- 1 -              Revt 59/2015-3

 

 

 

 

 

Broj: Revt 59/2015-3

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Glušića predsjednika vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice mr. G. L. iz Z., OIB: …, koju zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u Odvjetničkom društvu P. i Š. iz Z., protiv tuženika P. H. d.o.o. Z., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik D. M., odvjetnik u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice izjavljenoj protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 24 Pž-7940/14-3 od 12. studenog 2014., kojom su potvrđeni presuda i rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3031/2011-17 od 29. kolovoza 2014., u sjednici održanoj 23. rujna 2020.,

 

 

p r e s u d i o j e    i    r i j e š i o   j e:

 

Revizija tužiteljice protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj 24 Pž-7940/14-3 od 12. studenog 2014. odbija se kao neosnovana.

 

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice te je potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da se naloži tuženiku isplatiti joj iznos od 2.922.419,80 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, dok je u točci 2. izreke prvostupanjske presude određeno da svaka stranka snosi svoj parnični trošak.

 

Drugostupanjskim rješenjem potvrđeno je rješenje prvostupanjskog suda kojim je u točci 1. izreke odbačen dio tužbenog zahtjev kojim tužiteljica traži da se tuženiku naloži platiti joj za razdoblje od 1. siječnja 1998. pa nadalje posebnu izumiteljsku naknadu u visini od 20% iznosa koji predstavlja: a) 1,5% od licencne naknade (royalty-a) koji mu tromjesečno plaća korisnik licence tvrtka P. iz N. Y. i b) 1,5% dobiti od neto dobiti koju ostvari od prodaje supstancije pod nazivom A. ili pod bilo kojim komercijalnim imenom i od sirovina, poluproizvoda ili gotovog lijeka nazvanog S. koji izravno prodaje tuženik P. ili njegovim podružnicama ili tvrtkama kćerima ili bilo kojem drugom kupcu u zemlji i u svijetu. U točci 2. izreke prvostupanjskog rješenja odbačen je kao nedopušten supsidijarni tužbeni zahtjev da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 186.553,63 kune s pripadajućim zateznim kamatama.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači i tužbeni zahtjev prihvati ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženik je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), na koju u reviziji ukazuje tužiteljica. Naime, suprotno tvrdnji tužiteljice, pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Drugostupanjski sud je u obrazloženju svoje presude i rješenja, u bitnom prihvaćajući činjenična utvrđenja kao i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda, odgovorio na žalbene navode relevantne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a na koju revidentica ukazuje u reviziji. Pravo na ocjenu provedenih dokaza je odredbama parničnog postupka pridržano za nižestupanjske sudove (čl. 8. ZPP-a), kojima pripada i ovlast (čl. 304. ZPP-a) odlučivanja o trenutku u kojemu je predmet spora dovoljno raspravljen da se o njemu može donijeti valjana odluka, odnosno ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju revidentice, drugostupanjski sud nije ostvario povredu iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a. Revizijskim prigovorom tužiteljice istaknutom u pravcu pogrešne ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, faktično se prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a o čemu u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a u revizijskom stadiju postupka nije dopušteno raspravljati.

 

U konkretnom slučaju tužiteljica je temeljem odredbe članka 188. stavak 2. ZPP-a istaknula više tužbenih zahtjeva, dakle, da sud sljedeći od tih zahtjeva prihvati ako nađe da onaj koji je ispred njega istaknut nije osnovan.

 

Preciznije, svaki od zahtjeva tužiteljica odnosi se na potraživanje izumiteljske naknade time da je prvi od istaknutih zahtjeva utemeljen na odredbi Samoupravnog sporazuma o izumima, tehničkim unaprjeđenjima i drugim oblicima stvaralaštva iz 1988. (dalje: SAS), a eventualno kumulirani na Pravilniku o inventivnoj djelatnosti od 22. studenog 1991.

 

Nižestupanjski sudovi su utvrdili slijedeće činjenice:

 

- da je tužiteljica jedna od suizumitelja lijeka antibiotika pod sadašnjim generičkim imenom supstancije „a.“ ili pod trgovačkim imenom gotovog proizvoda „s.“,

 

- da je tuženik kao korisnik izuma 12. srpnja 1988. patentom zaštitio „a.“ kod tadašnjeg zavoda za patente bivše Jugoslavije pod imenom „S.“,

 

- da s obzirom na vrijeme patentiranja izuma (1988.), te činjenicu da je izum zaštićen patentom, tužiteljica ima moralna i materijalna prava na svojim tvorevinama sukladno članku 8. Zakona o industrijskom vlasništvu („Službeni list“ broj 34/81, 3/90 i 20/90, „Narodne novine“ broj 53/91, 19/92, 26/93), time da se pravo na naknadu i nagradu ostvaruje na način predviđen ovim Zakonom i općim aktima organizacije udruženog rada (članak 12. u vezi s člankom 155. Zakona o industrijskom vlasništvu),

 

- da je kod tuženika ovo pitanje u razdoblju od rujna 1988. do 22. studenog 1991. bilo uređeno Samoupravnom sporazumu o izumima, tehničkim unapređenjima i drugim oblicima stvaralaštva odnosno Izmjenama i dopunama Samoupravnog sporazuma o izumima, tehničkim unapređenjima i drugim oblicima stvaralaštva od rujna 1988. (dalje: SAS), a od 22. studenog 1991. pa nadalje Pravilnikom o inventivnoj djelatnosti od 22. studenog 1991. (dalje: Pravilnik),

 

- da je u razdoblju na koje se tužbeni zahtjev odnosi bio na snazi Pravilnik kojeg je onda primijeniti u svezi obračuna izumiteljske naknade, prema kojem tužiteljici kao suizumiteljici pripada 20% od 1% neto dobiti ostvarene za vrijeme primjene izuma, time da je neto dobit protumačena u članku 26. ovog Pravilnika,

 

- da je člankom 28. Pravilnika propisano da je za svako godišnje razdoblje potrebno donijeti posebnu odluku o visini naknade i načinu obračuna, koje odluke su samostalne i vrijede za određeno vremensko razdoblje, time da će se o prigovorima protiv odluka donesenih prije 30. studenog 1991. odlučivati prema odredbama SAS-a, dok će se na odluke za svako slijedeće obračunsko razdoblje primjenjivati isključivo Pravilnik,

 

- da se ovom odlukom utvrđivala visina naknade ovisno o financijskim rezultatima za tu godinu,

 

- da utoliko tužiteljica nema pravo na naknadu od 1,5% od ostvarenog dohotka koliko traži prvim tužbenim zahtjevom već isključivo na 20% od 1% dobiti ostvarene s naslova predmetnog izuma, a kako je to propisano člankom 8. Pravilnika, kao relevantnim propisom u utuženom razdoblju,

 

- da protiv mjerodavnih odluka tuženika o visini naknade i načinu obračuna tužiteljica nije ulagala prigovor niti je te odluke iz drugih razloga osporavala, iako su joj bile dostavljene,

 

-da je o dijelu (prvog) tužbenog zahtjeva, te o eventualno kumuliranom zahtjevu već pravomoćno odlučeno presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-3185/02 od 28. lipnja 2004., pa kako postoji subjektivni i objektivni identitet spora u tom dijelu se radi o presuđenoj stvari.

 

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi su i po pravnom shvaćanju ovog revizijskog suda pravilno primijenili materijalno pravo kad su odbili prvi od istaknutih tužbeni zahtjev tužiteljice, a koji se odnosi na isplatu iznosa od 2.922.419,80 kuna.

 

Naime, pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da su kod isplate izumiteljske naknade relevantni oni interni propisi koji su bili na snazi u razdoblju za koje se vrši obračun naknade, a to je Pravilnik o inventivnoj djelatnosti od 22. studenog 1991. s obzirom da se tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje od 1993. pa nadalje.

 

Navedeni pravni zaključak proizlazi iz odredbe članka 12. stavak 1. i 2. Zakona o industrijskom vlasništvu koja propisuje da materijalno pravo stvaratelja na tvorevinu obuhvaća njegovo pravo da se svojom tvorevinom koristi i njome raspolaže te da ostvaruje pravo na naknadu i nagradu u slučajevima i na način što su predviđeni ovim Zakonom i općim aktima. Radnik koji izumom ili drugim oblikom stvaralaštva pridonosi povećanju dohotka odnosno dobiti ima pravo, po toj osnovi, na udio u dohotku odnosno dobiti u organizaciji udruženoga rada odnosno poduzeću u obliku posebne naknade, i to za sve vrijeme primjene izuma ili drugog oblika stvaralaštva, ali ne dulje od zakonskog trajanja njihove zaštite.

 

Nadalje, člankom 155. Zakona o industrijskom vlasništvu određeno je da se općim aktom poduzeća i druge pravne osobe pobliže uređuje postupak u vezi s razmatranjem obavijesti o izumu iz člana 146. ovog Zakona, a i osnove i mjerila za utvrđivanje doprinosa izuma povećanju dohotka, visinu, način i uvjete za utvrđivanje i isplatu naknade odnosno nagrade te druga pitanja u vezi s izumom stvorenim u udruženom radu.

 

Dakle, Pravilnikom o inventivnoj djelatnosti pobliže su uređene pojedinosti iz ovoga Zakona, a za koje je ovaj Zakon izričito odredio mogućnost takvog propisivanja.

 

Radi se o primjeni konkretnog akta koji je u odnosu na sporno pravo zaposlenika u utuženom razdoblju bio pravno relevantan, pa određivanje visine naknade prema odredbama ovog Pravilnika nije nesuglasno s odredbama Zakona o industrijskom vlasništvu kojima se izumiteljima priznaje pravo na naknadu i nagradu.

 

Stupanjem na snagu ovog pravilnika prestao je važiti SAS osim za postupke po prigovorima, dok određivanje visine naknade sukladno ranije važećem propisu ne podrazumijeva time i stjecanje trajnog pravo na isplatu iznosa 1,5% neto dobiti kako tvrdi tužiteljica.

 

Pored toga, sadržaj odredaba Pravilnika kojim se razrađuju odredbe Zakona o industrijskom vlasništvu kreće se u okvirima koji su im dani mjerodavnim odredbama tog Zakona.

 

Nadalje, u odnosu na preostali dio (prvog) tužbenog zahtjeva, te eventualno kumulirani tužbeni zahtjev nižestupanjski sudovi pravilno zaključuju da se radi o presuđenoj stvari slijedom čega u tom dijelu odbacuju tužbu pozivom na odredbu članka 333. stavak 2. ZPP-a.

 

Naime, člankom 333. stavak 2. ZPP propisano je da prvostupanjski sud tijekom cijelog postupka, a po službenoj dužnosti pazi je li stvar pravomoćno presuđena, i ako utvrdi da je parnica među istim strankama pokrenuta o zahtjevu kojim je već pravomoćno odlučeno, odbacit će tužbu.

 

Da bi se radilo o pravomoćno presuđenoj stvari nužno je postojanje subjektivnog i objektivnog identiteta spora.

 

Kod subjektivnog identiteta spora pravomoćnost je ograničena na odnos među istim strankama, dok kod ocjene objektivnog identiteta spora pravomoćnost je ograničena istovjetnošću presuđenog pravnog odnosa, a pravni je odnos istovjetan kad se iz iste osnove među istim strankama postavlja isti zahtjev.

 

U utvrđenoj činjeničnoj situaciji ispunjenja pretpostavki kako subjektivnog tako i objektivnog identiteta spora, radi se o presuđenoj stvari, pa su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbu članka 333. stavak 1. i 2. ZPP-a kada su tužbu tužiteljice u tom dijelu odbacili. Utoliko nije bilo potrebe za ocjenom drugih dokaza izvedenih u svezi tog dijela tužbe, a kako to pogrešno smatra revidentica.

 

Kako nisu ostvareni istaknuti revizijski razlozi, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.

 

Zagreb, 23. rujna 2020.