1

Broj: Pž-4276/2020

 

                                                    

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

              Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Nediljka Bobana, predsjednika vijeća, Drage Klasnića i Koraljke Bašić, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marcele Soljačić-Prester, kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okrivljenika I.B., zbog prekršaja iz članka 59. stavka 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“, broj: 67/08, 48/10 , 74/11, 80/13, 158/13, 92/14, 64/15, 89/15, 108/17, 70/19 i 42/20), prekršaja iz članka 199. stavaka 8. cit. Zakona i zbog prekršaja iz članka 289. stavka 4. cit. Zakona, odlučujući o žalbi okrivljenika I.B., podnesenoj putem branitelja xx Ž.G., odvjetnika iz S., protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Solinu od 31. srpnja 2020., broj: 20. Pp P-5251/2020, na sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

 

I. Odbija se kao neosnovana žalba okrivljenika I.B. i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

             

II. Temeljem čl. 139. st. 3. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) okrivljenik I.B. je obvezan naknaditi trošak žalbenog postupka u paušalnom iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna u roku od 8 (osam) dana od primitka ove presude.

 

Obrazloženje

 

 

Pobijanom presudom proglašen je krivim okrivljenik I.B.da je, na način činjenično opisan u izreci, počinio prekršaje iz 59. stavka 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, prekršaja iz članka 199. stavaka 8. cit. Zakona i zbog prekršaja iz članka 289. stavka 4. cit. Zakona, te mu je za prekršaj pod točkom a) izreke utvrđena novčana kazna u iznosu od 3.000,00 kuna, a za prekršaje pod točkama b) i c) mu je utvrđena kazna zatvora u ukupnom trajanju od 10 dana, s time da se temeljem članka 40. stavak 1. i 2. Prekršajnog zakona okrivljeniku u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja po policiji od dana 30. srpnja 2010. godine u 22,10 sati do dana 31. srpnja 2020. godine u 13,00 sati kao 2 dva dana zatvora tako da je okrivljenik dužan izdržati preostalu kaznu zatvora u trajanju od 8 dana.

 

Na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, prema okrivljeniku je primijenjena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od 9 (devet) mjeseci.

 

Istom presudom okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u  iznosu od 200,00 (dvjesto) kuna.

 

Protiv pobijane presude, okrivljenik je pravodobno putem branitelja podnio žalbu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o novčanoj kazni i kazni zatvora, te zbog odluke o troškovima postupka.

 

U žalbi okrivljenik navodi da je u svojoj obrani glede djela pod točkom a) dispozitiva pobijane presude precizirao kako je kritične zgode svojim vozilom ušao u raskrižje dok je trajalo žuto svjetlo na semaforu, te stao na raskrižju kako bi propustio drugo vozilo koje je naišlo iz suprotnog smjera, pa kako je moguće kad je skrenuo da se upalilo crveno svjetlo na semaforu, pa je iz takve obrane okrivljenika evidentno kako ulaskom u raskrižje nije prošao kroz crveno svjetlo. Dakle niti je okrivljenik ušao kroz crveno svjetlo u raskrižje, niti je prolazak kroz crveno svjetlo bio obuhvaćen njegovom namjerom. Iz obrazloženja pobijane presude da nije razvidno kakav je sadržaj službene zabilješke policijskog službenika i  kakve su bile njegove mogućnosti utvrđivanja prekršaja temeljem neposrednog opažanja, čime su upitna dokazna svojstva službene zabilješke, a policijski službenik koji je sačinio službenu zabilješku nije saslušan u svojstvu svjedoka. Stoga je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje, ali i povrijedio okrivljenikovo pravo na obranu, kao i pravo na žalbu jer nije detaljno obrazložen svaki dokaz pojedinačno i svi dokazi u međusobnoj povezanosti. Glede djela pod točkom c) izreke navodi da iz obrazloženja presude ostaje nejasno na koji način je utvrđena izvršnost u odnosu na pravomoćnost, tko je to utvrdio te zbog čega postoji znatna vremenska razlika između pravomoćnosti i izvršnosti. Okrivljeniku da su izrečene  previsoke kazne i da je doista počinio prekršaje koji mu se stavljaju na teret, a pogotovo kada počinjenje prekršaja nije sa sigurnošću utvrđeno i kada bi trebalo primijeniti načelo in dubio pro reo.  Okrivljenik je umirovljenik lošeg imovnog stanja, ima 66 godina i bez vozila njegovo kretanje će biti znatno otežano a zaštitna mjera zabrane upravljanja vozilom treba se izricati samo u slučajevima kada okrivljenika treba maknuti iz prometa zbog opasnosti za druge sudionike u prometu.

 

Predlaže da se, iz žalbenih razloga, žalba prihvati.

 

              Žalba nije osnovana.

 

Rješavajući predmet te ispitujući prvostupanjsku presudu u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17 i 118/18) uz ocjenu navoda žalbe, ovaj sud je utvrdio da pobijanom presudom nisu počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. tog Zakona, da nisu povrijeđene odredbe materijalnog prekršajnog prava na štetu okrivljenika i da u predmetu nije nastupila zastara prekršajnog progona, na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud nije propustio ni o jednoj odlučnoj činjenici u obrazloženju presude iznijeti razloge, jer je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, vrlo decidirano, jasno i bez proturječja iznio koje odlučne činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, tako da nisu osnovani navodi žalbe glede okolnosti koje isključuju protupravnost, kao i kojim se razlozima sud rukovodio kod donošenja odluke o prekršajnopravnim sankcijama i troškovima postupka, dakle, pobijana presuda sadrži sve potrebne, jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

 

Naime, suprotno žalbenim navodima službena zabilješka u smislu članka 158. stavak 5. Prekršajnog zakona, predstavlja valjan dokaz u prekršajnom postupku, budući je cit. odredbom, između ostalog, izričito propisano da ako je ovlaštena službena osoba tijela državne uprave u okviru svoje nadležnosti za provođenje nadzora neposredno opažala radnju počinjenja prekršaja i o tome sačinila službenu bilješku, službena bilješka dokaz je u prekršajnom postupku, te stoga za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja nije bilo potrebno saslušati policijskog službenika koji je sačinio službenu zabilješku, koja sama po sebi predstavlja dokaz u prekršajnom postupku, tako da je nesporno da su se u ponašanju okrivljenika u potpunosti ostvarila obilježja bića djela iz članka 59. stavak 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, činjenično opisanog pod točkom a) izreke pobijane presude.

 

Skladno navedenom nije točno da je povrijeđeno okrivljenikovo pravo na obranu, budući se radi o zakonito provedenim dokazima, dok je okrivljenik svoju obranu, u kojoj je djelomično priznao počinjenje djela za koje se tereti dao na ročištu dana 31. srpnja 2020. godine.

 

U svezi navoda žalbe okrivljenika da je ušao u raskrižje dok je bilo upaljeno žuto svjetlo, niti je prolazak kroz crveno svjetlo obuhvaćeno njegovom namjerom, valja navesti da je za postojanje prekršajne odgovornosti okrivljenika dovoljan i nehaj kao oblik krivnje (članak 25. stavak 1. Prekršajnog zakona).

 

Okrivljenik je u potpunosti priznao djelo pod točkom b) izreke da je kritične zgode upravljao pod utjecajem alkohola, a što je potkrijepljeno materijalnom dokumentacijom u spisu, u koju je sud izvršio uvid tijekom dokaznog postupka.

 

Također je potpuno neosnovan žalbeni navod okrivljenika glede djela pod točkom c) izreke pobijane presude, gdje žalitelj osporava utvrđivanje izvršnosti odluke temeljem koje je okrivljeniku trajala zabrana upravljanja motornim vozilom B kategorije u vrijeme počinjenja djela, budući je prvostupanjski sud citirao presudu, u koju je tijekom postupka izvršio uvid, a temeljem koje je okrivljeniku trajala zabrana upravljanja motornim vozilom navedene kategorije navodeći izvršnost presude, koja ničim nije dovedena u pitanje, već žalitelj istu samo paušalno osporava, s time da je u cit. presudi izričito navedeno da se izvršenje pravomoćno izrečene zaštitne mjere zabrane upravljanja motornim vozilom provodi upisom u evidenciju o izdanim vozačkim dozvolama, a zaštitna mjera počinje teći od dana izvršnosti presude.

 

Ispitujući odluku o kazni, prvostupanjski sud je okrivljeniku za prekršaj činjenično opisan pod točkom a) izreke utvrdio novčanu kaznu u minimalnom iznosu, dok mu je za djela pod točkama b) i c) utvrdio bezuvjetnu kaznu zatvora i to za djelo pod točkom b) u trajanju od 7 dana i za djelo pod točkom c) u trajanju od 3 dana, odnosno u ukupnom trajanju od 10 dana, s time da se temeljem članka 40. stavak 1. i 2. Prekršajnog zakona okrivljeniku u izrečenu kaznu zatvora uračunava vrijeme uhićenja po policiji od dana 30. srpnja 2010. godine u 22,10 sati do dana 31. srpnja 2020. godine u 13,00 sati kao 2 dva dana zatvora tako da je okrivljenik dužan izdržati preostalu kaznu zatvora u trajanju od 8 dana, dajući za izrečene kazne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud. Naime, imajući u vidu višestruki istovrsni povrat okrivljenika za djelo pod točkom b), čime je okrivljenik pokazao izrazitu upornost u činjenju istovrsnih prekršaja, to nije bilo osnove za utvrđivanje blažih kazni od onih koje je utvrdio prvostupanjski sud, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

 

Razmotrivši odluku o primijenjenoj zaštitnoj mjeri, ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud osnovano i u skladu sa zakonom, a imajući u vidu navedene otegotne okolnosti kao i težinu samih prekršaja, okrivljeniku primijenio zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilima B kategorije u trajanju od 9 mjeseci. Primjena ove mjere je nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje predmetnih prekršaja i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika.

 

Odluka o troškovima prvostupanjskog postupka također je na zakonu osnovana i odgovarajuće obrazložena, a njihova visina od 200,00 kuna, ukazuje se primjerenom, s obzirom na Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj: 18/13), propisani raspon troškova u paušalnom iznosu od 100,00 do 5.000,00 kuna.

 

              S obzirom da je ovaj sud, odlučujući o žalbi okrivljenika, donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, sukladno odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona, okrivljenik je obvezan na naknadu paušalne svote troškova žalbenog postupka. Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (Narodne novine broj 18/13) propisan je opći okvir paušalne svote troškova prekršajnog postupka u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, visina paušalnog iznosa troškova žalbenog postupka određena u iznosu od 200,00 kuna, po mišljenju ovog suda, primjerena je složenosti i trajanju postupka i imovnom stanju okrivljenika.

 

Slijedom navedenog, nije bilo osnove za prihvaćanje okrivljenikove žalbe, pa je, na temelju članka 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 23. rujna 2020.

 

  Zapisničarka:                                                                                                                     Predsjednik vijeća:

Marcela Soljačić-Prester v.r.                                                                           Nediljko Boban v.r.

 

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 otpravka: za spis, branitelja, okrivljenika i tužitelja.