- 1 -              Revr 775/2018-2

 

 

 

 

 

 

Broj: Revr 775/2018-2

 

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, Goranke Barać - Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća i mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. G. iz T., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnica M. B., odvjetnica u S., protiv tuženika B. d.o.o. O., OIB: ... , kojeg zastupa punomoćnik J. G., odvjetnik u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžrs-104/13 od 20. ožujka 2014., kojom je potvrđena djelomična presuda Općinskog suda u Sinju, poslovni broj P-255/11 od 22. srpnja 2013., na sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžrs-104/13 od 20. ožujka 2014. potvrđena je djelomična presuda Općinskog suda u Sinju, poslovni broj P-255/16-11 od 22. srpnja 2013. kojom je suđeno:

 

„I. Prihvaća se osnovanom prva točka tužbenog zahtjeva koja glasi:

 

"Poništava se Odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 7.lipnja 2011.god. kojom se tužitelju M. G. iz T. izvanredno otkazuje Ugovor o radu nadnevka 9.siječnja 2009.god. zaključen na neodređeno vrijeme, pa je slijedom toga tuženik, B. d.o.o. O. dužan tužitelja vratiti u radni odnos na poslove pomoćnog konobara a sve u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe."

 

II. Nakon pravomoćnosti ove Presude iz točke I. izreke, Sud će odlučiti o preostalom tužbenom zahtjevu.“

 

Ujedno je odbijen zahtjev tužitelja na naknadu troškova odgovora na žalbu.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka počinjenih pred drugostupanjskim sudom i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud svojim rješenjem ukine donesene presude nižestupanjskih sudova i odbaci tužbu, uz naknadu troškova postupka tuženiku, uključujući i troškove revizije.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju poriče sve navode revizije i istu predlaže odbiti kao neosnovanu, posebno ukazujući da je tuženik 18. srpnja 2011. donio Odluku kojom je odbio tužiteljev Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava od 20. lipnja 2011. čime se navodi revizije u cijelosti ukazuju neutemeljenima.

 

Revizija nije osnovana.

 

U skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Tuženik u reviziji ističe činjenicu da tužitelj nije dokazao da je zahtjev za zaštitu prava uopće podnio tuženiku, a niti da bi isti bio podnesen unutar propisanog roka, kao niti da je tužba u predmetnom postupku podnijeta unutar prekluzivnog roka propisanog čl. 129. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09 i 61/11 - dalje: ZR), a što prvostupanjski i drugostupanjski sud nisu obrazlagali u svojim odlukama, iako su ti sudovi na tu činjenicu dužni paziti po službenoj dužnosti. Time revident ukazuje da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. i 14. ZPP, odnosno da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo iz čl. 129. ZR prilikom donošenja nižestupanjskih presuda.

 

Istaknuti revizijski razlozi nisu osnovani.

 

Iz sadržaja utvrđenja prvostupanjskog suda, koja je pravilnima prihvatio drugostupanjski sud, i kojima je revizijski sud vezan, proizlazi da je na pobijanu odluku o otkazu od 7. lipnja 2011. tužitelj pravovremeno izjavio Zahtjev za zaštitu prava 20. lipnja 2011., a budući da je tužba sudu u ovom postupku predana 6. srpnja 2011. nema prekoračenja zakonom propisanog roka za podnošenje tužbe u ovoj pravnoj stvari, kako to revident pogrešno tvrdi.

 

Naime, odredbama čl. 129. st. 1. i st. 2. ZR propisano je da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od petnaest dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od saznanja za povredu prava, zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Ako poslodavac u roku od petnaest dana od dostave zahtjeva radnika iz stavka 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu, radnik može u daljnjem roku od petnaest dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Stoga, budući da prema sadržaju spisa predmeta jasno proizlazi da je zahtjev za zaštitu prava podnesen 20. srpnja 2011., a tužba sudu je podnesena 6. srpnja 2011., to se revizijski razlozi tuženika u cijelosti ukazuju neutemeljenima.

 

Tuženik zapravo navodima revizije prigovora činjeničnim zaključcima suda u ovom postupku i time osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. S obzirom da prema odredbi čl. 385. ZPP pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje nije dopušten revizijski razlog, to navedeni revizijski prigovori nemaju utjecaja na ocjenu pravilnosti pobijane odluke.

 

Zbog navedenih razloga ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 24. rujna 2020.