- 1 -              Rev 776/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 776/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. Š. iz P. OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici Ž. V. i V. Lj., odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu V. Lj. i Ž. V. u S., protiv tuženika E. o. d.d., P. S., OIB: …, kojeg zastupaju punomoćnici I. S. i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. & P. u Z., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1480/15 od 20. listopada 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-3840/10 od 27. ožujka 2015., u sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Prihvaća se revizija tuženika, ukidaju se presuda Županijskog suda u Splitu, broj Gž-1480/15 od 20. listopada 2016. i presuda Općinskog suda u Splitu broj P1-3840/10 od 27. ožujka 2015. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O trošku postupka povodom revizije odlučit će se konačnom odlukom.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je suđeno:

 

„I Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od ukupno 104.164,87 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koja na pojedine iznose teče kako slijedi;

 

- na iznos od 1.399,55 kn od 15. studenog 2009.god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. prosinca 2009. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. siječnja 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. veljače 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. ožujka 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. travnja 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. svibnja 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. lipnja 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. srpnja 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. kolovoza 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. rujna 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. listopada 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. studenog 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. prosinca 2010. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. siječnja 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. veljače 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. ožujka 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. travnja 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. svibnja 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. lipnja 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. srpnja 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. kolovoza 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. rujna 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. listopada 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. studenog 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. prosinca 2011. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. siječnja 2012. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. veljače 2012. god.,

- na iznos od 2.641,85 kn od 15. ožujka 2012. god.,

- na iznos od 2.606,96 kn od 15. travnja 2012. god.,

- na iznos od 2.630,22 kn od 15. svibnja 2012. god.,

- na iznos od 2.630,22 kn od 15. lipnja 2012. god.,

- na iznos od 2.630,22 kn od 15. srpnja 2012. god.,

- na iznos od 2.630,22 kn od 15. kolovoza 2012. god.,

- na iznos od 2.597,18 kn od 15. rujna 2012. god.,

- na iznos od 2.613,70 kn od 15. listopada 2012. god.,

- na iznos od 2.613,70 kn od 15. studenog 2012. god.,

- na iznos od 2.613,70 kn od 15. prosinca 2012. god.,

- na iznos od 2.613,70 kn od 15. siječnja 2013. god.,

- te na iznos od 2.613,70 kn od 15. veljače 2013. god., sve do isplate.

 

U preostalom dijelu u odnosu na više zatraženo, tužbeni zahtjev se odbija kao neosnovan i previsoko postavljen.

 

II Dužan je tuženik u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 14.562,50 kn."

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 2. Zakona o parničnom postupku. Predložio je reviziju prihvatiti, preinačiti, podredno ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija tuženika je osnovana.

 

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja za naknadu imovinske štete zbog izgubljene zarade koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju koji se dogodio 8. srpnja 2007.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je tužitelj 8. srpnja 2007. stradao u prometnoj nezgodi, koju je skrivio osiguranik tuženika,

 

- da je tužitelj u vrijeme nastanka štetnog događaja bio zaposlen u građevinskom obrtu Š. u S.,

 

- da je tužitelj zbog zadobivenih ozljeda bio na bolovanju u razdoblju od 1. rujna 2007. do 12. listopada 2009. zbog privremene nesposobnosti za rad,

 

- da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad rješenjem zavoda, Područne službe u S., broj Kl: 143-02-09-01, Ur. br. 341-18-02/3-09-046774 od 21. rujna 2009., počevši od 13. listopada 2009.,

 

- da kod tužitelja postoji preostala radna sposobnost, ali tužitelj nije započeo obavljati nikakvu drugu samostalnu djelatnost niti je pronašao drugo zaposlenje,

 

- da je tuženik isplatio tužitelju ranije iznos od 34.324,03 kune dana 21. studenog 2014. na ime izgubljene zarade za razdoblje od 1. ožujka 2007. do 30. rujna 2009.,

 

- da tužitelj trpi imovinsku štetu u vidu izgubljene zarade koja predstavlja razliku između plaće koju bi ostvarivao redovnim tijekom stvari radeći na radnom mjestu na kojem je radio u vrijeme nastanaka nezgode, i invalidske mirovine koju prima, nižestupanjski sudovi su ocijenili tužiteljev zahtjev osnovanim pozivom na odredbu čl. 1089. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) u vezi čl. 1095. st. 1. ZOO, budući da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužitelj u konkretnom slučaju nakon bolovanja mogao nastaviti s radom sa preostalom radnom sposobnošću kod poslodavca kod kojega je radio u vrijeme predmetne nezgode, odnosno da se nakon bolovanja mogao zaposliti kod nekog drugog poslodavca ili obavljati samostalnu djelatnost.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima se ne može podnijeti revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u točkama 1. do 3. čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Odredbom čl. 382. st. 3. ZPP propisano je da u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je reviziju podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na pitanje odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U izvanrednoj reviziji podnesenoj protiv drugostupanjske presude tuženik je postavio sljedeće pravno pitanje: „Da li je teret dokazivanja nemogućnosti zapošljavanja s preostalom radnom sposobnošću, a u svrhu ostvarivanja prava na naknadu štete s naslova izgubljene zarade između plaće i mirovine zbog profesionalne nesposobnosti za rad, na tužitelju ili na tuženiku?“

 

Obrazlažući razloge važnosti postavljenog pravnog pitanja revident se pozvao na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-937/01-2 od 28. svibnja 2002. i Rev-378/11-3 od 15. svibnja 2013., te odluke Županijskog suda u Sisku broj Gž-64/12 od 14. ožujka 2012. i Županijskog suda u Splitu broj Gž-3045/16 od 20. listopada 2016., navodeći da je pravno shvaćanje drugostupanjskog suda o postavljenom pravnom pitanju nepodudarno sa pravnim shvaćanjem revizijskog suda i drugostupanjskih sudova izraženim u navedenim odlukama.

 

Odlučujući o dopuštenosti izvanredne revizije tuženika u smislu odredbe čl. 382. st. 2. i 3. ZPP vijeće je ocijenilo da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Na temelju odredbe čl. 392.a st. 2. ZPP pobijana drugostupanjska presuda ispitana je samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pravnog pitanja postavljenog u izvanrednoj reviziji.

 

U obrazloženju pobijane odluke drugostupanjski sud je prihvatio ocjenu prvostupanjskog suda da je tuženik dužan dokazati da je tužitelj nakon bolovanja mogao nastaviti s radom s preostalom radnom sposobnošću kod poslodavca kod kojega je radio u vrijeme predmetne nezgode, odnosno da se nakon bolovanja mogao zaposliti kod nekog drugog poslodavca ili obavljati samostalnu djelatnost.

 

Osnovano revident ukazuje na nepravilan stav nižestupanjskih sudova o primjeni pravila o teretu dokazivanja. Naime, na tužitelju kao oštećeniku je teret dokazivanja pretpostavki od kojih ovisi osnovanost zahtjeva za naknadu štete u smislu odredbe čl. 219. ZPP u vezi sa čl. 1095. st. 2. ZOO. Slijedom navedenog, tužitelj mora dokazati da trpi imovinsku štetu gubitkom zarade jer se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću, što je odlučna činjenica koja navedenu štetu dovodi u uzročno posljedičnu vezu sa štetnim događajem, a ne nekim drugim uzrokom van predmetnog štetnog događaja.

 

Zbog pogrešnog pravnog shvaćanja nižestupanjskih sudova da je na tuženiku teret dokaza odlučnih činjenica od kojih ovisi osnovanost tužiteljevog zahtjeva za naknadu izgubljene zarade, činjenično stanje je ostalo nepotpuno utvrđeno, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude pa je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odluka o troškovima postupka u povodu revizije ostavljena je za konačnu odluku (čl. 166. st. 3. ZPP).

 

Zagreb, 24. rujna 2020.

 

                            Predsjednik vijeća:

              Mirjana Magud, v. r.