- 1 -              Rev-x 882/2016-2

 

 

 

 

 

Broj: Rev-x 882/2016-2

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari I-tužiteljice F. M., OIB .., II-tužitelja I. M.1, OIB … i III-tužiteljice I. M.2, OIB …, svi iz V., koje sve zastupaju punomoćnici V. Lj., Ž. V. i I. M.3, odvjetnici u S., protiv I-tuženog Grada V., kojeg zastupa punomoćnik V. S., odvjetnik u S. i II-tužene R. H., koju zastupa zakonski zastupnik Općinsko državno odvjetništvo u S., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji I-tuženika Grada V. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1287/15 od 2. prosinca 2015., kojim je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1125/05 od 8. travnja 2015., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija I-tuženika odbija se kao neosnovana.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbacuje se revizija I-tuženika u dijelu koji se odnosi na odluku o troškovima postupka.

 

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je prema tuženicima da su tužitelji svaki za po 1/3 dijela suvlasnici materijalno određenih dijelova nekretnina označenih kao čest. zem. 4988 z.u. 1386 k.o. V. i čest. zem. 563/1 z.u. 1286 k.o. V., a koji su materijalni dijelovi precizno naznačeni u izreci presude.

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba I-tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda.

              Pozivom na odredbu iz čl. 385. Zakona o parničnom postupku, zbog materijalnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, reviziju podnosi I-tuženik Grad V., s prijedlogom da ovaj sud prihvati reviziju tuženika kao osnovanom i preinači drugostupanjsku presudu, na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u odnosu na I-tuženika, podredno, predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Revizija u dijelu odluke o troškovima postupka nije dopuštena.

 

              Kako je u ovom predmetu kao vrijednost predmeta spora, 12. rujna 2002., naznačena svota do 202.000,00 kn, to je dozvoljena revizija iz odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) uslijed čega je revizija I-tuženika razmatrana kao redovna revizija, a ne kao revizija na koju se pozvao I-tuženik.

 

              Prema odredbi čl. 392. st. 1. ZPP-a pobijana presuda ispitana je u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su predmetne nekretnine od starina, a u svakom slučaju od početka 20. stoljeća, bile sastavni dio jedinstvene cjeline u vlasništvu obitelji M., jer ih je dobio u samostalan posjed i korištenje pradjed tužitelja, M. M., a nakon njegove smrti, njega su naslijedili P. i C. M. (djed tužitelja) koji su međusobno proveli diobu u vremenu između 1925. i 1930., nakon čega su sudionici diobe postali samostalni i neosporavani posjednici pojedinih dijelova kako međusobno, tako i u odnosu na treće osobe. Tužitelji F., I. i I. M.2 naslijedili su sporne dijelove predmetnih nekretnina nakon smrti svog supruga i oca A. T. M. pok. C. (T.) dok su suvlasnički dio njegove sestre J. J. M. pok. C. stekli darovanjem 1993. odnosno 2006. Dakle, utvrđeno je da su tužitelji preko svojih pravnih prednika vršili faktičnu vlast na predmetnim nekretninama na neosporan način najmanje 40 godina i da je A. T. T. M. kao jedini korisnik upisan u katastarsku evidenciju, sukladno dogovoru unutar obitelji, i na taj način stekao pravo vlasništva dosjelošću, uslijed čega u široj i užoj obitelji M. nema nikakvog spora u pogledu međusobnih granica i površina pojedinih dijelova predmetnih čestica.

 

Na temelju navedenih činjenica sudovi nižeg stupnja zaključili su da su tužitelji stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine na temelju bivšeg Austrijskog Općeg građanskog zakonika (OGZ) koji se primjenjuje kao pravna pravila na temelju odredbe čl. 1. Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. („Narodne novine“, broj 73/91) a sve u vezi s odredbom čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 - dalje: ZVDSP) u kojem je propisano da se stjecanje, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog Zakona prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene, prestanka prava i njihovih pravnih učinaka. Obzirom na navedeno, da su tužitelji preko svojih pravnih prednika i osobno u posjedu predmetne nekretnine preko 100 godina, pravilno su sudovi prvog i drugog stupnja primijenili pravna pravila iz paragrafa 1452. do 1477. OGZ kada su prihvatili tužbeni zahtjev, jer su ispunjene sve pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, a to je posjed u određenom trajanju te savjesnost posjednika i kvaliteta posjeda.

 

              Jednako tako, protivno navodima u reviziji, pravilno su nižestupanjski sudovi odbili prigovor promašene pasivne legitimacije I-tuženika, obzirom da njegova pasivna legitimacija proizlazi iz činjenice upisa prava vlasništva prednika tuženika, Općine V., u zemljišnim knjigama na zemljištu koje je predmet spora.

 

              Slijedom navedenog valjalo je pozivom na odredbu čl. 393. ZPP reviziju I-tuženika glede glavne stvari odbiti kao neosnovanu.

 

              Obzirom da I-tužena revizijom pobija i odluku o troškovima postupka valja odgovoriti revidentu da revizija na odluku o troškovima parničnog postupka nije dopuštena. Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 16. studenog 2015. zauzeto je pravno shvaćanje da pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje kojim bi bila dopuštena revizija.

 

              Slijedom toga, valjalo je glede revizije tužene, u dijelu odluke o troškovima postupka, riješiti kao u izreci ovog rješenja i odbaciti u ovom dijelu reviziju kao nedopuštenu pozivom na odredbu čl. 400. st. 1. ZPP.

 

Zagreb, 23. rujna 2020.