1              Poslovni broj: 1 UsI-194/2020-13

 

 

 

 

 

 

Poslovni  broj: 1 UsI-194/2020-13

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja 1. D. B.-G. iz Č., ... i 2. E. B. iz R., ..., oboje zastupani po opunomoćenicima odvjetnicima u Odvjetničkom društvu V. & D. d.o.o., u R., ..., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresiranih osoba 1. Županijskog državnog odvjetništva u Rijeci, Frana Kurelca bb, kojeg zastupa opunomoćenica Iva Perić, državnoodvjetnička savjetnica u Županijskom državnom odvjetništvu u Rijeci i 2. Ministarstva financija Republike Hrvatske, Zagreb, Ivana Lučića 6, radi naknade za oduzetu imovinu, 23. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Odbija se tužbeni zahtjev kojim tužitelji traže poništenje rješenja tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, (sada: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II-942-01/16-01/610, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-07 od 19. prosinca 2019.

 

              II.              Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog spora.

 

             

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Ureda državne uprave u Primorsko-goranskoj županiji, Službe za imovinsko-pravne poslove, KLASA: UP/I-942-05/97-01/2635, URBROJ: 2170-04-02/6-16-40 od 26. rujna 2016. u točki 1. izreke utvrđuje se tužiteljima, svakom u ½ dijela, naknada u obveznicama Republike Hrvatske za zemljište u k.o. Š., oznake k.č. ..., šuma u površini od 1 j i 420 čhv, upisana u zk. ul. ..., vlasništvo L. R. d.d. Točkom 2. utvrđena je naknada u ukupnom iznosu od 94.357,40 kn. Točkom 3. obveznikom naknade određen je Fond za naknadu oduzete imovine (sada: Ministarstvo financija Republike Hrvatske), ovdje drugozainteresirana osoba. U točki 4. izreke utvrđeno je da je obveznik naknade dužan naknadu isplatiti tužiteljima, svakom u ½ dijela (41.178,70 kn), u obveznicama Republike Hrvatske koje dospijevaju 1. siječnja i 1. srpnja svake godine, počevši od 2000. pa do 2019. U točki 5. izreke određeno je da je obveznik naknade dužan u roku od 6 mjeseci od pravomoćnosti tog rješenja predati ovlaštenicima naknade obveznice Republike Hrvatske. Točkom 6. i 7. odlučeno je o troškovima postupka.

 

              Protiv navedenog rješenja tužitelji su izjavili žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-942-01/16-01/610, URBROJ: 514-05-02-01-02/15-19-07 od 19. prosinca 2019. odbijena kao neosnovana.

 

              Tužitelji su radi osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijeli tužbu ovom Sudu, a u tužbi i na raspravi održanoj u ovom sporu ostaju kod navoda  iz žalbe, odnosno u bitnome osporavaju visinu naknade za ekspropriranu imovinu te se u vezi s time pozivaju na praksu Europskog suda za ljudska prava u svezi primjene čl. 1. Prvog Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17, dalje: Konvencija) o pravu na mirno uživanje vlasništva, i to na predmet Broniovski protiv Poljske u kojem da je Europski sud zauzeo stav da određivanje naknade za oduzetu imovinu u iznosu manjem od 2% od tržišne vrijednosti oduzete imovine predstavlja nezakonito miješanje u vlasništvo pojedinca. Tužitelji stoga traže da se primjeni sudska praksa iz tog predmeta, a ne domaće pravo koje regulira isplatu pravične naknade u ovom slučaju. Obrazlažu da su i u svojoj žalbi naveli da je njihova čestica vrijedna 300 Eura po m2, što kada se pomnoži s površinom čestice iznosi 2,179.200,00 Eura, a da 2% od tog iznosa iznosi 43.584,00 Eura pa kada se taj iznos podijeli na dva tužitelja proizlazi da svaki od tužitelja potražuje 21.792,00 Eura u protuvrijednost u kunama po srednjem tečaju Eura u odnosu na kunu po tečajnoj listi HNB na dan isplate. Navode da su oni zastupali to stajalište u prvostupanjskom postupku i da su u tom postupku tražili da vještak građevinske struke N. Č., dipl. ing., koji je bio na očevidu i sačinio vještački nalaz i mišljenje o nekretnini sa fotodokumentacijom, da procijeni sadašnju tržišnu vrijednost nekretnine, da bi se izračunalo koliko iznosi 2% vrijednosti od te izvlaštene nekretnine, ali da taj njihov zahtjev za nepristranim i objektivnim vođenjem postupka nije prihvatilo ni prvostupanjsko ni drugostupanjsko tijelo već da isti uporno primjenjuju domaće pravo, po kome bi tužiteljima trebala pripasti naknada za izvlašteno zemljište u iznosu od 94.357,40 kuna, odnosno svakom od tužitelja 41.178,70 kn, a radi se o naknadi za česticu koja je imala površinu od 1 rala i 420 čhv, preko 7000 m2. Smatraju da bi to trebao biti minimalni iznos naknade te stoga predlažu da Sud sudi punom jurisdikcijom kao što je to učinio u upravnom sporu poslovni broj 7 UsI-545/14 i da provede dokazni postupak koji se sastoji samo od toga - da se vještaku N. Č. da nalog da izračuna sadašnju tržišnu vrijednost eksproprirane nekretnine tužitelja pa da se onda vidi koliko je 2% od te tržišne vrijednosti, koliko minimalno traže tužitelji na ime naknade za svoju imovinu. Predložili su i saslušanje prvotužiteljice D. B.-G. na okolnost načina oduzimanja imovine. Ujedno su zatražili naknadu troškova ovog upravnog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Prvozainteresirana osoba Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci u svom odgovoru na tužbu se u cijelosti pridružila navodima tuženika iz odgovora na tužbu s time da je još navela kako je tužiteljima dosuđena naknada sukladno pozitivnom zakonodavstvu Republike Hrvatske i da je osporavani čl. 59. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZN) prošao ustavnopravnu provjeru, a da je postupak Europskog suda na koji se pozivaju tužitelji dovršen nagodbom među strankama, ali i da čl. 1. Protokola ne mora osigurati pravo na potpunu zadovoljštinu u svakom predmetu i da se može tražiti (i ostvariti) naknada bez potpune zadovoljštine u kontekstu promjene političkog i gospodarskog sustava, a baš to da i je smisao pravilnika koji je bio osnov za izračun naknade dodijeljene tužiteljima, a sve uzimajući okolnosti i vrijeme oduzimanja, te gospodarske mogućnosti obveznika na naknadu. Smatra da je dosuđeni iznos u razumnom odnosu s vrijednosti imovine, a uzimajući u obzir prije navedeno, te uzimajući u obzir njenu tržišnu vrijednost, ali i vrijednost imovine u trenutku oduzimanja. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

 

Drugozainteresirana osoba Ministarstvo financija Republike Hrvatske u svom odgovoru na tužbu se također usuglasila s pravnim shvaćanjem tuženika, slijedom čega tužbu smatra neosnovanom te predlaže da se ista odbije.

 

              Zainteresirana osoba L. R. d.d. pozvana je ovosudnim rješenjem poslovni broj 1UsI-194/2020-5 od 11. svibnja 2020. da kao zainteresirana osoba sudjeluje u ovom sporu, međutim u ostavljenom roku od 30 dana nije dostavila svoj odgovor na tužbu, slijedom čega se smatra da ne želi sudjelovati u ovom sporu kao zainteresirana osoba sukladno upozorenju iz točke V. izreke tog rješenja. Stoga navedenom trgovačkom društvu nisu dostavljana daljnja pismena u ovom sporu.

 

U tijeku spora održana je rasprava dana 15. rujna 2020. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupila je prvotužiteljica osobno uz opunomoćenika i opunomoćenica prvozainteresirane osobe, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika i drugozainteresiranu osobu koji su uredno pozvani. Rasprava je na temelju odredbe čl. 37. st. 3. ZUS u svezi s čl. 39. st. 2. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanoga tuženika i drugozainteresirane osobe.

 

U sporu nije sporno da ne postoje uvjeti za povrat oduzete nekretnine u naravi, ali je sporan način na koji je tužiteljima određena naknada za tu oduzetu nekretninu.

 

U cilju ocjene zakonitosti osporavanoga rješenja tuženika Sud je u tijeku spora izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnog postupka i ovog spora.

 

              Sud je odbio u sporu provesti dokaz saslušanjem prvotužiteljice D. B.-G. na okolnost načina oduzimanja imovine iz razloga što nije sporan način oduzimanja imovine, već visina naknade. Nadalje, Sud je odbio i prijedlog tužitelja da se vještaku N. Č. da nalog da izračuna sadašnju tržišnu vrijednost eksproprirane nekretnine kako bi se utvrdilo koliko iznosi 2% od te tržišne vrijednosti iz razloga što je Sud utvrdio u sporu da ne postoji osnov za takav obračun naknade za oduzetu imovinu iz razloga koji će se nastavno obrazložiti.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

 

Čl. 57. ZN propisano je da za imovinu koja se po odredbama tog Zakona ne vraća u vlasništvo, prijašnjem vlasniku pripada pravo na naknadu u obveznicama Republike Hrvatske, ako tim Zakonom nije drukčije propisano.

 

Mjerila za utvrđivanje visine naknade određena su čl. 59. ZN te odredbama Pravilnika o mjerilima za utvrđivanje naknade za oduzeto građevinsko zemljište i poslovni prostor („Narodne novine", broj 204/03 i 3/04, dalje: Pravilnik)

 

Dakle, u konkretnom slučaju nije sporno da nije moguć naturalni povrat oduzete nekretnine pa stoga tužitelji imaju pravo na naknadu prema odredbama spomenutog čl. 59. ZN te odredbama spomenutog Pravilnika kako je to detaljno i pravilno obrazložio tuženik u osporavanom rješenju.

 

ZN i navedenim Pravilnikom određen je način izračuna visine naknade, koja ne predstavlja tržišnu cijenu, već određenu naknadu koju država može platiti. Naime, u postupcima naknade za oduzetu imovinu ne radi se o naknadi tržišne vrijednosti oduzete imovine, već se radi o načelu ograničene (limitirane) naknade koja se utvrđuje prema mjerilima koja su propisana u citiranom čl. 59. ZN i spomenutom Pravilniku.

 

U odnosu na praksu Europskog suda za ljudska prava na koju se pozivaju tužitelji navodi se da stav iz predmeta Broniovski protiv Poljske nije primjenjiv u ovom slučaju, jer se ne radi o predmetima istovrsne činjenične i pravne osnove. Naime, u predmetu Broniovski protiv Poljske radilo se je o naknadi koju se je Poljska obvezala isplatiti svojim državljanima koji su napustili svoju imovinu na području koje je po završetku drugog svjetskog rata oduzeto od Poljske i pripojeno Sovjetskom Savezu, a to pravo na naknadu (koje se može okvalificirati kao „imovina“) je bilo utvrđeno zakonom ubrzo nakon napuštanja imovine i kao pravo je postojalo sve do pred nekoliko godina kada je novim zakonom to pravo bitno umanjeno. Dakle, radilo se je o već stečenom pravu na naknadu koje je domaćim zakonodavstvom bilo priznao prije pristupanja Poljske Konvenciji, a koje pravo je potom promjenom domaćeg zakonodavstva bitno umanjeno. 

 

Naprotiv, u ovom slučaju primjenjiv je stav iz predmet Kopecky protiv Slovačke u kojem je Europski sud za ljudska prava iznio pravno shvaćanje da se čl. 1. Prvog Protokola uz Konvenciju ne odnosi na imovinu koja je oduzeta prije nego što je određena država pristupila Konvenciji, ali da se pravo na naknadu za oduzetu imovinu koje je priznato zakonom koji je usvojen nakon pristupanju Konvenciji može smatrati „imovinom“ u smislu čl. 1. Protokola uz Konvenciju, pri čemu države ugovornice koje su prošle transformaciju iz totalitarnih socijalističkih u demokratska društva, u uređivanju naknade za oduzetu imovinu, imaju široku slobodu u određivanju opsega vraćanja i kruga ovlaštenika naknade.

 

Slijedom svega navedenoga osporavano rješenje tuženika kojim je potvrđeno prvostupanjsko rješenje ocjenjeno je zakonitim, pa je stoga Sud na temelju čl. 57. st. 1. ZUS odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan kako je to navedeno u točki I. izreke ove presude.

 

Točka II. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS prema kojoj odredbi stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora.

             

U Rijeci 23. rujna 2020.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić, v.r.

 

             

              UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

 

              Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokome upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu (šest primjeraka), u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 66. a i čl. 66. st. 5. ZUS).