1              Poslovni broj: Gž R-405/2020-2

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj: Gž R-405/2020-2

 

 

U   I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, po sutkinji ovog suda Andrei Boras-Ivanišević, na temelju nacrta odluke kojeg je izradila sudska savjetnica Helena Silić, u pravnoj stvari tužiteljice I. H., OIB: ..., iz P., koju zastupa punomoćnik S. S., odvjetnik u P., protiv tužene Bolnice, P. OIB: ., koju zastupa punomoćnica T. T., odvjetnica u P., radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-235/2017 od 28. veljače 2020., 23. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o j e

 

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženice te se presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Pr-235/2017 od 28. veljače 2020.:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je naloženo tuženici isplatiti tužiteljici bruto iznos od 14.326,58 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose, izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, te u pobijanom dijelu pod točkama II. i III. izreke.

b) preinačuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke u kojem je tuženica obvezana platiti tužiteljici zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu od 14.326,58 kuna, te se zahtjev tužiteljice u tom dijelu odbija kao neosnovan.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 14.326,58 kuna zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na pojedine mjesečne iznose teku kako je to pobliže navedeno u izreci prvostupanjske odluke (točka I. izreke) te joj naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 6.472,50 kuna (točka II. izreke), dok je zahtjev tuženice za naknadu troškova parničnog postupka odbijen u cijelosti (točka III. izreke).

Protiv navedene presude žali se tuženica zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.; dalje: ZPP-a), a koji se zakon u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe članka 117. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 70/19.), predlažući ovom sudu da istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba tuženice je djelomično osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 14.326,58 kuna na ime neplaćenog prekovremenog rada (preko redovnog mjesečnog fonda sati) te razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije našao da bi bila počinjena koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

Posebno je za istaknuti da, suprotno žalbenim navodima tuženice, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Za postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. toč. 11. ZPP-a potrebno je da je izreka presude nerazumljiva ili da proturječi sama sebi ili razlozima presude, da presuda uopće nema razloga ili su ti razlozi nejasni i nerazumljivi, odnosno da postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Razlozi pobijane presude su jasni, jer se iz njih bez dvojbe može iščitati kakav zaključak je prvostupanjski sud izvodio o postojanju odlučnih činjenica i iz kojih dokaza, a ne postoji ni proturječje o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

Iz rezultata provedenog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica zaposlenica tuženika na radnom mjestu zdravstvenog radnika – medicinske sestre u Centru za hitnu medicinu,

- da je tužiteljica ostvarila rad u većem opsegu od redovnog mjesečnog fonda sati, među ostalim, i tako što je radila na blagdane i neradne dane koji "padaju" od ponedjeljka do petka,

- da je tuženica tužiteljici, zbog pogrešnog izračuna prekovremenih sati, naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora isplaćivala u umanjenom iznosu.

Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 88/13., 143/13.; dalje KU 2013) u odredbi članka 47. stavka 2. propisuje da osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Stavkom 3. istog članka je propisano da su dodaci na osnovnu plaću stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Isto je propisano i odredbom članka 54. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 126/11; dalje: KU 2011) te članka 45. stavaka 2. i 3. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja ("Narodne novine", broj 29/18.; dalje KU 2018).

Odredbom članka 51. stavka 1. KU 2013, članka 59. stavka 1. KU 2011 i članka 49. stavka 1. KU 2018 propisano je da će se osnovna plaća radniku uvećati za rad noću 40%, za rad subotom 25%, za rad nedjeljom 35%, za prekovremeni rad 50% i za rad u drugoj smjeni 10% ako radnik radi u smjenskom radu ili u turnusima.

Odredbom članka 58. stavka 9. KU 2013 i članka 49. stavaka 9. i 10. KU 2018 propisano je da se prekovremenim radom smatra svaki sat rada duži od predviđenog rada utvrđenog dnevnim rasporedom rada, kao i svaki sat rada duži od redovnog mjesečnog fonda radnih sati te da redovni mjesečni fond radnih sati čine sati koje radnik treba odraditi u tekućem mjesecu na bazi 40-satnog radnog tjedna. Mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati. U bitnom je istovjetno propisano i odredbom članka

59. stavka 8. KU 2011.

Odredbom članka 1. Zakona o blagdanima koji je bio na snazi u utuženom razdoblju određeno je da su blagdani u Republici Hrvatskoj 1. siječnja – Nova godina, 6. siječnja – Bogojavljanje ili Sveta tri kralja, Uskrs i Uskrsni ponedjeljak, Tijelovo, 1. svibnja – Praznik rada, 22. lipnja – Dan antifašističke borbe, 25. lipnja – Dan državnosti, 5. kolovoza – Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, 15. kolovoza – Velika Gospa, 8. listopada – Dan neovisnosti, 1. studenoga – Svi sveti, 25. prosinca – Božić, 26. prosinca, prvi dan po Božiću, Sveti Stjepan te da se na navedene dane u Republici Hrvatskoj ne radi.

Dakle, iz naprijed navedenog proizlazi da mjesečni fond radnih sati tvori umnožak radnih dana u tekućem mjesecu s 8 sati, a da su blagdani neradni dani, zbog čega moraju biti isključeni iz navedenog umnoška.

Za naglasiti je da, protivno žalbenim navodima tuženice, ovdje nema mjesta primjeni Zaključka br. 153 Zajedničkog povjerenstva za tumačenje kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja kojim je određeno da se sati odrađeni prema redovitom rasporedu radnog vremena na blagdan ili neradni dan evidentiraju kao redovni rad i ubrajaju u mjesečnu satnicu, a to iz razloga što je zakonskom odredbom izričito propisano da se u dane blagdana u Republici Hrvatskoj ne radi.

Kako je u konkretnom slučaju tuženica redovni mjesečni fond sati utvrđivala suprotno naprijed iznesenom, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

Što se tiče zahtjeva tužiteljice za naknadu razlike plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za istaknuti je da je odredbom članka 37. stavka 2. KU 2011, članka 36. stavka 2. KU 2013 i članka 34. stavka 2. KU 2018 popisano da radniku čija je narav posla takva da mora raditi prekovremeno ili noću ili nedjeljom, odnosno zakonom predviđenim neradnim danom, koji dežura ili je pripravan, pripada pravo na naknadu plaće za godišnji odmor u visini prosječne mjesečne plaće isplaćene mu u prethodna tri mjeseca ako je to za njega povoljnije.

Kako je tuženica tužiteljici u utuženom razdoblju pogrešno obračunavala plaću i istu isplaćivala u umanjenom iznosu, došlo je i do pogrešnog obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora, slijedom čega je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice i u tom dijelu.

Za napomenuti je da je irelevantan postupak obračuna plaća kao i računalni program na temelju kojeg tuženica vrši obračun plaća (COP), jer je obveza isplate plaće propisana odredbama članka 7. stavka 1. i članka 90. stavka 1. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 93/14.), pa je tuženica dužna organizirati i osigurati potrebnu tehničku potporu.

Međutim, pogrešna je odluka prvostupanjskog suda u dijelu koji se odnosi na zatezne kamate na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanog u dosuđenom bruto iznosu.

Naime, odredbama članka 45. stavaka 1. i 2. Zakona o porezu na dohodak ("Narodne novine", broj 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120713., 125/13., 148/13., 83/14., 143/14., dalje. ZPD) propisano je da kod dohotka od nesamostalnog rada iz članka 14. ovoga Zakona predujam poreza obračunava, obustavlja i uplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka ili plaće odnosno mirovine iz članka 14. ovoga Zakona ili sam porezni obveznik te da se predujam poreza na dohodak od nesamostalnog rada obračunava, obustavlja i uplaćuje prilikom svake isplate prema propisima koji važe na dan isplate.

S obzirom na navedeno, porez na dohodak i prirez na dohodak, koji čine sastavne dijelove bruto plaće (uz neto plaću i doprinose), dospijevaju tek s isplatom. To znači da do trenutka isplate nisu dospjeli na naplatu iznosi poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak pa se na te iznose, kako pogrešno smatra sud prvoga stupnja, ne obračunavaju zatezne kamate te je u tom dijelu, prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, zahtjev tužiteljice neosnovan.

Odluka o troškovima postupka je pravilna iako je ista utemeljena na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, dok je pravilnom primjenom materijalnog prava istu trebalo utemeljiti na odredbi članka 154. stavka 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19.), a koji se propis u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe članka 117. stavka 3. ZIDZPP-a.

Imajući u vidu sve naprijed iznijeto, prvostupanjsku je presudu, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a, trebalo dijelom potvrditi, a dijelom, na temelju odredbe članka 373. toč. 3. ZPP-a, preinačiti, odnosno odlučiti kao u dijelu pod točkom I. izreke ove drugostupanjske odluke.

Tuženica je postavila zahtjev na naknadu troškova žalbenog postupka, međutim, kako je ista u žalbenom postupku uspjela samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na zakonske kamate, trebalo je, na temelju odredbe članka 166. stavka 1. ZPP-a, odbiti njen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan, odnosno odlučiti kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Split, 23. rujna 2020.