- 1 -              Rev 1532/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1532/2017-2

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. C. iz P.-P., OIB ..., zastupanog po punomoćnici S. J., odvjetnici u P.-P., protiv tuženice O. T. V.-T.-A. T.-T., OIB ..., zastupane po punomoćnici A. Z., odvjetnici u R., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5214/16-2 od 29. studenog 2016., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-2313/15-14 od 19. svibnja 2016., na sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Prihvaća se revizija tužitelja, ukidaju se presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-5214/16-2 od 29. studenog 2016. i presuda Općinskog suda u Puli-Pola, Stalne službe u Poreču-Parenzo poslovni broj P-2313/15-14 od 19. svibnja 2016. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

O troškovima parničnog postupka koji su nastali u povodu izjavljene revizije, odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom potvrđena je prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj, kao nasljednik svog oca E. C., a isti kao pravni slijednik M. K. pok. J., vlasnik nekretnina k.č.br. zgr. 50/3 i 50/6 k.o. F., što je tuženica dužna priznati pa se slijedom toga tužitelj ovlašćuje na temelju prvostupanjske presude, a po njezinoj pravomoćnosti, zatražiti i ishoditi uknjižbu prava vlasništva označenih nekretnina u zemljišnim knjigama na svoje ime i u svoje vlasništvo (stavak I. izreke). Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka (stavak II. izreke) te je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 3.750,00 kn, dok je zahtjev tuženice za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stavak III. izreke).

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je, po odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) podnio tužitelj, navodeći da istu reviziju podnosi zbog pravnih pitanja važnih za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni uz prijedlog da ovaj sud nižestupanjske presude ukine i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija je osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. toga članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude, ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

Prema odredbi st. 3. navedenog članka u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

 

U povodu revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni zbog kojega je podnesena i koje je u njoj određeno naznačeno kao takvo uz pozivanje na propise i druge izvore prava koji se na to pitanje odnose (čl. 392.a st. 2. ZPP).

 

Tužitelj postavlja sljedeća pravna pitanja:

 

- Da li tužitelj kao posjednik i u biti izvanknjižni vlasnik, koji je uz sve karakteristike zakonitog i savjesnog posjedovanja i u uredu za Katastar upisan (njegov prednik) kao izvanknjižni vlasnik i posjednik, ima valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva dosjelošću?

 

- Da li se u rok za stjecanje vlasništva računa vrijeme dosjelosti prije 6. travnja 1941. te da li se ono pribraja na vrijeme posjedovanja nakon 8. listopada 1991., ako se radi o kontinuiranom, bona fidei posjedu, a koji je na nekretnini društvenog vlasništva trajao više od 40 godina?

 

Obrazlažući razloge važnosti navedenih pitanja tužitelj se poziva na odluku Europskog suda za ljudska prava Trgo protiv Hrvatske od 11. lipnja 2009. (zahtjev broj 35928/04) kao na sudsku praksu u kojoj je zauzeto shvaćanje različito od shvaćanja iz pobijane odluke.

 

Ovaj sud je ocijenio da su prvo pravno pitanje, osim u dijelu tog pitanja u kojem se (suprotno obrazloženju nižestupanjskih presuda) polazi od pretpostavke da se radi o zakonitom posjedu, te drugo naznačeno pravno pitanje važna pitanja za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njihovoj primjeni.

 

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na gore opisanim nekretninama u posjedu tužitelja te posljedični zahtjev za upis prava vlasništva tužitelja na navedenim nekretninama, koje su u zemljišnim knjigama bile upisane kao općenarodna imovina pod upravom O. P. temeljem rješenja od 6. studenoga 1957. (prije toga nisu postojale zemljišne knjige za navedene nekretnine), dok su sada upisane kao vlasništvo tuženice, pri čemu tužitelj tvrdi da je pravo vlasništva predmetnih nekretnina stekao po osnovi nasljeđivanja pravnih prednika, djeda tužitelja, pok. M. K., za kojega tužitelj tvrdi da je predmetne nekretnine kupio na dražbi i F. K., tužiteljevog brata te, podredno i na osnovi dosjelosti.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima, u bitnome, je utvrđeno:

 

- da je pok. M. K., djed tužitelja, predmetne nekretnine, koje su u to vrijeme bile u vlasništvu treće osobe, kupio na javnoj dražbi koja je Odlukom Kotarske agrarne komisije Poreč br. 228/2-a od 30. rujna 1948. naknadno oglašena ništetnom;

 

- da tužiteljev djed 1938. usmeno darovao predmetne nekretnine tužiteljevom ocu, pok. E. K.,

 

- da tužitelj nije dokazao okolnost da bi brat tužitelja F. K., koji je navodno tu nekretninu naslijedio od oca tužitelja, istu ostavio u nasljeđe upravo tužitelju,

 

- da je F. K. bio najmoprimac stana na kč.br. 50/6 k.o F. na temelju ugovora o najmu stana sklopljenog 1999. s pravnim prednikom tuženice (G. P.), a, nakon što je F. K. umro 2015., tužitelj i njegova sestra. K. L. su deložirani iz predmetnog stana.

 

Na temelju navedenih utvrđenja sudovi su ocijenili da tužitelj predmetne nekretnine nije mogao naslijediti iza pok. brata F. K., kao i da nije prošlo ni zakonom određeno vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, jer se radi o nekretnini u vlasništvu jedinice lokalne samouprave pa je potrebno da protekne dvostruko vrijeme od onoga iz čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZV), tj. za nekretnine 40 godina (čl. 159. st. 4. ZV), a u rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama dosjelošću, koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, ne računa se vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma, jer je do tada, kako drugostupanjski sud obrazlaže, odredbom čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj: 53/91, stupio na snagu 1. siječnja.1980.), bilo izričito zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Stoga su sudovi ocijenili da nije protekao rok iz čl. 159. st. 4. ZV te su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Navedeno shvaćanje drugostupanjskog suda ne može se za sada prihvatiti pravilnim.

 

Naime, čl. 3. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91) stavljen je izvan snage čl. 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima.

 

Nadalje, Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima iz 1996. je u članku 388. st. 4. bilo propisano da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.

 

Točno jest da je 17. studenoga 1999. Ustavni sud Republike Hrvatske je ukinuo čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu iz 1996. (odluke br. U-I-58/1997, U-I235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997 i U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999., "Narodne novine", broj 137/99 od 4. prosinca 1999.).

 

Međutim, prema već ustaljenoj  praksi ovog suda u istovrsnim predmetima (primjerice u  predmetu Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018., kao i u nizu drugih predmeta), zauzeto je sljedeće shvaćanje:

 

"Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

 

Kako iz činjenica koje su utvrđene u ovom postupku proizlazi da je tužitelj u posjedu sporne nekretnine bio i prije 8. listopada 1991., a nižestupanjski sudovi, zbog pogrešnog pravnog pristupa, nisu utvrđivali postoje li okolnosti za primjenu navedenog pravnog shvaćanja kada se radi o stjecanju prava vlasništva dosjelošću na nekretninama koje su bile u režimu društvenog vlasništva, osobito postoji li suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

 

Budući da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, valjalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP-a ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

Zagreb, 24. rujna 2020.