- 1 -              Rev 282/2014-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev 282/2014-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja T. B., II. tužitelja Ž. B., oboje iz Republike Srbije, Z., III. tužiteljice D. B. iz Republike Srbije, N. P. i IV-tužitelja B. B. iz Republike Srbije, P., svi zastupani po punomoćniku L. Š., odvjetniku u Z., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o revizijama I-IV tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1265/2013-2 od 29. listopada 2013., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-4231/05-66 od 29. siječnja 2013., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

              I. Djelomično se prihvaća revizija IV-tužitelja te se preinačuje presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžn-1265/2013-2 od 29. listopada 2013. u dijelu pod stavkom dva presude kojim je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-4231/05-66 od 29. siječnja 2013. i odbijen zahtjev IV tužitelja za iznos 132.000,00 kn i za navedeno sudi:

 

              Nalaže se tuženici isplatiti IV tužitelju daljnji iznos 132.000,00 kn sve sa pripadajućom zateznom kamatom od 29. siječnja 2013. do isplate.

 

              II. U preostalom dijelu revizija IV tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

 

 

 

 

r i j e š i o   j e :

 

              I. Revizija I, II i III tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

              II. Tuženica je dužna IV tužitelju naknaditi trošak parničnog postupka u iznosu od 19.452,00  kn u roku 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "I/ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj isplatiti I-tužitelju T. B., II-tužitelju Ž. B. i I.-t. D. B. svakome po 220.000,00 kn, a IV-tužitelju B. B. 440.000,00 kn i to svima sa zateznom kamatom počevši od 29. siječnja 2013. god. pa do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, u roku 15 dana.

 

              II/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev I-tužitelja T. B., II-tužitelja Ž. B. i I.-tužiteljice D. B. u dijelu u kojem isti zahtijevaju da im se solidarno isplati iznos od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 28. lipnja 2005. god. do isplate, te u dijelu u kojem zahtijevaju isplatu zatezne kamate na iznose iz točke I. izreke presude za razdoblje od 28. lipnja 2005. god. pa do 28. siječnja 2013. god., te se odbija i tužbeni zahtjev IV-tužitelja B. B. u dijelu u kojem isti zahtjeva isplatu iznosa od 20.000,00 kn sa zateznom kamatom počevši od 26. rujna 2005. god. do isplate, te u dijelu u kojem zahtjeva isplatu zatezne kamate na iznos iz točke I. izreke ove presude za razdoblje od 26. rujna 2005. god. pa do 28. siječnja 2013. god.

 

              III/ Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj naknaditi I-tužitelju T. B., II-tužitelju Ž. B. I.-t. D. B. trošak parničnog postupka, i to svakome u iznosu od po 14.134,53 kn, te IV-tužitelju B. B. u iznosu od 26.815,17 kn, sve u roku od 15 dana.

 

              IV/ Odbija se preostali dio zahtjeva I-tužitelja T. B., II-tužitelja Ž. B., III-tužiteljice D. B. te IV-tužitelja B. B. za naknadom troška parničnog postupka preko iznosa dosuđenog u točki III. izreke presude.

 

              V/ Odbija se u cijelosti zahtjev tuženice Republike Hrvatske  za naknadom troška parničnog postupka."

 

              Drugostupanjskom presudom suđeno je:

 

              "Odbija se kao neosnovana žalba tužene i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 29. siječnja 2013. poslovni broj Pn-4231/05-66, u dijelu toč. I izreke u kojom je naloženo tuženoj da I-tužitelju T. B., II-tužitelju Ž. B. i I.-t. D. B. plati svakom po 108.000,00 kn, a IV-tužitelju B. B. 216.000,00 kn sa pripadajućom zateznom kamatom od 29. siječnja 2013. do isplate.

 

              Preinačava se pobijana presuda u dijelu toč. I izreke u kojom je naloženo tuženoj da I-tužitelju T. B., II-tužitelju Ž. B. i I.tužiteljici D. B. plati svakom po 112.000,00 kn, a IV-tužitelju B. B. 224.000,00 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom te u odnosu na parnični trošak (određen toč. III i V izreke) i sudi:

 

              Odbijaju se zahtjevi I-tužitelja T. B., II-tužitelja Ž. B. i III-tužiteljice D. B. da tužena plati svakom po 112.000,00 kn, a IV-tužitelju B. B. 224000,00 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom od 29. siječnja 2013. do isplate.

 

              Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Nalaže se tužiteljima da tuženoj naknade trošak žalbe od 3.190,00 kn u roku 15 dana."

 

              Protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem je preinačena prvostupanjska presuda i odbijen djelomično tužbeni zahtjev tužitelja, reviziju su izjavili tužitelji temeljem odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - dalje: ZPP), predlažući revizijskom sudu prihvatiti reviziju, ukinuti obje nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Tuženica nije dostavila odgovor na reviziju.

 

              Revizija IV tužitelja je djelomično osnovana, a revizija I, II i III tužitelja je nedopuštena.

 

              U odnosu na reviziju I, II i III tužitelja:

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 1. ZPP stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude:

 

              1. ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kuna,

 

              2. ako je presuda donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa,

 

              3. ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama čl. 373.a i čl. 373.b ZPP.

 

              Budući da vrijednost revizijom pobijanog dijela presude u ovom postupku ne prelazi iznos od 200.000,00 kuna, to revizija I, II i III tužitelja nije dopuštena prema vrijednosnom kriteriju iz čl. 382. st. 1. ZPP.

 

              Predmetni spor ne predstavlja parnični postupak koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa  u smislu odredbe čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP.

 

              Nadalje, sud drugog stupnja donoseći pobijanu presudu, niti se pozvao na odredbu čl. 373.a ZPP, niti je istu donio prema odredbama u navedenom članku, zbog čega nisu ispunjene niti zakonske pretpostavke za podnošenje redovne revizije na temelju čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP.

 

              Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske odluke ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (tzv. izvanredna revizija).

 

              Sukladno čl. 382. st. 3. ZPP u takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, te u smislu st. 2. čl. 382. ZPP odluka u sporu mora ovisiti o rješenju postavljenog pravnog pitanja.

 

              Sve izložene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene, jer u protivnom revizija nije dopuštena.

 

              Iz sadržaja revizije proizlazi da je ista pisana kao tzv. redovna revizija te u kojoj tužitelji obrazlažu da istu podnose zbog pogrešne primjene materijalnog prava te protiv odluke o parničnom trošku.

 

              Budući da izložene pretpostavke za dopuštenost revizije u predmetnom slučaju nedostaju, valjalo je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. te čl. 392.b st. 2. i 4. ZPP odbaciti reviziju I-III tužitelja kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja pod toč I.

 

              U odnosu na reviziju IV-tužitelja:

 

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijane odluke samo u onom dijelu u kojem su one pobijane revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev IV- tužitelja da mu tuženica naknadi nematerijalnu štetu zbog smrti oba roditelja koje su 27. kolovoza 1995. u selu Varivode ubili iz vatrenog oružja pripadnici Hrvatske vojske nakon vojnoredarstvene akcije "Oluja".

 

              Sud prvog stupnja je, primjenjujući odredbe Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata ("Narodne novine" broj 117/03) te na temelju odredbe čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96 i 112/99 - dalje: ZOO) dosudio IV- tužitelju na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti oba roditelja iznos  440.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom kako je pobliže opisano u izreci presude pod toč. I te ujedno je u toč. III izreke prvostupanjske presude naloženo tuženoj da IV tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 26.815,17 kn.

 

              Međutim, sud drugog stupnja djelomično je preinačio prvostupanjsku presudu, pri tom smatrajući da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine" broj 117/3 - dalje: ZOŠT). Drugostupanjskom presudom je tako djelomično uvažena žalba tuženice, a djelomično je odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u toč. I. izreke u dijelu u kojem je IV tužitelju dosuđena pravična novčana naknada u iznosu 216.000,00 kn zajedno s dosuđenom zateznom kamatom na te iznose, dok je u preostalom dijelu toč. I izreke prvostupanjske presude te u pogledu troškova parničnog postupka u toč. III izreke prvostupanjske presude ista preinačena te je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je IV-tužitelj tražio isplatu naknade štete od 224.000,00 kn zajedno sa zateznom kamatom. Ujedno je drugostupanjskom presudom preinačena odluka o trošku na način da je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

 

              Tužitelj reviziju protiv drugostupanjske presude podnosi zbog revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući kako je sud drugog stupnja pogrešno primijenio Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, a ne Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

 

              Pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno pravo kada se pozvao na odredbe Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija, pozivajući se pri tom na shvaćanje VSRH izneseno u rješidbi Rev-1310/10-2, od 18. siječnja 2012.

 

              Naime, prema odredbi čl. 1. st. 1. ZOŠT, tim zakonom se određuje odgovornost za štetu počinjenu aktima terora i drugim aktima nasilja poduzetih s ciljem teškog narušavanja javnog reda zastrašivanjem i izazivanjem osjećaja nesigurnosti građana, te uslijed demonstracija i drugih oblika masovnog izražavanja raspoloženja na javnim mjestima, dok je st. 2. istog članka propisano da se u smislu tog zakona terorističkim aktom smatra osobito akt nasilja izvršen u pravilu iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana.

 

              Sukladno čl. 2. Zakona, za štetu iz čl. 1. ZOŠT-a odgovara Republika Hrvatska na načelima društvene solidarnosti, ravnomjernog snošenja javnog tereta, te pravičnog i brzog obeštećenja. Člankom 3. istog zakona, propisano je da obveza naknade štete postoji neovisno o tome je li štetnik utvrđen, kazneno progonjen ili oglašen krivim.

 

              U predmetnom postupku je utvrđeno da je istog dana u istom selu ubijeno 9 osoba (među njima i roditelji tužitelja), sve starije osobe srpske nacionalnosti; da su ubojstva izvršena u dvorištima ili u kućama ubijenih, a u vremenskom razdoblju nakon što je dovršena vojno redarstvena akcija "Oluja", na području bivšeg UN sektora Jug. Također je utvrđeno da se vodio kazneni postupak pred Županijskim sudom u Šibeniku pod posl. brojem K-23/99 protiv N. R., Ivice P. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 34. st. 2. toč. 4. KZRH – teško ubojstvo počinjeno i na štetu roditelja tužitelja, te da je taj kazneni postupak obustavljen rješenjem Županijskog suda u Šibeniku posl. broj K-23/99 od 7. veljače 2002. godine.

 

              S obzirom na utvrđene okolnosti konkretnog slučaja, pravilan je stav suda drugog stupnja da je smrt roditelja tužitelja uzrokovana terorističkim aktom to jest aktom nasilja izvršenim iz političkih pobuda s ciljem izazivanja straha, užasa i osjećaja osobne nesigurnosti građana (tako i VSRH u Rev-1310/10-2).

 

              Stoga se, u skladu s iznesenim, nedvojbenim ukazuje, a ocjenjujući širi kontekst prilika i događanja u kojem je štetna radnja počinjena (vrijeme i mjesto počinjenja, način i sredstva izvršenja, motiv i dob žrtava) da je ubojstvo roditelja tužitelja, u konkretnoj situaciji izazvalo kod građana osjećaj straha, užasa i osobne nesigurnosti, pa su zato tim činom ostvarena obilježja terorističkog akta, kao uzroka spornog štetnog događaja.

 

              Slijedom navedenog, pravilno je sud drugog stupnja primijenio materijalno primjenjujući odredbe ZOŠT  u konkretnom predmetu.

 

              Stoga je u tom dijelu revizija tužitelja neosnovana.

 

              Međutim, osnovana je revizija tužitelja u odnosu na visinu dosuđene naknade štete.

 

              Naime, prvostupanjski sud je odredio naknadu nematerijalne štete tužiteljima obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja, a temeljem odredbe čl. 201. st. 1. ZOO u vezi čl. 200. st. 1. ZOO. Pritom je prvostupanjski sud posebno cijenio okolnosti koje su prethodile usmrćenju roditelja tužitelja (posljedica više strijelnih rana vatrenim oružjem iz neposredne blizine).

 

              Drugostupanjski sud je međutim preinačio odluku suda prvog stupnja u dijelu u kojem je odmjerena pravična naknada tužitelju,  smatrajući da je mu je ista dosuđena u previsokom iznosu, a to stoga jer je tužitelj u vrijeme štetnog događaja imao 33 godine i bio je u braku, odnosno nije se nalazio na odgoju i skrbi kod roditelja. Stoga je sud drugog stupnja, u konačnici dosudio tužitelju pravičnu novčanu naknadu u iznosu 216.000,00 kn.

 

              Suprotno navedenom pravnom stajalištu drugostupanjskog suda, ovaj sud smatra da su sve okolnosti konkretnog slučaja kod određivanja novčane satisfakcije ili nematerijalne štete bitne kod utvrđivanja visine pravične novčane naknade. To se odnosi i na sve okolnosti koje su prethodile samom usmrćenju roditelja tužitelja, pri čemu posebno treba uzeti u obzir utvrđene činjenice da su otac i majka tužitelja usmrćeni s više strijelnih rana iz neposredne blizine. Takve okolnosti zasigurno treba uvijek cijeniti kod određivanja pravične novčane naknade zbog smrti bliske osobe.

 

              Stoga je drugostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo iz čl. 200. i čl. 201. st. 1. ZOO kada je dosudio neprimjerenu nisku naknadu nematerijalne štete tužitelju.

 

              Međutim, ovaj sud smatra da bi obzirom na sve okolnosti primjerena novčana satisfakcija tužitelju bila u iznosu od po 290.000,00 kn za svakog roditelja, pri čemu je ovaj sud cijenio da je tužitelj u vrijeme štetnog događaja bio odrasla osoba u srednjoj dobi, ali je cijenio i sve druge okolnosti samog ubojstva roditelja tužitelja kao i onoga što je tome prethodilo. No pravilnom primjenom odredbi čl. 7. st. 2. ZOŠTA, valjalo je umanjiti utvrđenu naknadu tužitelju za 40%, pa tako, prema ocjeni ovog suda, tužitelju pripada na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti oba roditelja, iznos 348.000, 00 kn.

 

              Stoga je valjalo djelomično prihvatiti reviziju tužitelja te preinačiti drugostupanjsku presudu na način da se tužitelju dosudi daljnji iznos od 132.000,00 kn na ime naknade nematerijalne štete s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a u preostalom dijelu, do zatraženog iznosa 440.000,00 kn, reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

              Obzirom na navedeno, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP djelomično odbiti reviziju, a djelomično prihvatiti reviziju tužitelja i preinačiti drugostupanjsku presudu na način kako je to navedeno pod toč. I i II izreke, dok je temeljem odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP valjalo reviziju I-III tužitelja odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao pod I rješenja.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP te na odredbi čl. 154. st. 2. ZPP u vezi odredbe čl. 155. st. 1. ZPP. Tako je IV tužitelju priznat parnični trošak u ukupnom iznosu 19.183,00 kn, a što se odnosi na troškove koji su bili potrebni za vođenje parnice i u skladu s važećom odvjetničkom tarifom. Tužitelju je priznat i iznos sastava revizije od 9.875,00 kn.

 

Zagreb, 23. rujna 2020.