Broj: Gžp-1125/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Vicka Prančića kao predsjednika vijeća, Nataše  Jerković kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Denis Pancirov – Parcen, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Š., pok. S., iz K. S., , koga zastupa punomoćnica S. M. B., odvjetnica u S., protiv tuženika: pod 1.) M. K., pok. A., iz K. N., i pod 2.) S. V., iz K. S., koje zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u K. K., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću, broj  Pst - 1447/11 od 11. lipnja 2014., u sjednici vijeća održanoj 5. svibnja 2016.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1.) Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalna služba u Kaštel Lukšiću, broj  Pst - 1447/11 od 11. lipnja 2014.

 

              2.) Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška povodom podnesene žalbe.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom:

- odbijen je tužbeni zahtjev za utvrđenje da u sastav ostavinske imovine pok. S. Š., pok. M., ne ulazi nekretnina označena kao kat. čest. … k.o. K. S., zvana „U mjestu“, oranica, površine 46 m2 (toč. I izreke),

- naloženo je tužitelju da naknadi tuženicima parnični trošak u iznosu od 4.125,00 kn (toč. II izreke).

 

              Protiv navedene presude žalbu je podnio tužitelj pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91 - 25/13, dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev sve uz naknadu mu parničnog troška, uključivo i troška žalbe, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tuženici su u odgovoru na žalbu osporili osnovanost iste.

 

              Žalba nije osnovana.

Neosnovano žalitelj ističe žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka. Naime, prvostupanjska presuda se može ispitati jer sadrži vrlo jasne razloge o svim pravno odlučnim činjenicama pri čemu nije ustanovljeno bilo kakvo proturječje kakvo u vidu ima odredba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Pri tome je, suprotno stavu žalitelja, ocjena provedenih dokaza izvršena baš na način propisan odredbom iz čl. 8. ZPP-a pri čemu je prvostupanjski sud sva stečena uvjerenja opširno i logično obrazložio u pobijanoj presudi koje razloge žalitelj nije doveo u sumnju svojim viđenjem ocjene provedenih dokaza.

 

Neosnovana je tvrdnja žalitelja o „nezakonitosti“ odgovora na tužbu budući da je propust prvotuženika da potpiše pisani odgovor na tužbu otklonjen na prvom održanom ročištu od 28. listopada 2009. kada je prvotuženik priznao taj podnesak kao svoj te je, za što nema zapreke u odredbi iz čl. 106. ZPP na koju se žalitelj poziva, i usmeno na zapisnik dao odgovor na tužbu, a što je učinio i drugotuženik (list 12. spisa).

 

Sve dokazne prijedloge tužitelja prvostupanjski sud je prihvatio te je glavnu raspravu zaključio nakon što su sve stranke izričito izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložile zaključenje glavne rasprave (list 117. spisa). Žalitelju je, pri tome, za odgovoriti da isti zanemaruje procesno pravilo o teretu dokazivanja. Naime, prema odredbi čl. 7. ZPP stranke su dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a sud je ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, i izvesti dokaze koje stranke nisu predložile, samo ako posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (čl. 3. st. 3. ZPP). Navedena odredba ne nalaže utvrđivanje „materijalne istine“ već tzv. „stranačke istine“ jer se sud, u odlučivanju u konkretnom predmetu, kreće u okviru iznijetih činjenica i ponuđenih dokaza od strane stranaka a bez ovlaštenja da po službenoj dužnosti utvrđuje činjenice i provodi nepredložene dokaze, osim citiranih izuzetaka o kakvima u ovom slučaju nije riječ.

 

Neosnovana je, što više proizvoljna je, i tvrdnja žalitelja da je prvostupanjski sud povrijedio odredbu iz čl. 5. ZPP budući da je prema podacima iz spisa taj sud svim strankama, pa tako i tužitelju, omogućio izjašnjavanje o zahtjevima i navodima protivne stranke.

 

Na druge bitne povrede odredaba parničnog postupka žalitelj određeno ne ukazuje a ovaj drugostupanjski sud ne nalazi ostvarenje procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a na koje u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalitelj se poziva na žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, no iz navoda žalbe kojima ga obrazlaže proizlazi da on prigovara činjeničnim utvrđenjima prvostupanjskog suda suprotstavljajući ocjeni suda svoje viđenje ocjene provedenih dokaza. Međutim, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je detaljno raspravio sva sporna pitanja pri čemu su sve pravno odlučne činjenice pravilno utvrđene, s dovoljno čvrstim uporištem u provedenim i valjano ocijenjenim dokazima.  Žalbeni navodi ne dovode u sumnju ni utvrđenja prvostupanjskog suda niti pravne zaključke koji se na njima temelje.

 

Nije sporno da je ostavinski postupak iza smrti prednika stranaka S. Š., umrlog 25. svibnja 2007., prekinut zbog spora o sastavu ostavine te je tužitelj upućen na ovu parnicu rješenjem tadašnjeg Općinskog suda u Kaštel Lukšiću br. O-175/07 od 4. siječnja 2008.

 

Također je nesporno da je Ugovorom o doživotnom uzdržavanju od 18. listopada 1990., ovjerenim od suca 10. svibnja 1991., (u daljnjem tekstu: Ugovor), sklopljenim između ostavitelja i njegove supruge M. Š. u svojstvu primatelja uzdržavanja, te tužitelja kao davatelja uzdržavanja, pod točkom I Ugovora navedeno:

- da primatelji uzdržavanja iza svoje smrti ostavljaju davatelju uzdržavanja „sljedeće nekretnine: stambenu kuću sa garažom izgrađenu na čest. zem. …k.o. K. S..“

 

              Tužbeni zahtjev temelji se na tvrdnjama da je garaža iz točke I Ugovora, koja se nalazi neposredno uz stambenu kuću kat. oznake … k.o. K. S., stvarno sagrađena na kat. čest. … k.o. K. S., površine 46 m2, pa mada ista u Ugovoru nije bila pobliže označena pod tim katastarskim brojem (kao kat. čest. … k.o. K. S.), da ista stvarno predstavlja predmet Ugovora, slijedom čega ne ulazi u ostavinsku imovinu. 

 

Prvostupanjski sud je, postupivši sukladno uputama iz ranijeg ukidnog rješenja ovog drugostupanjskog suda br. Gž- 323/10 od 20. listopada 2011., vrlo iscrpno raspravio sporno pitanje predmeta Ugovora te je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio, u bitnom za spor, da predmet Ugovora predstavlja samo nekretnina označena kao čest. zem. … k.o. K. S. koja je i naznačena u Ugovoru, dok susjedno položena kat. čest. … k.o. K. S., dakle ona na koju je upravljen tužbeni zahtjev, nije bila predmet Ugovora, što više, garaža o kojoj govori tužitelj uopće nije bila sagrađena u vrijeme sklapanja i ovjere Ugovora (1990. – 1991.).

 

Kod tako utvrđenih činjenica, koje imaju uporište u sadržaju valjano ocijenjenih dokaza pa ih kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev za utvrđenje da kat. čest. 964 k.o. K. S. ne predstavlja ostavinu sad pok. primatelja uzdržavanja S. Š., što žalbenim navodima nije dovedeno u sumnju zbog sljedećih razloga.

 

Prema odredbi iz čl. 5. st. 3. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 48/03, 163/03 i 35/05, - dalje: ZN):

„Ostavina se sastoji od svega što je bilo ostaviteljevo u trenutku njegove smrti osim onog što se ne može naslijediti zbog svoje pravne naravi ili po zakonu. No nije ostavina ono što je tuđi udio u zajedničkoj imovini ili što netko u trenutku ostaviteljeve smrti stekne na posebnom pravnom temelju.“

 

U konkretnom slučaju, a sagledavajući sadržaj tužbenog zahtjeva i činjenični supstrat na kojem se isti temelji, u postupku je trebalo odgovoriti na pitanje da li je tužitelj stekao kat. čest. … k.o. K. S. na temelju Ugovora, kao posebnom pravnom temelju, koja okolnost bi u potvrdnom slučaju isključila tu nekretninu iz ostavine u smislu citiranog čl. 5. st. 3. ZN-a.

 

Citirani se Ugovor, s obzirom na vrijeme sklapanja istog (1991.), prosuđuje prema odredbama iz čl. 122. tada važećeg Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj 52/71 i 47/78, dalje: DZN) na koje upućuju odredbe iz čl. 254. st. 2. ZN-a i čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 35/05, 41/08 i 125/11). S tim u vezi pravilno prvostupanjski sud smatra da je ugovor o doživotnom uzdržavanju u smislu čl. 122. DZN strogo formalni ugovor a s obzirom na propisani pisani oblik i ovjeru od suca. Odredbe iz čl. 122. DZN-a, uređujući predmet ugovora o doživotnom uzdržavanju, ne propisuju obvezan način označavanja nekretnina koje su predmet ugovora pa nema mjesta zaključku da se sintagma „strogo formalni ugovor“ odnosi na zahtjev potpunosti, točnosti, zemljišnoknjižne oznake nekretnina kao predmeta takvih ugovora. Drugim riječima, predmet ugovora može predstavljati i nekretnina koja nije označena zemljišnoknjižnom (ili katastarskom) oznakom, pod uvjetom da je identitet iste barem opisno odrediv. Prvostupanjski sud je upravo s izloženog gledišta raspravio spor te nije odbio tužbeni zahtjev zbog nedostatka propisane forme u pogledu označavanja nekretnina nego zbog toga što je utvrdio identitet nekretnina koje su stvarno bile predmet Ugovora a u koje ne spada kat. čest. 964 k.o. K. S.. 

 

Prvostupanjska odluka o parničnom trošku, koju žalitelj neobrazloženo pobija,  pravilno je utemeljena na odredbama iz čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP.

 

Budući da nisu ostvareni žalbeni razlozi koje ističe žalitelj, niti oni na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe iz čl. 365. st. 2. ZPP, na temelju odredbi iz čl. 368. st. 1. i čl. 380. toč. 2. ZPP valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu. 

             

              Odluka o troškovima postupka nastalih povodom podnesene žalbe temelji se na odredbi iz čl. 166. st. 1. ZPP pri čemu nema zakonske osnove priznati žalitelju trošak neosnovane žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP).

 

U Splitu, 5. svibnja 2016.