- 1 -              Revr 279/2017-2

 

 

 

 

 

Broj: Revr 279/2017-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja bolnice I. P., S., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik A. V., odvjetnik iz K., protiv tuženice A. M. A. iz Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., P. Š. j.t.d. iz Z., odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-915/16-2 od 14. lipnja 2016., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Sisku broj P-861/2013 od 26. studenoga 2015., u sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

I.              Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

 

II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja je suđeno:

 

„I              Nalaže se tuženici A. M. A., OIB ... iz Z., da namiri tužitelju bolnici I. P., S., OIB ..., iznos od 323.917,20 kn, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena od 8. srpnja 2012. godine do 31. srpnja 2015. godine, a od 1. kolovoza 2015. do isplate zajedno s zakonskom kamatom koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana ne financijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II              Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom tužbenog zahtjeva

III              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.“

 

Presudom suda drugog stupnja je odbijena kao neosnovana žalba tuženice i potvrđena presuda suda prvog stupnja u odnosu na točku I. izreke. Preinačena je točka III. izreke presude suda prvog stupnja i naloženo je tužitelju da tuženici naknadi parnični trošak od 83.750,00 kuna.

 

Protiv presude suda drugog stupnja pod točkom I. izreke, reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku je izjavila tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije kao neosnovana, te da mu se dosude troškovi za odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi članka 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz članka 382. stavak 1. ovog Zakona revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju u reviziji ukazuje tuženica. Naime, suprotno tvrdnji tuženice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

 

Koje će dokaze provesti radi utvrđenja odlučnih činjenica odlučuje sud prvog stupnja (članak 220. stavak 2. ZPP). Revizija se temeljem relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka (članak 354. stavak 1. ZPP) može podnijeti samo ako je učinjena pred sudom drugog stupnja (članak 385. stavak 1. točka 2. ZPP). Kako u konkretnom slučaju obrazloženje presude suda drugog stupnja sadrži jasno obrazloženje o tome zbog čega je sud prvog stupnja ocijenio nepotrebnim provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje, to nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 220. stavak 2. ZPP.

 

U tom je smislu pravilan i zaključak suda drugog stupnja prema kojem propust suda prvog stupnja (koji nije obrazložio razloge za odbijanje dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja – članak 292. stavak 4. ZPP) nije utjecao na pravilnost i zakonitost pobijane presude.

 

Ovdje treba napomenuti da tuženica u reviziji u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iznosi i navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze i iznosi drugačije viđenje činjeničnog stanja, međutim, prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja slijedom čega ovaj sud nije ispitivao niti uzeo u razmatranje navode koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje.

 

Predmet spora u ovom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za isplatom ugovorne kazne zbog povrede ugovorne obveze tuženice prema tužitelju.

 

Sudovi su djelomično prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja nakon što su utvrdili sljedeće odlučne činjenice:

 

- da su stranke (tužitelj kao poslodavac i tuženica kao radnica) zaključile 13. srpnja 2007. ugovor o radu na neodređeno vrijeme,

 

- da se tužitelj obvezao tuženici kao liječnici te ustanove omogućiti specijalizaciju u odgovarajućim zdravstvenim organizacijama i uz ostalo joj isplaćivati pripadajuću plaću i ostala prava po ugovoru o radu,

 

- da su stranke 29. kolovoza 2007. zaključile Ugovor o provođenju specijalizacije iz radiologije, kojim se tuženica kao specijalizant obvezala ostati u radnom odnosu kod tužitelja najmanje 10 godina od dana položenog specijalističkog ispita, a u slučaju otkaza ili sporazumnog raskida ugovora o radu od strane specijalizanta prije tog roka, naknaditi tužitelju svu štetu i pored toga platiti ugovornu kaznu (članak 3. stavak 4. točka 4. ugovora), koja se utvrđuje u visini zbroja deset godišnjih neto plaća tuženice, s time da se kao osnovica uzima prosječna neto plaća isplaćena tuženici u posljednja tri mjeseca prije prestanka rada, a razmjerno se umanjuje za svaku navršenu godinu rada (članak 3. stavak 6. i 7. ugovora),

 

- da je tuženica otkazala ugovor o radu 27. travnja 2012., a u periodu od polaganja specijalističkog ispita (30. kolovoza 2011.), pa do otkazivanja ugovora o radu (9 mjeseci) je bila u radnom odnosu s tužiteljem.

 

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi djelomično su prihvatili tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelj sukladno odredbi članka 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO) ima pravo na ugovornu kaznu, a sve na temelju članka 3. Ugovora o specijalizaciji koji su sklopili tužitelj i tuženica. Sudovi su visinu ugovorne kazne smanjili na zahtjev tuženice u smislu odredbe članka 274. ZOO, te naložili tuženici isplatiti tužitelju iznos od 323.917,20 kuna s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Suprotno reviziji, sud drugog stupnja je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio shvaćanje suda prvog stupnja o osnovanosti tužbenog zahtjeva u tom dijelu.

 

Naime, sudovi su pravilno primijenili na odnos između stranaka u ovom postupku odredbe članka 270. do 276. ZOO, kojim odredbama je uređen institut ugovorne kazne. Naime, Pravilnikom o specijalističkom usavršavanju zdravstvenih djelatnika ("Narodne novine" broj 33/94), a koji se primjenjuje na odnos tužitelja i tuženice nije uređeno pitanje naknade štete i ugovorne kazne u slučaju otkazivanja ugovora o radu nakon ili za vrijeme trajanja specijalizacije.

 

Sukladno članku 270. ZOO ugovorna kazna kao takva predstavlja ugovorom unaprijed određeni iznos novca ili drugu materijalnu korist koju se dužnik obvezuje isplatiti vjerovniku u slučaju ako ne ispuni svoju obvezu ili ako zakasni s njezinim ispunjenjem.

 

Stranke su u članku 3. stavak 6. Ugovora o provođenju specijalizacije iz radiologije od 29. kolovoza 2007. ugovorile da se ugovorna kazna u slučaju iz stavka 4. točka 4. ovog članka utvrđuje u visini zbroja desetgodišnjih neto plaća specijalizanta.

 

Pravilno su sudovi primijenili i odredbu članka 274. ZOO koja propisuje da će sud na zahtjev dužnika smanjiti iznos ugovorne kazne ako nađe da je ona nerazmjerno visoka s obzirom na vrijednost i značenje predmetne obveze, te obvezali tuženicu na isplatu ugovorne kazne u iznosu od 323.917,20 kune s pripadajućim zateznim kamatama, obzirom da bi utuženi zahtjev po toj osnovi od 1.325.639,80 kuna bio nerazmjerno visok s obzirom na vrijednost i značenje predmetne obveze (tako i u odluci ovoga suda broj Revr-257/18-2 od 18. srpnja 2018.).

 

Konačno, odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-II-187/2015 od 11. srpnja 2017. ukinuti su članak 17. i članak 18. Pravilnika o specijalističkom usavršavanju doktora medicine ("Narodne novine" broj 62/16 i 69/16), dakle podzakonske odredbe na koje se tuženica u reviziji poziva.

 

Iz navedenih je razloga, primjenom članka 393. ZPP valjalo odbiti reviziju tuženice i presuditi kao u izreci (točka I. izreke).

 

Tužitelju nisu dosuđeni troškovi za odgovor na reviziju jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (članak 155. ZPP, točka II. izreke).

 

Zagreb, 24. rujna 2020.

 

                            Predsjednica vijeća:

                            Renata Šantek, v.r.