- 1 -              I Kž 22/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: I Kž 22/2020-4

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te Ranka Marijana i Melite Božičević-Grbić kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđ. M. R., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07. i 152/08. – dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi osuđ. M. R. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Puli – Pola od 28. studenog 2019. broj Kv I-46/2019. (K-10/2013-269.), u sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba osuđ. M. R. kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanim rješenjem odbijen je, kao neosnovan, zahtjev osuđ. M. R. za obnovu kaznenog postupka okončanog pravomoćnom presudom. Pravomoćnu presudu čine presuda Županijskog suda u Puli – Pola od 14. ožujka 2014. broj K-10/13. i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. svibnja 2016. broj I Kž-390/14., kojom je osuđ. M. R. proglašen krivim i osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i šest mjeseci, zbog kaznenog djela iz čl. 90. u vezi s čl. 33. KZ/97. Navedena pravomoćna presuda je, prihvaćanjem zahtjeva osuđenika za tzv. nepravu obnovu kaznenog postupka, na temelju čl. 498. st. 5. u vezi sa st. 1. toč. 4. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. – dalje: ZKP/08. – I.), preinačena u odluci o kazni, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. svibnja 2018. broj I Kž-212/2018., te je osuđenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine i četiri mjeseca. Isto tako, prihvaćanjem zahtjeva osuđenika za tzv. nepravu obnovu postupka, navedene pravomoćne presude su, na temelju čl. 498. st. 5. u vezi sa st. 1. toč. 4. ZKP/08. – I., preinačene u odluci o kazni, presudom Županijskog suda u Puli – Pola od 28. studenog 2019., te je osuđenik osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđ. M. R., po branitelju B. Č., odvjetniku iz Odvjetničkog društva Č. i R. iz P. – P., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog "pogrešne primjene materijalnog prava". Predlaže pobijano rješenje preinačiti i prihvatiti zahtjev za obnovu postupka, odnosno pobijano rješenje ukinuti i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08. – II.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba je neosnovana.

 

Nije u pravu osuđ. M. R. kada tvrdi da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Žalitelj tu žalbenu osnovu pobliže zakonski ne označava, dok se iz sadržaja žalbe može iščitati kako upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-I. Protivno stavu žalitelja, sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne i logične razloge na kojima zasniva svoju odluku, uz jasno i detaljno obrazloženje nepostojanja zakonskih uvjeta za obnovu postupka.

 

Nije u pravu osuđenik ni kada se žali zbog povrede kaznenog zakona, ističući kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo. Žalitelj ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, tek se iz sadržaja žalbe može zaključiti kako smatra da se odluka temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Nadalje, osuđenik nije u pravu kada tvrdi kako je pravomoćnom oslobađajućom presudom, koja je donesena u postupku koji se vodio protiv oštećenika A. T., zbog osnovane sumnje u počinjenje kaznenog djela davanja lažnog iskaza, dokazano da osuđ. M. R. nije počinio kazneno djelo za koje je osuđen.

 

Nasuprot tvrdnjama žalitelja, činjenice, koje su bile odlučne za donošenje pravomoćne presude kojom je osuđ. M. R. proglašen krivim, sud je utvrdio na temelju savjesne i svestrane analize obrane osuđenika i svih ostalih izvedenih dokaza. Iskaz oštećenika A. T. je bio podvrgnut kritičkoj analizi u pravomoćno završenom postupku, te je ocijenjen nevjerodostojnim. Pravilnost izloženih zaključaka je prihvatio Vrhovni sud Republike Hrvatske, odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude. Prilikom vrednovanja iskaza oštećenika, koji je tvrdio da se sam ubo na nož, uzeti su u obzir pouzdani i vjerodostojni iskazi svjedoka D. B. (liječnika), K. U. (liječnice), te M. Ć. (medicinske sestre), koji su prvi bili u neposrednom kontaktu s oštećenikom, te su, iako po čuvenju, suglasno iskazivali o izjavama oštećenika kojima je on označio osuđenika kao počinitelja. Pritom je, nalazom i mišljenjem psihijatrijskog vještaka dr. V. D., bila potvrđena tadašnja oštećenikova sposobnost sporazumijevanja s drugim osobama. Pored toga, sudskomedicinski vještak dr. I. K. je otklonio mogućnost nastanka ozljede oštećenika u položaju noža i kretanja oštećenika na način na koji je ukazivao oštećenik. Imajući u vidu oštećenikovo višestruko mijenjanje opisa načina ozljeđivanja, vještak je dopustio mogućnost nastanka ozljede aktivnim samoozljeđivanjem, ali je tu mogućnost naveo tek kao teoretsku, a i to pod pretpostavkama koje nisu bile podudarne onima o kojima je govorio oštećenik.

 

S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, presuda kojom je oštećenik A. T. pravomoćno oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo davanja lažnog iskaza, ne predstavlja novi dokaz koji bi mogao izazvati izmjenu činjenične osnove utvrđene u pravomoćnoj presudi kojom je osuđ. M. R. proglašen krivim, a time niti mogućnost drukčije primjene zakona.

 

Neosnovano žalitelj smatra kako je oslobađajućom presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalne službe u Požegi, od 12. prosinca 2018. broj Kž-86/2018., utvrđeno da se A. T. sam ozlijedio. Ističe se žalitelju kako je tom presudom A. T. oslobođen optužbe, na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08. – I., jer nije dokazano da je počinio djelo za koje se optužuje. Posebno je naglašena dvojbenost postojanja namjere, kao bitnog obilježja kaznenog djela davanja lažnog iskaza iz čl. 305. st. 1. KZ/11., što predstavlja drukčiju osnovu oslobođenja od one koju tvrdi žalitelj.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda kako nema osnove za obnovu kaznenog postupka na temelju čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08. – II.

 

Slijedom izloženog, a kako žalba osuđenika nije osnovana, niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08. – II., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08. – II. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 24. rujna 2020.