- 1 -              Rev 1507/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1507/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca, Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari ovrhovoditelja S. S. iz Z., zastupan po punomoćniku A. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu K. & P. u Z., protiv ovršenika M. S., sina V., iz G., zastupan po punomoćniku F. K., odvjetniku u Odvjetničkom društvu F. K., A. V. i p., Z., radi ovrhe uspostavom prijašnjeg stanja, odlučujući o reviziji ovrhovoditelja protiv rješenja Županijskog suda u Zadru broj Gž-2103/11 od 4. studenoga 2011., kojim je ukinuto rješenje Općinskog suda u Zadru broj Ovr-4508/10 od 1. lipnja 2011. i odbačen ovršni prijedlog, u sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e:

 

 

Ukida se rješenje Županijskog suda u Zadru broj Gž-2103/11 od 4. studenog 2011. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

O troškovima postupka nastalima u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

 

Obrazloženje

 

 

Prvostupanjskim je rješenjem, u toč. I. izreke, određena ovrha radi ostvarenja ovrhovoditeljeve tražbine uspostavom prijašnjeg posjedovnog stanja na način da ovršenik u roku od 8 dana od dostave ovog rješenja o ovrsi postavi nove grandale i gurle na mjestu na kojemu su bili postavljeni prije počinjenog smetanja na način pobliže opisan u istoj toč. izreke. U toč. II. izreke, ovršeniku je zapriječena novčana kazna u iznosu od 30.000,00 kn, ako u roku koji mu je određen u toč. I. izreke ne ispuni naloženu obvezu, dok je u toč. III. izreke određena ovrha radi ostvarenja predmetne tražbine na način da ovrhovoditelj, na trošak ovršenika, povjeri građevinskom obrtniku da izvrši predmetnu tražbinu, a istom je toč. izreke određena ovrha na pokretninama i mirovini ovršenika radi naplate troškova postupka.

 

Drugostupanjskim je rješenjem prihvaćena žalba ovršenika te je ukinuto rješenje o ovrsi i odbačen je, kao nepravovremen, prijedlog za ovrhu ovrhovoditelja od 31. prosinca 2010.

 

Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju je podnio ovrhovoditelj, navodeći da istu podnosi na temelju odredbe čl. 12. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 67/08 i 139/10 - dalje: OZ) u vezi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 - dalje: ZPP), jer da odluka o sporu ovisi o rješenju pravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Predlaže da revizijski sud preinači ili ukine drugostupanjsko rješenje i predmet vrati na ponovan postupak.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je dopuštena i osnovana.

 

Odredbom čl. 12. st. 1. OZ propisano je da je u ovršnom postupku dopuštena samo revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema odredbi st. 1. toga članka stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U toj odredbi primjerice su navedeni slučajevi u kojima će se smatrati da je riječ o takvom pitanju, pa se tako u toč. 1. navodi da će to biti u slučaju ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova.

 

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih izvora prava i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (st. 3.).

 

Revident postavlja slijedeće pitanje:

 

- Ima li ovrhovoditelj pravo zahtijevati u ovršnom postupku da ovršni sud odredi ovršeniku rok za dobrovoljno ispunjenje (tzv. paricijski rok), ako u odluci parničnog suda – pravomoćnoj sudskoj odluci taj rok nije određen, temeljem čl. 25. st. 2. i 3. Ovršnog zakona, odnosno gubi li ovrhovoditelj pravo zahtijevati ovrhu temeljem pravomoćne sudske odluke u situaciji kada parnični sud u toj odluci nije odredio rok za dobrovoljno ispunjenje i to temeljem čl. 444. ZPP-a, odnosno da li se rok od 30 dana za podnošenje prijedloga za ovrhu ovrhovoditelja računa od dana pravomoćnosti parnične odluke (ovršne isprave)?

 

U odnosu na postavljeno pitanje revident navodi da je u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4454/2005 od 7. veljače 2008., kao i u odlukama Europskog suda za ljudska prava Kraska protiv Švicarske od 19. travnja 1993., Hentrich protiv Francuske od 22. rujna 1994. te Airey protiv Irske od 9. listopada 1979. zauzeto shvaćanje koje odudara od shvaćanja iz pobijane odluke.

 

Postavljeno postupovnopravno pitanje, po ocjeni ovoga suda, važno je za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Naime, radi se o pitanju određivanja tijeka prekluzivnog roka iz odredbe čl. 444. ZPP kada se pokreće ovršni postupak po rješenju donesenom u parnici zbog smetanja posjeda kojim je tuženiku naloženo izvršenje određene radnje kako bi se uspostavilo stanje prije počinjenog smetanja, a u situaciji kada parnični sud nije u ovršnoj ispravi odredio rok za dobrovoljno izvršenje predmetne radnje (tzv. paricijski rok).

 

Preinačujući prvostupanjsko rješenje o ovrsi, drugostupanjski sud u bitnome polazi od utvrđenja da je rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-2753/08 od 29. rujna 2010. (ovršna isprava) dostavljeno strankama u listopadu 2010., nakon čega je ovrhovoditelj (u tom postupku tužitelj) izjavio žalbu samo protiv toč. II. izreke tog rješenja pa je toč. I. izreke postala pravomoćna u studenom 2010. Kako je ovrhovoditelj, a radi ostvarenja tražbine iz toč. I. ovršne isprave,  ovršni prijedlog podnio tek 31. prosinca 2010., drugostupanjski sud je ocijenio da je došlo do prekluzije prava ovrhovoditelja da traži ovrhu rješenja po tužbi zbog smetanja posjeda (čl. 444. ZPP) te je ukinuo prvostupanjsko rješenje o ovrsi i odbacio ovršni prijedlog kao nepravovremen. Pritom izražava shvaćanje da rok za dobrovoljno izvršenje činidbe počinje teći od dostave prvostupanjskog rješenja ovršeniku, a činjenica što u ovršnoj ispravi nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje ne ekskulpira ovrhovoditelja od obveze da postupi u roku propisanom odredbom čl. 444. ZPP.

 

Navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda nije pravilno.

 

Odredbom čl. 444. ZPP propisano je da tužitelj gubi pravo da u ovršnom postupku zahtijeva ovrhu rješenja kojim se tuženiku po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje, ako nije zahtijevao ovrhu u roku od 30 dana nakon proteka roka koji je rješenjem određen za izvršenje te radnje.

 

Odredbom čl. 23. st. 1. OZ propisano je da sudska odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje ovršna ako je postala pravomoćna i ako je protekao rok za dobrovoljno ispunjenje. Rok za dobrovoljno ispunjenje teče od dana dostave odluke ovršeniku ako zakonom nije drukčije određeno.

 

Prema čl. 26. st. 2. OZ ako je ovršna isprava odluka kojom je naloženo ispunjenje tražbine na neko davanje ili činjenje, u njoj mora biti određen i rok za dobrovoljno ispunjenje. Prema st. 3. istog čl., ako u ovršnoj ispravi iz st. 2. nije određen rok za dobrovoljno ispunjenje, taj rok određuje sud rješenjem o ovrsi.

 

Određivanje paricijskog roka u sudskoj odluci nije nužna pretpostavka njezine podobnosti za ovrhu.  Ako taj rok nije određen u ovršnoj ispravi, a trebao je biti, odrediti će ga ovršni sud u rješenju o ovrsi. U tom slučaju ovršnost sudske odluke nastupa tek ako ovršenik, u roku koji mu je odredio sud u rješenju o ovrsi ne ispuni ovrhovoditeljevu tražbinu. Prije isteka tako određenog roka sudska odluka, iako pravomoćna, nije podobna za ovrhu, jer joj nedostaje kvaliteta ovršnosti (čl. 26. st. 2. OZ). Što se tiče samog roka za dobrovoljno ispunjenje ovrhovoditeljevog potraživanja, načela pravomoćnosti i formalnog legaliteta u ovršnom postupku prednost daju roku utvrđenom u ovršnoj ispravi (osobito utvrđenom danu pravomoćnosti u potvrdi pravomoćnosti izdanoj na ovršnoj ispravi), neovisno o tome je li taj rok u skladu sa zakonom, dok potreba zaštite interesa ovršenika zahtijeva da se prednost da zakonski utvrđenom roku.

 

U pobijanoj odluci zauzeto je shvaćanje da rok od 30 dana, u kojemu ovrhovoditelj ima pravo da u ovršnom postupku zahtjeva ovrhu rješenja kojim se tuženiku po tužbi zbog smetanja posjeda nalaže izvršenje određene radnje (čl. 444. ZPP), počinje teći od dana dostave rješenja zbog smetanja posjeda tuženiku (ovršeniku), iz čega proizlazi zaključak da drugostupanjski sud suštinski smatra da na primjenu odredbe čl. 444. ZPP nije od utjecaja dan primitka istog rješenja od strane tužitelja (ovrhovoditelja), kao i da nije od utjecaja činjenica kada je točno takva sudska odluka postala ovršna.

 

Ovaj sud je u više svojih odluka zauzeo shvaćanje da ocjena o gubitku prava u takvoj situaciji nije zakonita ako se nema u vidu odredbu čl. 334. st. 2. ZPP prema kojoj prema strankama presuda (rješenje) ima učinak tek od dana kad im je dostavljena (shvaćanje zauzeto u odluci broj Rev-x 583/17 od 30. kolovoza 2017.).

 

U tom smislu pogrešno je shvaćanje drugostupanjskog suda da se, u konkretnom slučaju, unatoč činjenici da parnični sud u izreci rješenja nije odredio rok za dobrovoljno izvršenje, početak tijeka prekluzivnog roka računa od dostave ovršne isprave samo jednoj stranci – tuženiku (ovršeniku). To osobito kada se ima u vidu da iz spisa predmeta proizlazi da je na ovršnoj ispravi 22. prosinca 2010. otisnut štambilj potvrde pravomoćnosti iz kojega proizlazi da je odluka postala pravomoćna 1. prosinca 2010., a tijekom postupka nije utvrđeno da bi, eventualno, predmetna potvrda pravomoćnosti bila ukinuta. Sve dok ista nije ukinuta ovršni sud nije ovlašten (zbog načela strogog formaliteta) utvrđivati suprotno.

 

Pored navedenoga, pogrešno je shvaćanje i da je dovoljno da je rješenje Općinskog suda u Zadru broj P-2753/08 od 29. rujna 2010. postalo pravomoćno pa da je ispunjen uvjet za primjenu roka iz čl. 444. ZPP, a bez da je ispitano je li, ujedno, to rješenje postalo i ovršno. To osobito u situaciji kada je na predmetnom rješenju izdana samo potvrda pravomoćnosti, a ne i potvrda ovršnosti.

 

Naposljetku, kad rok za ispunjenje nenovčane obveze nije određen ovršnom ispravom, već rješenjem o ovrsi, naknadni primjereni rok ima značenje naknadnog paricijskog roka, tj. roka ostavljenog ovršeniku za dobrovoljno ispunjenje dužne činidbe.

 

Stoga je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 444. ZPP i čl. 26. st. 2. OZ.

 

Budući da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 444. ZPP u vezi čl. 26. st. 2. OZ, što je utjecalo na donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 394. st. 4. ZPP ukinuti drugostupanjsko rješenje i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje.

 

U ponovnom postupku drugostupanjski će sud, u skladu s pravnim shvaćanjem revizijskog suda, ponovno odlučiti o žalbi ovršenika podnesenoj protiv rješenja o ovrsi, otklanjajući gore navedenu relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka i uzimajući u obzir izneseno pravno shvaćanje, osobito o tome kada je (precizno kojega dana) ovršna isprava dostavljena ovrhovoditelju, je li pravna valjanost potvrde pravomoćnosti (iz koje proizlazi da je cijela izreka ovršne isprave, a ne samo toč. II., postala pravomoćna 1. prosinca 2010.) dovedena u pitanje te je li i kada je ovršna isprava stekla svojstvo ovršnosti.

 

Odluka o naknadi troškova revizijskog postupka osniva se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP (st. II. izreke ovog rješenja).

 

 

Zagreb, 24. rujna 2020.