1                         Poslovni broj: 1 UsI-783/2018-26

 

 

 

 

 

 

                                         Poslovni  broj: 1 UsI-783/2018-26

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužiteljice B. S. M. iz R., … koju zastupaju opunomoćenici odvjetnici u Odvjetničkom uredu B. G. i K. B., u R., …, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, radi prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, 23. rujna 2020.,

 

p r e s u d i o  j e

 

              I.              Poništava se rješenje tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, KLASA: UP/II-502-03/18-01/415, URBROJ: 338-01-21-18-03 od 26. svibnja 2018. i prvostupanjsko rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/18-02/287, URBROJ: 338-08-81-18-3 od 13. travnja 2018.

 

              II.              Osiguranici B. S. M., OIB: …, ozljeda od dana 5. ožujka 2018., pod dijagnozom šifre S 83.2 (rascjep unutrašnjeg meniska lijevog koljena, svježi) priznaje se ozljedom na radu, te joj se u vezi te dijagnoze priznaju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu.

 

              III.              Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove ovog upravnog spora u iznosu od 14.620,00 (slovima: četrnaest tisuća šesto dvadeset) kuna u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima ovog upravnog spora.

 

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/18-02/287, URBROJ: 338-08-81-18-3 od 13. travnja 2018. tužiteljici događaj od 5. ožujka 2018., koji je rezultirao ozljedom pod dijagnozom šifre S 83.6 (uganuće i nategnuće drugih i nespecificiranih dijelova lijevog koljena) nije priznat ozljedom na radu te joj u svezi s tom dijagnozom nadalje nisu priznata prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnova ozljede na radu, s obrazloženjem da za ozljede zadobivene u navedenom događaju postoji stečena predispozicija zdravstvenoga stanja.

 

              Protiv navedenog rješenja tužiteljica je izjavila žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/18-01/415, URBROJ: 338-01-21-18-03 od 26. svibnja 2018. odbijena kao neosnovana.

 

Tužiteljica je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog rješenja tuženika pravodobno podnijela tužbu ovom Sudu, a u tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, da je u postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer da liječničko povjerenstvo nije pribavilo njezin zdravstveni karton na temelju kojeg bi se eventualno utvrdilo da je ona imala od ranije zdravstvenih problema s koljenima. Stoga smatra da se ne može govoriti o stečenoj predispoziciji zdravstvenoga stanja kako to tvrdi tuženik i prvostupanjsko tijelo. Navodi i da dinamika njezinog ozljeđivanja potpada pod zakonsku definiciju ozljede na radu  jer da se radi o iznenadnom opterećenju tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma koje da je uzročno vezano uz obavljanje poslova, a da je svako isticanje stečenih predispozicija zdravstvenoga stanja apsurdno budući da toj tvrdnji ne prileže nikakvi konkretni dokazi. Slijedom navedenoga tužiteljica predlaže da se u sporu pribavi njezin zdravstveni karton, zatim da se provede medicinsko vještačenje i da se provede dokaz njezinim saslušanjem i da se pribavi cjelokupni spis tuženika. Tužiteljica u tužbenom zahtjevu predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da Sud donese meritornu odluku kako je to i navedeno u točki II. izreke ove presude. Tužiteljica je ujedno zatražila naknadu troška ovog spora.

 

Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužiteljice. Tuženik je uz odgovor na tužbu dostavio spis predmeta upravnog postupka.

 

              U tijeku spora održana je rasprava na ročištima dana 15. travnja 2019. i 15. rujna 2020. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, broj 20/10, 143/12, 152/14, 94/16 i 29/17, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužiteljice i službena osoba tuženika.

             

Sud je u tijeku spora izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora te u spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu te je pribavljen medicinski karton tužiteljice na CD-u i izveden je dokaz medicinskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku mr. sc. A. S., dr. med., iz R., na sporne stručno-medicinske okolnosti, koji je svoj nalaz i mišljenje dostavio u pisanom obliku, te ga potom još usmeno obrazložio na navedenoj raspravi održanoj u ovom sporu.

 

Sud nije u sporu proveo dokaz saslušanjem tužiteljice iz razloga što provođenje tog dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovom sporu, budući da su prethodno navedeni dokazi koji su izvedeni u ovom sporu bili dostatni za utvrđenje odlučnih činjenica.

 

Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

 

Odredbom čl. 66. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju („Narodne novine“, broj: 80/13 i 137/13, u daljnjem tekstu: ZOZO)  propisano je da se ozljedom na radu smatra ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima.

 

Odredbom čl. 67. ZOZO propisano je da se ozljedom na radu u smislu tog Zakona ne smatraju ozljeda, odnosno bolest do koje je došlo zbog:

              1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i sl.),

              2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.),

              3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti,

              4. atake kronične bolesti,

              5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest.

 

Čl. 9. st. 1. Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje („Narodne novine“, broj 8/15, 17/15, 41/15, 104/17 i 34/18) propisano je da kada tijekom provođenja stručno-medicinskog vještačenja u postupku pokrenutom na osnovi zahtjeva osigurane osobe za priznavanjem pojedinog prava ili na osnovi prijedloga izabranog doktora osigurane osobe, odnosno doktora specijalista ugovorne zdravstvene ustanove, odnosno ugovorne ordinacije privatne prakse, liječničko povjerenstvo nije u mogućnosti donijeti valjanu ocjenu jer uz zahtjev osigurane osobe, odnosno uz prijedlog nije priložena relevantna medicinska dokumentacija, odnosno prijedlog nije obrazložen ili nije dostatno obrazložen, obvezno je od osigurane osobe, izabranog doktora, odnosno doktora specijalista zatražiti medicinsku dokumentaciju, odnosno obrazloženje ili dopunu obrazloženja.

U st. 2. istog članka propisano je da u slučaju kada liječničko povjerenstvo dopunu dokumentacije traži od osigurane osobe, obvezno joj je naznačiti koju dokumentaciju je obvezna dostaviti te joj odrediti rok dostave potonje koji ne može biti duži od 8 dana. Pri tome je osiguranu osobu potrebno upozoriti da će, ako u ostavljenom roku ne dostavi traženo, nalaz, mišljenje i ocjena biti donijeti na osnovi raspoložive dokumentacije i u skladu s njom utvrđenim činjeničnim stanjem. U st. 3. istog članka propisano je da u postupku stručno-medicinskog vještačenja liječnička povjerenstva Zavoda imaju pravo i obvezu tražiti usmena i pisana pojašnjenja ugovorne zdravstvene ustanove, odnosno ugovorne ordinacije privatne prakse o činjenicama koje se odnose na ostvarivanje prava na ugovorenu zdravstvenu zaštitu iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a koje mogu biti od utjecaja na donošenje odluke o pravu osigurane osobe. U st. 4. istog članka propisano je da liječničko povjerenstvo u postupku stručno-medicinskog vještačenja ne može donijeti negativnu ocjenu samo iz razloga jer za donošenje valjane ocjene nije raspolagalo dostatnom dokumentacijom, a da prije toga nije provelo postupak utvrđen stavcima 1. do 3. tog članka.

 

Čl. 47. st. 1. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti („Narodne novine“, broj 75/14, 154/14, 79/15, 139/15, 105/16, 40/17, 66/17, 109/17, 132/17, 119/18 i 41/19) propisano je da se prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti podnosi:

- za slučaj ozljede na radu - u roku od 8 dana od dana nastanka ozljede na radu

- za profesionalnu bolest - u roku od 8 dana od dana kada je osigurana osoba primila ispravu zdravstvene ustanove, odnosno ordinacije doktora specijaliste medicine rada u privatnoj praksi uključenih u mrežu ugovornih subjekata medicine rada, kojom joj je dijagnosticirana profesionalna bolest. U st. 2. istog članka propisano je da osigurana osoba za koju Zavodu nije podnesena prijava o ozljedi na radu, odnosno profesionalnoj bolesti u roku od tri godine od isteka rokova iz st. 1. tog članka gubi pravo na pokretanje postupka utvrđivanja i priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti od strane Zavoda.

 

Čl. 48. navedenog Pravilnika propisano je da se postupak priznavanja ozljede na radu, odnosno profesionalne bolesti na osnovi zaprimljene prijave iz čl. 41. tog Pravilnika provodi u skladu s odredbama Zakona, Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj  47/09, dalje: ZUP), drugih propisa i tog Pravilnika.

 

Uvidom u prvostupanjsko rješenje utvrđeno je da je prvostupanjsko tijelo isto temeljilo na nalazu i mišljenju prvostupanjskog liječničkog povjerenstva u kojem se navodi da je u prijavi o ozljedi na radu navedena pogrešna dijagnoza koja nije potvrđena priloženom medicinskom dokumentacijom, a da iz priložene medicinske dokumentacije slijedi da se radi o drugim dijagnozama zbog kojih je tužiteljica operirana dan po nezgodi te da iz zdravstvenog kartona slijedi da je u istome evidentirano liječenje istog koljena već 2013. zbog gonartroze, kao i tijekom 2017., pa da stoga za ozljede zadobivene u navedenoj nezgodi postoji stečena predispozicija.

 

Uvidom u drugostupanjsko rješenje utvrđeno je da je tuženik isto temeljio na nalazu i mišljenju drugostupanjskog liječničkog povjerenstva u kojem se navodi da kod tužiteljice nije verificirana dijagnoza šifre S 83.6 (uganuće i nategnuće drugih i nespecificiranih dijelova lijevog koljena) i da se stoga ista ne može uzročno-posljedično povezati s navedenim događajem kao ozljeda na radu, a da lezija degenerativno promijenjenog meniska nije ozljeda na radu.

 

Iz pisanog nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka mr. sc. A. S., dr. med., od 27. prosinca 2019., slijedi da je tužiteljica zadobila nespornu ozljedu na radu i da je po ozljeđivanju postupala i držala se svih uputa sukladno pravilima medicinske struke i da je tužiteljičina ozljeda na radu od dana 5. ožujka 2018. uredno prijavljena od strane liječnika obiteljske medicine, ali pod nepravilnom dijagnozom i šifrom S 83.6 (iščašenje i nategnuće drugih i nespecificiranih dijelova koljena) i da takva dijagnoza nije bila prihvaćena od strane dva tijela vještačenja kao ozljeda na radu. Nadalje, slijedi da je vještak prema priloženoj medicinskoj dokumentaciji utvrdio da se radi o svježoj/akutnoj ozljedi tužiteljice, pod dijagnozom šifre S 83.2 (rascjep unutrašnjeg/medijalnog meniska, svježi) odnosno da se ne radi o degenerativnim i/ili drugim kroničnim stanjima/bolestima te je pojasnio da je tužiteljica obavila sve potrebne dijagnostičke pretrage uključiv i (u hitnoći) kirurški artroskopski zahvat dana 6. ožujka 2018. (slijedeći dan po ozljeđivanju) u Klinici za ortopediju Lovran, čime je najtočnije potvrđena dijagnoza svježeg rascijepa unutrašnjeg meniska lijevog koljena pod šifrom S 83.2 i sukladno istoj izvršen zahvat u smislu djelomičnog odstranjenja tako rascijepljenog/napuklog meniska. Na temelju navedenih činjenica vještak je zaključio da je upravo dijagnoza pod šifrom S 83.2 glavna dijagnoza ozljede što se tužiteljici dogodila u predmetnoj ozljedi na radu od 5. ožujka 2018., dok su sve druge dijagnoze sporedne u odnosu na zadobivenu ozljedu. Vještak je pojasnio da je kolega ortoped tijekom zahvata djelomičnog odstranjenja svježe rascijepljenog meniska (djelomične meniscektomije) „iskoristio“ kirurški artroskopski zahvat tj. prisutnost u koljenu i za terapijsku kiruršku obradu već od ranije patološki promijenjene hrskavice ivera i bedrene kosti, ali da to nije predmet ovog spora jer se radi o kroničnim promjenama zglobnih hrskavica i nema veze s akutnom, svježe zadobivenom ozljedom meniska pa stoga taj dio kirurškog-artroskopskog zahvata ni u kakvom smislu ne utječe na ovaj sudski spor. Pojasnio je i da je izabrana doktorica medicine u svom izvješću prijavila tužiteljičinu ozljedu na radu pod šifrom S 83.6, a ta ozljeda da je možda i moguća u predmetnom sudskom sporu, ali u odnosu na kirurški verificiranu ozljedu svježeg rascijepa meniska ona može predstavljati samo sporednu dijagnozu.

             

Navedeni nalaz i mišljenje dostavljen je na znanje strankama te se je tužiteljica očitovala da nema primjedbi na taj nalaz i mišljenje, dok se je tuženik očitovao vezano uz drugu dijagnozu koju je vještak naveo kao moguću ozljedu kod tužiteljice da višegodišnja degenerativna bolest koljena tužiteljice (degenerativno promijenjena hrskavica, vezivno-hrskavične strukture-menisci) predstavlja stečenu predispoziciju za nastanak ozljede.

 

Vještak je usmeno pojasnio svoj nalaz i mišljenje na navedenoj raspravi održanoj u ovom sporu tako što je naveo da je osnovni problem nastao u tome što je tužiteljici postavljena kriva dijagnoza te je naveo da je liječnica obiteljske medicine trebala sačekati otpusno pismo Klinike za ortopediju Lovran u kojem je naznačena točna dijagnoza koja je potvrđena i kirurški, a da  okolnost što je hrskavica bila degenerativno promijenjena zbog godina starosti tužiteljice nema u konkretnom slučaju utjecaja na nastalu ozljedu te je pojasnio da se hrskavica s godinama troši i da će se kod svakog naći degenerativno promijenjena hrskavica, međutim da osobe radi toga ne moraju imati tegobe. Pojasnio je da bi po stavu tuženika ispadalo da bi svatko tko ima preko 20 godina u nekom stupnju imao predispoziciju za nastanak ozljede.

 

Na navedenoj raspravi službena osoba tuženika je istaknula primjedbu da je vještak potvrdio da je u prijavi bila postavljena pogrešna dijagnoza, a o kojoj se odlučivalo u upravnom postupku, te je navela da se u ovom postupku odlučuje o dijagnozi koja je postavljena u prijavi i u medicinskoj dokumentaciji te da se je eventualno mogla podnijeti nova prijava unutar zastarnog roka. 

 

Cijeneći pismeni nalaz i mišljenje navedenog vještaka koji je detaljno obrazložen te potom usmeno logično pojašnjen na raspravi održanoj u ovom sporu, a kojim je jasno i nedvosmisleno utvrđeno da se kod tužiteljice radi o drugoj dijagnozi pod šifrom S 83.2 (rascjep unutrašnjeg/medijalnog meniska lijevog koljena, svježi), koja predstavlja akutnu svježu ozljedu i da uzrok te ozljede nije stečena predispozicija zdravstvenog stanja tužiteljice, već da je ista posljedica djelovanja kratke i dokazane mehaničke sile, to su prema ocjeni Suda ispunjene pretpostavke za priznanje dijagnoze pod šifrom S 83.2 (rascjep unutrašnjeg/medijalnog meniska lijevog koljena, svježi) ozljedom na radu koja je nastala 5. ožujka 2018. Navedena dijagnoza je potkrijepljena medicinskom dokumentacijom, a posebice operativnim zahvatom koji je omogućio direktan uvid u zglob te je u konačnici i samo prvostupanjsko liječničko povjerenstvo potvrdilo da se radi o drugoj dijagnozi od one navedene u prijavi o ozljedi na radu, a navedena dijagnoza zadovoljava sve uvjete iz citirane zakonske odredbe čl. 66. t. 1. ZOZO budući je ista izazvana mehaničkim djelovanjem te je vezana za radni proces tužiteljice.

 

Pri tome se navodi kako stav tuženika da se u ovim postupcima odlučuje isključivo o dijagnozama koje su navedene u prijavi o ozljedi na radu predstavlja pretjerani formalizam u odlučivanju (o čemu je u više svojih odluka obrazlagao Ustavni sud Republike Hrvatske, između ostaloga u odluci poslovni broj U-III-2184/2009 od 13. studenoga 2014.) i nije u skladu s načelom utvrđivanja materijalne istine iz čl. 8. ZUP. Naime, sukladno citiranom čl. 48. spomenutog Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti postupak priznavanja ozljede na radu na osnovi zaprimljene prijave provodi se, između ostaloga, u skladu s odredbama ZUP pa je stoga u postupku trebalo imati u vidu navedeno načelo. Pored toga, sukladno citiranom čl. 9. st. 1. navedenog Pravilnika o ovlastima, obvezama i načinu rada liječničkih povjerenstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, liječničko povjerenstvo u postupku stručno-medicinskog vještačenja ne može donijeti negativnu ocjenu samo iz razloga jer za donošenje valjane ocjene nije raspolagalo dostatnom dokumentacijom, a da prije toga nije provelo postupak utvrđen st. 1. do 3. tog članka. Dakle, pogrešno ispunjena prijava o ozljedi na radu ne može ići na štetu osigurane osobe tim više što prema čl. 47. st. 1. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne postoji subjektivni zastarni rok za podnošenje prijave o ozljedi na radu, i to 8 dana od dana nastanka ozljede na radu.

 

Sukladno prethodnom, Sud utvrđuje da u ovom slučaju postoji osnova za priznavanje navedene dijagnoze pod šifrom S 83.2 (rascjep unutrašnjeg/medijalnog meniska lijevog koljena, svježi) ozljedom na radu u smislu citirane odredbe čl. 66. t. 1. ZOZO, pri čemu Sud nije utvrdio postojanje neke od zapreka propisanih čl. 67. toga Zakona.

 

Kako je Sud sam riješio ovu upravnu stvar, nadležna javnopravna tijela u izvršenju ove presude nisu ovlaštena ponovno razmatrati meritum stvari, već je prvostupanjsko tijelo, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZUS, polazeći od sudske odluke o utvrđenju iz točke II. izreke ove presude dužno, ukoliko to nađe potrebnim, donijeti odgovarajuće rješenje i to u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude.

 

Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 79. st. 4. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Obzirom da tuženik nije uspio u ovom sporu, to je dužan snositi svoje troškove spora, ali i troškove spora koji su nastali tužiteljici. 

 

              Trošak tužiteljice sastoji se od zastupanja tužiteljice u ovom sporu putem opunomoćenika, a taj trošak sukladno odredbi čl. 79. st. 2. ZUS i Tbr. 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) iznosi za sastav tužbe 2.500,00 kn, za sastav podneska od 13. siječnja 2020. (kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka) 2.500,00 kn i za pristup na dva ročišta za raspravu održanu u ovom sporu dana 15. travnja 2019. i 15. rujna 2020., u pojedinačnom iznosu od 2.500,00 kn, sve uvećano za iznos PDV-a 25 %, što sveukupno iznosi 12.500,00 kn. Priznati su i troškovi sudsko-medicinskog vještačenja (2.120,00 kn), pa troškovi spora priznati tužiteljici ukupno iznose 14.620,00 kuna. Kako se radi o opravdanim radnjama poduzetima u ovom sporu, to je Sud sukladno čl. 79. st. 1. ZUS u cijelosti priznao i dosudio taj trošak tužiteljici.

 

Imajući na umu mogućnost izlaganja sadržaja podnesaka na raspravi, kao i sadržaj koji ne obuhvaća (dodatna) činjenična i pravna razlaganja, zahtjev tužiteljice za nadoknadu troškova spora odbijen je u dijelu što se odnosi na sastav podneska od 4. veljače 2020., jer nije riječ o opravdanim izdacima u smislu čl. 79. st. 1. ZUS.

 

U Rijeci 23. rujna 2020.

 

                                                                                                  Sutkinja

 

                                                                                                  Vesna Perić, v.r.