- 1 -              II Kž 401/2020-4

 

 

 

 

 

Broj: II Kž 401/2020-4

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ranka Marijana kao predsjednika vijeća te Ileane Vinja i Melite Božičević-Grbić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Ivane Dubravke Kovačević kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog S. A., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 2. i drugih Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. - dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi okrivljenog S. A., podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 4. rujna 2020. broj Kov-12/2020-7., o produljenju istražnog zatvora nakon podignute optužnice, u sjednici održanoj 24. rujna 2020.,

 

r i j e š i o   j e :

 

Odbija se žalba okrivljenog S. A. kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Karlovcu, nakon podignute optužnice protiv okrivljenog S. A., zbog kaznenih djela iz članka 153. stavka 2., članka 136. stavka 1. i članka 230. stavka 1. KZ/11., produljen je istražni zatvor protiv okrivljenog S. A. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. - dalje: ZKP/08.).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio okrivljeni S. A. po branitelju, odvjetniku D. G., s prijedlogom pobijano rješenje preinačiti i okrivljeniku ukinuti istražni zatvor te isti zamijeniti mjerama opreza.

 

Žalba nije osnovana.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi da je izreka pobijanog rješenja nepotpuna, jer ne sadrži rok na koji je određen istražni zatvor. Sukladno članku 131. stavku 3. ZKP/08., u rješenju o istražnom zatvoru nakon podnošenja optužnice, kao u konkretnom slučaju, rok trajanja istražnog zatvora se ne određuje. Nadalje, premda izreka pobijanog rješenja ne sadržava odredbu o uračunavanju vremena za koje je okrivljenik bio lišen slobode prije donošenja rješenja o istražnom zatvoru, s naznakom trenutka uhićenja, a imajući na umu da pobijano rješenje sadrži sve druge elemente propisane u članku 124. stavku 2. ZKP/08., takav propust prvostupanjskog suda nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja te nema odlučnog značaja za odluku o istražnom zatvoru protiv okrivljenika.

 

Nakon razmatranja razloga u pobijanom rješenju te žalbenih navoda, ocjena je Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve činjenice koje su odlučne za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08. Također je za svoju odluku dao jasne, određene i dostatne razloge i to, kako one koji se odnose na postojanje osnovane sumnje kao opće pretpostavke iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. za primjenu mjere istražnog zatvora, tako i one koji se odnose na postojanje posebne pretpostavke iz članka 123. stavka 1. točke 3. ZKP/08. te nesvrhovitosti njegove zamjene blažim mjerama, odnosno mjerama opreza, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

 

Protivno žalbenim navodima, osnovana sumnja da je okrivljeni S. A. počinio kazneno djelo silovanja iz članka 153. stavka 2. KZ/11., kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavka 1. KZ/11. te kazneno djelo razbojništva iz članka 230. stavka 1. KZ/11., proizlazi iz podignute optužnice i prikupljenih dokaza na kojima se ona temelji, a na koje se pravilno poziva i prvostupanjski sud u pobijanom rješenju. Te razloge prihvaća i ovaj sud jer su dovoljni i odgovarajući. Samim time, a protivno istaknutim žalbenim navodima okrivljenika, i prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispunjena je opća pretpostavka za primjenu mjere istražnog zatvora iz članka 123. stavka 1. ZKP/08. Stoga su neosnovani okrivljenikovi žalbeni prigovori kojima osporava počinjenje kaznenih djela, ocjenjujući vjerodostojnost iskaza oštećenice kroz subjektivnu analizu ponašanja oštećenice tijekom njenog svjedočenja. Naime, za odlučivanje o postojanju pretpostavki za primjenu mjere istražnog zatvora dovoljan je odgovarajući stupanj osnovane sumnje da je okrivljenik počinio kaznena djela za koja se tereti u ovom postupku, koji je u konkretnom slučaju ostvaren. O iznesenim prigovorima žalitelja vodit će računa optužno vijeće i raspravni sud tijekom daljnjeg kaznenog postupka, kao što će i odluka o kaznenopravnoj odgovornosti okrivljenika i stupnju njegove krivnje, pa tako i o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, biti u nadležnosti raspravnog vijeća.

 

Nasuprot daljnjim žalbenim prigovorima, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio opravdanost za daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., a za svoje je zaključke izložio valjane razloge.

 

Nije u pravu žalitelj kada tvrdi kako je prvostupanjski sud iteracijsku opasnost na strani okrivljenika utvrdio isključivo na okrivljenikovoj ranijoj osuđivanosti, što "nije potvrđeno nikakvim drugim dokazima". Naime, postojanje bojazni od ponavljanja kaznenog djela prvostupanjski sud pravilno nalazi, pored okrivljenikove dosadašnje osuđivanosti zbog kaznenih djela silovanja, otmice i prijetnje, i u načinu i okolnostima počinjenja kaznenih djela za koja je okrivljenik prema podignutoj optužnici osnovano sumnjiv. Uložena okrivljenikova ustrajnost i brojnost poduzetih radnji, kao i brojnost kaznenih djela koja se okrivljeniku stavljaju na teret, upućuju na postojanje veće kriminalne količine okrivljenikovog protupravnog postupanja, a time i na konkretnu i razborito predvidivu iteracijsku opasnost na strani okrivljenika, kako je pravilno zaključio prvostupanjski sud. Stoga je pogrešan stav žalitelja kojim nastoji umanjiti značaj pravilnih zaključaka prvostupanjskog suda, navodeći kako su tvrdnje u pobijanom rješenju "općenite i apstraktne".

 

Ujedno, pravilno je prvostupanjski sud navedeno doveo u vezu s činjenicom da je okrivljenik specijalni povratnik, jer je prema izvatku iz kaznene evidencije pravomoćno osuđen zbog počinjenog kaznenog djela silovanja. Neosnovano žalitelj prigovara kako je za to kazneno djelo nastupila rehabilitacija jer je okrivljenik izdržao kaznu, nakon čega nije osuđen zbog istog ili sličnog kaznenog djela. Naime, presuda Županijskog suda u Zagrebu broj K-232/98., kojom je okrivljeni, zbog počinjenog kaznenog djela silovanja, osuđen na kaznu zatvora u trajanju šest godina i šest mjeseci, postala je pravomoćna 25. studenog 1999., a okrivljenik je, prema tvrdnji žalitelja, kaznu izdržao 2005. Za sljedeće kazneno djelo otmice, okrivljenik je proglašen krivim presudom Županijskog suda u Rijeci broj K-12/09., koja je postala pravomoćna 30. rujna 2009., a zatim je presudom Općinskog suda u Karlovu broj K-390/12., koja je postala pravomoćna 14. travnja 2014., osuđen zbog kaznenog djela prijetnje. Žalitelj zanemaruje kako je odredbom članka 19. stavka 4. podstavka 3. Zakona o pravnim posljedicama osude, kaznenoj evidenciji i rehabilitaciji ("Narodne novine broj 143/12., 105/15. i 32/17.) propisano da rehabilitacija nastupa po sili zakona, pod uvjetom da počinitelj kaznenog djela nije ponovno osuđen zbog novog kaznenog djela, kad protekne deset godina od dana izdržane kazne zatvora u trajanju tri godine ili teže kazne.

 

Sve navedene okolnosti u svojoj ukupnosti i međusobnoj povezanosti te uzimajući u obzir njihovu kakvoću, brojnost i značenje, upućuju na postojanje vjerojatnosti da će okrivljenik boravkom na slobodi ponoviti isto ili slično kazneno djelo.

 

Stoga i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da će se za sada jedino daljnjom primjenom mjere istražnog zatvora protiv okrivljenog S. A. iz osnove u članku 123. stavku 1. točki 3. ZKP/08., kao najstrože mjere osiguranja njegove prisutnosti, ostvariti svrha istražnog zatvora i s uspjehom otkloniti opasnost od ponavljanja djela. Naime, imajući na umu kvalitetu i karakteristike okolnosti koje opravdavaju daljnju primjenu mjere istražnog zatvora protiv okrivljenika, očito je da se svrha istražnog zatvora u konkretnoj situaciji, za sada, ne bi učinkovito mogla ostvariti njegovom zamjenom niti jednom drugom mjerom iz kataloga blažih mjera propisanih odredbama ZKP/08., kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

 

Žalitelj ujedno ističe kako je okrivljenik u istražnom zatvoru proveo već šest mjeseci, smatrajući da se na taj način istražni zatvor pretvorio u kaznu zatvora, očito time upirući na povredu načela razmjernosti. Ističe se, međutim, žalitelju da prilikom ocjenjivanja eventualne povrede tog načela, sukladno odredbi članka 122. stavka 2. ZKP/08., sud vodi računa o razmjeru između težine počinjenih kaznenih djela, kazne koja se, prema podacima kojima raspolaže sud, može očekivati u postupku i potrebe određivanja i trajanja istražnog zatvora. Imajući na umu sve navedeno, kao i odredbe iz članka 133. ZKP/08. o maksimalnom trajanju istražnog zatvora, ovaj sud ocjenjuje da za sada nije došlo do povrede načela razmjernosti.

 

Budući da žalbenim navodima okrivljenika nije dovedena u pitanje pravilnost i zakonitost pobijanog rješenja, a niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje ovaj sud, sukladno članku 494. stavku 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 24. rujna 2020.

                            Predsjednik vijeća:

              Ranko Marijan, v. r.