostima slučaja mogla znati da nije jedni nasljednik pok. ostavitelja predlažući da nadležni drugostupanjski sud, preinači presudu usvajanjem tužbenog zahtjeva ili da istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje, sve  uz naknadu žalbenog troška tužitelju. 

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nisu ostvareni žalbeni razlozi koje izrijekom navodi žalitelj, a niti razlozi na koje sud drugog stupnja pazi  po službenoj dužnosti.

 

              U postupku pred sudom prvog stupnja nesporno je da je tuženica nekretnine navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude stekla nasljeđivanjem od pok. supruga J. K. umrlog 14. travnja 2013. temeljem oporuke, da se uknjižila kao vlasnica, odnosno suvlasnica istih temeljem rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u P. posl. br. O-180/03 od 03. listopada 2003. te da je posjednica istih.

 

             

 

 

              Nastavno, proizlazi i da su   stranke u prvostupanjskom postupku, na ročištu na kojem je zaključen prethodni postupak, učinile nespornim i činjenicu da tužitelj sa pok. ocem J. K. nije imao nikakve izravne odnose.

 

              Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje, uvidom u presudu Okružnog suda u Gorici posl. br. P-44/64-7 od 04. svibnja 1964. da je istom utvrđeno da je pok. J. K. otac tužitelja, te da mu je bilo naloženo plaćanje uzdržavanja za tužitelja.   Uvidom u  presudu Općinskog suda u Idriji, posl. br. P-37/66-7 od 30. svibnja 1966. utvrđuje da izmijenjen (povećan) iznos uzdržavanja koji je pok. J. K. bio dužan plaćati sinu, ovdje, tužitelju po naprijed citiranoj presudi Okružnog suda u Gorici, posl. br. P-44/64-7 od 04. svibnja 1964.

 

Nastavno, iz stanja u predmetu proizlazi da se tuženica, osporivši tužbeni zahtjev   pozvala i na zastaru (prekluziju) zahtjeva tužitelja.

 

Sud prvog stupnja, glede prijeporne činjenice da li je tuženica kao supruga pok. J. K. u trenutku nasljeđivanja bila nesavjesna ili nije znala niti je mogla znati da pok. J. K. ima sina, ocjenom provedenih dokaza zaključuje da nije dokazano u potrebitom stupnju izvjesnosti da je tuženica bila nesavjesna, pri čemu da je teret dokaza o toj činjenici, po prirodi stvari na tužitelju.

 

Glede materijalnih isprava koje su bile predmetom dokaznog postupka, naprijed navedenih presuda Okružnog suda u Gorici posl. br. P-44/64-7 od 04. svibnja 1964. i Općinskog suda u Idriji, posl. br. P-37/66-7 od 30. svibnja 1966. sud prvog stupnja zaključuje da sama činjenica postojanja istih ne upućuje na to da je tuženica u vrijeme ostavinskog postupka iza pok. J. K. znala za tužitelja kao sina ostavitelja, imajući u vidu vrijeme kada su donesene citirane presude i vrijeme kada je tuženica sklopila brak sa pok. J. K. (1986.).

 

Nastavno, sud prvog stupnja ustvrđuje da ni iz sadržaja materijalnog dokaza, isprave-oporuke pok. J. K. (list 37-38 spisa) ne proizlazi da bi u istoj bilo naznačeno postojanje sina J. K., a da ni iz dviju javnih  isprava, zapisnika o ročištu za ostavinsku raspravu posl.br. O-180/03-5 od 28. srpnja 2003., te zapisnika o proglašenju oporuke pok. J. K. posl.br. O-180/03-6 od 29. srpnja 2003. ne proizlazi , a niti se  može ustvrditi da je tuženica u vrijeme ostavinskog postupka iza pokojnog J. K. znala za tužitelja, jer se u navedenim javnim ispravama nigdje ne navodi da bi pok. ostavitelj J. K. imao sina.

 

Nastavno, sud prvog stupnja utvrđuje da ni sadržaj iskaza svjedoka, sestre tuženice V. V. i  šogora V. V. ne daju osnove za utvrđenje da je tuženica znala za postojanje sina ostavitelja u vrijeme ostavinskog postupka.

 

 

 

Nastavno, da ni iz iskaza tuženice ne proizlazi da je imala saznanje o sinu ostavitelja u vrijeme ostavinske rasprave, jer u iskazu navodi da je o tome saznala tek kada je dobila predmetnu tužbu, pri čemu valja istaknuti  i da je tužitelj u stranačkom iskazu  naveo da

 

 

nema nikakvih saznanja da je tuženica, prije negoli ju  je posjetio 2018. godine  znala da on postoji (iskaz  tužitelja, list 40 spisa).

 

              Sud prvog stupnja polazeći od procesnih pravila o pitanju dokazanosti određene relevantne činjenice koje se u pravilu utvrđuju u stupnju izvjesnosti ili vrlo velikom stupnju vjerojatnosti, zaključuje da se u tom stupnju dokazanosti ne može utvrditi da je tuženica u vrijeme ostavinskog postupka iza pok. J. K. znala ili trebala znati za sina ostavitelja (tužitelja), te ga prešutjela, u kojem slučaju bi bila nesavjesni nasljednik (posjednik).

 

              Nastavno, glede prigovora zastare utvrđuje da je isti osnovan  obzirom da iz stanja u predmetu proizlazi da je tužba podnesena 8. svibnja 2019., da je otac ostavitelja J. K. preminuo 6. travnja 2003., pa je tužiteljevo pravo zahtijevati ostavinu kao zakonski nasljednik prema tuženici kao savjesnom posjedniku zastarjelo sa proteklom 10 godina, u travnju 2013 godine, dakle prije podnošenja tužbe.

 

              Na temelju naprijed iznesenih utvrđenja sud prvog stupnja odbija tužbeni zahtjev u cijelosti (točka I. izreke) te odbija i zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova (točka II. izreke).

 

              Pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a obvezuje tužitelja na naknadu parničnih troškova tuženici i to za sastav odgovora na tužbu 1.000,00 kn (tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika), za zastupanje na dva ročišta ukupno 2.000,00 kn (tbr. 9. t. 1.Tarife) i za PDV od 750,00 kn (tbr. 42.), ili ukupno 3.750,00 kn.

 

              Pravilno je sud prvog stupnja odlučio kao u izreci pobijane presude.

 

              Nije osnovano pozivanje žalitelja na žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom da presuda suda prvog stupnja nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

              U tom smislu valja istaknuti da  u razlozima pobijane presude navedene su sporne činjenice u svezi sa procesnim očitovanjima stranaka, a to su pitanje savjesnosti tuženice kao oporučne nasljednice u vrijeme nasljeđivanja te  pitanje zastare prava zahtijevati ostavinu u smislu zakonskih odredbi te utvrđenja suda o istima te istaknutom prigovoru zastare prava zahtijevati ostavinu.

 

              Sud prvog stupnja u dokaznom postupku, provedenom sukladno procesnim dispozicijama stranaka pravilno je utvrdio da ni jedan od provedenih dokaza ne daje osnove za utvrđenje, najmanje u velikom stupnju vjerojatnosti, činjenice nesavjesnosti tuženice kao oporučne nasljednice ostavitelja.

 

             

 

              Sud provodi u pravilu one dokaze koje predlože stranke te ni jedan od materijalnih dokaza u sudskom spisu, javnih isprava kao što su presude Okružnog suda u Gorici posl. br.

P-44/64-7 od 04. svibnja 1964. i Općinskog suda u Idriji, posl. br. P-37/66-7 od 30. svibnja 1966., zatim zapisnik o ročištu za ostavinsku raspravu posl.br. O-180/03-5 od 28. srpnja 2003. i zapisnik o proglašenju oporuke posl.br. O-180/03-6 od 29. srpnja 2003. u povezanosti  sa sadržajem cjelokupnog dokaznog postupka ne daju osnove za utvrđenje činjenice nesavjesnosti tuženice kao oporučne nasljednice , barem u velikom stupnju vjerovatnosti.

 

              U tom pravcu valja  istaknuti da u  zapisnicima vezanim za ostavinsku raspravu iza pok. J. K. koja je provedena u srpnju 2003. godine nema bilo kakvih naznaka da je ostavitelj imao zakonskog nasljednika-sina, ovdje tužitelja, a niti u privatnoj ispravi, oporuci pok. J. K. (oporuka pred svjedocima - list 36 spisa) ne navodi se da bi ostavitelj imao sina pri čemu u oporuci  oporučitelj J. K. navodi da ima suprugu , ovdje tuženu  sa kojom nema zajedničke djece, te dva brata koji žive i rade u inozemstvu i dobrog su materijalnog stanja.

 

              Kada se radi o usmenim dokazima, iskazima dvaju svjedoka, sestre i šogora tuženice te iskazima stranaka, valja istaknuti da ni sadržaj ovih iskaza ne  upućuje da bi tuženica u vrijeme nasljeđivanja imala relevantna saznanja o činjenici postojanja sina ostavitelja. Neovisno od činjenice da se radi o dvoje svjedoka koji su u bliskoj vezi sa tuženicom, sud njihov iskaz u koleraciji sa materijalnim ispravama u spisu i sadržajem iskaza stranaka nije mogao ocijeniti na drugačiji nego li što je ocijenio , dakle da iz sadržaja iskaza svjedoka ne proizlazi, u smislu procesnih pravila o pretpostavkama dokazanosti određene činjenice, da je tuženica znala za sina ostavitelja.

 

              Nastavno, i tužitelj je u stranačkom iskazu (list 40 spisa) iskazao da nema nikakvih saznanja da je tuženica prije navodnog susreta sa tužiteljem 2018.godine  znala da on postoji.

 

              Valja istaknuti da u sklopu postupka, učinjena je nespornom  činjenica da tužitelj, sin ostavitelja i pok. J. K., njegov otac, faktično nisu imali nikakve izravne odnose cijelo vrijeme do smrti ostavitelja, a koju okolnost treba sagledavati u sklopu svih ostalih utvrđenih činjenica  u dokaznom postupku. Nastavno, valja istaknuti i da je tužitelj, na ročištu od 17.rujna 2019. godine odustao od dokaznih prijedloga da se u postupku, kao svjedoci, saslušaju dva brata ostavitelja  nastanjena u inozemstvu, E. K. nastanjen u K. i  G. M. K. nastanjen u N. ali i dokaznog prijedloga da se sasluša svjedok S. R. koji iako uredno pozvan nije pristupio na  ročište održano 17. rujna 2019. godine (list 39).

 

              Sud prvog stupnja utvrđenje o postojanju ili nepostojanju relevantnih činjenica i okolnosti može steći samo na temelju izvedenih dokaza.

 

              Vezano za žalbeni navod da sud prvog stupnja nije u razlozima obrazložio proturječnost iskaza stranaka glede tvrdnje tužitelja da je 2018.posjetio tuženicu, valja istaknuti da ta okolnost nije relevantna u smislu da bi predstavljala povredu postupka od odlučujuće važnosti u predmetnoj pravnoj stvari, a imajući u vidu sadržaj ostalih provedenih dokaza i dokaznih utvrđenja suda.

 

             

 

 

              Činjenična utvrđenja i pravni zaključci suda prvog stupnja, u predmetnoj pravnoj stvari, sukladni su stanju u predmetu.

 

              Suprotno žalbenim navodima, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio provedene dokaze osnovano utvrđujući da ni jedan od provedenih dokaza ne daje osnove za utvrđenje da je tuženica imala saznanja o sinu ostavitelja u vrijeme nasljeđivanja.

 

              Teret dokaza o nesavjesnosti tužene kao oporučnog nasljednika je na tužitelju te okolnost da je i tuženica predlagala određene dokaze, kako materijalne, tako i usmene,iskaze dva svjedoka,koji su provedeni u postupku, ne utječu na pravilnost ocjene dokaznog postupka prvostupanjskog suda. Tužitelj nije, prema sadržaju izvedenih dokaza, uspio dokazati u velikom stupnju vjerojatnosti a kamoli izvjesnosti da je tuženica bila nesavjesna u vrijeme nasljeđivanja ostavitelja , svog supruga J. K., te u parničnom kao spornom postupku snosi procesne posljedice neuspjeha u dokazivanju temeljne činjenice na kojoj je utemeljio tužbeni zahtjev.

 

              Proizlazi da je sud prvog stupnja na utvrđeno činjenično stanje, pravilno zaključio da je tužiteljevo pravo zahtijevati ostavinu pok. J. K. prema tuženici, kao savjesnom posjedniku , zastarjelo prije podnošenja tužbe u predmetnoj pravnoj stvari, slijedom čega je osnovano odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

 

              Ovaj sud nije utvrdio da bi u postupku pred sudom prvog stupnja bila ostvarena neka od ostalih bitnih povreda odredaba postupka na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a.

 

              Nastavno, pravilno je sud prvog stupnja za priznate radnje zastupanja tuženice, tuženici dosudio naknadu parničnog troška od ukupno 3.750,00 kn (toč. III.. izreke), te  pravilno odbio zahtjev za naknadu parničnog troška tužitelja.

 

              Slijedom naprijed izloženog, valjalo je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi presudu suda prvog stupnja kako je i odlučeno u točki 1. izreke ove presude.

 

              Kako je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana u cijelosti, valjalo je na temelju odredbe iz čl. 166. st. 2. ZPP-a odbiti zahtjev tužitelja za naknadu žalbenog troška (točka Ii izreke).

             

U Rijeci, 24. rujna 2020.

                                                                                                 

                                                                                                                              PREDSJEDNIK VIJEĆA

                                                                                                                                  Dr.sc. Vlado Skorup

 

 

 

 

 

OPĆINSKOM SUDU

U  PAZINU

Stalna služba u Poreču-Parenzo,

 

              Vraćamo vam spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.