- 1 -              Rev 2332/2017-4

Broj: Rev 2332/2017-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Mirjane Magud predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Renate Šantek članice vijeća, Ljiljane Hrastinski-Jurčec članice vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. D. (OIB: ... ) iz Z., kojeg zastupa punomoćnik M. L., odvjetnik u Z., protiv tuženice ... (OIB: ... ) iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-6932/2015-3 od 28. ožujka 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-7368/09-27 od 26. veljače 2015., u sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

p r e s u d i o   j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev upravljen na isplatu iznosa od 37.767,84 Eura u kunskoj protuvrijednosti s pripadajućim zateznim kamatama (točka I. izreke). Naloženo je tužitelju naknaditi tuženici trošak postupka u iznosu od 19.375,00 kuna (točka II. izreke).

Presudom suda drugoga stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugoga stupnja tužitelj podnosi reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. toč. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 9. i 11. ZPP-a, zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti nižestupanjske presude i prihvatiti tužbeni zahtjev, odnosno iste ukinuti i predmet vratiti na ponovno raspravljanje.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Prije svega valja naznačiti da u nižestupanjskim postupcima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Odluke nižestupanjskih sudova su jasne, nedvosmislene, neproturječne i posve razumljive. Stoga se suprotni revizijski navodi ukazuju neosnovanim. Isto tako nije počinjena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 9. ZPP-a jer rješenje o naknadno pronađenoj imovini nema učinak pravomoćne sudske presude u konkretnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji. Konačno, revident i ne navodi izričito koji bi relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka bile učinjene, izuzev u primjeni čl. 375. st. 5. ZPP-a koju je drugostupanjski sud posve pravilno primijenio. Stoga su navodi revidenta o počinjenju tih povreda neosnovani.

Nadalje, revidentu valja ukazati da se revizija ne može podnijeti zbog pogrešnog utvrđenja činjeničnog stanja, pa takvi navodi nisu mogli biti uzeti u obzir pri odlučivanju.

Nižestupanjski sudovi u bitnome utvrđuju da su L. B., S. D. i L. D. sklopili s P. d.d. ugovore o oročenom deviznom štednom ulogu u određenim iznosima. Nadalje utvrđuju da je na tom bankom otvoren stečajni postupak. Utvrđuju i da su navedene osobe primile od tuženice naloge za isplatu osiguranih štednih uloga. Nadalje utvrđuju da su te osobe s tužiteljem sklopile ugovore o cesiji 6. ožujka 2008. prema kojima su na tužitelja prenijeli sva svoja prava koja imaju prema tuženici po osnovi osiguranja štednih uloga. Međutim, te osobe nisu realizirale naloge pa je došlo do zastare njihovog potraživanja još prije sklapanja ugovora o cesiji. Pri tome se utvrđuje da nije došlo do priznanja duga od strane tuženice koji bi eventualno prekinuo zastaru.

Utvrđeno je i da je tužitelj protiv osoba cedenata pokrenuo postupke radi naplate potraživanja u kojima navodi da je njegov pok. otac razročio svoj novac u banci i podijelio na zaposlenike koji su sklopili fiktivne ugovore o oročenom štednom ulogu i ugovore o posudbi s identičnim novčanim iznosima.

Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da je došlo do zastare potraživanja. Isto tako zaključuju da su tako sklopljeni fiktivni ugovori protivni kogentnim odredbama iz čl. 53. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01, dalje: ZOO) jer je pobuda zbog koje su ti ugovori sklapani bila da se u situaciji kada je banka pred stečajem i kada tuženica osigurava samo štedne uloge do 100.000,00 kuna, novčana sredstva naznačena u njima predstave kao osigurana novčana sredstva u smislu Zakona o državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka („Narodne novine“ br. 44/94) i Pravilnika o osiguranju štednih uloga („Narodne novine“ br. 65/97). Zaključuju da su ti ugovori ništavi (čl. 103. ZOO-a) jer da i sam tužitelj u svojim tužbama navodi da je njegov pok. otac pokušao na taj način spasiti svoja sredstva iz banke što da upućuje na nedopuštenost osnove ugovora.

Revidentu valja odgovoriti da svaki pravni posao mora imati dopuštenu pobudu. Na temelju činjeničnih utvrđenja prijenos sredstava koje je pok. otac tužitelja imao kod banke na druge osobe izvršen je samo da bi se stekla mogućnost naplate zaštićenog iznosa od 100.000,00 kuna. Upravo zbog navedenoga i ugovori tih osoba s bankom su ništavi. To iz razloga što je pobuda toga pravnog posla nemoralna i nije u skladu s vrednotama pravnog poretka naše države. Iz činjeničnog stanja nije uopće dvojbeno da je devizna štednja jedne osobe usitnjena prijenosom na druge osobe radi ostvarivanja prava na zaštićenu deviznu štednju. Pored toga što su ti pravni poslovi nedopušteni i nemoralni, pa time i ništavi, nastupila je i zastara prava na to potraživanje s obzirom na njegovo dospijeće i trenutak realizacije.

Stoga je materijalno pravo posve pravilno primijenjeno i revizija nije osnovana, pa ju je kao takvu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP-a).

Zagreb, 24. rujna 2020.